Predsjednica Republike Hrvatske gospođa Kolinda Grabar Kitarović svojim potezima i svojim stilom ne dovodi u pitanje samo svoj politički lik. “Stil je sam čovjek”, dosjetio se još 1753 Georges Buffon, pa stil pripada po sebi u područje slobode pojedinca, o čemu nije nužno diskutirati. Moglo bi se diskutirati o tome kako Predsjednica posredno izvrgava ruglu gospodina Luku Đurića, uposlenika Ureda predsjednice Republike Hrvatske, koji je prije godine i pô tvrdio da je “neprimjereno i omalovažujuće” u naslovu Predsjednicu navoditi samo imenom Kolinda, a ne punom titulom, a ne vidimo da sada komentira što Predsjednica djeci dijeli svoje sličice (nalik svetačkima ili sportaškima, mala je razlika) potpisane samo “Kolinda”, ali u zlatotisku. U globaliziranu svijetu ni Pyongyang nije daleko.
Nije, dakle, ovdje riječ o liku i djelu gospođe Kolinde Grabar Kitarović. Neću otimati kruh Anti Tomiću ni drugim mojim kolegama koji su vještiji ironiji i sarkazmu i u daleko kompliciranijim povodima.
Važnije je što gospođa Kolinda Grabar Kitarović svojom aktivnošću dovodi u pitanje funkciju predsjednika Republike, na primjer kada odlazi u Sjedinjene Države Amerike da bi funkcionirala – temeljimo se na podacima koji su iz njezina Ureda dostavljeni javnosti – u najbolju ruku kao lobist srednjeg ranga.
Bilo je situacija kada je tadašnji hrvatski državni poglavar sebi u poen upisao tako što se uspio rukovati i fotografirati zajedno s predsjednikom Sjedinjenih Država pri usputnom dvominutnom susretu u hodniku. I tada je to nekome bilo smiješno, nekome samo otužno, ali tadašnji trenutak hrvatske državne povijesti je možda i to iziskivao: da šef države zanemari svoje osobno dostojanstvo, dostojanstvo svoje funkcije, a onda i dostojanstvo svih državljana, vjerujući da se antišambriranjem bori za opstanak države u njezinim međunarodno priznatim granicama. Nisam to smatrao prikladnim, ali nisu mene građani izabrali za državnog poglavara.
Kolindu Grabar Kitarović jesu. Njezin odabir da u Sjedinjene Države Amerike ode poput pokućarca, iz “bilih dvora Matanovih” do ograde ispred Bijele kuće, ponižava sve državljane, ne samo one koji su glasali radije za nju nego za protukandidate. Njezino objašnjenje – prenosimo citat: “Ovo je posjet koji je službeni posjet i koji je usredotočen upravo na to da se iskoristi ovaj trenutak između dvije administracije, da se Hrvatska pozicionira kao čimbenik koji će doista aktivno sudjelovati u kreiranju američke vanjske politike” – dovodi u pitanje kvalifikaciju ne samo onih koji su je pripustili na doktorski studij, nego i onih koji su joj dali prolaznu ocjenu iz hrvatskoga na završetku VIII razreda. Diskvalificira je i lucidno objašnjenje bivšeg ministra vanjskih poslova i visokog dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice, ambasadora Mira Kovača, koji je prvo uredno nabrojio vrste posjeta (“privatni, radni, službeni i državni”), a onda konstatirao da je putovanje predsjednice Republike Hrvatske gospođe Kolinde Grabar Kitarović u Sjedinjene Države Amerike bilo, pazi sad, “privatni posjet sa službenim kontaktima.”
Dirljivo je uvjerenje Predsjednice da je, lobirajući dva-tri moguća dužnosnika Trumpove administracije, sudjelovala u kreiranju američke vanjske politike (mili Bože, znače li susreti naših dužnosnika u Vatikanu da sudjeluju u kreiranju katoličkoga kršćanskog nauka?!).
I u novinama koje nipošto nisu kritične spram njezine političke opcije kolumnist pita “što radi hrvatska diplomacija, hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu, hrvatski konzuli u Americi? S kime oni razgovaraju ako razgovaraju? Zašto ih mi sve plaćamo da njihov posao sada odrađuje i Predsjednica?”
Ostavimo sada po strani također bitno pitanje: zašto je Predsjednica odlučila ponižavati i hrvatsku javnost muljanjima ne samo oko sadržaja, nego i oko svrhe, pa čak i oko trajanja njezina putovanja u Sjedinjene Države Amerike.
