U nedjelju u podne u Konzumu na Cvjetnom trgu u Zagrebu nije se moglo kupiti Zvijezdino maslinovo ulje. Ako postoji jasan znak da nešto nije u redu, onda je to sigurno trenutak kada dobavljač uskrati robu trgovačkom lancu svojeg vlasnika. Konzum je od petka blokiran, kao i Zvijezda uostalom, skupa s Tiskom, Ledom, Jamnicom... Ulje je preusmjereno prema zdravijim policama u vlasništvu konkurenata.
“Dobavljači će u najvećoj mjeri nastaviti isporučivati robu tvrtkama u sustavu Agrokora, kako bi sa svoje strane omogućili stabiliziranje sustava”, navodi se u zajedničkom priopćenju dobavljača upućenom javnosti u ponedjeljak, nakon sastanka u Vladi. U ponedjeljak međutim i dalje nije bilo Zvijezdina maslinovog ulja u Konzumu na Cvjetnom. Kompaniji hitno treba gotovina, a u Konzumu se na to može čekati predugo.
Propast Enrona
Kad je 2001. potonuo američki energetski div Enron, u SAD-u nije zbog toga bilo problema s tržištem energije, ali odjek tog velikog kraha na američku ekonomiju bio je neupitan i neupitno negativan. Zatreslo se (nakratko) američko ogromno tržište kapitala, propao je Enronov mirovinski fond, dvadeset tisuća ljudi ostalo je bez radnog mjesta, značajan dio njih bez ušteđevine za mirovine. Enron je, pokazale su istrage koje su uslijedile, bio jasan slučaj “kuhanja poslovnih knjiga”, što se Agrokoru ovih dana pokušalo imputirati iz Moskve, zasad bez čvrsto iznesenih činjenica, ali ne i bez štete koja je napravljena samom izjavom o nepotpunom izvještavanju.
Etička analiza poslovanja Enrona koju je proveo Huntsman School of Business pokazala je da su ključni oštećenici krize, osim Enronovih dioničara, zaposlenika i članova Uprave bili i zaposleni u računovodstvenoj kući Arthur Andersen, tada jednoj od pet najvećih na svijetu (uz KPMG, PWC, Deloitte Touche Thomatsu i Ernst&Young) koja je morala ugasiti svoje revizorsko poslovanje zbog toga što je previdjela predvidjeti Enronov krah, i širok krug manjih biznisa koji su na razne načine bili povezani s kompanijom. Štetu je na kraju pretrpjela i američka ekonomija u cjelini, jer krah tako velike kompanije nagrizao je povjerenje investitora. Li Yuhao, autor analize, napisao je tada kako je Enronov top menadžment bio ustrajan u tome da kompanija mora biti najbolja u svemu i da su, u trenutku kada su shvatili da im brojke izmiču kontroli, odlučili da po svaku cijenu moraju zaštititi vlastitu reputaciju “najuspješnijih menadžera u SAD-u”, kao i financijsku kompenzaciju koja je pratila takvu reputaciju.
“Skandala ne bi bilo da je Arthur Andersen obavio svoj posao profesionalno i da su njegovi revizori precizno prikazali financijsku sliku kompanije”, pisao je Li Yuhao. Dioničari i partneri u biznisu bili su zakinuti za svoje pravo na transparentan uvid u poslovanje kompanije o kojoj su ovisili i njihovi poslovni interesi. Uprava Enrona kasnije je svoje odluke pokušala opravdati višim interesom u cilju održanja i razvoja kompanije, ali malo tko im je povjerovao. Sudovi nisu.
Enron i Agrokor naizgled ni u čemu nisu usporedivi. Dok je Enron kao ogromna energetska kompanija, jedna od najvećih u Americi, bio prva vijest svih globalnih medija, Agrokora na naslovnicama nema nigdje osim u Hrvatskoj i kod najbližih susjeda. Dok globalno ogroman Enron svojim bankrotom ipak jedva da je očešao ogromnu i svjetski važnu američku ekonomiju, za Hrvatsku ogroman, ali globalno mali Agrokor ozbiljno je zaprijetio minijaturnoj hrvatskoj ekonomiji, koja na svjetskoj razini doseže značaj statističke pogreške. Postoji međutim nekoliko poveznica koje Enron i Agrokor čine bliskijima nego što bismo željeli, sličnijima u pogreškama.
