INTERVJU ZA GLOBUS

BRANKO SCHMIDT 'Ako papa može držati misu za svećenike pedofile, ne razumijem zašto je problem ako ja o tome snimam film'

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 14.08.2017. u 18:22

Boris Kovačev / CROPIX

 

Gledateljima koji dobro pamte dosadašnje filmove Branka Schmidta zasnovane na predlošcima književnika i ginekologa Ive Balenovića, “Metastaze” (tri Zlatne arene u Puli, uključivo i ona za najbolji film) i “Ljudožder vegetarijanac” (pet Zlatnih arena), bit će poprilično iznenađeni njihovom novom suradnjom u drami “Agape”, čiji je protagonist mladi svećenik koji priprema školarce za krizmanje. Nema tu drastičnih prizora (tek nešto malo nasilja među tinejdžerima), sve je u dramskim polutonovima, ali u potmulom vrenju koje se odigrava među glavnim likovima možda je još burnije nego u prethodnim ostvarenjima. “Agape” će imati premijeru u jesen u hrvatskim kinima i zasigurno će izazvati popriličnu pažnju, ne samo zbog glavnog junaka kojeg optužuju da je pedofil nego i zbog zasijecanja u bolesno društveno tkivo kakvo još nismo vidjeli u domaćoj kinematografiji.

Koliko ste zadovoljni prijemom vašeg filma “Agape” na Pulskom festivalu?

- Jako. Dobio sam jednu nagradu više od onoga što sam očekivao.

Zlatnu arenu za montažu Hrvoja Mršića?

- Da, mislim to najozbiljnije. Išao sam na festival s dubokim uvjerenjem da neću dobiti ništa.

Zašto?

- Ovo mi je 11. film u Areni. U Pulu hodočastim još od studentskih dana i prošao sam sve i sva. Čak sam i triput bio u službenom žiriju festivala. Budući da se “Agape” bavi delikatnom temom – je li to homofobija ili pedofilija, to namjerno nisam htio definirati – a glavni lik u filmu je svećenik, znao sam da sam taknuo u tabu. Moj prvi film “Sokol ga nije volio” također je taknuo u tabu. Taj uopće ne bi bio dovršen niti prikazan na Pulskom festivalu 1988. da nije bilo dva čovjeka. Jedan je Bogdan Žižić, tadašnji direktor Zagreb filma, poduzeća koje je produciralo film, a drugi – možda to čitatelji danas neće vjerovati – Dušan Vukotić, predsjednik umjetničkog savjeta Zagreb filma. Kad sam prikazivao “Sokola” pred umjetničkim savjetom, svi su krenuli protiv njega, dok nije ustao Vud i rekao da je film okej. Budući da je on tada bio u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, protiv njegove riječi se nije išlo i zahvaljujući njemu film je prošao. Inače bi vjerojatno čekao u bunkeru do 1991.

Umjetnički savjet vjerojatno je bio konsterniran scenom križnog puta?

- Da, Bleiburga. Taknuo sam u nešto o čemu smo slušali od roditelja i ne znam koga, ali o čemu se nikad nije javno progovorilo. Drugačije je to kad se tako nešto pokaže u kazalištu, kao u istoimenoj predstavi Fabijana Šovagovića, no film ima jednu drugu moć. Tada sam na vlastitoj koži osjetio riječi svoga profesora Ante Babaje: “Film se može ubiti kao i čovjek.” U Puli film nije dobio nijednu nagradu, samo je na inzistiranje Bogdana Žižića uopće prikazan u Areni, i to kao drugi na rasporedu. Poslije su uslijedili napisi u novinama na duplerici “Snimljen je prvi ustaški film!”, bio je to pravi medijski linč. Film se pokušalo ubiti na sve moguće načine.

 

Ipak ga je samo u Zagrebu vidjelo 30 tisuća gledatelja...

- Vrijeme je radilo za nas, već su se osjećali neki novi vjetrovi.

Pomogli su i mladi glumci koji su uz doajena Šovagovića iznijeli film. Njegov sin Filip Šovagović odmah je postao nova glumačka zvijezda...

- Svaki društveni poredak ima svoje čuvare državnog pečata. Tada su objavljene samo dvije pozitivne recenzije filma, jednu je napisao Darko Zubčević u zagrebačkom tjedniku Studio, a drugu Milan Vlajčić u beogradskoj Politici. Sve ostalo je bilo čisto “mesarenje”. To je išlo tako daleko da smo Fabijan i ja uhapšeni na premijeri u Vinkovcima. Odeš nakon poklona pred prepunom dvoranom na pripremljenu večeru i tamo te dočeka šef Službe državne bezbjednosti za Slavoniju i Baranju, dakle ne bilo tko.

