INTERVJU VOJO ŠINDOLIĆ

SVI MOJI BITNIČKI PRIJATELJI Dubrovački pjesnik o prijateljevanju s Ginsbergom, Burroughsom, Bukowskim, Bobom Dylanom, Jerryjem Garcijom...

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.04.2017. u 08:44

Matija Djanješić / HANZA MEDIA

Dubrovački pjesnik, slikar i prevoditelj u razgovoru za Globus govori o prijateljevanju s američkim bitničkim piscima Ginsbergom, Burroughsom, Ferlinghettijem, Bukowskim i rock glazbenicima Bobom Dylanom i Jerryjem Garcijom

Pjesnik, prevoditelj i slikar Vojo Šindolić, “posljednji jugoslavenski bitnik”, kako mu na ovim prostorima tepaju, čovjek je s nevjerojatnom životnom pričom iza sebe. Rođen je 1955. u Dubrovniku, studirao je komparativnu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, sedamdesetih je bio jedan od urednika tada jedinog jugoslavenskog časopisa za rock glazbu Džuboks. Putovanja i intervjui odveli su ga krajem sedamdesetih preko “velike bare” u SAD, gdje je prijateljevao s Allenom Ginsbergom i drugim bitnicima, Charlesom Bukowskim, kao i rock zvijezdama – Patti Smith, Bobom Dylanom, Jerryjem Garcijom

Bio je gostujući predavač suvremene američke književnosti na sveučilištu u San Franciscu i Berkeleyju. Osim što se bavi prevođenjem, cijenjeni je autor poezije, a bavio se i likovnom umjetnošću koju je, među ostalim, po vlastitim riječima izučavao i u Tvornici kod Andyja Warhola.

Naizmjenično je živio u Beogradu, San Franciscu, Veneciji, Trstu i Kopru, da bi se dvijetisućitih skrasio u rodnom Dubrovniku u kojem, kako nam je otkrio, ne namjerava trajno ostati. Trenutačno boravi u Rijeci u književničkoj rezidenciji Kamov, zajedno sa svojom partnericom, zadarskom pjesnikinjom Stašom Nikolić Aras. U Rijeci je postavio izložbu crteža Boba Dylana, Patti Smith i Jerryja Garcije iz vlastite kolekcije u sklopu Impuls festivala, prije toga održao je odlično posjećenu književnu večer u antikvarijatu knjiga Ex libris, uz jazz pratnju riječkih glazbenika, izloživši tom prigodom crteže Charlesa Bukowskog, Allena Ginsberga i drugih bitnika. Iako je u gradu na Rječini manje od mjesec dana, vrlo se brzo i uspješno infiltrirao u riječki kulturni i društveni život. Njegova hunterthompsonovska pojava plijeni pažnju u svakom smislu. Sjajan je sugovornik s kojim se može razgovarati o neiscrpno širokom spektru tema, no posebno je zahvalno slušati ga kada se raspriča o polju koje mu najviše leži – američkoj suvremenoj književnosti, gdje nije bio tek puki promatrač, već, na neki način, i akter scene kasnih sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih.

Koji je bio vaš prvi doticaj s književnošću?

- Prvi doticaj i utjecaj bio je, naravno, u gimnaziji, kad sam čitao ono što me zanimalo izvan školske lektire. Bili su to francuski pjesnici, Arthur Rimbaud, Paul Verlaine, Lautreamont, Baudelaire, pa Charles Dickens... Slušao sam, naravno, prvi i drugi album Led Zeppelina.

Beat generacija još nije bila na obzoru?

- Trebalo je proći kroz neki proces, uvjetno rečeno, lokalnog pjesništva, dubrovačkog, pa hrvatskog i srpskog. Ali, već kada sam imao 15-16 godina počele su me zanimati pjesme iz rock’n’rolla i tog miljea, kao što su “Help Me Make it Through the Night” i “Sunday Morning Coming Down” Krisa Kristoffersona. Počelo me kopkati da ih prevedem. Preko rock’n’rolla sam došao do suvremene američke književnosti, beat pjesnika i svih ostalih. Kada sam postao suradnik Džuboksa, uspio sam nagovoriti tadašnjeg urednika da otvorimo rubriku “Mjesto za beat pjesnike” gdje sam pisao o pojedinim pjesnicima, recimo, Robertu Hunteru koji je pisao tekstove za Grateful Dead, i prevodio njihove pjesme.

Kako ste uletjeli u priču s Džuboksom?

