Biljana Borzan, hrvatska eurozastupnica iz redova SDP-a u kojemu je već u petom mandatu i članica Predsjedništva stranke, pri čemu je posljednji izbor bio i njezina osobna pobjeda budući da joj se ime nije nalazilo na tzv. šalabahterima s popisom onih koje je u najužem vodstvu želio novi predsjednik stranke Davor Bernardić, ujedno je među najeksponiranijim našim zastupnicima u Europskom parlamentu. To zapravo i ne čudi, budući da se ova osječka liječnica, specijalistica medicine rada i sporta, kao članica Parlamentarnog Odbora za okoliš, javno zdravstvo i sigurnost hrane, zatim Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača te Odbora za ženska prava i ravnopravnost spolova, vrlo aktivno bavi problematikom koja stoji u opisu poslova navedenih odbora. Kako je riječ o temama koje su javnosti vrlo zanimljive i svakom građaninu važne poput kvalitete i sigurnost hrane, ukidanja diskriminacije potrošača i građana iz zemalja novih članica EU u odnosu na starije članice..., a za što je Borzan već po nalogu samoga Parlamenta, gdje je iznimno cijenjena kao uostalom i kod povjerenika Europske komisije zaduženih za područja u kojima je i ona aktivna, izradila nekoliko izvješća, odnosno uredbi, jasno je zašto se njezina razmišljanja često čuju i čitaju u hrvatskom medijskom prostoru. Povod za razgovor s Biljanom Borzan nedavna je afera vezana uz Pravilnik o inspekcijskom nadzoru i kontroli usklađenosti voća i povrća koji je umalo izazvao pravi trgovinski rat Hrvatske i susjednih zemalja.
Kako komentirate činjenicu da je ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić odlučio, čini se na svoju ruku, staviti na snagu Pravilnik koji je izazvao pravu buru nezadovoljstva u susjednim zemljama i time praktički učinio nemoguće ujedinivši u potencijalnom otporu prema Hrvatskoj čak i Srbiju, BiH, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju...?
– Ovo je sada već drugi primjer na kojem ministar Tolušić pokazuje da činjenjem prvoga koraka ne može sagledati što će se dogoditi u drugome. Sjetimo se situacije kada je otkrivena hrana zaražena salmonelom i kada je on počeo komunicirati sve što se našlo u hrani čime je potpuno nepotrebno izazvao paniku kod građana. Tako je i sada išao uvesti određene mjere o kojima se, kako vidimo, nije konzultirao ni s kim bilo iz Ministarstva gospodarstva bilo Ministarstva vanjskih poslova kako bi dobio ukupnu sliku i sagledao kakve će to ukupne posljedice imati. Upravo suprotno, povukao je populistički potez koji je, ruku na srce, u dijelu javnosti izazvao simpatije. Međutim, u realnom svijetu očekivati je da ćete činjenjem jednog takvog koraka prema drugoj strani - dobiti uzvratni udarac. Izuzetno nespretno je to izveo, čime je poljuljao i svoj autoritet kao ministar. Vjerujem da je i razgovor između njega i premijera, nakon kojega je povukao Pravilnik, bio vrlo zanimljiv. Moram reći da sam i prije nego što je to učinio izjavila kako očekujem da će od toga odustati jer je to neprovedivo, a na kraju se tako i dogodilo.
Spomenuli ste slučaj sa salmonelom, koji je, na žalost, za epilog imao i smrt djeteta, nakon čega se iz Ministarstva krenulo “đonom” na pojedine proizvođače hrane, što doduše i nije nužno loše, jer ministri i trebaju brinuti o građanima i njihovoj zaštiti. No, ministar je i tada u jednom trenutku morao “povući ručnu”. Zašto mu se to događa?