Ispitivali su koja ustaška organizacija stoji iza nas a ja sam stalno ponavljao – RSIZ kulture (Republička interesna zajednica kulture tada je odobravala i filmske projekte – op.a.). U pet ujutro su nas ekspedirali autobusom za Zagreb. Ja sam valjda jedini redatelj koji je uhapšen na svojoj premijeri, tako nešto nije se događalo ni u Sovjetskom Savezu. Budući da sam imao takvo iskustvo, znao sam što će se dogoditi s mojim novim filmom na Puli i nisam pogriješio.

Sad sam se baš vratio s Jeruzalem film festivala. U izraelskoj kinematografiji uopće nisi zanimljiv ako nisi provokativan. Zar nema bar malo odjeka toga i u nas, zašto tema pedofilije u Crkvi ne bi bila intrigantna, to više što nije izmišljena?

- To ne znam ni ja. Ako papa može držati misu za svećenike pedofile, ne razumijem zašto je problem ako ja o tome snimam film. Da je moj junak profesor tjelesnog odgoja, film bi se gledao drugim očima. Ali ovako... No ja sam htio da sve to funkcionira kao priča, bez obzira na to što je on svećenik. Ja o njemu uopće ne govorim kao o svećeniku, govorim o našem društvu koje je zatvoreno i koje se sve više zatvara. Razumijem da je u socijalizmu bilo puno čuvara državnog pečata, pa i ratnih devedesetih, ali danas u 2017.?!

Pa to je kao štrajk taksista protiv Ubera. Ne možeš ti zaustaviti Uber. Uostalom, o čemu pričam. Ja sam 1990. imao njemačko državljanstvo, mogao sam sa suprugom otići u Njemačku, ali ne, otišao sam s kamerom na front, u istočnu Slavoniju, gdje sam proveo šest mjeseci i snimio 20 dokumentaraca za HRT. Za ovu sam državu nešto dao, ali zato da postanemo otvoreno i slobodno društvo. Tada nisam očekivao da ću se nakon tridesetak godina naći u situaciji u kojoj sam bio 1988.

Neobičan je lik vašeg junaka. On priprema klince za krizmu, ali to radi nekako usputno, kao da mu to nije nešto najvažnije u životu...

- Mislim da nemate pravo. On je apsolutno iskren u svojoj vjeri. On se samo pokušava približiti toj djeci na neposredan način.

Ali je dosta samodopadan, odlazi u teretanu, voli lijepu odjeću, brze motore, sve što i klinci s kojima ima kontakte...

- Mislim da je to zbog toga što je on u jednom trenutku zaostao u razvoju, on je poput te djece koja su njegovi učenici. Svi bi oni htjeli biti James Bond. Zato se s njima tako dobro i razumije.

Nekoliko je imena potpisano na scenariju, tko je bio inicijalna kapsula da to postane filmski projekt?

- Fenomenalni Ivo Balenović. Našli smo se kod mene i dugo razgovarali što bismo mogli još zajedno napraviti i nekako došli na tu temu. Ovaj film je dosta drukčiji od “Metastaza” i “Ljudoždera vegetarijanca”, ali mu je zajedničko to što je i ovo kritika društva. Kao što ste vidjeli, na kraju pokušavam izazvati empatiju prema svom junaku koji je možda samo žrtva društvene homofobije. Ne kažem da ja branim pedofiliju, ima tko je zadužen da se time bavi i da o tome presuđuje, ali mene kao “umjetnika” zanima ona tanana linija koja dijeli homofobiju od pedofilije, to etiketiranje ljudi, kako su skloni nekoga izbaciti iz javnog života.

Znakovito je vaše izbjegavanje definitivnih sudova o glavnom liku. Tinejdžer Goran (Denis Murić) bio je jako vezan uz svećenika Mirana (Goran Bogdan) i sada ga potkazuje domskom upravitelju (Dražen Šivak) jer vidi da se njegov idol sada puno više zanima za novog učenika Gabrijela (Pavle Čemerikić). Istodobno nismo posve sigurni što Miran zapravo osjeća prema Gabrijelu, zašto je tako fasciniran njime...

