Njemačka se nakon Drugoga svjetskog rata razvila u vjerojatno najsolidniju stranačku demokraciju u svijetu. Tome je pridonio i Zakon o političkim strankama koji se ne ograničuje na uređivanje općih uvjeta osnivanja i djelovanja stranaka, nego zadire i u njihove unutarnje odnose. Zakonodavac – a zakonodavac su same stranke u Bundestagu koje su u ovom primjeru odlučivale o “vlastitoj stvari” – propisao je da stranke moraju i iznutra biti ustrojene kao demokratske političke organizacije. To se osigura načinom izbora vodstva i vođa koje biraju izaslanici na stranačkim konvencijama tajnim glasovanjem.
Desetljećima se ta odredba tumačila samo na jedan način. Tvrdilo se da su njome Nijemci htjeli spriječiti nedemokratske oblike instaliranja stranačkih vođa: pseudomonarhijsko nasljeđivanje stranačkog “prijestolja”, odabir u malobrojnima parlamentarnim klubovima ili u uskom krugu najviših stranačkih dužnosnika. Htjeli su, ukratko, ograničiti moć stranačke oligarhije i neobuzdanu oligarhizaciju stranaka, a posredno i nacionalne politike uopće.
Odluka države da intervenira u unutarnje uređenje političkih stranaka razumljiva je ima li se na umu da su to najvažniji kolektivni akteri demokratske politike. One se u izborima natječu za vlast, educiraju, mobiliziraju i manipuliraju biračima tijekom izbornih kampanja, oblikuju njihovu političku volju, čine parlamente i sastavljaju vlade, oblikuju javne politike i donose zakone koji utječu na živote svih članova zajednice. Vođe stranaka potencijalni su predsjednici vlada, najmoćnije figure u parlamentarnim demokracijama, pa nije poželjno da u nacionalnoj politici glume demokrate, a da se u svojim strankama ponašaju kao despoti. Stranke moraju biti demokratski uređene kako bi znale demokratski vladati te demokratski osvojiti i izgubiti vlast. Nije slučajno što je sve češće u optjecaju noviji diktum prema kojemu je demokracija politički sustav u kojemu se gube izbori, a izbori su proces u kojemu se gubi vlast.
No došao je trenutak da se njemački Zakon o političkim strankama protumači i na drukčiji način. Ne treba ga, naime, više shvaćati samo kao branu oligarhizaciji nego i plebiscitizaciji stranaka, a posljedično i cijele politike. Pravo na takvo tumačenje daju i skromna, ali upozoravajuća iskustva iz triju dosadašnjih ciklusa izravnih izbora vođa dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka: Zorana Milanovića 2012. i 2016. i Tomislava Karamarka 2016. U prvima izravnim izborima 2012, koji su održani sukladno načelu “jedan član, jedan glas”, Milanović je bio jedini kandidat za vođu SDP-a i dobio je sto posto glasova. Kako je na izbore izašlo oko 61 posto članova SDP-a, Milanović je dobio potporu natpolovične većine članova. U prvim izborima 2016, Karamarko je bio jedini kandidat za vođu HDZ-a i dobio je 99,2 posto glasova. Kako je na izbore izašlo samo 44,4 posto članova, Karamarko nije stekao potporu apsolutne većine članstva svoje stranke. Na izravnim izborima u SDP-u 2016, u kojima su se natjecala dvojica kandidata i na koje je izašlo 55,1 posto članova, Milanović je pobijedio Komadinu sa 60,2 posto glasova, što znači da ga je podržalo oko 36 posto članstva.
Tri ciklusa izravnih izbora vođa SDP-a i HDZ-a upućuju na nekoliko opasnih tendencija u strankama, ali i u političkom životu uopće, a koje su manje ili više uvjetovane njima.
Prvo, demokratska politika ne smije se zasnivati na apsolutizaciji načela inkluzivnosti na račun jednako vrijednih i važnih načela kompetitivnosti i odgovornosti. Važno je da što više pojedinaca sudjeluje u političkim procesima, ali ne po cijenu suspenzije ili prekomjerna ograničavanja kompetitivne prirode politike i odgovornosti njezinih najvažnijih aktera onima koji su ih izabrali i onima u ime kojih odlučuju. U prvim izravnim izborima vođa SDP-a i HDZ-a dogodilo se upravo to. Kao jedini kandidati, oni zapravo nisu izašli ni na kakve izbore u kojima se vodila neizvjesna utrka za mjesto šefa stranke, nego na stranačke plebiscite o svojim mandatima. Milanović i Karamarko na te su plebiscite izašli kao aktualni vođe stranaka pa su “došli” po potvrdu, a ne osvajanje mandata. Pritom su koristili sve političke, infrastrukturne i medijske prednosti što ih nosi položaj vođe stranke. Vodili su farsične kampanje tjednima krstareći zemljom i simulirajući politički rad. U drugima izravnim izborima u SDP-u Milanović je koristio te prednosti da bi pobijedio jedinog protukandidata Zlatka Komadinu, što nije pridonijelo dojmu o tome da su izbori bili osobito pošteni.
