SIMO RAJIĆ ZA GLOBUS

ISPOVIJEST BIVŠEG POTPREDSJEDNIKA SABORA, HRVATSKOG SRBINA I DOMOLJUBA 'Nema većeg Srbina od mene, ali protiv sam ulaska srpskih stranaka u Vladu'

Darko Tomaš / CROPIX

Simo Rajić

 

Između Hrvata i Srba, tako je naslovljena knjiga sjećanja Sime Rajića, koja će se ovih dana u izdanju Profila naći pred čitateljima. Kao između čekića i nakovnja, primjećujem. Čini se da je ta pozicija između jednih i drugih sedamdesetpetogodišnjeg Rajića, potpredsjednika posljednje socijalističke hrvatske Vlade i devedesete, nakon promjene vlasti, potpredsjednika Sabora, ključno odredila u životu. Po nacionalnosti Srbin, ali Hrvatsku je uvijek nazivao svojom domovinom. “Ne mogu biti Hrvat, ja sam Srbin, ali volim Hrvatsku, ovdje sam rođen, ova mi je zemlja sve dala”, kaže danas. “Odreći se svog nacionalnog identiteta, to je ispod dostojanstva, ali istodobno moje poštovanje, pa i domoljublje prema Hrvatskoj nikad nije bilo u pitanju. Imati rezervnu domovinu – to nikad nije bila moja opcija.” To je po prilici formula koja se pripisuje Nikoli Tesli: ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom.

Tako je govorio i devedesetih, kada su se Srbi i Hrvati gledali preko nišana. U ratu su neisključivi ljudi, pogotovo oni s dvostrukim identitetom, prvi na meti. Biti Srbin i biti komunist u Hrvatskoj devedesetih, to je bila dvostruka stigma. Dva puta su mu s uperenim cijevima doslovce radili o glavi. Jednom Hrvati, drugi put Srbi. U takvim uvjetima ostati svoj i sačuvati intelektualnu iskru i životnu vedrinu, gotovo da je ravno podvigu. Možda je djelovalo naivno, ali oni koji ga dobro poznaju i danas kažu: Gdje je Simo, tu je bratstvo i jedinstvo!

Rajićeva je knjiga jako poštena. Nikoga nije štedio. Prije svega samog sebe kritički rastvara. Imponira da se nimalo ne stidi svoje prošlosti ni vlastitih zabluda, ali je u isto vrijeme i autoironičan: “Vrlo rano sam postao oportunist”, otvoreno priznaje.

Počnimo od toga kako ste devedesete postali potpredsjednik Sabora. U to ste vrijeme saborski zastupnik i predsjednik Odbora za pravosuđe, izabran na SDP-ovoj listi. Mandat ste osvojili u Lici, dakle u miješanoj, hrvatsko-srpskoj sredini, gdje ste pobijedili i HDZ i srpsku separatističku stranku Jovana Raškovića. Vašem izboru za potpredsjednika Sabora prethodio je, kako pišete, pokušaj atentata u Kruševu kraj Obrovca, gdje ste u to vrijeme imali vikendicu.

– Da, jedne me je noći, dok sam sa ženom išao na večeru u jedan restoran, presrela grupica kalašnjikovima naoružanih ljudi. Bilo je vrlo napeto, mislio sam da mi je tu kraj, ali na koncu nisu pucali, nego su nam naredili da odmah ujutro napustimo svoju kuću. Incident je rezultat HDZ-ove histerije i neke vrste antisrpske fobije. Mislili su da sudjelujem u organiziranju Srba protiv hrvatske države. Bez ikakvih dokaza i povoda. Valjda im je svaki Srbin bio sumnjiv.

Ali, ni među kninskim Srbima niste u to vrijeme omiljeni?

– Zato što sam devedesete u svom Lapcu rekao da se problem Srba ne može rješavati u Beogradu, nego se mora rješavati u Zagrebu. Otpočetka sam tvrdio da je politika Slobodana Miloševića za srpski narod u Hrvatskoj ravna elementarnoj nepogodi katastrofalnih razmjera. Dovela nas je do nestajanja. Kao što je Franjo Tuđman iskoristio Hrvate u Bosni i Hercegovini, tako je i Milošević za svoje interese iskoristio Srbe u Hrvatskoj. Kad su se nakon Oluje našli u izbjeglištvu, mnogi su mi priznali da sam bio glas razuma. Ali prekasno!

