Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu. Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a. Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima.
Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada. Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.
Politički konsenzus
Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.
Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.
Za zračnu borbu unutar vizualnog dometa svi kandidati minimalno mogu nositi infracrveno vođene rakete AIM-9M Sidewinder. Ova verzija Sidewindera je sveaspektna, kao i sve kasnije, što znači da može biti ispaljena bez obzira na orijentaciju cilja. Maksimalni domet joj je oko 20 kilometara u frontalnom aspektu, odnosno približavanju cilja i lansirnog aviona. Za zračnu borbu izvan vizualnog dometa, BVR, sva četiri aviona nose AIM-120C AMRAAM, dometa većeg od 100 kilometara u frontalnom aspektu. Ova raketa je aktivno radarski navođena, odnosno ima vlastiti aktivni radar i može se koristiti u režimu ispali-i-zaboravi. Dakle, lansirni avion ne mora održavati radarski zahvat cilja nakon lansiranja već može ugasiti radar da prikrije vlastiti položaj, ili pak manevrirati da izbjegne uzvratnu vatru. Ciljnički podaci raketi mogu se, osim od radara lansirnog aviona, prenijeti i putem podatkovne veze s drugog lovca, infracrvenog senzora ili AWACS radarskog aviona, a svaka od spomenutih opcija može se koristiti i za održavanje zahvata cilja te slanje ažuriranih podataka raketi, čime se znatno povećava vjerojatnost pogotka.
Za djelovanje po ciljevima na zemlji ponuđeni avioni mogu ponijeti široki spektar navođenog i nenavođenog oružja. Od nevođenih bombi tu je serija Mk 80, odnosno Mk 82 od 227 kg, Mk 83 od 460 kg i Mk 84 od 960 kg. Uz njih idu i GPS navođene inačice istih iz serije JDAM, te laserski navođene varijante serije Paveway. Sva četiri aviona mogu nositi i GBU-39 bombu malog promjera, SDB, od samo 129 kg. Dostupne su i razne varijante kasetnih bombi, poput serije CBU. Uz njih tu su i nevođene rakete 70 mm Hydra. Svi mogu nositi razne verzije laserski i TV vođenih raketa AGM-65 Maverick, namijenjenih uništavanju oklopnih i utvrđenih ciljeva.
Krstareće rakete
Za strateške udare sa sigurne udaljenosti raspoložive su krstareće rakete. Tako F-16 može nositi stealth krstareću raketu AGM-158 JASSM, dometa preko 370 kilometara i s bojnom glavom od 450 kg, dok Gripen može biti osposobljen za korištenje krstareće rakete KEPD 350, također smanjene uočljivosti, dometa oko 500 kilometara, te s bojnom glavom od 480 kg. Svi avioni su kompatibilni i s različitim ciljničkim, navigacijskim i izvidničkim kontejnerima poput LITENING-a, Snipera te LANTIRN-a.
Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing. Za jednostavnu usporedbu borbenih mogućnosti svakog od kandidata uzet ćemo borbeni avion koji se nalazi u istoj kategoriji, MiG-29, te njegov evolucijski vrhunac, znatno poboljšani MiG-35. Ovdje treba naglasiti da u stvarnosti ne postoji izolirani susret jedan na jedan, ali iskoristit ćemo takav scenarij zbog jednostavnosti usporedbe taktičko – tehničkih značajki.
Jedini značajni nedostatak u oružju ima Gripen, koji za razliku od sve tri inačice F-16 ne raspolaže proturadarskom raketom. “Šesnaestice” za tu svrhu imaju borbeno dokazani AGM-88 HARM, dometa preko 150 kilometara. Samo manji dio ovog spektra oružja dostatan je da uveća vatrenu moć Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za nekoliko redova veličine.