– On ima izrazit osjećaj za osobni PR. Jako pazi na svoj imidž u javnosti i radi ono što zna da će se njegovim biračima svidjeti iako je to neprovedivo. Imali smo primjer gdje se on zalaže za određeni postotak domaćih proizvoda na policama naših trgovina, pri čemu postoje razni načini da se stimulira domaća proizvodnja. I inače, potrošači u svim zemljama Europske unije, prema istraživanjima, preferiraju domaće proizvode, pa više od 70 posto potrošača voli kupovati domaće. Ministar stalno govori o tome iako zna da je to zakonski nemoguće urediti, jer smo ograničeni zbog slobodnog tržišta. U slučaju sa salmonelom on je pokušao stvoriti dojam o sebi kao ministru koji rješava sve što njegovi prethodnici nisu, što je nekoliko puta i rekao govoreći kako ne može u tri mjeseca riješiti sve što se skupljalo 25 godina. Kratkoročno je to i upalilo, jer je nakon prvih 100 dana bio najpopularniji ministar, no taj se mjehur rasplinuo jer su ljudi spoznali da u praksi i nije baš tako uspješan.
No, on se pravdajući ovaj sporni Pravilnik pozvao na Uredbu koju je donio Europski parlament. Je li ipak imao mandat za njegovo uvođenje?
– Parlament jest u travnju donio Uredbu o inspekcijskom nadzoru kojom se postrožuju kontrole na svaki mogući način, pa tako i prema tzv. trećim zemljama... No, period za prilagodbu je dvije godine pri čemu sve zemlje EU u tom roku moraju početi primjenjivati Uredbu. Ministar se na to poziva, no u Uredbi ne piše da trebate cijene podići 22 puta. Tehnička provedba prepuštena je svakoj Vladi i da je možda tu naknadu povisio u nekoj razumnoj mjeri, problema ne bi bilo. Također, ta Uredba još nije prošla proceduru u Saboru i on je požurio krenuvši je provoditi na vrlo osebujan način.
Ipak, dio javnosti pozdravio je njegov potez, prvenstveno mali proizvođači voća i povrća koji su u tome vidjeli zaštitu domaće proizvodnje. Nije li to znak da postoji potreba za boljim nadzorom uvoznih proizvoda, osobito hrane?
– U zadnjem desetljeću u cijeloj EU višestruko je smanjeno trovanje hranom, osobito putem jaja, kao namirnice koja može izazvati izrazito neugodne zdravstvene tegobe poput već spomenute salmonele. Naravno da se trovanje nije uspjelo iskorijeniti i zakone i dalje treba postroživati, osobito tamo gdje se vidi da postoje sive zone, ali Hrvatska nije ništa ugroženija od bilo koje druge zemlje unutar EU, a europski sustav kontrole hrane vjerojatno je najbolji na svijetu. Iluzorno je očekivati da možemo jesti sterilnu hranu, ali bitno je postići da je hrana takva da uz jednostavne postupke poput pranja, smrzavanja, prženja... uništimo sve uzročnike zdravstvenih problema. Naravno, ima i slučajeva koji se ne mogu riješiti tako jednostavnim postupcima kao što je bio slučaj s toksinima u nizozemskim jajima, ali na nama je da djelujemo kako bismo takve situacije smanjili na minimum, jer vjerojatno nikada nećemo imati apsolutno zadovoljavajuću situaciju.
Nije li ovdje više fokus bio na zaštiti domaće proizvodnje u vidu smanjenja uvoza roba iz tzv. trećih zemalja?
– Naravno. Zato su domaći proizvođači i bili zadovoljni. Velika je prednost domaćeg proizvoda što ga kupujete od poznatih ljudi i što hrana, ako je svježa, putuje kraće do potrošača, pa je mogućnost kvarenja manja. Svako nastojanje da se promovira domaća proizvodnja je dobrodošlo, međutim, ako uzmete u obzir da je robna razmjena Hrvatske sa Srbijom ili BiH takva da Hrvatska puno više izvozi u te zemlje nego što iz njih uvozi, onda dolazimo u situaciju uvođenja protumjera koja će više štetiti nama nego njima.