- Bilo je to tijekom studija u Beogradu. Zanimao sam se tada više za rock’n’roll nego za književnost. Nekoliko brojeva Džuboksa koje sam čitao učinili su mi se previše sterilnima i napisao sam im neku vrstu otvorenog protestnog pisma, kako ja zamišljam da neke stvari treba poboljšati. Petar Popović bio je tada glavni urednik, to je čovjek koji je, recimo, odgovoran za poznati koncert Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme i druge važne pojave na sceni. Tri dana nakon što sam poslao pismo, nazvao me i rekao: “Ovo je sjajno, ja bih to objavio kao uvodni tekst u idućem broju.” Poslije toga sam postao suradnik, par mjeseci pisao puno tekstova, najviše o američkom rock’n’rollu, west coast soundu. Tada je Peca Popović otišao u PGP, bivši glavni urednik bio je u vojsci, tako da je meni pripala ta čast da godinu i nešto dana budem glavni urednik Džuboksa.

To je, dakle, bilo paralelno sa studijem?

- Ako se dobro sjećam, to je trajalo negdje od 1976. do 1979. Tada sam napustio Džuboks jer sam osjetio da meni tu više nije mjesto. Počele su se događati određene stvari s beogradskom punk scenom, plus neke osobne stvari. Već sam se počeo bitno više zanimati za beat generaciju i jednostavno sam se priklonio tom svijetu.

U vrijeme Džuboksa počeli ste raditi intervjue sa svjetskim rock zvijezdama. Kako je to išlo?

- Da, mnogi su ostali i neobjavljeni. Recimo, s članovima grupa Led Zeppelin, Pink Floyd, The Who… Bilo je puno putovanja, odlazilo se u Amsterdam, London, Frankfurt, München, a kasnije, za Ameriku.

Iz današnje perspektive teško je zamisliti da bi neki magazin na ovim prostorima financirao tolika putovanja novinara, posebice dvadesetineštogodišnjaka studenta.

- Sa 100 tisuća primjeraka, koliko smo tada prodavali, Džuboks je zarađivao sjajnu lovu, tako da im odvojiti za avion, dnevnice i neki pristojan hotel nije bio problem.

Je li mladom novinaru iz Jugoslavije bilo teško pristupiti rock zvijezdama i dobiti intervju?

- Bilo je, ali jednog trenutka upoznaš neke bitne ljude koji ti otvaraju vrata i dovoljno je da se na njih pozoveš.

U to vrijeme upoznali ste i  Ginsberga. Kako ste se s njim sprijateljili?

- Prvi kontakt je bilo pismo koje sam mu poslao. Rekao sam da mi se jako sviđaju njegove pjesme i da ih želim prevesti. Kada sam odlazio na jedno od tih američkih putovanja raditi neki intervju, napokon smo se sreli, negdje 1976. Istog trena smo se zbližili, nakon čega me je on doslovno upoznao s kompletnom američkom književnom scenom, od Susan Sontag do Williama S. Burroughsa i svih ostalih pjesnika beat generacije.

Kako je to palo jednom 21-godišnjaku?

- To je bilo ono, uf… Eksplozija u glavi. Promijenilo je cijeli moj svijet. Pa kada su kasnije počeli stizati deseci pa stotine knjiga na adresu u Dubrovniku… Bilo je to neviđeno zadovoljstvo.

To dopisivanje književnika iz današnje perspektive djeluje jako romantično. Koliko ste često razmjenjivali pisma?

- Jako često. Imam ogroman broj pisama Ginsberga, Burroughsa, Bukowskog, Garyja Snydera, Michaela McClurea, Lawrencea Ferlinghettija i svih ostalih. Uvijek sam imao vrlo konkretna pitanja, s obzirom na to da sam prevodio njihove pjesme. Kada mi nešto ne bi bilo jasno, napisao bih: “U tom i tom stihu nije mi jasno to i to, ima li neko drugo značenje, treće značenje, ajde, molim te, odgovori mi.” Za deset-petnaest dana stigao bi odgovor. Bio je to jedan od najvećih blagoslova u mome životu, što sam gotovo sve pisce koje sam prevodio mogao izravno pitati za tumačenja, tako da u tim mojim prijevodima nema pogrešaka u smislu značenja teksta.

Antologiju “Pjesnici beat generacije” izdali ste 1979. Kako je to odjeknulo?

