Zašto je SDP jedina partija među hrvatskim strankama? Zato što je Račan čuvao ”partiju” bojeći se, u prvoj polovici devedesetih, da bez te riječi u imenu stranke ne izgubi sve, pa i samu stranku. Strahovao je da bi mogao izgubiti i ono malo ”partijaša” što mu je tada preostalo. Sadašnja generacija lidera SDP-a više ne mora imati takve strahove. Danas najjača stranka hrvatske ljevice preživjela je tada svoju najveću krizu. Sinovi partijaša postali su sada samo partijaneri, a SDP klasična i bezlična stranka centra.
Nije samo “partija” problematična u imenu SDP-a. Nije malo ljevičara koji zlobno pitaju zašto je u nazivu ostala i sama riječ “socijaldemokratska”. Čija je i za koga je zapravo bila Milanovićeva stranka u ovih njegovih desetak godina? Radnička nije bila. Ako netko ne vjeruje, neka pita radnike. Osim toga, tko su i što je danas radnička klasa? Politički mrtva kategorija iz prašnjavih marksističkih knjiga. SDP se nije svadio sa krupnim kapitalom. Jesu malo s bankarima, ali tek prije izbora, kada im je zagustilo. Nisu napadali HDZ kao vladajuću stranku koja je stajala iza projekta neuspješne eksperimentalne Vlade. Ali zato jesu spominjali “mamu lekarku” i djeda ustašu. Kad je politički bilo oportuno, Milanović je radije skretao udesno. Na kraju je izgubio i izbore i stranku.
I dok se SDP ozbiljno suočava s pitanjima svoga političkog identiteta, analitičari se zabavljaju dilemom treba li novi predsjednik SDP-a biti potpuna suprotnost Milanoviću, može li na čelo stranke zasjesti neka slabija Plenkovićeva kopija, je li dovoljno biti šest mjeseci u stranci pa postati predsjednik ili je potrebno biti samo dovoljno glasan i uporan bez obzira na to jesi li uopće u stranci.
Za predsjednika SDP-a prvi se kandidirao bivši Račanov ministar vanjskih poslova Tonino Picula. Odmah je prozvan vikend-predsjednikom jer je po(t)kopao samog sebe izjavom da stranku može voditi i iz Bruxellesa kao zastupnik Europskog parlamenta. Naravno, nisu u pitanju plaća i novci, nego hrvatski interesi. Već viđeno u HDZ-u. Ali tamo je prošlo.
Orsat Miljenić kandidirao se ovih dana. Na prvi pogled, jedini nije ispao iz Račanova političkog šinjela. Ipak, i on je svoju karijeru u državnoj službi započeo još u vrijeme njegova premijerskog mandata. Ne susteže se reći da je bio i da će ostati prijatelj Zorana Milanovića u čije je vrijeme i ušao u stranku. Bio je i na ovim izborima uz njega do posljednjih trenutaka, pa čak i na zadnjem televizijskom sučeljavanju. Njegov najveći teret u kampanji je to što je član SDP-a tek šest mjeseci. Uvijek dobro upućeni kuloari idu i korak dalje. Miljenić je, kažu, bio Milanovićev rezervni kandidat koji se sada prometnuo u glavnog.
Prema toj teoriji, Zoran Milanović je otišao da bi opstao. I Orsat Miljenić i drugi njegov kandidat Ranko Ostojić bili su mu najbliži suradnici i najvažnije poluge represivnog aparata u Vladi. Jedan je bio ministar pravosuđa, a drugi šef policije. Ranko Ostojić javno ima neskrivenu potporu Zorana Milanovića. On je predstavnik sadašnje partijske nomenklature i slovio je za jednog od favorita. Računalo se da, u najmanju ruku, može ući u drugi krug izbora (ako ga bude). Problem je što bi se tada svi protukandidati mogli ujediniti protiv njega. Zato je, kažu, sada u igri svježi igrač s klupe. Kockice se slažu pogotovo ako se sjetimo da je iza Orsata Miljenića prvi otvoreno stao treći Milanovićev ključni igrač i prijatelj – Siniša Hajdaš Dončić. On je najprije u intervjuu Globusu otklonio mogućnost svoje kandidature i odmah podržao Miljenića.
Ključno je pitanje za koga će biti Zlatko Komadina i ljudi koji su njega podržavali protiv Zorana Milanovića. Oni tvrde da su parlamentarni izbori za SDP izgubljeni još 2. travnja kada je Milanović pobijedio Komadinu, a ne sada, 11. rujna. Za Milanovićeva nasljednika javljaju se, tvrde Komadinini suradnici, upravo oni koju su ga izabrali i time u konačnici skrivili izborni poraz. Komadina je izgubio na izborima, ali sudeći po svemu, nije izgubio povjerenje onih koji su glasali za njega. Zato sada i govori da ga iz cijele Hrvatske pozivaju da se kandidira.
Do subotnje sjednice Glavnog odbora bit će još kandidata. Komadinin krug sada dvoji oko potpore Toninu Piculi. Smatraju da je teško pogriješio kada je javno objavio da nema namjeru napustiti Bruxelles niti nakon pobjede na stranačkim izborima. Ako tako i misli, kažu, trebao je to prešućivati baš kao što je potpuno iste planove prešućivao Andrej Plenković. Pregovori Komadine i Picule, kako saznajemo, nastavit će se ovih dana, ali već se razmišlja o alternativnom kandidatu. U ovim trenucima odnosi u SDP-u se mijenjaju, stvaraju se novi, ali i obnavljaju stari savezi. Svakako, Zlatko Komadina ozbiljno razmišlja da promijeni svoju odluku i da se ipak opet kandidira.
Kad bi napravili model kandidata za Milanovićeva nasljednika od najboljih osobina svih ovih ljudi koji su se do sada upustili u utrku za predsjednika, na kraju bi dobili lošeg kandidata. Kaže mi to prijatelj, lijevi intelektualac i vrlo dobar poznavatelj prilika, ljudi i odnosa u SDP-u. – Nažalost, za mojeg života ljevica više neće biti ni blizu vlasti – pesimističan je ovaj čovjek, sada u svojim najboljim godinama. Na ovim izborima bio je, a što drugo nego – apstinent.