Drugo, izravni izbori vođa ostavljaju otvorenim pitanje njihove smjene ili opoziva. Što su deselekcijski mehanizmi izravno izabranih vođa? Je li ih uopće moguće smijeniti nekim institucionalnim mehanizmima unutar stranaka ili se moraju predvidjeti i provoditi plebisciti o opozivu? Koje bi se stranačko tijelo odvažilo postaviti pitanje, a kamoli pokrenuti postupak deselekcije kada nema izravnu stranačku legitimnost kao vođa? U selektivnoj “demokratizaciji” stranaka hotimice se išlo na izravno legitimiranje vođe i posredno legitimiranje svih drugih visokih dužnosnika (potpredsjednika stranaka) i najviših stranačkih tijela (predsjedništava, glavnih odbora i sl.) kako bi vođa bio nadmoćan u potencijalnima “legitimacijskim sukobima”. Komadina je uočio taj problem, ali nije dobio prigodu da ga riješi. Nije čudno što Milanoviću ni nakon peterih izgubljenih izbora nije padalo na pamet da odgovara bilo kojemu stranačkom tijelu ili da mu ponudi ostavku. On se pobrinuo da oni nemaju nikakve veze s njegovim mandatom. Sada je to učinio i Karamarko.
Treće, izravni izbori vođa potiču ekstremnu personalizaciju i prezidencijalizaciju stranaka u parlamentarnim demokracijama, koja u konačnici može dovesti do njihove preobrazbe iz “organizacijskih oblika kolektivne akcije”, kako glasi jedna od konvencionalnih definicija političkih stranaka, u “organizacijske oblike individualne akcije”. Vođa zamjenjuje cijelu organizaciju ili, točnije rečeno, pretvara je u infrastrukturni i logistički bazen za svoje samostalne akcije. Stranka se supstantivno depolitizira i tehnicizira. U njoj nema više pravih političkih rasprava o općemu i izbornom programu, o javnim politikama i svjetonazorskim pitanjima, o ideološkom profilu i ideološkim saveznicima među drugim strankama, o političkim vezama s pojedinim dijelovima biračkog tijela itd. Sva su ta pitanja bačena u kantu za smeće. Programe naručuje vođa, rade ih strani eksperti i ekspertne institucije, a vođa odlučuje hoće li ih, kada i kako primijeniti. Politička desupstancijalizacija stranaka i njihova ekstremna personalizacija ogleda se i u tome što politika, pa i cijeli politički i ideološki profil stranaka sve više ovise o osobnom svjetonazoru vođa i njihovima karakternim osobinama. Njihovi osobni stavovi, predrasude, fiksacije i frustracije, naleti dobrohotnosti, kapricioznosti i mahnitosti, puka dnevna raspoloženja izazvana tko zna kakvim razlozima postaju bitne odrednice odluka i cijele politike. Nije slučajno što se dvije najveće hrvatske stranke nazivaju Milanovićev SDP i Karamarkov HDZ. One to i jesu: zatočenici svojih vođa.
Četvrto, ako su nekoć stranačke oligarhije birale vođe stranaka, sada vođe biraju osobne stranačke oligarhije. Čine to na formalne i neformalne načine. Glavno sredstvo izbora osobne stranačke oligarhije jest pravo da sastavljaju kandidatske liste za parlamentarne izbore. Time potpuno modeliraju parlamentarne klubove koji čine najmoćniji i najvidljiviji dio stranke. Drugo sredstvo jest nekovrsno blokovsko glasovanje u izborima stranačkih tijela, koje se popularno naziva šalabahterskom demokracijom, za koje se u SDP-u specijalizirao Arsen Bauk. Ono omogućuje da sastav najviših stranačkih tijela bude vrlo nerazmjeran glasovima koje su dobili kandidati pojedinih struja u izravnim izborima. Tako se Komadininih 40 posto glasova pretvorilo u zanemariv postotak članova njegove struje u Glavnom odboru i Predsjedništvu SDP-a. Vođa, nadalje, ima pravo da bira najbliže suradnike koje potom ubacuje u stranačke i državne strukture, neformalne savjetnike koji su utjecajniji od zastupnika ili ministara, da osobne prijatelje pretvara u stranačke povjerenike u upravnima i nadzornim tijelima javnih tvrtki i ustanova i sl.
Sve to utječe na aktualnu blokadu hrvatske politike: Karamarko blokira HDZ, Milanović blokira SDP, HDZ i SDP blokiraju vlast i opoziciju, vlast i opozicija blokiraju cijelu državu. U toj blokadi, kao između Scile i Haribde, plutaju i propadaju trećoputaši nemajući ni snage ni znanja da je probiju. Jedni brzo shvate da mogu opstati samo ako se pridruže blokovima pa to i čine. Drugi se odupiru tome i propadaju. Nema novih vizija, novih strategija i taktika političkog djelovanja. Ima samo novih uzaludnih pokušaja da se konfiguracija moći promijeni starim putovima. Ivan Vrdoljak, ideološki konfuzni i politički pretenciozni novi vođa HNS-a, nanovo pjeva staru pjesmu o građanskom centru. Zar opet? Pravo bi iznenađenje bilo da HNS napokon samostalno izađe na nacionalne izbore da vidimo što on doista jest. Time bi se makar malo raščistila žabokrečina u kojoj ta stranka već desetljećima pliva između SDP-a i HDZ-a te služi kao loš primjer manjim strankama da se isplati loviti u mutnome. I da, postoji i put “depolitizacije politike” i antipolitike, kakav zagovara Most. To je, otprilike, kao da bi vlasnici drvoprerađivačkog poduzeća zagovarali koncept deekonomizacije ekonomije i antiekonomije. A za to je ipak potrebna revolucija.
Ovaj tekst preuzet je iz novog broja Globusa
