Nedavno je u Hrvatsku stiglo svih 16 izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D(R) Kiowa Warrior, a krajem godine predsjednica RH najavila je i moguću nabavu zapadnih helikoptera UH-60 Black Hawk te se izjasnila za nabavu novih borbenih aviona. Ministar obrane Damir Krstičević je pak početkom prošloga tjedna sasvim opravdano ustvrdio da nove lovce Hrvatska naprosto mora imati. Modernizacija Vojske Srbije je uzela maha mogućim uvođenjem do 22 MiG-a 29.
No, već provedene i najavljene modernizacije neće same po sebi popraviti spremnost OS RH jer su suočene s dubokim i sustavnim problemima na polju ljudskog potencijala i planiranja. Unatoč 15-godišnjoj mantri o čovjeku kao najvećoj vrijednosti Hrvatske vojske, u hrvatskog vojnika se možda i najmanje ulagalo, a taj trend doveo je do sada već kritičnog manjka letačkog i tehničkog osoblja u našem ratnom zrakoplovstvu.
Plaće pilota povećane su tek nakon što je 2015. za Katar otišla cjelokupna postava Krila Oluje. Dok se u drugim akrobatskim skupinama svijeta piloti bave isključivo akrobatskim letenjem, naši su uz to opterećeni i redovnim dužnostima instruktora.
No za koga? Interes za poziv vojnog pilota opada već godinama. U protekle četiri godine se na selekciju za vojne pilote javilo ukupno 275 kadeta. Od naraštaja 2010./2011. u sustav je ušao samo 41 kadet i kadetkinja. Niti sedam po naraštaju. S takvim priljevom nemoguće je održavati dovoljan broj pilota u sustavu.
O tome smo razgovarali s nedavno umirovljenim brigadirom Ivanom Selakom, legendarnim probnim pilotom na MiG-u 21. “Mladi ne vide perspektivu u zrakoplovstvu. Svatko tko želi postati vojni pilot sanja o tome da leti borbenim avionom. A mi im nudimo iste one avione na kojima je izvojevan Domovinski rat”, kaže on. “Neprekidno se odgađa nabava novih lovaca, koji su srce svakog zrakoplovstva. Kada budemo mogli mladima jamčiti da će 2023. ili 2024. letjeti na tom i tom novom lovcu, povećat će se i broj kandidata za vojne pilote. A mi danas imamo lovačku eskadrilu s najvišim prosjekom godina u Europi.”
Selak spominje i umirovljivanje vrhunskih tehničara jer ih se proglašava neperspektivnima zbog tehnikalija poput provjera fizičke spremnosti ili kraja napredovanja u dočasničkom činu, iako ti ljudi imaju ogromna znanja i golemo iskustvo.
Upitan o nabavi novih lovaca za HRZ, Selak naglašava da borbeno zrakoplovstvo moramo imati. “Ja bih volio da je svijet idealan i da svi žive u miru, ali do tada na mir mogu računati samo oni koji su se spremni i sposobni braniti. Samo borbenim avionima možete ugrozu neutralizirati u korijenu, prije nego što se prelije na naše tlo. Često se govori o ulaganjima, no zašto bi itko došao ulagati u našu zemlju ako je mi nismo sposobni braniti, ako mu tu investiciju preko noći netko može porušiti i zapaliti? Takav tehnološki skok koji se postiže nabavom suvremenog lovca pokreće cijelu zemlju, i cijela zemlja na takvom projektu mora surađivati. Od Brodarskog instituta do Rade Končara, raste ekonomija, industrija, znanost, tehnološka razina, obrazovanje”, zaključuje Selak.
Neovisno o tome hoće li biti odabran ekonomični i efikasni Saab Gripen, skupi i gotovo nedodirljivi Dassault Rafale, ili nešto između, operativni minimum za HRZ je 18 aviona. Kasnije, nastavkom rasta vojnog proračuna, trebalo bi težiti dokupu još šest aviona istog tipa kako bi se mogle kompletirati dvije eskadrile.
Postoje i brojni dodatni izazovi. Drugi izvori upozoravaju da se u medijima o našim oružanim snagama često izvještava nestručno i negativno, a na rješavanju dubinskih problema se ne radi. Sustav je paraliziran nedostatkom vizije i planiranja, te se budućim vojnim pilotima ne može predstaviti jasna linija napretka karijere. Improviziranje koje je bilo nužno u Domovinskom ratu i dalje je prisutno, iako moderno ratno zrakoplovstvo ne trpi improvizacije, te dolazi do sukoba generacija.
Infrastrukturno, Hrvatskoj nedostaje namjenska zrakoplovna baza. Na Plesu, gdje je smještena lovačka eskadrila, postaje sve tjesnije. Smještaj dežurnog borbenog dvojca tamo nije upitan, no pitanje je hoće li tamo neometano moći letjeti 18 novih borbenih aviona. Na Zemuniku je također sve veća gužva: 20-ak Pilatusa, desetak Canadaira i Airtractora uz osam Bellova 206 i 16 Kiowa Warriora. K tome bi izdvajanje lovačke eskadrile na zasebnu lokaciju pozitivno utjecalo na sigurnosni aspekt smještaja. Piloti lovačke eskadrile, kojih je jedva dovoljno za sve MiG-ove, prosječno imaju 38 godina, dok njihovi kolege u američkom, francuskom ili izraelskom zrakoplovstvu u lovačke eskadrile stupaju s 22, 23 godine.
