Maniristička definicija politike glasi: kaos iz državnog rezona. U državi očito vlada kaos, ali: Cui bono?, za čije dobro? Što je to u Hrvatskoj država, i tko obdržava ovakvo kaotično stanje koje mu ide u korist?
Moja je teza da je vidljivi protagonist toga kaosa Most, parapolitička aglutinacija prigodno stvorena u svrhu održanja statusa quo: konzerviranja zatečeni društvenih odnosa, u čemu se nahodi i iscrpljuje sav konzervativizam ove misteriozne mandarinske sljedbe.
Najmanji je problem s Mostom njegovo bilježničko licemjerje, činjenica da se zastupnici Mosta nisu uglavnom ni poznavali, pa ni ona da Most nije imao nikakav javno dostupan izborni program, već je tek po izborima klauzurno ad hoc improvizirano ono sto se u pregovorima pokušalo ustanoviti kao državna politika, ali kako racionalno objasniti Petrovljevo predviđanje: “Trebat će nam pola godine za usuglašavanje s HDZ-om za preustroj ministarstava, agencija...” ako ga ne shvatimo kao samoispunjujuće proročanstvo, kao agendu: paralizu Hrvatske u svrhu osujećenja bilo kakvih reformi?
Da bismo shvatili što je u stvari Most i koje mu je poslanstvo, moramo najprije skicirati milje koji ga omogućuje:
Dana 27. siječnja 2007. Davor Butković objavio je tekst posvećen strahu od kapitalizma u kojemu upozorava da bi stranka “…koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje (…) vjerojatno uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. (…) su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe...”, koju nisu mogle provesti, pa je logično da “će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme”.
Savršena dijagnoza budućih zbivanja. Ali, što se zapravo u Hrvatskoj zbiva, što je osnovni hrvatski problem? Mišljenja sam da je presudan problem ove zemlje antagonizam razvlaštenih/opljačkanih, društveno isključenih, i onih privilegiranih, koji su uglavnom na nezakonit način prisvojili društveno bogatstvo.
Ono što se očekivalo nakon smrti Tuđmana nije bila detuđmanizacija u smislu rashrvaćenja, nego ponajprije sankcioniranja privatizacijskog kriminala: zar Stjepan Mesić nije dobio mandat na tom obećanju? Zar Ivo Josipović nije i nakon tog desetljeća inzistirao na nezastarijevanju toga prazločina, neprava koji je u temelju naše socijalne zgrade, kao krvav glembajevski nož?
Postoji jednostavan razlog zašto se taj izvorni zločin ne sankcionira: tko bi to učinio? Svi će u nas kazati da smo žrtve bipolarizacije društva i bipartijnosti stranačke scene. Ali, ako pogledamo izbliza, neće baš tako biti: ova bipartijnost perpetuira vlast jednih te istih elita, manipulirajući sociopolitičkim dizajnom: ostrašćeno bipolarizirano društvo ne uviđa da nije toliko problem duopol koliko njegov privid. Vrana vrani ne kopa oči.
U takvom miljeu stalno se iznova javlja potreba za trećim putom. Ovdje nema govora o ideji trećega puta kao koncepciji transformacije socijalne države dokidanjem ideoloških razlika između liberalizma i socijaldemokracije. Hrvati jednostavno traže procjep kroz koji bi se izvukli iz zagrljaja ekstrema. Taj je zagrljaj stoljetan: prije WWII bio je to sukob idealizama i materijalizma: hrvatska politika odavno izgleda kao zakržljalo tijelo hipertrofiranih ekstremiteta.
I tu sada nastupaju oni koji su bilježnički jamčili da neće ni s jednom ni s drugom strankom jer da su uništile Hrvatsku, nudeći svoju djevičansku čistoću: Hrvatska je neofilično željna novih karaktera i politika, pa tako ovdje dobro prolaze i Mikšić i Ferdelji, ili Živi zid i Most: everything goes, ako je novo.
Most je od početka obmana: lažno obećanje reforme. Tu se čarobnu riječ desetljećima opetuje u ovom podneblju, a prije no što je taj šibolet preuzeo Most, dvije godine je ona bila lozinka neoliberalne scene. Most je zapravo odgovor elita toj prijetnji: da se ne dogode stvarne promjene, stvoren je parapolitički projekt kao profilaksa moguće pojave autentičnih reformatora.
U Hrvatskoj se politička aktivnost, naime, u pravilu shvaća kao politička interpasivnost: politički interpasivno je ono djelovanje koje zapravo nije usmjereno prema tome da se nešto promijeni, nego se djeluje kako bi se spriječila istinska promjena. Bisogna cambiare tutto, per non cambiare nulla, veli Lampedusa: valja promijeniti sve, da ne promijenimo ništa.
Od izbora do izbora volja je za promjenom to izrazitija. Svjesna tog zahtjeva, hrvatska politička elita sve čini da izbjegne neminovno: reforme su farsa!
Recimo da hrvatska politika nije farsa, pa da se upitamo: Dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Agenda je više od desetljeća sasvim zadana: Haag je odmijenio pravnu državu; EU vanjsku politiku; MMF ekonomsku; Svjetska banka monetarnu... Sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike elita: poigravanje s bankama, nekretninama, lukrativnim prirodnim resursima etc. U takvoj situaciji očito je da je svatko pametan shvatio kako, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen, out. Biološki živ, ali bez ikakvih prava. Psihološki je zato shvatljivo da je tuzemna verzija reformi njihova perverzija: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da se i oni malo ogriju. U tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve realne društvene promjene, ali cijelo društvo osjeća neophodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer ovdje je život postao samo ružna navika - život je u Hrvatskoj porok.