Vratimo se Saboru. Dakle, nakon bliskog susreta s dugim cijevima dolazite na Markov trg. Riječ je o izvanrednoj sjednici, usred ljeta, osmi mjesec, počinje srpska pobuna, balvani na cestama... Rasprava je jako nabrijana. S jedne strane Hrvati, s druge strane u to je vrijeme u Saboru više od trideset Srba, neki od njih istupaju sa žestoko srpskih, čak velikosrpskih pozicija.

– Da, situacija je bila uzavrela. Nisam imao pripremljen govor. Izašao sam za govornicu, preplavljen emocijama, vođen jednom jedinom mišlju: kako zaustaviti srljanje u sukob i rat.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA
 

I što ste rekli Saboru?

– Tražio sam smirivanje tenzija, uzajamnu toleranciju. Rekao sam da meni kao Srbinu, kao i golemom dijelu srpskog naroda, nije sporan hrvatski državni suverenitet. Pozvao sam da poštujemo hrvatsku državu. Spomenuo da se Srbi moraju navići upotrebljavati pridjev “hrvatski”. Rekao sam da kao Srbin, a nema većeg od mene, volim hrvatski narod. S druge strane, tražio sam da se kroz hrvatski Ustav, koji se upravo pisao, pitanje srpske autohtone manjine riješi priznavanjem kulturne autonomije te lokalnom i regionalnom samoupravom po modelu kakav već postoji u nekim uređenim europskim zemljama. Dakle, kažem Hrvatima da imaju pravo na svoju državu, ali da Srbi isto tako imaju pravo da sa svojom osobnošću budu integrirani u korpus hrvatske države.

Dobili ste veliki pljesak?

– Da, zato što mi je Franjo Tuđman pružio ruku. Završio sam govor i idem sjesti u klupe, a nisam primijetio da je predsjednik države ustao iz prvog reda i krenuo za mnom. Okrenem se, Tuđman mi čestita, pružio ruku, a njegovi k’o vojska u aplauz.

Sjednica se prekida i odmah kreće pritisak da prihvatite mjesto potpredsjednika Sabora?

– Da, udruženi pritisak Franje Tuđmana i šefa moje stranke Ivice Račana. Predsjednik je pragmatičan, jedno je potpredsjedničko mjesto u to vrijeme bilo rezervirano za predstavnika Srba. Nudili su ga Raškoviću, ali njemu je to bilo malo. Tuđman je u meni, kako se govorilo, prepoznao nekog svog Pribićevića. Račan mi obeća da će ponuditi programsku platformu za rješenje srpskog pitanja i tako pristanem.

Postajete potpredsjednik Sabora, ali to traje samo četiri i pol mjeseca? Prvih dana 1991. dajete ostavku. Zašto?

– Donosi se Ustav, sve mi amandmane kojima bi se uredio status Srba odbiju. U Saboru me tretiraju kao fikus. Dobar samo za pokazivanje inozemnim gostima. Ni Račan me ne podržava. Od obećanog programa ništa. Odlučno možda – takav je čovjek bio. Zaključio sam da više ne mogu figurirati kao predstavnik Srba. Faktički me ne priznaje ni vlast u Zagrebu ni moji sunarodnjaci u Krajini. Za njih sam postao Vuk Branković, sinonim izdaje.

Reakcija na ostavku je žestoka?

– Očekivano žestoka.

Očekivano, iako vas neki iz HDZ-a optužuju za pokušaj državnog udara?

– To me jedino iznenadilo i duboko povrijedilo. Ali Račan je dao povod. Njegova je prva reakcija bila da će se tek vidjeti tko je Simo Rajić. Onda su se HDZ-ovci na to prikrpili. Em je Srbin, em komunist, najlakše ga je, valjda, diskvalificirati tako da mu prišiješ Udbu i KOS. Pozivao sam neka otvore arhive i dosjee, nigdje nema mog imena. Ali, ondašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan i nakon dvadeset godina u svojoj knjizi navodi kako je Rajić mislio da će na srpskom tenku jednog dana doći u Sabor.

SDP vas odmah baca iz stranke?