- Ponavljam, živimo u 2017., gledali smo puno filmova i znamo da je samo u sapunicama sve dorečeno do kraja. U sveopćoj kokakolizaciji umjetnosti ja nemam potrebu izreći stvari do kraja, a upravo mi to zamjeraju moji kritičari. Kakav je sad film u kojem se jasno ne kaže je li on pedofil ili nije. Po meni je to je najveća kvaliteta filma. Nismo u dječjem vrtiću pa da mališanima treba sve precizno objasniti. Ovisi o tebi kao gledatelju kako ćeš sve to povezati. Trebalo je četiri godine i 180 verzija scenarija – zbilja ne pretjerujem, toliko ih je bilo – da dođemo do ovoga s čime sam jako zadovoljan. Ključna je u tome bila suradnja Sandre Antolić, koja je najkasnije ušla u scenarističku ekipu.

 

Na ranijoj verziji scenarija koju sam čitao, onoj iz 2015., uz vas i Balenovića, kao glavna scenaristica potpisana je Katarina Zrinka Matijević. Kako ste nju uključili u taj projekt?

- Balenović i ja počeli smo se vrtjeti u krug, nešto se slično dogodilo i s “Metastazama”, i tamo je bilo 80-90 verzija scenarija, sve dok nije uskočio Ognjen Sviličić i u samo četiri dana ponudio vrlo preglednu završnu verziju. Zrinka mi je bila zanimljiva jer sam bio u komisiji Hrvatskog audiovizualnog centra koja je odobrila njezin “Trampolin” i činilo mi se da se nešto od tog njenog iskustva može iskoristiti u scenariju koji se tada zvao “Ivanova krizma”.

Ta verzija je jako različita od ovog filma jer u njoj mladi svećenik ostaje stup sistema unatoč tome što je očito pedofil, Goran je Miranov bivši ljubavnik, a njegovo mjesto zauzme novi učenik. U njoj je sve puno drastičnije, društvena kritika je gotovo pamfletska...

- Da, tu je puno pomogla Sandra Antolić. Ja sam sklon patetici, ona nije. Zahvaljujući njoj napravili smo film u kojem ništa nije na prvu loptu i koji mene osobno jako zadovoljava. Ona se upustila u temeljito iščitavanje Biblije, kako je dosta sistematična, proučila je poslanice sv. Pavla Korinćanima, predložila je da naslov bude “Agape”, što znači ljubav, a i promijenila je ime Ivana: on se sada zove Gabrijel: svi znaju da je on anđeo navještenja, ali malo njih zna da je on i anđeo druge prilike. Trebaš dospjeti do dna da bi dobio tu drugu priliku, a moj junak je na kraju filma upravo u takvoj situaciji. Dečko koji se s njim igra toplo-hladno je taj anđeo koji ga ruši sve dok ide, da bi mu na kraju dao drugu priliku.. Iako nas vjera uči da trebamo praštati, to se, nažalost, u našem društvu rijetko događa.

Ali u finalu ne dajete odgovor je li do toga zbilja i došlo?

- Naravno da ne. Žao mi je što glumački rad Gorana Bogdana nije više zamijećen, ne mislim samo od pulskog žirija. Rene Bitorajac je, recimo, dobio Zlatne arene za “Metastaze” i “Ljudoždera vegetarijanca”, bile su to sjajne uloge, ali ipak bih rekao da je Bogdan ovdje obavio teži i zahtjevniji posao.

I dva mlada glumca – Denis Murić i Pavle Čemerikić – su također sjajni. Oba su zajedno igrala u “Ničijem djetetu” Vuka Ršumovića...

- Najteže je raditi s adolescentima, mislim da su i svi glumci koji igraju čak i male uloge domske djece sjajni. Zbilja smo se zbližili na snimanju, zato to tako i funkcionira, oni su dobri kao klapa i pojedinačno.

Koliko godina sad ima Murić?

- 17 godina. On je glumačko čudo, po meni je to novi Slavko Štimac. On uopće ne želi probati scenu. Što smo više probali, on je bio sve lošiji. Njega treba pustiti da luduje uokolo, da se zafrkava, sve dok ga ne pozoveš i on ne odradi ono što treba. Jednom je usred kadra iznenada stao, pitao sam ga zašto, a on je odgovorio da onaj drugi nije izgovorio tekst kako treba. Znao je sve napamet, i to ne samo svoje scene. I Pavle Čemerikić je bio izvrstan. Nije baš lako u jednom kadru izgovoriti čitav Hvalospjev ljubavi iz Poslanice Korinćanima. S njim je radila Helena Buljan, i to dosta dugo. Ipak on živi u Beogradu i u njegovu govoru to se uopće nije osjetilo.

Koliko ste dugo snimali scenu na pruzi u kojoj Gabrijel pokazuje Miranu kako zna Hvalospjev ljubavi napamet?

