Hidroelektrana Dubrava posljednja je i najmlađa u nizu od tri elektrane kojima se proizvodi električna energija na hrvatskom dijelu rijeke Drave, ali i – što je možda i važnije – uređuje njezin tok. Ta protočno derivacijska elektrana ukupne snage od 82 megavata od svog puštanja u pogon 1990. godine među najpouzdanijim je objektima Hrvatske elektroprivrede za proizvodnju električne energije, uvelike zato što obuhvaća i Dubravsko jezero – treće najveće umjetno akumulacijsko jezero u Hrvatskoj. HE Dubrava jedan je od 17 sličnih energetskih objekata – hidroelektrana instalirane snage veće od 10 megavata koje danas, zbog svoje mogućnosti da proizvode velike količine čiste, cjenovno povoljne električne energije, predstavljaju najvažniji resurs i najveću vrijednost Hrvatske elektroprivrede, državnog poduzeća čije bi dionice – ako se ispune najave Vlade – do kraja godine trebale biti ponuđene domaćim i stranim ulagačima. Problem je samo što HH Dubrava više nije u vlasništvu HEP-a.
Elektrana na hrvatskoj strani rijeke Drave ukupne snage 82 megavata puštena je u pogon 1990. godine
Prepreka javnoj ponudi
Kako ekskluzivno doznaje Globus iz neslužbenih izvora iz same kompanije, upravo su brana i akumulacijsko jezero ove elektrane među objektima na koje se dosad kao vlasnik uknjižila Republika Hrvatske.
Radi se o javnosti već dobro poznatoj temi, odredbi Zakona o vodama iz 2011. na temelju kojeg su sve građevine za proizvodnju struje na vodnim tokovima – precizno definirano: “sve brane, akumulacije, odvodni i dovodni tuneli te povezane građevine i oprema” – proglašene vlasništvom države.
Ono što je javnosti manje poznato jest prava pravosudna bitka koja se od dana donošenja tog Zakona vodila između Državnog odvjetništva – kao pravnog zastupnika države, i samog HEP-a, kao poduzeća u vlasništvu te iste države.
Suočena s mogućnošću da bez ikakve naknade bude lišena najvrednijeg dijela svog vlasništva i najkvalitetnijeg elektroenergetskog proizvodnog portfelja u jugoistočnoj Europi uopće, kompanija je zadnjih godina grčevito pravosudnim alatima pokušavala barem usporiti procese uknjižbe države na svoje objekte, nadajući se da će cijela priča biti zaustavljena ili promjenom zakona od strane same države ili prihvaćanjem ustavne tužbe koju je HEP temeljem više osnova podnio još 2013. godine.
Ipak, ti napori su se u više navrata pokazali nedovoljnima, pa se država već uspješno uknjižila na više vrlo bitnih objekata iz HEP-ova hidroenergetskog portfelja. Iako je zbog zemljišno-pravne složenosti HEP-ovih hidroelektrana vrlo teško utvrditi gdje će se sve država uknjižiti, neslužbeni izvori iz same tvrtke spekuliraju o još dva iznimno bitna objekta: akumulacijskom jezeru Štikada, gornjem bazenu reverzibilne hidroelektrane Velebit te jednom od derivacijskih kanala hidroenergetskog sustava Senj.
Spekulira se da je na listi i jedan od derivacijskih kanala hidroenergetskog sustava Senj
Ako su ove informacije točne, to bi značilo da je HEP već u ovom trenutku, osim vlasništva, izgubio i pravnu osnovu za korištenje hidroelektrana Dubrava, Velebit i Senj – kumulativne instalirane snage oko 574 megavata i prosječne godišnje proizvodnje 1,6 teravatsati energije, što je ugrubo između četvrtine i trećine njegova portfelja.
Ovaj problem mogao bi se pokazati kao ključna prepreka Vladinim namjerama provedbe javne ponude dionica HEP-a do kraja 2017. godine, a čije bi rješenje moglo biti znatno kompleksnije od puke promjene Zakona o vodama koje se ovih dana neslužbeno najavljuje iz Vlade.
U postojećoj situaciji, takva transakcija čini se posve nemogućom, prvenstveno zato što vlasnici pri ulaganju u tvrtku traže transparentne i pouzdane podatke o poslovanju tvrtke, kao i o njezinoj imovini. Odredbe Zakona o vodama obje te kategorije dovode u pitanje.
Upitna poslovna izvješća
Naime, ako HEP nije vlasnik dijela svojih hidroelektrana, onda je evidentno kako je kompanija morala u svojoj bilanci provoditi adekvatna umanjenja vrijednosti vlastite imovine. Kako to nije bilo provođeno, otvara se pitanje adekvatnosti poslovnih izvješća HEP-a tijekom posljednjih godina. Konačna konzekvenca takve revizije poslovnih rezultata mogao bi biti i novi izračun kompanijinih obveza plaćanja poreza na dobit. Drugi veliki problem je porezno tretiranje ulaganja koje je HEP vršio u sporne hidroelektrane.