Kakva će biti budućnost tog Pravilnika u smislu uredbe iz Bruxellesa?
– Mi ćemo uredbu morati početi provoditi, ali vidjet ćemo na koji način. Nadam se da će se pri tome sagledati svi aspekti i da će sjesti tim unutar Vlade koji će sve posložiti tako da imamo dobru kontrolu, a da opet ne naljutimo one od kojih uvozimo hranu, kako nam ne bi opet bile nametnute protumjere.
Kada je riječ o kvaliteti hrane, pokrenuli ste veliko istraživanje koja ima za cilj utvrditi postoje li i kakve su razlike u istim proizvodima velikih svjetskih brendova koji se plasiraju na tržište Hrvatske u odnosu na one koji su na tržištu zapadnih zemalja, konkretno Njemačke, a s obzirom na to da su proizvodi za usporedbu kupovani u Zagrebu odnosno u Münchenu. Koji je cilj tog istraživanja?
– Na razini EU sve se češće govori o tom problemu. Povjerenica Europske komisije za zaštitu potrošača Vera Jourová rekla je da je problem dvostruke kvalitete očito zavaravanje potrošača. Raspravlja se o mogućim rješenjima koja uključuju i uspostavu Europske organizacije za zaštitu potrošača ili pak proširenje legislative o zavaravanju potrošača. Za istraživanje sam se odlučila nakon što se čak 82,6 posto građana Hrvatske izjasnilo kako smatraju da su proizvodi namijenjeni istočnom europskom tržištu lošije kvalitete od onih namijenjenih trgovinama u zapadnim članicama EU. Naši građani se osjećaju kao građani drugog reda. Stoga su upravo građani, njih 800, u anketi koju smo proveli odabrali 27 proizvoda koji su podvrgnuti analizi.
U kojoj je fazi istraživanje?
– Istraživanje je u zadnjoj fazi. Završene su i kemijske i senzorske analize, a sada tim stručnjaka procjenjuje što je od pronađenih razlika značajno, a što nije. Teoretski se, naime, na određenom proizvodu može naći 50 ili 100 razlika, ali ako se one toliko minimalne da nemaju negativan utjecaj na potrošače, oni će procijeniti je li razlika značajna ili ne. Rezultate ćemo objaviti početkom rujna. Ovo nije prvo takvo istraživanje na razini u EU, no razlika u odnosu na druga je u tome što smo prvi put obuhvatili i neprehrambene proizvode, kao što su deterdženti, sredstva za pranje, higijenu..., jer imamo pritužbe ljudi na razlike i u takvim proizvodima, pa čak i tehničkoj robi, automobilima... Nismo, naravno, mogli obuhvatiti sve, jer bi to strašno poskupilo projekt, koje se financira iz mog godišnjeg proračuna za promotivne aktivnosti kao zastupnice EP-a, gdje nije nebo granica, nego postoje ograničenja.
Neke vaše kolege iz EP-a već su provele takva istraživanja. Što su pokazali njihovi rezultati?
– Pokazali su da razlike postoje. No, jako je zanimljivo da je Pepsi nakon istraživanja u Slovačkoj odlučio da će početi proizvoditi jednak proizvod za cijelo tržište, jer im takva negativna reklama ne odgovara. Nisu čekali eventualne zakonske promjene, nego su sami odreagirali, kao i Bahlsen, proizvođač keksa kojemu je u jednom istraživanju pronađeno da proizvode Butter keks u kojem uopće nema maslaca, pa su rekli da će promijeniti poslovnu politiku. Prve pozitivne posljedice ovog pritiska već se vide, ali ako to ne bude trend kod svih prije donošenja zakona, ona neka krajnja promjena bila bi da se u postojećem zakonu koji definira nepoštene trgovačke prakse, definira i ovo kada je riječ o različitoj kvaliteti na jedinstvenom europskom tržištu te da se to zabrani. Mislim da je to dosta realno, jer i povjerenica Jourová kao Čehinja jako dobro razumije o čemu govorimo i njezinu podršku imamo. Vrlo sam strpljiva. Konačno, desetljećima jedemo ovakve različite proizvode, pa možemo još malo pričekati na konačno rješenje tog problema.