Digitalno upravljanje
Sva četiri aviona odlikuje sustav fly-by-wire, FBW, odnosno digitalno upravljanje. Za razliku od ranijih aviona koji imaju hidromehaničke kontrole, poput MiG-a 29, FBW sustav znači da nema fizičke veze između upravljivih površina i upravljačke palice. Dakle, na sva četiri aviona veze su elektroničke s višestrukim pričuvama, što omogućuje daleko precizniju kontrolu i trenutačni odaziv upravljačkih površina u svim profilima kontroliranog leta. Tako letno računalo vrši desetke sitnih korekcija svake sekunde kako bi avion ostvario najprecizniju moguću upravljivost. Zahvaljujući FBW-u, s kojim su i F-16 i Gripen projektirani od početka, i jedan i drugi su aerodinamički nestabilni, što im omogućava izuzetnu pokretljivost, a nestabilnost automatski kompenzira letno računalo.
Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.
F-16 Block 70
Radar AESA
Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije. Njegov glavni senzor, radar, nije mehanički kao kod svih ostalih kandidata, već aktivno elektronički skeniran, odnosno AESA. AESA radar je daleko pouzdaniji jer nema pokretnih dijelova, a svaki modul antene je zaseban, pa otkaz jednoga nema učinka na sustav. Stoga treba manje održavanja, a mnogo je moćniji. Osim za pretragu i navođenje, odlika je AESA radara da mogu služiti i za elektronički napad i aktivno ometanje protivnika.
Sam SABR je iznimno otporan na ometanje. Može pretraživati nebo, zemlju i more, ciljati i navoditi oružja na zračne, kopnene i morske ciljeve, te u realnom vremenu mapirati teren putem SAR moda iznimne rezolucije, a sve na dometu znatno većem od 300 kilometara. Istovremeno.
Funkcionira po principu LPI, male vjerojatnosti presretanja. To znači da protivnik neće znati da se nalazi u radarskom snopu jer svaki pojedini puls izuzetno agilne zrake može biti istovremeno raširen kroz veliki spektar frekvencija. Tako neprijateljski pilot u većini slučajeva neće znati da je napadnut do trenutka kada aktivno radarski navođena raketa AIM-120D AMRAAM ne uključi vlastiti radar u terminalnoj fazi, nekoliko sekundi prije udara. Ta, najnovija varijanta AMRAAM-a ima domet bar 50 posto veći u odnosu na C te iznosi preko 180 kilometara.
Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22. Pilot raspolaže potpunom fuzijom svih senzora. Svi podaci vlastitog radara, radarske slike uvezanih platformi, pozicije prijateljskih snaga u zraku, na kopnu i moru te položaji prijetnji i ciljeva prikazani su u realnom vremenu na pokretnoj digitalnoj karti, a sve zajedno na jednom, središnjem prikazniku, CPD-u. Pilot sam bira koje podatke želi, a ostale prebacuje na druge prikaznike ili ih skriva ako su manje važni, te se može fokusirati na vođenje borbe. Standardno se koristi i prikaznik na kacigi JHMCS II, razvijen na temelju revolucionarnog HMDS-a s F-35. Block 70 također ima automatski sustav izbjegavanja udara u tlo, što znači da, uoči li avion opasnost koju pilot ne ispravlja, oduzima mu upravljanje i prevodi avion u siguran let prije vraćanja kontrole.
Oznaka 70/72 ovisi o izboru motora. Raspoloživa su dva, pa Block 70 pogoni General Electric F110, dok Block 72 ima Pratt & Whitney F100. Nesumnjivo se nude najbolje inačice, pa tako uz forsaž F110-GE-132 daje oko 142 kN potiska, dok F100-PW-229 pruža 129 kN. Oba su FADEC, pod direktnom digitalnom kontrolom. Dok na klasičnim motorima, pojednostavljeno, pilot ručicom gasa određuje dotok goriva u motor i time snagu, FADEC neprekidno analizira parametre leta, meteo uvjete, snagu, nadmorsku visinu i mnoge druge te korigira rad za najoptimalniji potisak u datom trenu. Time znatno povećava učinkovitost, što pak znači manju potrošnju goriva i veću pouzdanost motora, te u konačnici manje operativne troškove. Budući da je digitaliziran, dijagnostika kvarova je daleko brža i jednostavnija, kao i popravci i održavanje.