Prvo, dok je na Enronu zube polomila jedna od najvećih svjetskih revizorskih kuća, Arthur Andersen, gdje je netko svjesno odlučio kroz poslovne knjige proći zatvorenih očiju, Agrokor je, prema iskazu londonskog Baker Tillyja, jedne od revizorskih kuća koja je ustala u obranu Uprave koncerna od optužbe za lažno prikazivanje brojki, u nadzor poslovanja svojih kompanija uključio sedamdesetak revizorskih ureda, domaćih i međunarodnih. Upravo ta šuma nadzornika, bez transparentnih, javno poznatih rezultata njihova nadzora, stvara šum od kakvoga nastaje panika. Veliki Deloitte je navodno došao na poziv Sberbanka, kako bi koncern pripremio za izlazak na burzu, ali čini se da je poziv stigao sa zakašnjenjem.
Pasivnost dioničara
Drugo, još osjetljivije za klimu na domaćem tržištu kapitala – što su radili menadžeri domaćih obaveznih mirovinskih fondova koji su i danas dioničari nekih Agrokorovih kompanija? Znamo, primjerice, iz podataka javno izlistanih na stranicama Zagrebačke burze, da su u vlasničkoj strukturi Leda i AZ OMF (11,5 posto), Raiffeisen OMF (6 posto), PBZ CO OMF (5,4 posto) i Erste Plavi OMF (2,5 posto). Svi su oni znali, jer i to je objavljeno u financijskim izvješćima kompanije, ali i višekratno u medijima, da je Ledo, koji sam po sebi jest dobra kompanija, jedan od jamaca za ogromne dugove koncerna. Je li moguće da to nije nikoga zabrinulo? Ako nekoga jest, zašto je zadržao dionice? Mirovinske fondove drugog stupa tek čeka prvi veliki val isplata, još su u razdoblju akumulacije, a velika financijska kriza koja je u Hrvatskoj trajala predugo značajno je umanjila u početku očekivane prinose.
Jednako vrijedi i za sve ostale institucionalne dioničare u drugim Agrokorovim kompanijama, uključujući i međunarodne fondove, ali i niz domaćih banaka, njihove inozemne majke i na kraju dva najveća bankarska vjerovnika – Sberbank i VTB. Što su radili njihovi analitički odjeli? O mogućem pucanju Agrokora javnost nagađa godinama i većina tih nagađanja sigurno je bez pokrića, ali svaki ozbiljan investitor zbog njih će, prije nego što upravi takve kompanije povjeri velik novac, pokrenuti sve mehanizme provjere.
Farme i vinogradi
Agrokor ni u kojem slučaju ne treba smatrati potpuno nezdravom kompanijom. Investitor i aktivist Nenad Bakić ne griješi kad na svojem blogu, s opravdanim ciljem smirivanja panike, piše kako se u sveopćem “cipelarenju” Todorića i Agrokora zaboravljaju neke važne stvari, poput velikih ulaganja u poljoprivredu. “Upravo u zadnje vrijeme”, piše Bakić, “Belje je s kooperantima napravilo dvadesetak najmodernijih farmi svinja, koje su koštale preko sto milijuna eura, tako da sada za svinjsko meso u Konzumu imate potpunu sljedivost, i to za dvije generacije unazad.” Svi znamo i za Agrokorova ogromna ulaganja u baranjske i istarske vinograde. To su velike investicije koje se sporo vraćaju, kao i ulaganja u PIK-ove koje je Agrokor probudio iz kliničke smrti, u trenutku kad ih nitko drugi nije htio preuzeti. Je li se koncern izgubio kada je ulaganja sa sporim povratom pokušao kompenzirati biznisima izvan jezgrenog, prehrambenog sektora, kada je, zbog najbržeg priljeva svježeg novca, ušao u Tisak, kada se, putem Tiska i Konzuma, okrenuo poštanskim i financijskim uslugama...?