Kako na to općenito reagiraju proizvođači koji su “meta” ovakvih istraživanja?
– Unatrag nekoliko mjeseci bila sam na više konferencija i okruglih stolova na ovu temu u Hrvatskoj i drugim zemljama EU i kada god su bili predstavnici brendova s kojima smo u ovoj situaciji, uvjetno rečeno, na suprotnim stranama, njihovi komentari su bili da je moje istraživanje vjerojatno najrelevantnije jer je rađeno na visokom znanstveno-stručnom nivou, na što sam ponosna. Naime, u dosadašnjim istraživanjima događale su se greške koje se prvenstveno nastale iz određenog entuzijazma ili neiskustva. Stoga smo nastojali izbjeći sve moguće situacije koje bi mogle stvoriti dojam da ja osobno želim neki proizvod staviti pod povećalo, a drugi ne ili da sam na bilo koji način utjecala na to kako će izgledati rezultati. Građani su rekli koje proizvode žele, uzorkovanje, transport i analizu radilo je pet naših vrhunskih laboratorija – NZJZ dr. Andrija Štampar, Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Centar za kontrolu namirnica, Euroinspekt Croatiakontrola d.o.o i HZJZ, a sve po preporukama Hrvatske agencije za hranu. Dakle, sve na visokom stručnom nivou i očekujem da će rezultati biti relevantni.
Kakve su reakcije zastupnika iz zapadnih zemalja EU?
– Oni uopće ne znaju da takav problem postoji, pa se tomu iskreno čude, a ako nešto ne znaju, onda ne mogu ni mijenjati zakone kada to dođe na red. Zato ćemo krajem rujna u suradnji s kolegicom Olgom Sehnalovom, koja je radila istraživanje u Češkoj, u Parlamentu na sjednici Odbora za unutarnje tržište i zaštitu potrošača održati prezentaciju rezultata gdje će biti zastupnici, ali i predstavnici brendova, EK, potrošača... Tamo ćemo još više zavrtjeti ovu temu na višoj razini. To će zapravo biti prva tematska rasprava o ovoj problematici.
Očekujete li probleme u prihvaćanju rezultata?
– Pa, sigurno će ih biti. Primjerice, kolega iz Njemačke nam je rekao: “Nećete valjda ići na to da se za cijelo europsko tržište rade isti proizvodi s obzirom na to da postoje razlike među našim preferencijama kao potrošačima.” On je dao primjer kako Francuzi vole da im sredstvo za čišćenje miriši na lavandu, a Nijemci na klor, jer taj miris stvara osjećaj čistoće. Razlike među preferencijama potrošača treba uvažavati, naročito kada se radi o hrani, jer imamo narode koji vole jesti više ili manje slatko, više ili manje slano..., ali ne radi se o tome. Ovdje je riječ o tome je li u proizvodu korištena jeftinija sirovina, pa je on samim time manje kvalitetan, a prodaje se za istu ili možda čak i višu cijenu. Poneki ljudi ovu temu dosta banalno shvaćaju, u smislu – zar je bitno kako se neki namaz maže, ima li u njemu više lješnjaka ili manje... Uopće se ne radi o tome, nego o problemu koji govori o različitom tretiranju građana, o dijeljenju građana na one prvog i drugog reda. To je praktična tema o borbi za jednakost građana, što je puno ozbiljnije od toga ima li u nekoj namirnici manje ili više određenog sastojka.
Postoji li razlike kod hrvatskih proizvoda na našem tržištu u odnosu na iste proizvode u zemljama EU, odnosno u tzv. trećim zemljama?