Situacija nije ništa bolja ni u ostatku HRZ-a, te je ukupan broj pilota jedva dovoljan da leti na letjelicama koje su u aktivnoj službi. Veliko je pitanje odakle će se naći 32 pilota samo za novopristigle Kiowa Warriore, a o optimalnih 48 pilota za njih ne može se ni sanjati. Zbog nedostatka osoblja nije se moglo formirati zasebnu eskadrilu borbenih helikoptera za Kiowe, već ih se smjestilo u školsku eskadrilu helikoptera. Obuka pilota i tehničara još nije ni započela, dok je prošli mjesec Tunis, koji je iste helikoptere nabavio kroz isti program i u isto vrijeme, dobio prva 24 obučena pilota i 50 tehničara.
Nedostaje toliko pilota da se svi časnici koji ispunjavaju liječničke uvjete mogu javiti za prijelaz u HRZ i na pilotsku obuku. Ne treba ni spominjati da s tako malim brojem pilota priljev i odljev ne dopuštaju ni razmišljanje o pričuvnim pilotima. Za prihvat novih letjelica, pa i za normalno funkcioniranje HRZ-a u trenutnom stanju, morat će se povećati izuzetno mali broj pripadnika HRZ-a: ni 1500 ljudi. S 92 letjelice to znači da na svaku ide samo 16 pripadnika, dok je u usporedivim zemljama taj omjer daleko veći.
Tako u češkom ratnom zrakoplovstvu na svaku letjelicu ide 51 zrakoplovac. Slovačka, koja ima gotovo četiri puta manje letjelica od HRZ-a, u svom zrakoplovstvu ima 3800 pripadnika ili čak 94 zrakoplovca po letjelici! Izraelsko ratno zrakoplovstvo, borbeno najučinkovitije na svijetu, ima 50 ljudi po letjelici.
Dakle, i usporediva zrakoplovstva, kao i ona za mnogo redova veličine moćnija od našeg upućuju na optimalni odnos od oko 50 ljudi na svaku letjelicu. Dakle, HRZ-u treba 5000 pripadnika kako bi se osiguralo dovoljno ljudi za nesmetano funkcioniranje te prihvaćanje novih aviona, helikoptera, ali i PZO sustava.
Dok mi pokušavamo rastegnuti pilote tako da bude dovoljno posada za sve letjelice, standard kojem treba težiti je 1,5 posada po avionu ili helikopteru. Osim što se time osigurava kontinuitet operacija, gubitak pilota uslijed neprijateljske akcije u slučaju sukoba ne osakaćuje borbene sposobnosti.
tri zadaće No, iznad svega, ljudima je najvažnija svrha. HRZ je ratno zrakoplovstvo. Shodno tome, svrha postojanja mora biti jasno redefinirana u tri temeljne zadaće. Prva, uspostava zračne nadmoći nad Hrvatskom i zonama operacija HV-a protiv svake zračne ugroze. Druga, pružanje vatrene i izvidničke podrške HV-u i HRM-u. Treća, izvođenje dubinskih strateških udara.
Razmatranje rastuće nestabilnosti u BiH također navodi na procjenu snaga brze reakcije kojima Hrvatska vojska raspolaže. One su vrlo ograničene: riječ je isključivo o specijalcima, koji nisu ni ustrojeni ni namijenjeni za konvencionalno djelovanje širih razmjera. Gardijska motorizirana brigada pak ima presporo vrijeme reakcije. Potrebna je postrojba koja bi premostila rupu u sposobnostima između specijalnih snaga i gardijske brigade. S tim ciljem valjalo bi pristupiti ustrojavanju zračno-desantne pukovnije. Idealna lokacija za takvu postrojbu bila bi Udbina, gdje bi obnovljeni aerodrom bio i odlično mjesto za baziranje helikoptera. Za tu namjenu poslužili bi američki helikopteri UH-60 Black Hawk, čija je nabava izgledna, a uz njih bi se trebalo bazirati i Mi-171Sh-ove te OH-58D. Time bi se stvorila mobilna postrojba s priključenim zračnim transportom i lakom podrškom koja bi u roku od 12 sati morala moći bilo gdje u krugu od 600 kilometara razmjestiti jednu svoju bojnu.
Ukratko, Oružane snage bi morale započeti planirano i sustavno povećanje broja pripadnika u aktivnoj službi na optimalan broj od 25 tisuća ljudi. Od toga broja 16 tisuća bi trebalo kopnenoj vojsci, 4000 mornarici, dok bi HRZ s 5000 pripadnika imao temelj za školovanje dostatnog broja pilota i tehničkog osoblja, raznih službi te prihvata novih borbenih aviona. Stvorio bi se i prostor za formiranje novih eskadrila, primjerice ako u narednih 5-7 godina dođe do nabave također prijeko potrebnih punokrvnih borbenih helikoptera.
gašenje požara Protupožarnu eskadrilu, koja je svakako neophodna ali joj nije mjesto u vojnom proračunu, mora se izdvojiti iz HRZ-a te je postaviti pod okrilje MUP-a ili Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Naime, zračno gašenje požara nema baš nikakvu borbenu primjenu, a sat naleta Canadaira CL-415 košta od 43.000 do 70.000 kuna. Godišnje se pak 80-ak milijuna kuna vojnog proračuna troši na borbeno potpuno neprimjenjivu zadaću: za gašenje požara, a njihovim preusmjeravanjem na lovačku eskadrilu stvorili bi se uvjeti za redovni nalet pilota i na novim lovcima.