Nenad Bakić
Previše je nagađanja, pa danas ne možemo reći što bi se dogodilo s Beljem, Agrolagunom, baranjskim vinogradima, Zvijezdom, Ledom, Jamnicom, PIK-ovima, ali ni sa slovenskim posrnulim divom Mercatorom, da ih jednog po jednog nije preuzeo Agrokor Ivice Todorića. Analogije na tržištu, međutim, pokazuju da je uspjeh moguć i kada stvari krenu u naoko neodrživom smjeru.
Primjer Dukata
Kada je manje spominjani i samo relativno gledajući manje uspješan Luka Rajić preuzeo Dukat, unatoč tome što nije imao pojma o mljekarskom biznisu, od male lokalne mljekare koja se nakon rata našla na pragu propasti, u daleko nepovoljnijem poslovnom okruženju od današnjeg uspio je napraviti respektabilnu kompaniju. Prodao ju je i na tome dobro zaradio, ali Dukat i dalje postoji i u sklopu Lactalisa francuske obitelji Besnier danas, zajedno s Parmalatom, servisira veliko globalno tržište. Takav model biznisa ne mora se svakome svidjeti, ali učinkovit je, i neupitno legitiman, nisu ga izmislili ni Rajić ni Todorić, niti je tipičan za hrvatsku “tajkunsku privatizaciju”.
Ovih dana često spominjani Parmalat eksplodirao je 2004. u velikom skandalu, ali kompanija je danas, nakon restrukturiranja i prodaje Lactalisu (protiv koje se, prije nego što je 2011. realizirana, digla cijela Italija), živa na više tržišta nego ikada. Opsjednuti prljavim privatizacijskim aferama s kojima smo proživjeli prvu etapu tranzicije (drugu još čekamo), kao da smo zaboravili da mlijeko, ulje, vodu, sladoled... ne kupujemo od Rajića i Todorića ili manje nevoljenih Branka Roglića i Emila Tedeschija, Dragutina Drka... nego od Dukata, Agrokora, Orbica, Atlantica, Vindije... a oni, mogu biti uspješni i nakon što promijene vlasnika, ako se to ikada dogodi.
Njemačka REWE grupa, vlasnica Bille, svoj je biznis u Hrvatskoj krajem prošle godine prodala nizozemskom Sparu, jer je uprava ocijenila da su se brojke spustile ispod praga isplativosti. Teško da se danas itko u Kölnu srami zbog propalog pokušaja osvajanja malog hrvatskog tržišta. Jednako tako, nikome osim Todoriću, pa ni njemu, ako se uspješno nagodi i ako financijske knjige nisu doista bile kuhane, ne bi trebala za moguće buduće poslovne iskorake reputacijski naškoditi promjena vlasnika Konzuma i Mercatora kojemu je on već bio taj drugi vlasnik i zapravo ga spasio od propasti.
Velimir Šonje kaže da Agrokor nema toliki utjecaj na hrvatsko gospodarstvo kako se tvrdi, njegov je udio u BDP-u 2 do 2,5 posto, a ne 15 posto
Dok najartikuliraniji domaći analitičarski dvojac Nenad Bakić i Velimir Šonje (Arhivanalitika) pokušava gasiti paniku relativiziranjem Agrokorova utjecaja na ekonomiju (Šonje) ili relativiziranjem Agrokorova pada (Bakić), utjehu je možda jednostavnije pronaći u susjedstvu. Slovenske su najveće tvrtke posrtale, mijenjale vlasnike, gasile se. Najveći od svih, Mercator, danas je Agrokorov, koncern ga je preuzeo kada je već bio na rubu propasti.
Slovenija je svejedno debelo bogatija i za posao zdravija zemlja od Hrvatske.