– Da, stranački je vrh krajnje rigorozan. Odlučili su me cipelariti dok sam bio na zemlji. Napustio sam sjednicu na kojoj su me isključili. Moram priznati da su mi suze krenule. Ipak sam bio dijete partije. Napustio sam Sabor i otišao u advokaturu.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA
 

Hajmo se malo vratiti na vrijeme prije rata. Devedesetu ste dočekali kao potpredsjednik hrvatske Vlade, zadužen za unutarnju politiku. Znači, na neki način nadležan za uvođenje višestranačja. Dobro, odluke su se u to vrijeme donosile u partiji, prije nego u Vladi...

– Vlada je jedina u to vrijeme funkcionirala. Omogućila je formiranje političkih stranaka, pripremila izmjenu Ustava da bi se mogli provesti demokratski izbori, bez ikakvih je ekscesa, civilizirano i mirno predala vlast. Partija je bila u rasulu. Tamo je bilo nekoliko frakcija. Tadašnji šef stranke Stanko Stojčević nije znao što radi. Da je kod njega bilo političke pameti, nikad ne bi prihvatio tu funkciju. Imati u to vrijeme Srbina na čelu partije, uz Srbina kao generalnog direktora Televizije, pa to je bilo kao pucanje u vlastitu nogu. Zato sam i došao u konflikt s njima. Rekao sam im da na taj način izazivamo animozitet ne samo među desničarima nego i među umjerenim ljudima. Stvara se hrvatska država, uvodi politički pluralizam, mijenja sustav, a partiju vodi čovjek koji ništa od toga ne razumije.

U knjizi otkrivate dosad nepoznat podatak da ste osobno inicirali zatvaranje Golog otoka i kaznionice Stara Gradiška?

– Nije samo moja zasluga, ali je bila moja inicijativa. Goli otok je ruglo koje je predugo trajalo. Sledio sam se kad sam ga obišao. U to su vrijeme, 1987., tamo još bili stariji maloljetnici. Užas! Umjesto da ih socijaliziraš i vratiš u život, dovedeš ih na mjesto zločina, u zatvor gdje su zidovi još bili puni krvi. Prilično smo konspirativno radili na zatvaranju Golog otoka i kazamata za političke zatvorenike Stara Gradiška, tako da je odluka Vlade sve ostale dovela pred gotov čin. Bile su to geste koje su na neki način najavljivale novo vrijeme.

Pišete i da vam je general Milan Basta svojedobno povjerio svoju ideju o podizanju spomenika žrtvama Križnog puta?

– Da, osamdesete godine, bio sam tada u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske, dolazi mi general Basta s idejom da traži prijem kod Vladimira Bakarića, desetljećima sive eminencije koja je faktički vladala Hrvatskom. Htio bi, kaže, razgovarati s njim da se mučenicima poratnog Križnog puta na neki način pruži zadovoljština. Da priznamo da smo pogriješili, možda i spomenik da im podignemo, uvjerava me. Skeptičan sam prema takvoj mogućnosti. Sumnjam da ćeš uspjeti, kažem mu. Partijska je struktura još uvijek okorjela. Svejedno, Basta pokušava doći do Bakarića, ali Vlado je, kao i obično kad treba nešto odlučiti, bolestan.

I tako ništa od spomenika?

– Nije Bakarić imao volje da ga primi. A bilo bi dobro da se Bastina ideja realizirala. Ali, pitam se zašto se do dana današnjeg nitko nije sjetio da podigne spomenik žrtvama Križnog puta. Kome bi to smetalo? Jer, većinom su u toj tragediji stradali nevini ljudi. Bagra oko Pavelića je pobjegla, snašla se, a ceh njihove zločinačke politike platio je narod kojega su kao štit izveli do Bleiburga.

Poslije izlaska iz politike 1991. malo lutate, bavite se advokaturom?

– Politici sam rekao zbogom, a moralo se od nečega živjeti. Bio sam advokat iz nužde, ali ljudi su mi pomagali, Mika Tripalo pomogao je oko dozvole, Hrvati su mi davali posla, pa sam preživio. Možda bi bilo bolje da su me ranije istjerali iz politike. Jer, koliko god sam bio loš odvjetnik, u tom sam poslu prošao bolje nego u politici.