Dodatni spremnici goriva
Jedino Block 70 od ponuđenih ima provizije za CFT: konformalne spremnike goriva. Dva se mogu postaviti na leđa, a svaki sadrži 1700 litara goriva, što znatno povećava dolet. Oni su standardni na svim novijim F-16, no za Gripen C ne postoje. Prednost nad uobičajenim odbacivim spremnicima je što ne zauzimaju podvjesnu točku za oružje i stvaraju manji otpor.
Ukratko, F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar. Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku. Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu. U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina. Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu.
Različite cijene
Jasno, najbolje košta, a činjenica da će Bahrein za vrlo slične F-16V morati platiti 147 milijuna dolara doima se obeshrabrujuća. No cijene nisu iste za sve. Irak je za prvu seriju razvodnjene verzije Blocka 50 plaćao preko 160 milijuna dolara po avionu, a Poljska je za istu varijantu s punim sposobnostima platila samo 70 milijuna po avionu. Logično, europski NATO saveznici imaju povoljnije uvjete nabave vojne opreme. S time na umu, autorova procjena je da se vrijednost jednog F-16 Block 70 vjerojatno vrti oko 90 milijuna dolara, s obukom i logistikom.
Premda je Block 70/72 vrhunac zrakoplovne tehnologije, i standardni F-16C/D Fighting Falcon nudi odlične borbene mogućnosti. Grci tako nude svoje F-16 Block 30, koje je Helensko ratno zrakoplovstvo prihvatilo krajem 80-ih godina prošlog stoljeća u sklopu programa Peace Xenia I. Premda su grčkom zrakoplovstvu isporučeni prije trideset godina, grčki F-16 su ostvarili prosječno vrlo malo naleta u tom periodu, budući da se Grčka fokusirala na eksploataciju svojih Miragea 2000, F-4 i F-16 Block 52+, što pak znači da im zasigurno preostaje mnogo resursa. No kako su rijetko korišteni, tako nikada nisu bili modernizirani. Zato, uvjetno rečeno, imaju manje mogućnosti, ali su daleko nadmoćniji MiG-ovima 29, dok su izjednačeni s MiG-om 35.
Grčki F-16 tijekom NATO-ove vježbe
Na Blocku 30 ispravljene su dječje bolesti prve verzije C/D, Blocka 25, na njoj je prvi put uvedena mogućnost izbora motora, te je znatno proširen spektar oružja omogućavanjem nošenja AGM-88 HARM-a i AIM-120 AMRAAM-a. Ima AN/APG-68 puls-dopplerski mehanički radar dometa oko 300 kilometara. Iako Grčka raspolaže s prikaznicima na kacigi JHMCS I, oni se nisu koristili na Blocku 30. Ipak, najveći problem ostaje činjenica da nisu modernizirani. Njima bi Hrvatska prevlast u zraku osigurala na 10-15 godina, nakon čega bi se moralo krenuti u novu nabavu ili ih modernizirati na standard F-16V. Takva modernizacija košta oko 50 milijuna dolara po avionu, a po sposobnostima je jednaka novim F-16 Block 70/72 koje nam nudi SAD.
Standard Barak
Rabljene, ali tehnološki naprednije avione nudi Izrael. Njihovi ponuđeni avioni isporučeni su im u inačici F-16C/D, a isporučeni su između 1986. i 1993. u programima Peace Marble. U međuvremenu su radikalno modernizirani na standard Barak, odnosno Brakeet za dvosjede, te su im znatno proširene borbene mogućnosti. Maksimalna težina im je povećana za čak 2,5 tona u odnosu na standardni F-16, što znači da su čak osam tona teži od Gripena. Izgledno je da od sva četiri kandidata, upravo Barak može ponijeti najviše ubojnog tereta. Dvosjedi su u sklopu modernizacije dobili i povećanu grbu na leđima u koju je smještena napredna oprema za elektroničko ratovanje i proturadarsku borbu, dok su svi dobili povećanu bazu pozicijskih svjetala na uvodniku zraka, vjerojatno također senzore za elektroničko djelovanje, te ekstenziju u korijenu vertikalnog stabilizatora, u kojoj nije kočeći padobran. Razumne pretpostavke su da je riječ o elementu sustava za elektroničko djelovanje odnosno izviđanje, ili pak vučeni aktivni mamac.
