Kada bi se u jednoj riječi opisalo sve što se ovih dana događalo na hrvatskim granicama, ona bi bez sumnje glasila – katastrofa. Dugačke kolone i čekanje po nekoliko sati kao da su nas vratili u vremena umrlog komunizma i propale Jugoslavije, kad su takve gužve bile izazvane činjenicom rigidnog sustava koji nije imao povjerenja u otvorene granice i slobodni protok ljudi. Od sna o Europi bez granica Hrvatskoj kao punopravnoj članici Europske unije kao da nije ostalo mnogo više od treniranja strogoće slovenskih graničnih policajaca.
Tko je za sve to kriv i ima li uopće krivaca, odgovor je krajnje kompleksan. Očito, Europska komisija nije donijela najsretnije rješenje i pitanje je koliko je uopće efikasno. Nije poznato da su u sklopu tih rigoroznih kontrola za Uskrs pronađeni potencijalni teroristi, pogotovo iz redova onih koji imaju putovnice europskih država koje su članice EU. Pa tako i građana Hrvatske. Ali, očito je da je Hrvatska kao članica EU pretrpjela veliku štetu, što je uvertira moguće još većoj, u turističkoj sezoni, ako se ovakav tretman na granicama nastavi.
Ali, krenimo redom. Nakon svakog krvavog terorističkog napada u Europi gotovo uvijek se može čuti da je policija u svojim kartotekama imala evidentiranog napadača kao ekstremista, ali da nije poduzimala ništa. Jednostavno se tolerirao, pa i sada se tolerira boravak tih osoba u europskim zemljama dok se nešto ne dogodi, a onda čak ni policijski službenici zaduženi za borbu protiv terorizma ne snose sankcije što im je “kontrola” bila slaba ili nikakva.
Na udaru turisti, djeca i starci
S druge strane ujedinjena Europa sada donosi uredbu koja otvara mogućnost rigoroznih kontrola na granici, umjesto da se daleko više pooštri kontrola u samim državama EU, prije svega prema onim osobama za koje postoji sumnja da su povezane s ekstremističkim skupinama. To svakako nisu hrvatski gastarbajteri koji su za Uskrs išli kućama, ni djeca i starci koji su s hrvatskim putovnicama putovali iz Slovenije ili u Sloveniju. Nisu ni obični turisti koji su iskoristili nekoliko dana odmora za boravak u Hrvatskoj, nisu ni ljudi koji žive uz granicu i svakodnevno je prelaze. A oni su platili najvišu cijenu birokratske odluke iz Bruxellesa. Onog istog koji je domaćin brojnim osobama koje u svojim stanovima drže naoružanje i simbole Islamske države, ne putuju nikamo i samo čekaju “svoj trenutak”.
Za stvaranje nesvakidašnjeg kaosa na hrvatskim granicama “kriva” je i Hrvatska koja je propustila brojne šanse za brži ulazak u EU, pa tako i u šengenski prostor. To je, međutim, stara priča i sada je očito, da nije bilo Jadranke Kosor i njezina upornog guranja da što prije završimo pregovore, tko zna kada bismo, i bismo li uopće, ušli u EU. Hrvatski su nas političari godinama uvjeravali da smo “korak do Schengena”, a to nismo ni sada, jer još nije gotov ni tehnički dio posla. Kad se zna da su na čekanju Rumunjska i Bugarska, koje moraju dignuti ruku za Hrvatsku, posve je nerealno očekivati da ćemo tako brzo postati dio šengenske zone. Zato hrvatski premijer Andrej Plenković mora hitno iskoristiti upravo svoje europske veze i naći rješenje prije turističke sezone. Ako se nastavi sve ovo što se do sada događalo, hrvatski turizam bit će teško pogođen, ali ne samo turizam, te bi rješenje trebalo naći hitno da se problem još više ne zakomplicira.
Ostaje, naravno, i pitanje jesu li Slovenci trebali tako striktno provoditi naputke iz Bruxellesa baš u vrijeme uskrsnih praznika. Nisu, naravno. Mnoge članice EU, među kojima su Finska i Grčka, odmah su izjavile da neće tako rigorozno kontrolirati putnike te su se odlučile na ciljanu, a ne sustavnu kontrolu. Valja imati na umu da su još zimus slovenski političari najavili da će hrvatski turizam imati štete ako se Hrvatska ne vrati u arbitražni proces. Zapravo je sve to što se godinama događa na relaciji Hrvatske i Slovenije bespotrebno negativno. Od onog vremena osamostaljenja i borbe za neovisnost u kojoj je bilo jako mnogo slovenskog soliranja do gotovo jednogodišnjeg kočenja procesa pregovora Hrvatske i EU od strane službene Ljubljane, odakle su stizale i vrlo grube riječi visokih dužnosnika, od Dimitrija Rupela do Karla Erjavca. Danas odnosi nisu tako zaoštreni, Andrej Plenković i Miro Cerar gotovo se svakodnevno čuju, ali rezultati tih razgovora nisu se osjetili na granici. Dapače, bilo je gore nego što su i najveći pesimisti mogli predvidjeti.
Spora Europska komisija
I što sada može Hrvatska? Moliti EU ili Ljubljanu da “malo popuste”? Bude li ostalo na ovom drugom, Hrvatskoj se loše piše. I prije Uskrsa su iz Slovenije najavljivali da će biti krajnje kooperativni, a rezultat su bile neviđene gužve. Kad je riječ o Europskoj komisiji, ona je ionako spora u donošenju bilo koje odluke, a kamoli u izmjenama onih koje su loše i neučinkovite. Najčešće se sve svodi na nekoliko protokolarnih, diplomatskih fraza, kojima se zapravo poručuje: “tko vam je kriv što niste u Schengenu”.