- David Albahari, Vladislav Bajac koji je danas glavni urednik Geopoetike, velike izdavačke kuće u Beogradu, i ja smo se upustili u to 1978. Inače smo se kao prijatelji družili i došli do zaključka da se trebamo na naš način suprotstaviti politikama tadašnjih velikih izdavačkih kuća i pokrenuti vlastitu, malu. To je u ondašnje vrijeme, zapravo, bila ludost, pokrenuti privatnu izdavačku kuću. Na kraju je potrajala 4-5 godina i objavljeno je 5-6 knjiga. “Pjesnici beat generacije” bila je prva. Prodao sam pola svoje biblioteke da bismo namaknuli novac za tiskanje. Imali smo takozvane prednumerante. Budući da je svaki primjerak bio numeriran, ljudi su prije nego je knjiga izašla uplatili novac, a njihova su imena otisnuta. Tiskali smo 500 primjeraka, i to je, zapravo, bila neka vrsta provjere što će se dogoditi. To se rasprodalo i onda sam nešto kasnije, 1980., objavio prijevode nekoliko pjesama Jima Morrisona pod naslovom “Slavlje guštera”. Mala knjižica, tiraža je bila 10 tisuća primjeraka, i to se rasprodalo u roku od 15 dana. Kad sam se vratio iz SAD-a, 1982. osnovao sam, također privatno, Nezavisna džepna izdanja koja su trajala tri godine i objavljene su tri knjige. Prva je bio “Beskrajan život” Lawrencea Ferlinghettija, druga “Pjesme s Kornjačinog otoka” Garyja Snydera i potom “Tirkizni revolver” Michaela McClurea. To je bilo isto u nekih tisuću primjeraka, i to su, kao i “Pjesnici beat generacije”, danas krajnje raritetne knjige.

Cijela ta beat generacija bila je zapravo američki lokalni fenomen, u New Yorku, kasnije i na zapadnoj obali. Vi ste se njima počeli baviti u vrijeme kada su već stekli status zvijezda?

- U jednom intervjuu koji sam radio s Ginsbergom na moje pitanje o beat generaciji on je kazao: “Vojo, beat generacija, to su Jack Kerouac i William Burroughs u New Yorku između ‘45. i 55.” Jer ‘56. se već sve seli na Zapadnu obalu, tamo nastaje čuvena književna renesansa San Francisca s fenomenalnim pjesnicima, Ferlinghettijem, Snyderom, McClureom, koji je, usput, bio duhovni učitelj Jima Morrisona i napisao pjesmu “Mercedes Benz” koju pjeva Janis Joplin. Poslije toga su došla prva djeca cvijeća i, kao što kaže Ginsberg, sve se politiziralo i elektrificiralo, u smislu rock’n’rolla. Ali, hipiji su pomogli da se taj kult putovanja, autostopiranja, prenese na neke nove mlade generacije. Zapravo, kad je Kerouac već umro, ‘69., tek tada je beat generacija počinjala biti popularna u širem smislu.

Ginsberg je u to vrijeme bio vrlo aktivan s turnejama po Europi. Posjetio je i Jugoslaviju. Kako je to izgledalo?

- Osamdesete smo bili četiri mjeseca zajedno. Došao je prvo u Dubrovnik privatno, na tjedan dana, upoznati ljepote grada i malo se družiti sa mnom. Tada su nastale dvije njegove čuvene kasne pjesme, “Ptičji mozak” i “Eroica”. Imao je jugoslavensku turneju, bili smo u Beogradu, Prištini i Zagrebu, nakon čega smo nastavili za Mađarsku pa za Švicarsku… U Beogradu je u dom studenata došlo dvije tisuće ljudi, nije se moglo disati. On je tada već bio živa legenda, imao je status rock zvijezde. I Michael McClure je kasnije, ‘84., bio u Dubrovniku, kada smo imali jugoslavensku turneju. Sjećam se da je, kad smo stigli u Zagreb, u hotel Palace, prvi koji nam se došao javiti i zagrliti nas bio pokojni Boško Petrović.

I Burroughs je bio u Dubrovniku, doduše prije vašeg vremena?

- Bio je 1935. i ‘36. u dva navrata. Tada je bio mladi bonvivan, pun novaca, napustio je Beč gdje je studirao antropologiju i došao u Dubrovnik na oporavak i odmor nakon operacije slijepog crijeva. U Dubrovniku je upoznao njemačku Židovku Ilsu Klapper kojoj je istjecala viza, a nije se htjela vratiti u Njemačku zbog nacista pa ga je zamolila da se njome oženi. Pristao je i išli su u Atenu kod američkog konzula, gdje su se vjenčali. Poslije toga se praktički više nisu vidjeli, ali joj je napravio tu uslugu da postane američka državljanka i ona je otišla u SAD, gdje je živjela cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata. Kasnije se tek u starosti vratila u Njemačku.

