VUKOVAR - Za koji dan Vukovarom će proći još jedna Kolona sjećanja. Bit će to 25. godišnjica obilježavanja najtužnijeg i najtežeg dana u bogatoj povijesti ovog grada na obalama Dunava i Vuke. Slit će se na putu od bolnice do Memorijalnog groblja rijeka od nekoliko desetaka tisuća ljudi s tugom i mislima na one koji su svoje živote dali za obranu ovog grada, ali i za obranu Hrvatske, jer, složit će se s time svi, da vukovarski branitelji nisu toliko dugo odolijevali naletima neprijateljske vojske, pitanje je što bi bilo od Hrvatske u kakvoj danas živimo. No, ovaj put Vukovara se nećemo prisjetiti samo kroz prizmu žrtve, nego upravo kroz prizmu života u tom gradu, koji ni danas, gotovo 19 godina od okončanja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, nije prodisao punim plućima. Ne može se reći da država nije dala svoj obol u obnovi Grada heroja, njegovih kuća, zgrada, cesta, kulturnih ustanova...
Mirnodopska vizura
Vukovar danas doista ima krasnu mirnodopsku vizuru, no kako svi oni koji se svakog 18. studenoga nađu u Koloni sjećanja tužna pogleda hodaju vukovarskim ulicama, tako velika većina njegovih građana hoda preostala 364 dana u godini. Svih tih dana u kojima se ne razmišlja ni o Vukovaru ni o vukovarskoj tragediji. Svih ovih 19 godina svjedoci smo drugog čina vukovarske tragedije, one gospodarske, ekonomske, socijalne... Već godinama u ovom je gradu stanje alaramantno i nije da se o tome nije govorilo, ali uvijek nekako usput, izokola, u rukavicama i tako sve donedavno kada je iz mladog HDZ-ovog gradonačelnika Vukovara izašla bujica nezadovoljstva odnosom države Hrvatske prema Vukovaru, odnosom svih dosadašnjih Vlada prema Gradu heroju.
– Nakon 25 godina nečinjenja, država treba odlučiti hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti – poručio je prošloga mjeseca Ivan Penava u dramatičnom obraćanju javnosti. Nije pritom govorio naprečac, već je iznio brojke koje neumoljivo potvrđuju katastrofalne pokazatelje gospodarskog stanja u Vukovaru. Uoči početka rata ovo jako industrijsko središte imalo je 44.639 stanovnika, od kojih je 28.806 bilo zaposleno, a BDP je iznosio 9300 dolara. Za usporedbu, tadašnja SR Hrvatska imala je BDP 8155 dolara. Prema popisu stanovništva iz 2011. u Vukovaru živi 27.683 osoba, što je manje od broja zaposlenih ‘91. Prošle godine posao je imalo 9216 osoba, što je 68 posto manje od ‘91., a BDP u Vukovaru iznosi 4488 dolara, dok je u Hrvatskoj 11.044 dolara. U zaključku, u Vukovaru je danas manje stanovnika nego što je prije rata bilo zaposlenih, BDP je niži za 52 posto nego prije 25 godina, dok je u Hrvatskoj u odnosu na isto razdoblje porastao za 35 posto.
Korijeni svih vukovarskih problema naravno leže u krvavom ratu i potpunom uništenju grada tijekom tromjesečne opsade. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete utvrdila je da ona u Vukovaru izravno iznosi 9,5 milijardi kuna, a neizravno i četiri puta više. Od tih je 9,5 milijardi pola, dakle 4,6 milijardi, šteta u gospodarstvu, pri čemu su najveću štetu pretrpjele tvrtke Borovo – 1,9 mlrd., Vupik 1,3 mlrd., Vuteks 950 milijuna i Velepromet 81 milijun kuna. Doduše u poslijeratnu obnovu grada država je uložila oko 3,5 milijardi kuna, od čega 1,7 milijardi u stambeni fond. No, gospodarstvo se nije oporavilo, a nekadašnji gigant Borovo, koji je svojevremeno zapošljavao i 23 tisuće ljudi, koliko danas praktički u Vukovaru realno i živi ljudi, godinama je bio na aparatima s kojih se počeo skidati prije par godina, pa bi ovu godinu mogao napokon završiti i na pozitivnoj nuli.