Izraleski F-16I Sufa, vizualno slična Braaketu
Iako su stroga tajna, zbog iznimne vojne industrije i razine tehnologije, te činjenice da se izraelsko zrakoplovstvo nalazi u stanju stalnog rata ne treba sumnjati da je riječ o odličnim sustavima. Osnovni senzor Baraka je puls-doppler radar AN/APG-68, gotovo sigurno i znatno poboljšan od strane izraelske vojne industrije, te je za pretpostaviti da je znatno nadmoćan ranijoj verziji koju nose grčki Block 30. Domet mu iznosi barem 300 kilometara.
Barak k tome standardno leti s DASH prikaznikom, koji pilotu na viziru kacige projicira sve ključne parametre leta i navodi oružja, poput izraelskih raketa Python 4 i 5. To su infracrveno vođene rakete dometa 15 kilometara, odnosno 20 kilometara. Za BVR ima aktivno radarski navođenu raketu Derby, dometa preko 50 kilometara. Izrael nudi i seriju elektrooptički, GPS te inercijalno navođenih bombi Spice, te TV i infracrveno navođenu raketu Popeye. S obzirom na povećanu nosivost, proširen spektar oružja te izvanredne senzore i sustave za elektroničko ratovanje, izraelski avioni pružaju pruža druge najveće borbene i tehnološke mogućnosti, a u nosivosti oružja možda čak i premašuje Block 70. Zbog svoje sofisticiranosti ovi avioni bi osigurali zračnu nadmoć Hrvatskoj za cijeli svoj životni vijek, te su superiorni MiG-u 35. S obzirom na mogućnosti koje Barak pruža, možemo nagađati da se raspon cijene jednog aviona s obukom i logistikom kreće između 50 i 70 milijuna dolara.
Gripeni
Švedska pak nudi nove Gripene, no riječ je o varijanti C/D, a ne mnogo naprednijoj E. Proizvodna linija za Gripen C ugašena je 2015., no Saab je najavio spremnost za ponovno pokretanje kako bi se ispunile nove narudžbe. Sam Gripen je odličan avion, tehnološki iznad grčkog F-16C Block 30, s odličnim čovjek-stroj sučeljem i digitalnom kabinom, iako je inferioran izraelskom Baraku. Osnovni senzor mu je napredni mehanički PS-05/A puls-dopplerski radar. Zavisno od uvjeta, domet mu je oko 130 kilometara u modu zrak – zrak, a raspolaže i modovima za pretragu i ciljanje na kopnu i vodi te SAR mod. Postoji i znatno naprednija varijanta, Mk. 4, s gotovo udvostručenim sposobnostima, a dostupna je i putem modernizacije MS 20.
MS 20 je modularna modernizacija koja znatno poboljšava sposobnosti Gripena. Njome se uvodi sposobnost nošenja naprednih europskih raketa zrak – zrak, infracrveno vođene IRIS-T dometa 25 kilometara te aktivno radarski vođeni Meteor, dometa oko 200 kilometara. Proširene su i sposobnosti uvezivanja s ostalim platformama putem Link-16 taktičke podatkovne veze, te izvidničke mogućnosti. Gripen je kompatibilan i s Cobra prikaznikom na kacigi, a ima vrlo male operativne troškove, čak i u usporedbi s novim F-16, te traži vrlo malu opslugu, a k tome lakše i sigurnije koristi improvizirana uzletišta.