Kakav je bio Dubrovnik iz vaše mladosti u odnosu na ovaj današnji? Biste li danas pozvali nekog od živućih pjesnika u svoj grad?

- Ne. Dubrovnik je danas grad bez umjetnosti, grad bez ičega osim političko-turističke mafije. Nije se to dogodilo slučajno. Dubrovačke vlasti su namjerno istjerale svoje građane iz staroga grada, prvo penzionere koje su živjeli u trošnim kućama. Te kuće su, naravno, kasnije prodane za ogromne pare strancima, a tog momenta stari je Dubrovnik prestao živjeti. Šezdesetih i sedamdesetih imali smo te čuvene Dubrovačke ljetne igre sa sjajnim jugoslavenskim režiserima, iz Zagreba, Beograda… Kao 19-godišnjak sam počeo za časopis Oko pisati kritike sjajnih predstava koje smo tada gledali. Danas su Igre zagrebački ljetni festival, gdje zagrebački glumci tezgare.

Da se vratimo na Ginsberga, on vam je postao najbliži prijatelj od bitnika?

- On je za mene otvorio ta vrata koja će se jednog dana, kad me više ne bude, zat­voriti. Sa svima njima sam bio prijatelj, a i dan-danas jesam s onima koji su živi. Recimo, Lawrence Ferlinghetti koji ima 98 godina. Redovno se čujemo i dopisujemo. Gary Snyder koji ima 87 godina, McClure kojemu je 85, sa svima sam u kontaktu…

Kakva je to ekipa bila? Je li doista, kao u općoj predodžbi o toj generaciji, bilo toliko droge, alkohola i razvrata?

- Tome nisam bio prisutan jer sam bio premlad. Kad sam ih upoznao, već su bili sredovječni ljudi koji su smireno pisali svoje knjige, pravili književne večeri. Naravno, netko je volio tražiti mlade dečke kao Burroughs, netko je volio uživati u mladim djevojkama kao Ferlinghetti, netko je volio sjediti i satima pričati o životu kao McClure. Među njima je postojala ogromna količina raznolikosti u pristupu životu, poeziji, književnosti. Ali, upravo u toj vrsti slobode i jest neka vrsta radosti koja ih je spajala.

Prijateljevali ste i s Charlesom Bukowskim, koji nije bio dio te generacije. Kako ste se s njim upoznali?

- Upoznao sam ga preko jednog američkog bookdealera koji je trgovao njegovim rijetkim knjigama. Dao mi je adresu Bukowskog negdje ‘76., ‘77., pisao sam mu i dobio odgovor nakon tjedan dana. Budući da sam i njega dosta prevodio, zbližili smo se i krenuli družiti. I da, istina je ono: Bukowskog ne budi kad je pijan i mamuran, pusti ga do pet popodne, nakon toga mu pokucaj na vrata s gajbom piva ili desetak boca vina. Sve ovisi o tebi, jesi li zanimljiv sugovornik ili poslije pola sata nemate o čemu razgovarati.

Poznavali ste i Huntera Thompsona?

- Jesam, ali se nismo puno družili. On je bio samotnjak. Imam čak neke njegove knjige s posvetama, ali nismo uspostavili neku blisku vezu.

Koliko je ta zvjezdana pozicija američkih književnika u pop kulturi bila fascinantna mladom piscu i prevoditelju iz jedne socijalističke istočnoeuropske zemlje?

- Fascinantna je iz više razloga. Recimo, na američkim sveučilištima, čak i onim najčuvenijima i najskupljima, ako nešto značiš, ako nešto znaš i ako si to pokazao, netko te pozove i pita te bi li predavao tri mjeseca. Ne moraš imati doktorat, ne moraš imati ništa. Gregory Corso, fenomenalan pjesnik beat generacije, jedva da je imao osnovnu školu, ali uvijek su ga zvali da drži predavanja, da govori o vlastitoj viziji poetike. Tada se i meni dogodilo u San Franciscu da su me, zahvaljujući mojim starijim prijateljima književnicima, pozvali da predajem na fakultetu par mjeseci. Predavao sam o svojem pogledu na suvremenu američku poeziju i svi su bili zadovoljni jer sam iz nekog europskog, odnosno jugoslavenskog kuta govorio o američkoj poetici na način kako Amerikanci sami sebe ne vide.