A to ostaje i najbolnija hrvatska priča. Ne smijemo se zavaravati da ćemo ući u Schengen prije Rumunjske i Bugarske, a nitko u ovom trenutku ne zna kada će te dvije zemlje koje su tehnički dio posla davno obavile pristupiti zajedničkom europskom prostoru. Sada kada se uporno govori o Europi nekoliko brzina ili Europi prve i druge lige, naše društvo s Rumunjskom i Bugarskom svakako nije ružičasto rješenje. Europska unija ionako ove godine ima prečeg posla nego misliti o širenju šengenske zone, što sve cementira sadašnje stanje.
Predziđe Schengena
Europskim birokratima ipak treba reći da Hrvatska nije zaslužila takav tretman kakav sada ima, bez obzira na sve svoje slabosti. Ulaskom u EU, po svemu sudeći, nismo dobili ni približno onoliko koliko smo očekivali. Dobra vremena za fondove su na zalasku, mi se još borimo s pisanjem projekata i u mnogim slučajevima imamo neadekvatne ljude koji lobiraju za nas u Bruxellesu, a hrvatski građani benefite EU koriste najčešće kada masovno odlaze iz zemlje u potrazi za poslom. Ni to neće vječno trajati, a sva nadogradnja EU, od eura do Europe bez granica, za nas je u ovom trenutku neuhvatljiva. Hrvatska ostaje predziđe Schengena i ujedinjene Europe.
Najgore što se Hrvatskoj može dogoditi jest da se nastavi provoditi ista uredba o graničnom nadzoru, s preporukom da svaka država procijeni treba li u određenom trenutku provoditi ciljane ili sustavne kontrole. Procjenu kad je potrebna koja od tih dviju vrsta kontrole svatko će ubuduće donositi na svoj način, a kako će to činiti Slovenci nije teško pogoditi, ako je suditi po njihovu pristupu za vrijeme uskrsnih blagdana. Rezultat bi mogle biti nezapamćene gužve i u vrijeme turističke sezone, što bi za hrvatski turizam bilo pogubno. Ministar turizma Gari Cappelli uvjeravao nas je uoči Uskrsa kako “zastoja kakve smo vidjeli više neće biti”, a dogodili su se nekoliko dana poslije i kada je Uskrs prošao.
Posve je jasno da nastavak provođenja ove europske uredbe uništava hrvatski turizam. Dolaze turistički vikendi kada nitko neće htjeti stajati sat ili dva, ili još duže, na granici, bez obzira na sve priče o ugroženosti od terorizma. A za zemlju bi bilo krajnje kobno da turizam podbaci. Onda bi sve priče o prednostima ujedinjene Europe i Hrvatskoj kao važnoj članici koja želi dati doprinos da EU opstane u teškim vremenima za tu asocijaciju pale u vodu. Malo tko bi više imao vjeru u EU.
I ovako sve ono što se dogodilo na granicama ovog Uskrsa neće hrvatski građani tako brzo zaboraviti. Mnogi odgađaju odlazak preko granice u strahu od gužvi, život se mnogima promijenio preko noći. Možda bi se to moglo razumjeti za sve one koji nisu građani zemalja iz EU. Naprosto bi poruka bila “zašto vaše zemlje nisu brže napredovale, mi smo ekskluzivni klub i naša su pravila sada takva”. Ali, Hrvatska je članica EU, ravnopravna sa Slovenijom, Njemačkom i Portugalom, prošla je silnu muku, pa i nepravdu u pregovorima, i to bi Bruxelles trebao imati na umu. A ovom uredbom Hrvatska je najviše pogođena, jer sada ima rigorozni režim i na istočnim i na zapadnim granicama.
Ozbiljni izazov
Hrvatski građani zaista imaju nevjerojatno strpljenje za sve što im se događa, pa i kada je EU u pitanju. Imaju strpljenja i kada vide da nas u Europi katkad predstavljaju nedovoljno kompetentni ljudi, koji ne čine mnogo na zaštiti interesa svoje zemlje unutar europske obitelji. Za razliku od onih koji taj posao rade u ime Slovačke, Češke, Mađarske, Poljske i koji su itekako glasni ako su interesi njihovih zemalja ugroženi.
Za Andreja Plenkovića ovo je ozbiljniji izazov nego što se misli. Može premijer u rukavicama objašnjavati hrvatskoj javnosti da je u stalnom kontaktu s Ljubljanom i Bruxellesom, ali ne dođe li do brzih i efikasnih promjena koje će se konkretno odraziti i na granični režim, hrvatski građani sve češće će prozivati Vladu da ne štiti njihova prava i interese u EU. Neće tu pomoći nikakvi argumenti da je to zbog borbe protiv terorizma, jer je Europa pokazala svoju neefikasnost u stotinama primjera baš kada je riječ o borbi protiv terorizma. Kao što je pokazala i potpunu nespremnost i dezorijentiranost u jeku izbjegličkog vala.
Hrvatska kao turistička zemlja i hrvatski građani kao Europljani ne smiju biti najveći gubitnici sadašnje situacije. A i slovensko ponašanje, što je sve očitije, samo pokazuje duboku krizu u europskoj obitelji. EU, bude li se ponašala kao Slovenija prema Hrvatskoj, teško može opstati.