– Preko društvenih mreža javljaju mi se ljudi iz drugih zemalja pitajući zašto ne istražujem i hrvatske proizvode. No, mene zanima jedinstveno europsko tržište koje među članicama EU ne poznaje granice i carine. Što se tiče Srbije i BiH, oni su izvan EU, nisu na jedinstvenom europskom tržištu i samim time ne mogu biti obuhvaćeni mojim istraživanjem. Znam da je primjerice Vegeta u slovačkom istraživanju bila identična onoj na hrvatskom tržištu.
Odradili ste za EP veliki projekt i predali Izvješće o doniranju i sigurnosti hrane, koje je na sjednici Parlamenta usvojeno s velikom većinom glasova. Što se s time sada događa?
– To je bilo izvješće za koje je Parlament procijenio da je vrijedno rasprave i zauzimanja stava, pa smo ga sami inicirali, odradili i predali Europskoj komisiji na odlučivanje i tako na njih izvršili određeni pritisak za dobrobit EU. Takva izvješća inače su rijetkost. Paralelno se u EP izglasavao i paket zakona o otpadu koji uključuje i hranu. Očekujemo da će Komisija uskoro doći s rješenjima koja će onda biti zakonski obvezujuća, a u međuvremenu svaka zemlja članica može i sama organizirati svoj sustav vezano uz doniranje hrane. Neki već imaju jako dobro organizirane sustave, a ja planiram u suradnji s Caritasom i HCK krenuti u zajedničku akciju, o čemu će se više znati na jesen.
Kada ćete pokrenuti izmjene zakona u vezi s nedavnim problemima s jajima iz Nizozemske, što ste najavili?
– Za sada ću krenuti s pisanim pitanjem Komisiji. Povjerenik za hranu najavio je za rujan sastanak s ministrima, jer mu je neprihvatljiv sustav u kojem se međusobno države članice prozivaju i jedni druge okrivljavaju za incidente. Ja uočavam da opći EU zakon o hrani govori o tome da države članice moraju žurno prijaviti svaki incident s hranom, ali ti rokovi nisu jasno definirani, što se mora promijeniti. Vidjet ću što će Komisija poduzeti, pa ću onda odlučiti.
Uspjeli ste se i u Bruxellesu i u Hrvatskoj profilirati i nametnuti kao svojevrstan autoritet u pitanjima sigurnosti i kvalitete hrane, ali i zaštite potrošača. Je li vam to bio cilj od prvoga dana kada ste postali eurozastupnica?
– Na početku sam si sa svojim timom dala zadatak koji ima moto “Naš posao je da EU radi za ljude”. Dakle, da se kroz vrlo konkretne primjere bavimo temama koje utječu na ljudske živote. Tako se i približava ljudima što to mi u Bruxellesu radimo i koji je uopće smisao izbora zastupnika u EP. To je praktičan pristup koji odgovara mom karakteru, iskustvu te, konačno, i mojoj struci, jer je rad u oba odbora tematski usko povezan.
Je li to na neki način i rezultat vaše želje da vratite dug svojoj osnovnoj, liječničkoj, profesiji?
– Da. Apsolutno. Ja sam iz struke otišla u politiku relativno mlada i ne bih bila nesretna da joj se sutra, što mi i jest plan jednoga dana, vratim. Često sam se u politici bavila stvarima koje nemaju veze s mojom strukom, no ovaj dio moje političke karijere pokazao je da jako dobro mogu povezati svoja znanja i iskustva koja sam stekla u stručnom radu s onim što raspravljamo u Parlamentu. To je važno, jer u EP-u nitko ne cijeni zastupnike koji raspravljaju o svim mogućim temama i ne znaju ni o čemu ništa posebno, nego o svemu pomalo, a to je na kraju ništa. Tamo se autoritet stječe stručnošću, što je vrlo poticajno da čovjek nema osjećaj kako je uzalud studirao.