Nije mi vjerojatna pretpostavka da gospođa Grabar Kitarović ne zna što radi, da se “pogubila”, kako je netko napisao. Pretpostavljam da zna, pitam se zašto. Jedna od pretpostavki je da nastoji dezavuirati funkciju državnog poglavara kako je definirana u Ustavu Republike Hrvatske, kao sukreatora državne politike i kao protutežu stranačkim ambicijama izraženima kroz Sabor i Vladu, biranoga na izravnim izborima. Na kraju njezina mandata bit će lakše postaviti pitanje: što će nam ti skupi izbori i skup aparat, dovoljno je imati predsjednika koga bira Sabor, protokolarnu figuru za primanje i potpisivanje vjerodajnica, rezanje vrpci i klimanje glavom.
Naprosto, navući nas na tezu da je bolje jeftin i beskoristan državni poglavar, nego skup i štetan. A takvih je po svijetu ionako bilo previše.
Ne treba ići do ekstrema, poput Bokasse, koji se proglasio carem, koga su optuživali da je jeo protivnike (ipak ne sirove, nego ukusno pripravljene, francuska gastronomija je ostavila traga i u kolonijama) i koji je bez ikakve sumnje pojeo karijeru tadašnjemu francuskom predsjedniku Giscardu d'Estaingu, darovavši mu dijamante za protuuslugu (na kraju je prošao loše, kao i njegov libijski kolega Gaddafi, koji je, kažu, financirao kampanju Sarközyju, pa ga je Francuz hunskog porijekla, govorkaju, maknuo oružanom intervencijom u kojoj je libijski šef pretučen, silovan, pa dotučen, samo da ne bi stigao svjedočiti o darku malenome). Evo sadašnjih, na primjer Putina, koji je uvjeren da mu je tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton namjestila ulične prosvjede po Moskvi 2011, pa skandal s “Panamskim papirima” gdje su podaci o novcu stečenome od korupcije i sklonjenome “off shore” da ne bude šore, pa podatke o ruskome državnom dopingu u sportu (što je izmrčilo Potëmkinovo selo Olimpijskih igara u Sočiju), pa je uzvratio ravnom mjerom, uništivši joj šanse da postane prva u povijesti predsjednica USA. Po tom tumačenju Trump bi bio samo kolateralni korisnik, manje zlo, posljedica teorema da je bolje kao protivnika imati budalu nego zmiju – ali i to može biti račun bez krčmara. U Francuskoj su 1932 računali da im je bolje da u Njemačkoj zavlada krelac, na bazi te procjene nisu reagirali kad je 1933 uveo diktaturu, ni kad je umarširao u demilitarizirani Saar 1936, dok su ga još mogli satrti, pa je 1940 pregazio i ponizio on njih, pokazavši još jednom da je u politici tajming nerijetko presudan. U krajnjoj liniji, nije svejedno ni kolike je države netko poglavar.
Eto, čitamo ovih dana da je francuski predsjednik François Hollande, na sjednici užeg Vijeća obrane 4/IX/2015, odobrio da francuski agenti s “dozvolom za ubijanje” smaknu šefa jedne grupe agenata “Islamske Države” koja priprema atentate po Evropi. Posrijedi je koncept “zakonite kolektivne samoobrane” (što bi, prije primjenjivanja, trebalo prijaviti Sigurnosnom vijeću Ujedinjenih naroda, ali na taj detalj se zaboravlja, jer su posrijedi tajne akcije tajnih službi, ne bi ostale tajne kad bi bile obznanjene, valjda). “Cilj” se zvao Abdelhamid Abaaoud, belgijsko-sirijski terorist. Trebalo ga ubiti u Raqqi. Tajming promašen: Abaaoud je tada već više od mjesec dana bio u Sarközyjevoj madžarskoj pradomovini, pod budnim okom Orbánovih znalaca, odakle je nesmetano 13/XI mogao voditi atentate u Parizu, takoreći pod prozorom “predsjednika Clouzota”, kako ga zovu, iako je efikasniji od svoga filmskog parnjaka: dao je usmrtiti bez suda barem četvoricu neprijateljskih agenata (Vincent Nouzille tvrdi: barem četrdeset). U svakom slučaju, ne računamo li Kinu, čini se da su Hollande i Obama potpisali najviše takvih smrtnih presuda, s time što ih Obama objavljuje.
Princip je kao u preferansu: svaku damu jaši, osim adutove, svačijeg agenta smiješ nekažnjeno ubiti bez suda, osim BND-ova.
Predsjednica Republike Hrvatske ipak nije na zubu svojih kritičara zbog takvih akcija koje sebi smiju priuštiti oni poglavari koji zaista nešto znače, u dobru ili u zlu. I koje onda dočekuju u samoj Bijeloj kući, makar im to bilo predzadnje u životu, kao Johnu Kennedyju. Njezina državotvorna akcija je već davno opjevana, ne u šlageru o Kolindi, nego u megahitu: “Idem i ja!”, o nasrtljivo nebitnome.