Najprominentnije figure s kojima ste se družili bili su ipak američki rokeri – Bob Dylan, Patti Smith, Jerry Garcia… Koliko su ti ljudi, posebice Dylan, koji je poznat po svojoj zatvorenosti, uopće bili pristupačni u privatnim kontaktima?

- S Dylanom sam se upoznao u Ginsbergovu stanu u New Yorku. Jednostavno, kad s nekim cijelu večer do četiri ujutro sjediš i razgovaraš, smiješ se i piješ, dogodi se klik. Negdje su nam se misli susrele, a znao je da prevodim bitnike i objavljujem njihove knjige. Na neki čudan način to je smekšalo njegovo srce. Kad god sam bio u prilici, napravio bih veliki, dugi intervju s njim, tako da ih danas imam dvadesetak. Desetak ih je objavljeno u Americi, a u Hrvatskoj ni jedan jer ih jednostavno nisam stigao prevesti. Budući da sada radim knjigu njegovih izabranih pjesama, unutar nje će biti jedan veliki intervju s njim, plus njegov uvod pisan za hrvatsko izdanje. Eto, uspio sam u svojim namjerama. Patti Smith upoznao sam također preko Ginsberga i Burroughsa, a Jerryja Garciju, s kojim sam bio u najbližim odnosima, preko drugih kanala.

Imate ogromnu kolekciju rijetkih knjiga s posvetama, prvih izdanja, potpisanih prijevoda, pisama, crteža, od Ginsbergovih i onih Charlesa Bukowskog do Dylanovih, Garcijinih, Patti Smith… Kako je krenula priča s kolekcioniranjem?

- Što se knjiga tiče, krenulo je kasnije, negdje sredinom osamdesetih. Svi koje sam već bio preveo i s kojima sam bio u velikom prijateljstvu slali su mi ne samo službena izdanja u velikim tiražama nego su mi počeli slati i neka rijetka izdanja, s posvetom. Počeo sam skupljati, recimo, sva izdanja svih romana Jacka Kerouaca. Događalo se i da su neki od pisaca čija sam izdanja skupljao postali stari i zaboravni, pa su mi, u roku od tri godine, znali tri puta poslati istu knjigu, s drugačijom posvetom, tako da sam neke od tih knjiga razmjenjivao s drugim kolekcionarima. Kasnije su se apetiti povećali, pa sam počeo skupljati sva izdanja bitnika prevedena na sve svjetske jezike, od kineskoga do ruskoga. Toga sad ima jako puno, a neka su izdanja ekstremno rijetka i vrijedna. Svi su oni znali za moju ludost, za predanost njihovoj poeziji, a ja sam bio dovoljno hrabar da ih pitam da mi poklone i neki svoj crtež. Bukowski, recimo, kad bi me se sjetio poslao bi mi po nekoliko crteža. Na isti sam način pristupio i Dylanu, Patti Smith i Garciji za koje sam znao da se bave crtanjem. Davali su mi rado i sa srcem, a vrijednost cijele kolekcije za mene je neprocjenjiva.

Niste to katalogizirali, osigurali i slično?

- Ne. Ali za knjige točno znam gdje koja stoji pa kada bih bio negdje vani, a neka bi mi zatrebala, nazvao bih pokojnu majku, treća polica, četvrti red, knjiga sa žutim koricama, i ona bi mi poslala.

Prevodili ste Harukija Murakamija i druge japanske pisce na hrvatski, kao i kinesku poeziju. Kako ste, od američkih pjesnika, došli do japanskog i kineskog?

- Nikada mi to ne bi palo na pamet da nisam bio u San Franciscu i da se nisam družio s ljudima iz beat generacije. Gary Snyder je, recimo, doktorirao na orijentalistici, prevodi s kineskog, japanskog, sanskrta, Ginsberg se zanimao za budizam. Rekli su mi: “Sad si tu, tebe to isto zanima, to su sve naši prijatelji profesori, ajde ti lijepo malo studiraj.” I zaista, u San Franciscu sam počeo studirati japanski i kineski. I opet, bio sam blagoslovljen time što sam mogao upoznati najveće učitelje i prevoditelje koji su preveli sva najvažnija djela tih književnosti. Od njih sam učio i kasnije, dobivao savjete kada sam i sam počeo prevoditi s japanskog i kineskoga te uronio u golemi ocean neznanja. Kada mi je nešto trebalo, imao sam kome postaviti pitanje.

Znate reći da niste sretni s određenim hrvatskim prijevodima pisaca beat generacije?