Vječno je pitanje što to jednog liječnika nakon toliko odricanja, učenja, rada... za tako humano zanimanje prebaci u politiku?
– Nije to bio moj plan. Politika te naprosto inficira. Možda bih danas u svojoj struci i da sam privatnik imala veću plaću nego što je imam kao političarka, ali novac nije ono što me pokreće. Ušla sam u SDP punog srca zbog svojih uvjerenja. Krenulo je tako što me pokojni predsjednik Ivica Račan motivirao na puno veći angažman i forsirao me, što se nastavilo i dolaskom Zorana Milanovića, no ja sam mislila da ću se politikom baviti koliko budem htjela, a da će mi struka biti prioritet. Međutim, vrlo brzo sam shvatila da to tako ne ide. Radila sam osam godina na određeno u Domu zdravlja, promijenila 14 ambulanti i imala dojam da lupam na čvrsto zatvorena vrata po nekoliko puta. U politici su mi se pak otvorila neka vrata na koja nisam ni pokucala i moj životni put se razvio u potpuno drugom smjeru od onog koji sam zamišljala kada sam upisivala fakultet. Nije mi žao, jer je ovo zanimljiv posao, širi mi vidike..., ali povratak u struku nije mi stran i s radošću bih radila.
U zadnje vrijeme dosta ste kritizirali Vladu zbog inertnosti na projektu potencijalnog preseljenja Europska agencije za lijekove iz Londona u Zagreb. Kolike su, realno, hrvatske šanse za to?
– Što se tiče rokova sve je ispoštovano, no uzmemo li u obzir što su odradile neke zemlje koje su jako zainteresirane, onda je ovo što je naša Vlada do sada učinila nemjerljivo manje, a to su konačno prepoznali i stručnjaci u EU. U svakom slučaju, ova se utrka morala trčati, jer smo kao država morali pokazati inicijativu, da nas zanima da kao punopravna članica imamo pravedan status u okviru EU, jer smo jedna od rijetkih EU zemalja u kojoj sjedište nema niti jedna Agencija i zato smo morali u tome sudjelovati, ali način na koji je to odrađeno u usporedbi s ostalim zemljama je problematičan. Od toga da Hrvatska na mnoštvo pitanja nije odgovorila na adekvatan način pa do detalja koji pokazuju određenu inicijativu.
Kojih detalja?
– Mi, primjerice, nismo imali prezentaciju kandidature ni u jednoj instituciji u Bruxellesu, što su mnoge države učinile. Bilo tko iz Ministarstava mogao je otići u Agenciju i logično bi bilo prije izrade prezentacije otići, vidjeti, upoznati se s njezinim radom, vidjeti što to njima treba kako bi se prezentacija prilagodila, jer ne vrijedi stavljati ono što je njima nebitno ili ne staviti ono što im je važno. Naprosto, nitko nije otišao. Recimo, naši su ministri išli na finale Wimbledona, a nitko nije našao za shodno da ode i do Agencije iako je to bilo još u roku prije predaje prezentacije. Ekipa iz Grada Zagreba se jako dobro organizirala, odradila veliki posao i stalno smo bili u kontaktu, gdje sam im ja dala sve informacije koje sam imala, a koje im je Vlada trebala pribaviti, kako bi se orijentirali prema drugim gradovima kandidatima. Izostala je inicijativa Vlade, kao i lobiranja na svim mogućim razinama, što su ostali radili vrlo živo od trenutka kada se dogodio Brexit. No, najžešće lobiranje tek slijedi, jer je odabir u tri kruga i gledat će se da se ostane do samoga kraja, a ne ispasti u prvome krugu svakome je prvi cilj.
Ima li to što vas iz Vlade nisu kontaktirali veze s vašom stranačkom pripadnošću?