- Ovaj film je pratilo dosta sreće. Samo da spomenem činjenicu da je za projekcije u pulskoj Areni počela kiša. Prije početka se nakupilo dosta oblaka i ja sam pomislio: “Ako nas onaj koji sve vidi i sve zna ovdje sad rastjera, to može značiti samo jedno: Osudio je film.” I baš u toj ključnoj sceni filma, recitacije Hvalospjeva ljubavi na pruzi, počne kiša, prvo slabije pa sve jače. Pedesetak ljudi se dignulo i krenulo prema izlazu. Rekao sam u sebi: “Neće! Neće!” i kiša je stala. Oni koji su otišli su se vratili i ispalo je sve kako treba. Kad smo se poslije poklonili pred publikom, znao sam da smo položili i ovaj test, kiša nas je samo poškropila, kao da smo blagoslovljeni svetom vodicom.

A što se tiče snimanja te scene na pruzi, nešto moram objasniti. Oduvijek sam bio sklon improvizacijama na snimanju. A otkako radim s Draganom Ruljančićem kao direktorom fotografije, potpuno sam se opustio. Prije sam radio sa željeznom knjigom snimanja i nervirao se zašto ne mogu postići ono sve što sam zamislio. Zbog toga bih ponekad kasnio i živcirao sebe i producenta. S Dragecom slobodno improviziram, prilagođujem se situaciji, pa je tako bilo i ovdje. Zamislio sam da se to odigrava po suncu, no bilo je malo oblačno i shvatio sam da je to možda i bolje, onako bi to bila kičerica. Bili smo gotovi za manje od sat vremena, a ostatak vremena potrošili smo na repeticije i kadrove koje uopće nismo upotrijebili.

Ruljančić je opet pronašao novi vizualni ključ koji potpuno odgovara priči. Snimili ste četiri potpuno različita a vrlo koherentna filma...

- Beskrajno je talentiran i prava je šteta što nije ranije zamijećen, izvan televizijskih okvira. Svoj vizualni izraz jako je prilagodio scenografiji. Na njega sam naletio posve slučajno. Snimio mi je dokumentarac “Panj pun olova” i poslije ga više nisam puštao. Istina, radije bih da snimamo na 35mm vrpci, a ne digitalnom kamerom, ali moj bi producent poludio. To si danas mogu dopustiti samo u Americi.

Boris Kovačev / CROPIX
 

Crkvu ste inscenirali u Francuskom paviljonu u Studentskom centru?

- To je sjajno napravio scenograf Damir Gabelica, odlični su i svi drugi ambijenti u tom crkvenom prostoru, Miranov stan i stan njegove sestre (Daria Lorenci). Međutim, ja bih bio sretniji da smo mogli snimati u pravoj crkvi. Nažalost, jedan moj kolega već je potrošio taj kredit, dao je crkvenoj upravi jedan scenarij, a snimio film po drugom. Otad je filmašima teže surađivati s Crkvom. Pušu i na hladno. Iako, zbilja mislim da svećenici neće imati ništa protiv ovog filma. Čak smo razgovarali o tome da ga prikažemo Kaptolu, jer u njemu nema ničega što bi bilo koga vrijeđalo. Osim ako nisi čuvar državnog pečata.

Crkva u filmu izgleda vrlo uvjerljivo...

- Tu gospodinu Gabelici kapa do poda. Valjda su ovi u žiriju mislili da je to prava crkva pa ga nisu nagradili. Ona je vizualno odredila i druge ambijente, ali je to bila najveća stavka u projektu. Bojim se da je moj prijatelj i producent Stanko Babić zbog nje ostao bez svoga honorara.

Jeste li pokušali progurati film na neki od većih festivala?

- Festivali su nešto na čemu treba raditi i tu su neki moji kolege bili puno pametniji od mene. Uvijek sam osjećao da ja nisam taj koji treba prodavati svoju robu i tu sam se jako zaribao. Smatrao sam da nije moj posao čestitati blagdane direktorima festivala, a trebalo je. Slika u Puli izgledala bi puno drukčije da je film prije toga imao premijeru na nekom prestižnom festivalu.

Kakav je vaš odnos prema vjeri? Jeste li imali takvu posvećenost tim pitanjima kao vaši mladi junaci?

- U tim godinama ne. Rođen sam i odgojen kao katolik, ali to baš nisam previše prakticirao. Mama je htjela da idem na svaku misu, ali meni se to baš nije dalo. Danas imam sve sakramente, osim zadnjeg, ne odlazim u crkvu, ali se svake večeri molim.

To se ne kosi s onim što je u filmu prikazano?

- Ne, nikad ne bih snimio nešto što bi se s time kosilo.

 

Izdvajamo