– Ako država nešto ne učini i ako nastavimo ovim tempom, trebat će nam 100 godina da se vratimo na predratne pozicije – rekao je nedavno Penava, s kojim smo razgovarali i sada, neposredno uoči još jednog Dana sjećanja na žrtvu Vukovara u čijoj će prigodi nova Vlada RH dan ranije, 17. studenoga, u Vukovaru održati svoju sjednicu. Na tragu je to i poruka ratnih premijera Vlade RH Franje Gregurića, Nikice Valentića i Zlatka Mateše koji su za nedavna posjeta Vukovaru poručili da ovaj grad mora biti mjesto od posebnog ekonomskog i socijalnog interesa za državu, s nižim kamatama i porezima za ulagače te da bi svaka nova Vlada po svom ustoličenju trebala u punom sastavu posjetiti Vukovar.
– Ima nekih pomaka. Malo su se trgnuli u svim ministarstvima i javljaju se iz svakog resora pojedinačno, jer su očito dobili zadatak da se pripreme za Vukovar. Nama je svakako u interesu da se Vlada i država trgnu po pitanju Vukovara, jer mi kao grad ne možemo ništa sami. Ovdje je praktički sva infrastruktura, i gospodarska i stambena, u vlasništvu države – kaže nam Penava, koji je na čelo Grada došao prije dvije i pol godine. Govori da su u tom razdoblju kroz Program poticaja u gospodarstvu koji su osmislili po dolasku na vlast u vukovarsko gospodarstvo plasirali 11,3 milijuna kuna.
– Grad Vukovar za taj program godišnje izdvaja nešto više od tri milijuna kuna, a još dva milijuna idu iz Fonda za obnovu i razvoj Vukovara iz kojeg inače ukupno godišnje od države dobijemo 40 milijuna kuna. Program se sastoji od 15 pojedinačnih mjera koje smo donijeli kroz razgovore s Obrtničkom komorom i poslodavcima, a najviše novca potrošeno je izravno na poticanje otvaranja novih radnih mjesta čime je otvoreno njih 150. Grad, naime, tijekom 12 mjeseci daje subvenciju za svako radno mjesto – 500 kuna za uslužne djelatnosti, 800 kuna za proizvodne i 1000 kuna ako je zaposleno dijete poginulog hrvatskog branitelja. Tu je i nabavka novih strojeva i opreme, nastupi na sajmovima, edukacije zaposlenika... Puno obrtnika i poduzetnika je iskoristilo tu mjeru, a za ovu godinu sav novac smo potrošili već krajem kolovoza, što znači da je mjera prepoznata i da još moramo podići iznos – istaknuo je gradonačelnik Vukovara, dodajući da su poduzetnici koji otvore pogone u Gospodarskoj zoni oslobođeni komunalnog doprinosa te im je osiguran besplatan priključak na plinsku mrežu. Svaki novootvoreni obrt ili j.d.o.o. pomažu sa po 10 tisuća kuna, a takvih je posljednje dvije godine bilo oko 80. Poduzetnicima početnicima, pak, u Poslovno-inovacijskom centru BIC nude besplatne prostore za inkubaciju.
– Sve je više malih i srednjih tvrtki sa po 10-50 zaposlenih, a uskoro će biti i novih ulaganja, jer dolaze Slovaci, Poljaci, Talijani s investicijama u gumarstvu, kamenu... No, treba nam i velikih pogona, pa puno nade polažemo u otvaranje tvornice parketa koju planira pokrenuti veliki talijanski koncern Florian. To bi nam u Vukovaru donijelo 300-350 novih radnih mjesta, a u popratnim djelatnostima još 150. I upravo na tom projektu ćemo vidjeti kako država diše. Poduzetnik je izabrao Vukovar zbog njegova odličnog geostrateškog položaja, blizine Dunava i spačvanskog bazena, ali neće krenuti s projektom dok mu Vlada odnosno Hrvatske šume ne daju garanciju da će imati dovoljno kvalitetne sirovine slavonskog hrasta – kaže Penava.
Nova ulaganja
Inače, kada je riječ o tvrtkama, Borovo i takvo kakvo jest danas je najveći poslodavac u Vukovaru, a iza njega je Vupik koji se nalazi u sustavu Agrokor. Ipak, vukovarski gradski proračun najviše koristi ima od Prvog plinarskog društva i njegovih tvrtki kćeri koji svi redom imaju sjedište u Vukovaru, pa se u njihov proračun slijevaju i prihodi od poreza na dohodak PPD-a koji je tako najveći financijer gradskog proračuna, te on čini veći dio od 24,4 milijuna kuna koliki je bio prihod od poreza na dohodak u 2015. U toj je godini ukupan prihod Grada bio 111 milijuna kuna.
