ZAGREB - Pred izbore svi obećavaju i pišu programe, valjda su izračunali da će tako dobiti više glasova. Svoj je program dosad predstavilo nekoliko stranaka i koalicija. Među njima one HDZ-a i SDP-a imaju posebno mjesto. Od tih se stranaka programi i očekuju. Od Mosta ili još manjih kao Pametno to se ne očekuje i bolje da se programima ne bave, niti imaju stečena iskustva niti ljudski kapital za to, od njih se očekuje nešto drugo. Što se dogodi kad se ovi drugi prihvate pisanja programa, vidljivo je iz onoga što nudi Jedino Hrvatska, na taj program bi moja blagopokojna baka samo rekla: “Also serbus.”
Mnogima se čini da programi nisu važni, ali jesu. Iskustvo kaže da stranke koje su ih sastavile ne drže do svojih programa, dapače neki s krajnjim cinizmom kažu da nisu ništa obećali i nisu preuzeli nikakvu odgovornost (Zoran Milanović s Programom 21) ali ipak ih treba ozbiljno uzeti. Oni jesu važni jer su ogledalo onih koji ih nude. U njima stranke same sebe prikazuju u najboljem svjetlu, pa je važno vidjeti kakvima sebe zamišljaju i kakvim žele da ih drugi vide. Osim toga, važno je vidjeti kako misle pridobiti tuđu podršku, kome su prvenstveno obraćaju. Programi su pisani smireno, namjenski i bez natjecateljske nervoze i nadmudrivanja i zato ih valja čitati, i zato su iskrenija slika od kojekakvih okruglih stolova i powerpoint-prezentacija.
Uradak mudraca iz SDP-a 74 stranice je dug, grafički jadno opremljen, jako staromodan i nepregledan.
Ako je cilj da ga neki glasač pročita ili čak preleti pogledom, potpuni je promašaj, nije user friendly. Ako je cilj da bude šalabahter za agitatore na terenu, onda je možda koristan. U svakom slučaju, nisu se u SDP-u baš potrudili, a i vašarska prva stranica ne doima se kao da su potražili profesionalnog dizajnera. Rad je pisan po špranci koja je jednaka za sve teme (što smo napravili, kako je danas, kamo ćemo vas odvesti 2020. i odabrane teme) i svaka je tema ugurana u istu duljinu (4-5 stranica, dvije su iznimke). Unatoč špranci nisu svi dijelovi jednako dobri. Najbolji je onaj o obrazovanju (ne čudi jer se Neven Budak time vrlo ozbiljno bavi i ima kumulirana iskustva i stav), a u utakmici za najprazniji prilična je konkurencija. S obzirom na bliskost s ovakvim HSS-om, posebno je razočarao dio o poljoprivredi.
Kuhari HDZ-a napravili su gulaš koji je još dulji, njihov program ima 106 stranica. To je pak previše i za pamćenje agitatora na terenu. Grafički je neusporedivo moderniji, manje robuje jednoobraznosti i jednakoj obradi svih tema, ima natuknice za snalaženje i isticanje bitnog, ukratko vidi se utjecaj šprance “Briselske škole”, gdje se ovakvi programi štancaju s lakoćom. Ali, unatoč ambalaži, nema šanse da taj tekst privuče nekog glasača, to je dugo i monotono štivo. Najbolji je dio o porezima (što ne čudi jer je Ivana Maletić radila u Ministarstvu financija, a Tomislav Ćorić profesor je javnih financija), a dva su poglavlja zbrkana: branitelji ne spadaju u poglavlje o bogatstvu hrvatskog društva, a odjeljak o gospodarstvu, poljoprivredi i ruralnom razvoju u Europi nema ništa o gospodarstvu.
Mada se HDZ više trudio, i to je loš posao.
I SDP-ov i HDZ-ov program imaju neuvjerljive ključne riječ. SDP je izabrao “siguran smjer”, a HDZ “vjerodostojno”.
“Siguran smjer” ništa ne znači (kuda? kamo? kojom brzinom? s kime?) u turbulentnim vremenima, a i zaboravili su da su bili vrlo neuspješna Vlada koja je u prve tri godine jedino imala smjer nepripremljenosti i lijenosti.
“Vjerodostojnost” je pak upitna. Jučer ih je bilo više-manje 90.000 za Tomislava Karamarka. Promijenio se vjetar i danas ih je više-manje 90.000 za Andreja Plenkovića.
Nadalje, oba programa pisana su u maniri praznih, dugih i višestruko proširenih rečenica: to je zbirka uzvišenih ideja i egzaltiranih ciljeva, prenatrpanih klišejima i truizmima o rastu, društvenoj pravdi, demografiji i svemu i svačemu s malo sadržaja o tome kako misle voditi državu i njom upravljati. Malo je o onome za što se natječu i gdje trebaju pokazati svoje prednosti. To su tekstovi koji namjerno zamagljuju. Puno pišu da ništa ne kažu, obeshrabruju svakog čitatelja u pokušaju da usredotočeno prođe kroz tekst.
Mučenje s oba teksta priziva Churchillov dictum: Pray lend me your thoughts on not more than half a page, navodno cijeli rat nije čitao izvještaje dulje od pola stranice. Što imate reći, možete reći na pola stranice.
Autori obaju programa, i SDP-ova i HDZ-ova, jednostavno su ljudi manira prošlosti, bez obzira na godine. Posljedica je da će se opet sve svesti na rasprave o natuknicama i, unatoč 74 odnosno 106 stranica, sve će biti površno. Ovakvi programi nisu doprinos ozbiljnosti.
Ni u jednom programu nisam uspio prokrčiti put kroz veći dio teksta. Kad se pogleda ekonomski dio, zbog ta dva programa niti jedna ozbiljna ekonomistica ili ekonomist ne bi trebali glasati za one koji su ih napisali.
Bar četiri su razloga zašto ti programi ne valjaju. Sročeni su refleksivno, nemaju rangiranje ciljeva, nemaju opravdan izbor i redoslijed politika kojima kane ostvariti napisano i teorijski su jadni...
Članak u cijelosti pročitajte u novom broju Globusa!