Zanimljivo, kao odvjetnika vas angažira i Srpska pravoslavna crkva. Ne smeta im vaš komunistički pedigre?

– Da, petnaest sam godina radio na povratu crkvene imovine. SPC je u Hrvatskoj bila vrlo bogata crkva. Imali su mnogo imovine koju im je prvo uzela Endehazija, a poslije komunisti. S mitropolitom Jovanom bilo je vrlo ugodno raditi. Bio je učen i fin čovjek. Njegova je ideja da imovina ostane SPC-u, ali da služi ljudima koji će se oko crkve okupljati. Srbi su se u Jugoslaviji udaljili od vjere, vjerovali su u Tita i partiju, a kad je to nestalo, Crkva je vidjela svoju šansu. Obnavljali smo muzeje, velika je stvar da smo uspjeli otvoriti srpsku gimnaziju u Zagrebu. Tadašnji nam je ministar Dragan Primorac bio u tome od velike koristi. Formiranje srpske gimnazije smatrao je šansom da se Hrvatska pokaže kao civilizirana i kulturna zemlja.

I onda vas je SPC počastio Ordenom svetog Save?

– Da, imaju ljudi kriterija. Dodjelu priznanja obrazložili su tvrdnjom da mi je ime zlatnim slovima upisano u povijest SPC-a.

Što danas znači biti Srbin u Hrvatskoj?

– Teško i bolno pitanje. Srbi u Hrvatskoj svedeni su danas na statističku grešku. Na idućem popisu stanovništva, 2021., bit će nas oko dva posto. Svejedno, kad god je neka uzburkana situacija, dežurni smo krivci. Sve i da hoće, Srbi više ne mogu ugroziti hrvatsku državnost. Mogu biti problem samo ako hrvatska većina ne shvaća da srpsko pitanje ne mogu rješavati ni manjinska zajednica ni stranke. Rješavanje problema Srba u Hrvatskoj mora biti državna politika. Briga većine hrvatskog društva. Grube izjave poput onih neka se sele ako im ovdje nije dobro, posve su izvan vremena, izvan civilizacije i izvan pameti.

Ali istodobno je srpska stranka dio parlamentarne većine?

– Osobno sam protiv toga da srpske stranke ulaze u Vladu, bez obzira tko je činio. To vrijedi kako za desne tako i za lijeve vlade. Po meni, nemoralno je i nedemokratski da manjina odlučuje o krucijalnim pitanjima hrvatskog društva. To može djelovati prilično iritantno. S jedne strane, ispada da Srbi radi svojih interesa podržavaju svaku vladu, ne pitajući za njen profil. S druge strane, može se reći da Srbi moraju podržavati svaku vladu jer u suprotnom neće realizirati ni svoja prava. Ali, jadan je svaki premijer kojem su manjine vaga. Participacija srpskih stranaka u vlasti nije dobra. Nije dobra ni za Srbe, ni za Hrvate, ni za njihov međusobni odnos.

Krajevi s većinskim srpskim stanovništvom prilično su zapušteni. Često nemaju ni osnovnu infrastrukturu, vodu i struju. Nije li to važnije od ćirilice?

– Naravno da je daleko važnije. Nasjeli smo jednom krilu HDZ-a u Vukovaru koji od toga živi. Uostalom, ćirilica nije samo srpsko pitanje. Ćirilica je i hrvatsko pismo. Generalno, treba rješavati životne probleme ljudi. Jer, ne bude li ljudi, sve je drugo uzaludno.

Uskoro će opet obljetnica pada Vukovara. Što bi Srbi trebali napraviti?

– Što bi Hrvati i Srbi trebali napraviti?! Uvijek mi se oko tih obljetnica postavlja pitanje jesmo li toliko narasli da pobijedimo sebe. Jesmo li napokon svjesni da moramo tražiti zajedničko rješenje. Već sam rekao da bi Srbi morali kleknuti na Ovčari. Kao što Hrvati moraju kleknuti u Jasenovcu. Žrtve su žrtve. I sve su naše. Ne možemo ih dijeliti. Ne mogu se generacije odgajati na podjelama. Ne možete slaviti pobjedu u Kninu a da potom ne odete u Grubore. Ne možete obilježavati dan ustanka u Srbu a da se ne odete pokloniti žrtvama u Borićevcu.