– Nažalost, bojim se da dio razloga leži i u tome. Gledam jake i bogate zemlje EU kako potpuno brišu međusobne političke granice kada je u pitanju interes njihove zemlje. Kod nas je to sve dosta ostrašćeno, da ne bi političarka iz suprotne opcije poentirala, a ne radi se o tome, nego da poentira Hrvatska. Kao što smo imali konsenzus oko donošenja nekih europskih zakona kada smo ulazili u EU, tako bismo trebali na nekim temama od strateškog interesa. Moguće je i da me nitko nije zvao jer su to stavili u stranu ili nisu prepoznali kao potencijal. Recimo, imam informacije da su mnoge države organizirale stručne timove za Brexit u kojima gledaju kako sve njihova država može profitirati nakon Brexita. London ima dvije agencije, ali i puno drugih institucija koje tamo funkcioniraju, a uskoro će se morati seliti u države EU. Ja ne znam da je naša Vlada osnovala takvo nešto. Možda je riječ samo o neprepoznavanju odlične prilike.
Nije li to dodatno čudno s obzirom na to da je premijer i sam bio eurozastupnik s kojim ste bili u korektnim odnosima?
– Jest čudno, ali to u velikom dijelu ovisi o resornim ministarstvima. Nemoguće je da jedan čovjek brine i razmišlja o svemu. Suradnici moraju biti ti koji će biti pokretači. Treba uzeti u obzir i činjenicu da smo mi sve ovo vrijeme konstantno na rubu da ćemo imati neke nove izbore. Unatrag dvije godine imali smo dvoje izbore, potom još jedno preslaganje vladajuće većine. Vlada se gubi u tim previranjima i prepucavanjima dok drugi rade i gledaju kako da u svojoj zemlji život učine boljim.
Čini se da prema SDP-ovoj Vladi ipak niste bili toliko kritični. Kako to komentirate?
– U vrijeme kada je SDP bio na vlasti, kolegica Ivana Maletić iz HDZ-a bila je jako aktivna u tom smislu. To je na neki način i logično kada je tvoja stranka u Hrvatskoj u opoziciji, čega primjerice u Parlamentu nema u klasičnom smislu. Na meni je da ukažem ako vidim da postoji neki problem. U krajnjoj liniji, ako sam imala što reći u vrijeme SDP-ove vlasti mogla sam to učiniti u direktnoj komunikaciji. Sada to pak ide kroz medije. Dužnost mi je reagirati, ali u početku ponudim savjet i ne idem đonom, želim ukazati na vrijeme, no kad vidim da nitko ne reagira, moram biti kritična, ako se nešto ne radi na vrijeme i kako treba. Ali, nikada ne idem bezobrazno i ispod pojasa.
Nedavno ste pak među grupacijom eurosocijalista izlobirali da se podrže izmjene Uredbe o iskorištavanju šuma, čime ste pomogli Hrvatskim šumama. No, zanimljivo je da je to bila inicijativa suprotne političke opcije u Parlamentu koju je zastupala vaša oponentica u Hrvatskoj, eurozastupnica Marijana Petir. Kako je došlo do te suradnje?
– Kad se radi o domaćim interesima, mi se i bez nekog posebnog dogovaranja nađemo na istoj strani, jer gledamo nacionalni interes. Tako je bilo i u konkretnom slučaju oko Hrvatskih šuma, jer je potpuno logično da za Hrvatsku ne mogu biti identični kriteriji kao u drugim zemljama, zbog problema s minama i Hrvatska ne može ispoštovati što taj zakon traži, pa sam ja u svojoj grupaciji lobirala za to i dobila podršku kolega. To je potpuno normalno.
Posljednjih tjedana vi ste najaktivniji SDP-ov član u javnosti, iako ste kao i drugi na godišnjem odmoru. Gdje su nestali ostali SDP-ovci?
– Poklopilo se da su teme o kojima ja mogu nešto reći, no to je i moja sudbina, ali ne bunim se, jer volim raditi, iako nam je tempo ubitačan, a posao stresan, od jutra do mraka.