Ipak ima i stvari s kojima je Penava zadovoljan. U tijeku su, naime, investicije vrijedne 700 milijuna kuna u vodovod, obaloutvrde, saniranje deponija, energetsku učinkovitost zgrada sufinancirane iz fondova EU. Priprema se i projekt dnevne bolnice vrijedan 44 milijuna kuna, studentskog doma 18 milijuna, centra za rehabilitaciju 14 milijuna... No, sve to su još uvijek mali pomaci, nedovoljni za pravi uzlet ovog nekada jakog industrijskog središta, jednog od najjačih u bivšoj Jugoslaviji. Najveću šansu vide upravo u prostoru kombinata Borovo, koji zauzima ogroman prostor uz Dunav, danas zarastao u korov i grmlje, s devastiranim zgradama i nekadašnjim pogonima koje bi država napokon trebala staviti u funkciju ili ih prepustiti Gradu na upravljanje, jer oni, tvrdi Penava, znaju što bi s tim prostorom učinili.
Konzervirani spomenik
Zašto je Vukovar u takvoj ekonomskoj depresiji i je li uzrok tomu samo i jedino rat ili je tu svoju veliku ulogu odigrala država konzervirajući ga u svojevrsni ratni spomenik?, pitamo dr. sc. Dražena Živića, voditelja Područnog centra Instituta Ivo Pilar u Vukovaru.
– Rat je u korijenu mnogih stvari koje se u Hrvatskoj, pa tako i u Vukovaru, događaju. Ovdje nije problem samo u ratu, problem je što je Vukovar neopravdano dugo ostao “zarobljen u ratnoj atmosferi”. Imali smo ratne traume i posljedice, ali se one nisu adekvatno liječile i stalno se vraćamo na neka pitanja koja su davno trebala biti riješena – kaže čelnik Instituta koji već godinama istražuje hrvatsko, pa tako i vukovarsko društvo polazeći od premise da su “Vukovar i događanja u njemu jeseni ‘91. nešto što u velikoj mjeri određuje i što će imati posljedice za organizaciju moderne hrvatske države, ali još više nacionalnog i kulturnog identiteta”. U tom smislu Institut od 1998. svake godine uoči 18. studenoga organizira i znanstveno-stručni skup na temu Vukovara.
Živić ističe da bi atmosfera u Vukovaru “postajala sve manje ratna, a sve više razvojna i okrenuta prema budućnosti s osloncem na ono što je bilo u prošlosti, da se riješilo pitanje nestalih osoba, kažnjavanja ratnih zločinaca te izgradnje, ne suživota, nego zajedničkog života”.
– Ali danas, zapravo, političke elite u Hrvatskoj, ako ih se uopće može nazivati elitama, a osobito u Vukovaru, vrlo često razlog i uspjeh postojanja temelje na nerješavanju tih kriznih, konfliktnih i traumatičnih situacija iz prošlosti, jer je to uvijek onda osigurano biračko tijelo. Nažalost, prečesto nam priča zastane na onome gdje si bio i što si radio ‘91. Volim reći da Hrvatska za Vukovar treba učiniti ono što je Vukovar učinio za Hrvatsku ‘91., ali shvaćeno na jedan drugi način. Ne da se Vukovar pretvori u memorijal, nego da se ovdje izgradi mjesto vrijedno življenja s uspomenom na one koji su za to dali živote. Simbolika treba poslužiti samo za aktivniji rad, ulaganja i angažman društva, a ne da Vukovar postane simbol sam za sebe i ostane konzerviran u ratu – kaže Živić, koji smatra da i gospodarski razvoj i neriješena pitanja iz ratne prošlosti treba rješavati paralelno.
– Nisam od onih koji će tvrditi da gospodarski razvoj, bolja ekonomska situacija, više posla... mogu supstituirati neriješena pitanja nestalih i ratnih zločina. Više novca u novčaniku ne rješava problem, ako on i dalje postoji.
Bez strategije
Prema njegovu mišljenju problem je Vukovara “posljedica krize na nacionalnoj razini, neusustavljivanja vizije razvoja zemlje”.
