NADREALNO MEĐIMURJE

VIDEO: CIGANIN, ALI NAJLJEPŠI Teofil Pančić otkriva nam pjesmu kralja nižerazrednog ciganskog trasha po kojoj je Kristian Novak dao ime svom romanu

    AUTOR:
    • Teofil Pančić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.02.2017. u 13:16

Split, 010515.
U Info zoni na Sperunu odrzan je jos jedan Bookara show. Gost Marija Glavasa bio je pisac Kristian Novak, dobitnik nagrade T-portala za roman godine.
Na fotografiji: Kristian Novak.
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilić / HANZA MEDIA

Kristian Novak

Ljubavna priča između sredovječne “bjelkinje” Milene i mladog Ciganina Sandija bila im je posljednja prilika za drukčiji, dostojan život

Jedna velika i tragična ljubav, unaprijed osuđena na neuspjeh i strašan slom, kako bi drukčije; dva ubojstva, i još jedno, na odloženo; tri policajca, zagrebačka i lokalna, ne znaš koji ima veći problem, što u glavi, što općenito; četvero naratora koji se izmjenjuju, Milena i Sandi iz ljubavne priče, policajac te Kurd Nuzat koji će pobjeći u Međimurje čak iz iračkoga Mosula s namjerom da tuda samo prozuji na putu ka Calaisu, no čovjek planira, a Bog mu se smije, pa će i Nuzat ostati da se tu, u maglenom močvarištu između Drave i Mure, susretne sa sudbinom.

To su, dakle, osnovice za postavku Novakovog romana, smještenog u međimursko selo u sadašnjosti, ili posve svježoj i nesvarenoj prošlosti, pred sam veliki val izbjeglica iz Sirije. A i to selo, ako ćemo pravo, zapravo su dva sela koja se gotovo dodiruju, ali jako paze da se ne isprepleću, jedno “bijelo”, hrvatsko, a drugo romsko; jedno o drugome ne vole misliti dobro, zapravo, ne vole misliti uopće, ako se ne mora. Ali se najčešće ipak mora, tako je to među ljudima.

A sada nešto sasvim drugačije. Pjesmu “Ciganin sam, al’ najlepši” snimio je Ljuba Aličić još 2003., a do trenutka nastanka ovoga teksta na You Tube je pogledana  3,283.265 puta (bez live verzija i bezbrojnih obrada). Mada je zapravo u pitanju samo audio snimka, pa se baš i nema što gledati.

 

Ljuba Aličić je inače tip iz Šapca, kralj ciganskog derta i trasha iz, hm, manje uglednih kafana po zakutcima zapadne i centralne Srbije još tamo negdje od osamdesetih. Repertoar mu mahom odgovara najgorim stereotipima o “cajkama”, ako se za muške pjevače uopće može koristiti taj izraz, ili su oni cajkani?

Kafansko smeće

Aličić je, dakako, Rom iliti Ciganin, ljepotu mu nećemo komentirati. Ljuba Aličić, međutim, nije ni gypsy ni etno ni što ti ja znam što već zgodno autentično, umjetničko i multukulturno, bilo što od onoga što tako vole narcisoidno tolerantni bijeli đelem-đelem liberali, ljubitelji izvornoga ciganskog bluesa. Nema u njegovoj glazbi niti najmanje sjene Šabana Bajramovića niti Esme Redžepove, niti kakvog romale-čavale zazivanja u džeziranom aranžmanu za lijevo-hipsterske chilloute uz sok od mrkve i veganske burgere, možda nikada nije ni čuo za Fanfare Cociarlia, i uopće, posve je neupotrebljiv za ritualno divljenje ciganskome glazbenom geniju.

Ne, taj njegov drugoligaški, mada opet i dovoljno popularni opus sve skupa je samo staro, dobro kafansko smeće nižega reda, duboko u najdonjim registrima mainstreama, kao stvoreno za štancanje na zavijajućim audiokazetama prodavanih po rubovima poludivljih tržnica i okolicama kolodvora od Kuršumlije do Antwerpena, pjevano na srpskom, idealno za one situacije koje sutradan rezultiraju najstrašnijim mamurlucima u životu – i još je dobro ako ostane samo na tome.