Naime, u aktualnim okolnostima sve aktivnosti koje je HEP provodio u hidroelektranama praktično se smatraju ulaganjem u tuđu imovinu, što podrazumijeva i drukčiji tretman u kontekstu obračuna poreza na dodanu vrijednost. Sve takve investicije i njihov efekt u poslovnim knjigama HEP-a godinama unatrag tako bi morale biti revalorizirane.
Sve u svemu, kada bi Zakon o vodama ostao na snazi, Hrvatska elektroprivreda bila bi suočena s revizijom poslovnih knjiga kakva dosad nije zabilježena u novijoj povijesti hrvatske ekonomije. Ipak, čini se kako je to tek manji dio problema. Puno ozbiljniji dio problema je sudbina HEP-ova imovine na koju se država već uknjižila.
Naime, dok bi takve promjene Zakona o vodama efektivno uklonile osnovu za daljnju uknjižbu države nad objektima u posjedu i korištenju HEP-a, one ne bi mogle biti osnova za uknjižbu HEP-a nad njima.
Taj problem znatno je kompleksniji, a vjerojatno i ključni razlog zašto je Vlada Kukuriku-koalicije odustala od ideje provedbe javne ponude dionica HEP-a u zadnjoj godini svog mandata.
Sporan je gornji bazen reverzibilne hidroelektrane Velebit
Ishodište cijelog problema s preciznim utvrđivanjem imovine HEP-a i njezine vrijednosti seže još u devedesete godine, kad je prvo spajanjem lokalnih elektroenergetskih tvrtki osnovano javno poduzeće Hrvatska elektroprivreda, a potom i 1994. izvršena njegova pretvorba.
Tadašnja bilanca tvrtke detaljno ne vrednuje HEP-ovu imovinu i ne prikazuje pojedinačnu vrijednost, pravilno razdvojenih nekretnina kompanije. Temeljem tih bilanci nemoguće je precizno utvrditi koju je imovinu HEP imao kad je ušao u pretvorbu, a dokument koji bi to trebao opisati – elaborat o pretvorbi – navodno je izgubljen(!?).
Rizici za kompaniju
Zbog toga HEP nema formalnu osnovu temeljem koje bi mogao osporavati knjiženje države na svoje nekretnine, ali niti jednostavnu osnovu za uknjižavanje na imovini koja se nekoć vodila kao društveno vlasništvo čak i u slučaju kada bi uknjižba države temeljem Zakona o vodama bila osporena.
I takva situacija sa sobom vuče cijeli niz rizika za kompaniju. Naime, ako Hrvatska elektroprivreda danas formalno koristi neke objekte koji su vlasništvo države – usprkos činjenici da ih je HEP gradio, u njih ulagao i njima desetljećima suvereno gospodario – onda taj odnos mora biti i pravno definiran, bilo kroz koncesiju, pravo služnosti ili neku drugu formu odnosa. U situaciji da takvog pravnog odnosa nema nameću se dva problema.
S jedne strane, korištenje državne imovine bez ikakve naknade ili obeštećenja po europskim pravilima moglo bi se tumačiti kao nedozvoljena državna potpora HEP-u, što bi kompaniju moglo dovesti na udar europskih regulatora.
S druge strane, čak i da Vlada odluči formalizirati HEP-ovo pravo korištenja državne imovine – barem do rješenja svih imovinskopravnih sporova – to ne može napraviti izravno, već bi za tu svrhu morala provesti natječaj s objektivnim kriterijima izbora, što bi značilo da bi teoretski koncesiju nad HEP-ovim objektima u tom slučaju mogla dobiti i neka druga kompanija – koja bi na natječaju ponudila bolje uvjete.
Među objektima koji su državno vlasništvo spominje se i akumulacijsko jezero Štikada
Otvoreno je pitanje što bilo kakve promjene u imovini kompanije znače u kontekstu izdanja korporativnih obveznica, gdje kreditori vjerojatno ne bi blagonaklono gledali na bilo kakva izdvajanja imovine ili biznisa iz postojeće HEP grupe, a na koncu aktualni zakonski režim ne daje niti jasnu sliku oko budućeg investicijskog potencijala HEP-a. Naime, iz njih proizlazi i da bi država bila vlasnik svakog novog hidroenergetskog objekta u koji bi HEP uložio.
Primjerice, kompanija trenutačno radi na 600 milijuna eura vrijednom projektu Kosinj-Senj, samo da bi svi sagrađeni objekti postali vlasništvo države, a on bi ih koristio temeljem prava služnosti, znatno slabijeg i lakše opozivog prava od prava vlasništva.
Odluka ustavnog suda
Najbrže i najmanje kompleksno rješenje ovog problema bila bi pozitivna odluka Ustavnog suda o HEP-ovoj tužbi protiv Zakona o vodama, jer bi tom odlukom de facto izvan snage bili stavljeni i svi pravni poslovi koji su iz spornog zakona proizašli, pa tako i sve uknjižbe države nad objektima HEP-ovih hidroelektrana.
Problem je samo što nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti kakva će odluka Ustavnog suda biti, niti kad će biti donesena. A to cijelu priču o prodaji 25 posto HEP-a dovodi u sferu potpune neizvjesnosti.
U trenutačnim okolnostima bila bi to transakcija između prodavatelja koji ne zna zapravo što prodaje i kupca koji zapravo ne zna što kupuje.
Može li to biti dobar posao?