– Je li to posljedica izlaska iz komunizma, divljeg kapitalizma, različitih modernizacija koje su nas zatekle, u smislu stvaranja političkih elita, nespremne? Vjerojatno konglomerat svih tih utjecaja. Činjenica je da mi 25 godina nemamo jasnu strategiju, misiju, ciljeve, razvoja države. Nismo stvarali model upravljanja državom, nego vladanja državom, a tada su partikularni interesi pojedinaca i stranaka imali prednost nad općim dobrom. Ako Vukovar shvatimo kao opće dobro koje je u baštinu ostavilo niz vrijednosti od načela na kojima je počivala obrana grada, a da onda ta načela i vrijednosti nismo pretočili u načela i vrijednosti upravljanja državom, iz tog suštinskog problema izvlačimo svaki pojedinačni slučaj koji je mogao, a nije, pozitivno utjecati na razvoj grada. Koliko je uopće ‘92. i ‘93. u političkom projektu razvoja hrvatske države Vukovar imao svoje mjesto? To se može povezati uz pitanje trajnog rješavanja stambenog pitanja vukovarskih branitelja i koji, naravno, nisu imali volje i spremnosti vratiti se u grad. Zatim smo imali stimuliranje odlaska u mirovinu ljudi, branitelja koji su bili u naponu snage i mogli su pomoći društvu na različite načine. Trebalo bi napraviti analizu zašto je ovdje ispodprosječan povratak prognanika i koliko se moglo ljudi vratiti, ali nisu jer su riješili stambeno pitanje drugdje. S druge strane sigurno dio političkih elita, a osobito srpske nacionalne manjine u Vukovaru, nikada nije imao ineteres da se ovdje stvari riješe, jer oni svoj politički angažman temelje na nekom konfliktu i političkoj krizi. Tu je i pitanje koliko su se oni koji su upravljali gradom uspijavali nametnuti onima iznad sebe u ministarstvima, Vladi... Previše je političkih igara u svemu tome bilo i u takvom ozračju niste ni mogli očekivati da će se nešto brže i kvalitetnije pomicati.
Živić smatra da se politika treba manje uplitati u svakodnevni život i da znanje i stručnost trebaju biti kriterij u osmišljavanju i provođenju projekata te da treba olabaviti omču porezne presije. No, problem je i u lokalnoj zajednici, gdje smo posljednjih dana svjedoci unutarstranačkog sukoba u HDZ-u na relaciji Grad Vukovar – Vukovarsko-srijemska županija. Prvi se protive gradnji kanala Dunav – Sava, a drugi se za njega gorljivo zalažu. Podsjetimo, riječ je o priči staroj 300-tinjak godina koja je uvijek bila dio nekih razvojnih strategija i projekt koji su sve političke opcije uoči svakih izbora najavljivale kao prioritet, ali se on nikada nije dogodio. Sada je opet aktualiziran, međutim Gradsko vijeće Vukovara prošloga je tjedna jednoglasno zaključilo da je taj projekt kontraproduktivan za Vukovar i da će se svim silama potruditi da se on nikada ne realizira. Penava je za to direktno optužio župana Božu Galića. Konflikt u HDZ-u na relaciji Vukovar – Vukovarsko-srijemska županija star je otkako ove jedinice postoje, ali sada je prvi put javno prikazan.
– Realizacija tog projekta bila bi konačan nož u leđa Vukovaru. Sama činjenica da je svih osam stranaka u Vijeću jednoglasno stalo protiv kanala – i Hrvati i Srbi, i HDZ i SDP i SDSS, dovoljno govori o tome. To je projekt kontra grada Vukovara. Na njemu od samog početka rade Vinkovčani i pritom uopće ne zovu nikoga iz Vukovara, niti iz Luke Vukovar, gdje imaju ljude koji znaju sve o tom poslu. Mislim da to dovoljno govori. Iza svega je posao vrijedan šest milijardi kuna i građevinski lobi, koji od toga ima koristi. Imamo crno na bijelo da su protiv toga i šumari, da će pasti nivo podzemnih voda, da će to trajno uništiti spačvanski bazen..., ali to se vuče na silu. Otvaraš luku u Bosni i režeš strateški najvažniju prednost Vukovara kao što je naša Luka i još želiš graditi pristanište u Vinkovcima te transportno-logistički centar u Nuštru, a mi ovdje na prostoru kombinata Borovo uz Dunav imamo savršen prostor za to. Svi to vide, samo ne župan Galić. Ne želimo taj kanal, jer će izmijeniti konture kraja i Vukovaru nanijeti nemjerljivu štetu – poručuje Penava, a Živić ističe da je to samo jedan od primjera kako se ne treba raditi: “Treba izbjeći takve sukobe. Neka se konačno donese odluka utemeljena na struci, ekonomskoj isplativosti i da se radi ili odustane”.