Evo, nedavno se prvi put dogodilo da je novi kninski gradonačelnik Marko Jelić otišao na parastos srpskim žrtvama pobijenim nakon Oluje u Gošićima!

– To je fantastična gesta, ali gesta pojedinca. Hrvatska takve geste mora ustrojiti kao državnu politiku. To znači da predsjednica države nakon proslave Oluje u Kninu ode u Varivode i pokloni se srpskim žrtvama. Ili da Milorad Pupovac poslije skupa u Srbu ode zapaliti svijeću i položiti cvijeće Hrvatima koji su likvidirani u Borićevcu.

Na kraju knjige uvrstili ste svoje komentare o nekim aktualijama, na primjer o preimenovanju Titova trga u Zagrebu.

– Da, ljuti me kad Hrvatska radi u korist vlastite štete. Tito nikako nije jednoznačna ličnost. Bio je veliki državnik, ali i autokrat. Napravio je mnogo grešaka, ali nije zločinac. Mnogi su na njemu polomili zube. Hrvati imaju najmanje razloga da ga se odriču. Da ga nije bilo, veliko je pitanje što bi bilo s ovom zemljom. Budimo realni, za hrvatsku je državu puno napravio. Izvukao je iz grotla fašizma i stavio na stranu pobjednika. Hrvatski je teritorij bio u rasulu, Istra, Međimurje, Baranja, on ga je okupio unutar republičkih granica. Ustavom iz 1974. stvorio je uvjete za osamostaljenje Hrvatske. Njegovim izbacivanjem s Pantovčaka i iz Zagreba samo pokazujemo vlastitu potkapacitiranost. Bez obzira što mislili o sebi, ali oni koji su to uradili, nisu mu ni do koljena.

Kako ocjenjujete premijera Plenkovića?

– Rekao bih da je Andrej Plenković tek jedan neuspjeli klon Ivice Račana. Ne donosi odluke, ne rješava probleme, nego samo kupuje vrijeme. Nema boljeg primjera od njegova višemjesečnog natezanja oko ploče s ustaškim ZDS pozdravom u Jasenovcu. To državnik jednim potezom skida s dnevnog reda. A on je problem samo preselio. Postao je lider i dobio izbore na jednoj jedinoj rečenici: da stranka neće biti talac jednog čovjeka. A sam je postao talac vlastite, HDZ-ove desnice. Jako je nedosljedan.

Vidim da ste ostali ljevičar. Kakav je danas vaš odnos prema vašoj bivšoj stranci, prema SDP-u?

– Što je to SDP danas? Stanje na ljevici ozbiljan je razlog mojih političkih frustracija. Ne mislim pritom na lijeve intelektualce. Oni su uvijek bili i danas su cvijet hrvatske države.

Ali više nisu cvijet SDP-a...

– Da, SDP ih više ne treba. Premda ljudi u stranci ništa suvislo ne mogu smisliti. Ne znaju biti ni u opoziciji. SDP je došao na vlast dva puta, oba ne svojom zaslugom, nego greškama i propašću HDZ-a. Stranka je danas programski prazna, otuđena od svog biračkog tijela, birokratizirana... U Saboru nastupaju s efemernim, prežvakanim, nikom zanimljivim temama. Ozbiljan politički program nisu u stanju artikulirati. Možda im donekle vjeruje još ova moja starija generacija, ali ona nestaje, a mladost su izgubili. Naravno, ima u SDP-u i danas vrijednih i pametnih ljudi, ali nema rukovodstva. Zoran Milanović nije mogao postati lider jer je isključiv čovjek. Na koncu je politički i etički posrnuo, kad se počeo hvaliti dedom ustašom ili kad je Plenkovićevu majku posprdno obilježio kao “vojnu lekarku”. Aktualni je šef SDP-a Davor Bernardić slučajan čovjek. Situacija je zabrinjavajuća, jer država demokratski ne može funkcionirati bez ozbiljne opozicije. A s ovakvim se SDP-om može dogoditi da će HDZ sto godina biti na vlasti. Usto, mogu raditi što god hoće, jer ih nema tko kontrolirati ni zdravo gristi. Skoro bi se moglo reći da je Hrvatska danas zemlja bez alternative.

Izdvajamo