Zašto je Kristian Novak baš tako, po toj pjesmi, naslovio svoj drugi, iznova posve “međimurski” roman? Okej, zato što je njegov naslovni Ciganin Sandi (to je, pa dakako, od Sandokan) “lep kao greh” , ali i zato što ti klinci, Novakovi međimurski Cigani, uistinu slušaju Ljubu Aličića i ostale iz toga faha: ono što bi trebalo biti njihova “identitetna glazba”, baršunasto nametnuta od dobrohotnih paternalista odviše odnjegovana ukusa, bit će da im malo što znači. Toliko malo da joj nema ni traga na ovih četiristotinjak stranica. Jer, kvragu, oni i nisu Cigani iz etno­rezervata za prigodno sentimentaliziranje, nego tranzitni tipovi, krvavi ispod kože kao i svi drugi, ali u startu slabiji te utoliko i ranjiviji i spremniji da rane; tipovi razapeti između onoga što više ne žele biti i onoga što im je mahom nedosegljivo, iz milijun razloga (živjeti, dakle, kao “bijeli”, ne samo u materijalnom smislu).

Crni i bijeli 

Ima u ovome romanu i zločina i istrage i svakovrsnog kriminala koliko volite, ali to uistinu nije krimić, nek­moli triler; zločin ovdje nije ni profesija niti osobna patologija, nego samo krajnji ishod nečega u što se upalo po nekoj višoj zakonitosti, nastojeći da se utekne vlastitoj sjeni. Utoliko tu i nema Crnih ni Bijelih: “bijeli” mještani skloni su netrpeljivosti, ogovaranju, sebičnosti svake vrste, ali su opet i daleko od stereotipa “zlih većinaca koju obožavaju ugnjetavati jadne Rome” (Novak sjajno portretira i ironizira taj “zaštitnički” diskurs, koji se također zna pretvoriti u jednu malu industrijsku granu od koje neki mogu dobro živjeti), ni Romi nisu nikakvi vragovi, ali ni dobrodušne blune iz jedne rasističke imaginacije slijepe za vlastiti rasizam, nego su društveni ultramarginalci koji na neke ispravne i milijun manje ispravnih načina nastoje uteći tome fatumu – ili mu se pak prepuštaju jer se o boljem i ne usuđuju misliti.

Njihovo je mikrodruštvo u selu također strogo klasno stratificirano i hijerarhizirano, i nije da u tome nema nekakvog internog rasizma. A država, sistem i ostale velike, vanjske sile tu su u vidu policajaca koji se bore s vlastitim problemima, strahovima i ograničenjima, ali i s raznim formama korumpiranosti, te novinara i ostalih “posjednika stava”, koji svojom površnošću, neznanjem, nemarom, stvaraju sjajan predložak za divljanje internetske parajavnosti. Naime, zločin koji se događa u međimurskom selu isprva izgleda kao većinsko-manjinski obračun (zna se tko je tu žrtva), što će odmah na scenu izvesti sva zamisliva opća mjesta – a što je “društvenomrežna” javnost nego najveći svjetski rezervoar općih mjesta, baš svakoga svjetonazornog predznaka?

Kristian Novak vješto, moćno, zahuktalo, a precizno gradi ovaj pandemonij, prikazuje ovaj kaleidoskop glasova i prizora, ovu gustu melasu karaktera i (ne)prilika, sreće koja je na dohvat, i nesreće koja nekako nije ni velika ni neizbježna: čini ti se, samo je malo nedostajalo pa da sve bude kako treba.

Samo što nikada ništa neće biti kako treba! Osobito u slučajnoj i naizgled nemogućoj vezi sredovječne “bjelkinje” Milene, ionako već isključene iz “dobroga društva”, i mladoga Ciganina Sandija: jedno su drugome bili prilika, bit će posljednja, za drukčiji, dostojniji život. A Novak im je napisao jednu od dojmljivijih ljubavnih priča u posljednjim desetljećima. A i to je njegovo Međimurje baš onoliko “egzotično” iz perspektive Centra da djeluje kao blago pomaknuto i čak pomalo nadrealno, a opet i posve prepoznatljivo, koliko god površinski osebujno, i dalje posve reprezentativno za čitavu zemlju. Zemlju, a i zemlu, onu črnu mati kojoj je Novak i prvim i drugim romanom dodijelio tako sjajno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Izdvajamo