Najveća privatna investicija
Da je gledao na politiku i političare, na uvjete koji se nude onima koji donose novu vrijednost, mr. sc. Radwan Joukhadar nikada ne bi upravo Vukovar odabrao za realizaciju svoga životnog, poslovnog sna, a to je Tvornica lijekova, dodataka prehrani i kozmetike Yasenka. Riječ je o najvećoj privatnoj investiciji u Vukovaru od rata naovamo. Vlasnik farmaceutske tvrtke Medical Intertrade i Zdravstvene ustanove Ljekarni Joukhadar, mr. sc. Radwan Joukhadar 29. prosinca 2014. u Vukovaru je otvorio ovu tvornicu u koju je uložio 10,5 milijuna eura. Danas se u njoj na 6000 četvornih metara nalaze tri odjela, Odjel za proizvodnju polukrutih pripravaka – krema, masti i gelova, Odjel za proizvodnju tekućih pripravaka – sirupa i tekućih pripravaka, te Odjel za proizvodnju krutih pripravaka – tableta i kapsula. Moderno opremljena tvornica u svom sastavu ima i najsuvremenije opremljen laboratorij za ispitivanje kvalitete lijekova i medicinskih proizvoda. Odluku da tvornicu otvori upravo u Vukovaru, ovaj Sirijac koji je u Hrvatsku došao 1969. godine na studij farmacije i nakon završenog fakulteta i staža počeo raditi u Vukovar 1979., donio je iz emotivnih razloga, jer je iz ovog grada započeo njegov poslovni put.
– Uvijek sam maštao o proizvodnji, ali sam čekao povoljnu financijsku situaciju. Lokacija nije bila upitna, jer će Vukovar uvijek biti moj dom. Imao sam viziju da se tamo može puno napraviti, a i transportna komunikacija je odlična zbog Dunava i željeznice. Da je tomu tako govori i jedan moj poslovni susret kada sam razgovarao s jednim ruskim proizvođačem koji nam je nudio svoje preparate, a ja sam mu kazao da ih možemo proizvoditi u Vukovaru. Tada me je on više puta upitao: “Gdje?”, a ja sam mu odgovarao – u Vukovaru. Na to mi je odgovorio kako su oni gledali na karti i zaokružili Vukovar kao najbolje mjesto za proizvodnju u istočnoj Europi zbog svog položaja, transportnih veza... – kaže magistar Joukhadar, a mi ga pitamo zašto onda Vukovar već godinama stoji gospodarski zarobljen.
– Gospodarstvo treba planirati. Ja nisam dobio nikakve beneficije što sam tvornicu otvorio u Vukovaru. No, emocionalno i psihički sam bio vezan uz grad i da nisam možda ne bih nikada išao u to. Država treba stimulirati ljude koji žele proizvoditi. Netko mora generalno voditi brigu. Svi bi htjeli spustiti porez i povećati plaću, a nitko ne kaže kako. Kako je moguće da se ne stimulira one koji ulažu u grad koji je srušen? – pita se ovaj gospodarstvenik koji u Vukovaru osim tvornice ima i veleprodaju te ljekarnu. Ukupno na području Vukovarsko-srijemske županije zapošljava oko 100 ljudi, od čega u tvornici 26-ero. Pri tome ih je 19 sa VSS, jedan sa VŠS i šest sa SSS.
– Slao sam ljude na specijalizaciju. Osim iz Vukovara, imam zaposlenike iz Osijeka, Vinkovaca, Ivankova, Iloka i bolje da rade ovdje nego da odlaze u Irsku. Želim u Vukovaru imati 500 zaposlenika, no za to mi treba tržište. Zato radimo na otvaranju naših ureda po Europi i Bliskom istoku kako bismo mogli plasirati robu, a onda će biti i veći obim proizvodnje i otvorit će se nova radna mjesta. Puno je problema. Recimo, neke bolnice nam kasne s plaćanjem čak 700 dana. Dakle, investiraš, zapošljavaš, plaćaš porez, nisi ukrao, nisi nacionalizirao, nisi naslijedio, nego sam stvorio, a boriš se s problemima s kojima ne bi trebao. Ipak, ja sam optimist, Vukovar će biti što je nekada bio, ali samo ako mu država da poseban status, da ljudi imaju razlog ovdje nešto otvoriti. Ja sam došao iz ljubavi, no drugi neće i tu država treba stimulirati – kaže Joukhadar.