- Da, postoje ti prijevodi koji ostanu desetljećima u kolektivnoj svijesti, a nisu ispravni. Kerouacov “On the Road” ja uvijek spominjem kao “Na putu”, a ne “Na cesti”, jer se to odnosi na duhovno putovanje. Ili Burroughsov “Naked Lunch” koji je trebalo prevesti kao “Goli obrok”, a ne “Goli ručak”. Ručak zaziva nekakvo obilje, ribu, meso, salatu, a Burroughs je tu mislio na obrok koji mu je trebao, injekciju heroina tri puta dnevno. U knjigama koje su neki drugi ljudi prevodili postoji jezivo puno jezičnih i drugih pogrešaka.

Vašu poeziju, posebice nastupe uživo, odlikuje istančan osjećaj za ritam?

- Što se tiče moje poezije, ima tu bijega od nekih utjecaja, ali glavni utjecaji su u dugom stihu Walt Whitman i Allen Ginsberg, a u kratkom William Carlos Williams.

Kad smo kod Williamsa, jeste li gledali “Paterson” Jima Jarmusha?

- Jesam, baš neki dan. Cijela poezija koja se govori u filmu je ona Rona Padgetta, a u jednom trenutku se vidi originalno izdanje City Lightsa, “Lunch Poems” Franka O’Hare koji je bio kurator njujorškog muzeja suvremene umjetnosti i sjajan pjesnik. “Paterson” je golema poema Williama Carlosa Williamsa, od nekih 600 stranica, koja je, kao i “Cantos” Ezre Pounda, gotovo neprevodiva. Odnosno, kao što kaže Pound, “prava je ona knjiga koja zahtijeva dva puta veće tumačenje od same sebe”. Dakle, ako knjiga ima 300 stranica, treba barem 600 stranica tumačenja.

Što je pak od ex-jugoslavenske poezije najviše utjecalo na vas?

- Moj veliki prijatelj, za mene najveći hrvatski pjesnik svih vremena Danijel Dragojević. I to ne samo zbog poezije. On je kao urednik Trećeg programa Radija Zagreb tražio od mene iz mjeseca u mjesec da radim te polusatne priloge. Evo, već sam punih 35 godina stalni suradnik trećeg programa. To je već 500-600 emisija. Nema hrvatskog glumca koji nije govorio ono što sam ja preveo.

O vašoj je poeziji, u pogovoru jedne knjige, pisao i Gabriel Garcia Marquez?

- Upoznao sam ga u New Yorku preko Ginsberga. Bio sam dovoljno hrabar da sam prevedem svoje pjesme na engleski, da ih doradi njih desetak, Ginsberg, Burroughs, Ferlinghetti, kako je tko želio, da im daju drugo značenje, drugi ritam. Jednom kada se to pretvorilo u knjižicu poslao sam je Marquezu kojemu se to svidjelo i rekao je da će napisati jednu stranicu teksta o tome. Nije to ništa veliko, ali meni puno znači.

Osim u Beogradu, Dubrovniku i San Franciscu, živjeli ste i u Italiji?

- Moj djed i njegova braća po očevoj liniji još od prije Drugog svjetskog rata živjeli su u Trstu. Kako smo bili povezani rodbinskim vezama, u Italiju smo kao obitelj dolazili dva-tri puta godišnje. Kad sam kasnije na duže vrijeme napustio SAD, prvi izbor mi je bila Italija. Dogodio se rat, kuća u Dubrovniku bila je bombardirana, tako da su otac i majka otišli živjeti u Italiju. Oni su bili u Trstu, ja u Veneciji od ‘94. do 2000. Oni su se poslije vratili i popravili kuću, ja sam ostao par godina u Sloveniji i u jednom momentu, budući da su roditelji stari, a ja sam sin jedinac, odlučio sam se vratiti u Dubrovnik brinuti o njima. Majka je u međuvremenu umrla, otac je živ.

Kažete da se namjeravate preseliti u Rijeku. Što vam se sviđa ovdje?

- Rijeka za mene predstavlja posljednje uto­čište razuma, ljubavi i bratstva i jedinstva. Toga u Dubrovniku nema.

Partnerica vam je također pjesnikinja. Kako pjesnički par danas uspijeva živjeti u Hrvatskoj?

- Pravi pjesnički par umro bi od gladi da nema nekih drugih izvora prihoda. Život pjesnika podrazumijeva borbu protiv sustava, protiv pogrešne politike, prosvjede… Na duge staze, to je pogubno i jezivo teško.

Iz drugih medija


Izdvajamo