Ovako istumačena hrvatska stvarnost otkriva porijeklo i svrhu Mosta: Most nema ideološku i političku definiciju, ali ne samo zbog svjetonazornog pluraliteta svojih članova. Most se odbija jasno odrediti da bi u nj svatko mogao projicirati svoje želje. To što ga se doživljava kao građansku desnicu demokršćanskog tipa, ima razlog na drugoj strani: Most je dijelom projekt Crkve koja današnjem HDZ-u ne vjeruje: čitajte Miklenića. Projekt koji ima i kontraforni sustav: civilne konzervativne inicijative. Petrina mi je u emisiji jasno priznao: Da, moguće je da su iza Petrova biskupi Dalmacije.
Potom, tu su financijeri: recimo famozni tajkun Roglić, koji je na raspolaganju imao dva tjedna vodeće hrvatske medije kako bi objasnio da je Most rent-a-party: kao nedužni donator koji je dao jedva 20.000 kn, Roglić je dobio burnumovski markantan PR-prostor za svoje impresije, iako nitko razuman nije shvaćao zašto usred izbora Plutokracija drži lekcije Demokraciji dokazujući da je demokratski proces teatar sjena, a političke stranke da su tek izraz volje Oligarhije? Jasno je da iza tog projekta stoji moćna snaga. Nije bilo ni trena da je financijski štekalo. Da, to isto učinili su u Sloveniji s Cerarom, kazao mi je u emisiji Petrina. Uspješan modus operandi ponovljen je u Hrvatskoj: instaliran je osigurač protiv promjena. Jasno je onda zašto Petrina i Lovrinović kažu da je Petrov nečiji projekt i neslobodan čovjek. Od Roglića do Kučana, jednaka je udaljenost kao od Roglića do Mesića, tko krene tim putem.
Svakako, prevažna je i ova simbioza raka samca Petrova i moruzgve Oreškovića: ona odaje i tradicionalni motiv pokroviteljstva visokih međunarodnih adresa, nezainteresiranih za društvene potrese koji bi urušili kompradorski posrednički sloj: ipak treba rasprodati slavonsku zemlju, a i za vodama je žeđ. Raspoloživi oprobani medijski releji vlasnički su na istim adresama.
Možda više ni ijedna druga gesta. Most odaje halapljivo posezanje za MUP-om i Ministarstvom pravosuđa: sfera pravosuđa je time notorno prokazana kao nesamostalna, procesi kao politički, a Most ovdje nije garant reforme u smislu depolitiziranja policije i pravosuđa, već naprotiv jamstvo da se neće otvarati, rekao bi Zagorec, Pandorina kutija. U ovoj bi se zemlji svi zakleli da su najveća zla počinjena devedesetih, a vidite, ama baš nitko iz chorus-linea politike toga vremena nije osuđen kao lopov.
Štoviše, Josipovićev je zakon o nezastarijevanju privatizacijskog kriminala kao ratnog profiterstva ignoriran: digla se sva pravnoteorijska sofisterija zemlje samo da stupovi društva nedirnuti održavaju statiku socijalne arhitekture. Opravdanje kako je poslanstvo Mosta bilo preoteti HDZ-u ideološki i represivni aparat nedotupavo je: pa nije HDZ, nego “neoliberalizam” u nas ozloglašen kao arcinemeza. To zato što slobodno tržište biva prepoznato kao svojevrsna lustracija. Kako kaže Kuljiš: “…progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac.” Propitati te asete, značilo bi dovesti u pitanje cijelu tu interesnu strukturu. Desnica to ne može učiniti: prožeta je kriminalom, a u mjeri u kojoj je on metastranački, desne se paralizira antifašističkom euforijom. Taj navodni neoliberalizam, u stvari liberalna demokracija, koja saveznički dijeli zaslugu za pobjedu nad nacifašizmom, ali ne i kasniju totalitarnu krivicu, mjesto je s kojega se smije sankcionirati kriminal bez opasnosti optužbe za refašizaciju. Zato je stvoren Most: da uzurpira to mjesto!
Riječ je o krizi demokracije. Inzistiranje na tome da su svi politički problemi riješeni, pa preostaju samo oni ekonomski, jedan je od značajnih ideoloških poteza depolitizacije: pretvarajući političke probleme u puke svjetonazorne razlike, politiku se pacificira, čime se osujećuju reforme, i upravo je to poslanstvo Mosta.
Most, metežnik zainteresiran ponajprije za one punktove koji nadziru tko će biti procesuiran, ali što je značajnije, tko nikada neće, Most koji se postojano osipa sve do samovolje Petrova, čije besmislene apstrakcije pokušava istumačiti niotkudni Grmoja, vidljivi je generator krize u zemlji, jer je upravo Most, na puki Bandićev spomen preslagivanja, u panici shvativši da će završiti kao abortirani projekt hrvatske Oligarhije kojoj neće moći položiti računa o svojoj misiji, započeo ovaj kaos u kojemu se naglo kadar širi do američko-ruskog sukoba nad panonskim ozemljem, a kad i to ne može pomoći u upokojenju Tomislava Karamarka, onda Boži Petrovu, koji do dana današnjega nije izgovorio niti jednu rečenicu koja će ostati zapamćena kao njegova politička ostavština, preostaje jedino odbijati sve što HDZ predlaže, što se već pretvara u samosvršnu radnju bez ikakvog rezona, osim onog klijentelističkoga: Most je ionako tu da zaštiti interese svojih nevidljivih kreatora, ljudi koji su uništili ovu zemlju, i za tu listu no name opskuranata stoga bi bilo i presamilosno da se samoraspusti.