Gripeni C Češkog ratnog zrakoplovstva
No unatoč svojoj tehnološkoj sofisticiranosti i niskim troškovima, Gripen C nosi najmanje ubojnog tereta od sva četiri kandidata. Samo 3600 kg, dok F-16 može nositi 7700 kg. Vrhunac evolucije Gripena C/D predstavlja modernizacija MS 20, nakon koje Gripen C više nema potencijal za razvoj jer najveći korisnici, Švedska i u budućnosti Brazil, prelaze na Gripen E. Nije moguće modernizirati Gripen C na standard Gripena E jer su strukturalne razlike prevelike, iako nije isključena mogućnost budućeg preuzimanja elemenata Gripena E, poput AESA radara. Po borbenim sposobnostima i zahvaljujući situacijskoj svjesnosti daleko je nadmoćan MiG-u 29, dok je ujednačen s MiG-om 35. S obzirom na mogućnosti, može se procijeniti da za jedan Gripen s obukom i logistikom treba platiti 60-80 milijuna dolara po avionu.
Budući da su cijene samo okvirna procjena, treba usporediti i odnose borbenih sposobnosti između četiri kandidata, kao jedine parametre koji se pouzdano znaju. Jasno je da svaki od kandidata pruža ogroman napredak u odnosu na postojeće MiG-ove 21. Tako se njihove pojedine borbene sposobnosti mogu posložiti u rasponu između odličnih i fantastičnih. Pojedinačno, grčki F-16 Block 30 i Gripen C bez MS 20 modernizacije nude usporedive borbene sposobnosti, s time da je Gripen tehnološki napredniji te ima bolju avioniku, a k tome je i nov, no mana mu je što pruža daleko najmanju nosivost ubojnog tereta. F-16 Barak ima znatno proširene borbene sposobnosti u odnosu na grčki i švedski avion, posebno u segmentu elektroničkog ratovanja, te raspolaže s najširim spektrom integriranog oružja uz najveću nosivost ubojnog tereta od svih kandidata. Sposobnosti i potencijal F-16 Block 70 je pak daleko ispred svih ostalih, predstavlja efektivno 5. generaciju borbenih aviona budući da su mu svi sustavi proizašli iz njihova razvoja, te njegove mogućnosti daleko nadmašuju ne samo sve ostale kandidate, nego i gotovo sve borbene avione na svijetu s iznimkom F-22.
No i na pragu najvažnijeg ugovora u Hrvatskoj, neki nisu zadovoljni, pa ni sigurnošću i golemim ulaganjem u hrvatsko gospodarstvo koje ta nabava donosi. Za njih je to trošak, iako nabava aviona za više stotina milijuna dolara znači najmanje jednaku vrijednost vanjskih ulaganja druge države u hrvatsku industriju, znanost, obrazovanje i tehnologiju, te stvaranje radnih mjesta.
Moderni lovci
Vojno, ništa ne garantira sigurnost i suverenost zemlje kao moderno lovačko zrakoplovstvo. Novi avioni pružit će Hrvatskoj desetljeća sigurnosti kroz vojnu nadmoć, te mira i stabilnosti u susjedstvu kroz neupitnu sposobnost odvraćanja. Jer nitko ne kreće u agresiju na jačega kako bi izgubio. Napada se slabiji, a bilo koji od četiri ponuđena aviona jamči da to više nikada neće biti Hrvatska. Ekonomski, niti jedan pojedinačni projekt u zadnjih četvrt stoljeća nije imao potencijal ostvariti toliki učinak. Samo kroz prateću industrijsku suradnju, avioni će sami sebe otplatiti tijekom desetak godina.
Jamačno su svi ponuđači svjesni trenutne financijske situacije naše zemlje, pa se može računati na vrlo razumne ponude. K tome je sigurno kako će se avioni moći plaćati na dulji period. Nigdje se ovakve nabave ne plaćaju odmah, a na period od 10, pa možda i više godina, trošak nabave je neznatan. Rata ostaja ista, a BDP raste iz godine u godinu: raste godišnje za mnogo puta više nego bi mogla iznositi godišnja rata za novi avion, pa i najskuplji i najmoćniji. A Hrvatska naprosto nije dovoljno bogata da bi kupovala jeftino.