PIŠE NENAD PROKIĆ

NAJSTRAŠNIJE NOVINE NA BALKANU U NOVOJ OFENZIVI Beogradska Politika opet otvoreno služi svoje crne mise zla

    AUTOR:
    • Nenad Prokić

  • OBJAVLJENO:
  • 03.09.2017. u 15:19

MAPIO.NET

Ono što sada obavlja “Politika”, a to je jasno svakome tko je zna čitati onako kako zaslužuje, jest omogućavanje lakšeg gutanja serviranog priznanja Kosova, a da to pritom bitno ne ugrozi strukture koje se i dalje kunu da to nikada neće dozvoliti

Neće na dobro. Otrovni beogradski dnevnik “Politika” tko zna koji put mijenja ruho licemjernog i prikrivenog tabloida, prelazi u ofenzivu, skida masku i kostim intelektualnosti i ozbiljnosti i zauzima poziciju otvoreno gnusnih tabloidnih poluslužbenih zidnih novina aktualne vlasti. Ono što je redovno slijedilo nakon takvih otvaranja nikad nije bilo naivno, ni po srpsko društvo ni po susjedstvo. Uvijek ponizno uz vlast, uvijek spremna da je preko noći izda i liže dlan novom gospodaru, “Politika” opet otvoreno služi svoje crne mise zla.

Njezina jedina, ujedno i najopasnija, konstanta jest puhanje u jedra kič-autoviktimizaciji, užasavajućem i nepromjenjivom mentalnom stanju srpskog društva. Uvijek je spremno nudila politički porno materijal za samozadovoljavanje, a sve “pod isflekanim nacionalnim barjakom, memorandumsko-deklaracijski zabrinuta za budućnost i superiornost nacije”, kako je to napisao Bojan Tončić, jedan od rijetkih koji danas brani čast potpuno posrnulog novinarstva u Srbiji.

Kapitulacija

Ono što sada zapravo obavlja “Politika”, a to je jasno svakome tko je zna čitati onako kako zaslužuje, jest omogućavanje lakšeg gutanja serviranog priznanja Kosova, a da to pritom bitno ne ugrozi strukture koje se i dalje kunu da to nikada neće dopustiti.

Na stolu je zakukuljeno i zamumuljeno decenijama zakasnjelo priznanje da je Rezolucijom 1244 potpisana kapitulacija (nimalo slučajno baš u kumanovskom šatoru), kao i da je Kosovo godinama unazad suverena država.

Granica je vraćena na Merdare, gdje je 1912. poludjeli srpski vojvoda Tankosić bez najave napao tursku karaulu i započeo Prvi balkanski rat u kojem se srpska država bitno proširila, rušeći odluke Berlinskog kongresa. Sada slijedi i maskirano unutrašnje priznanje da je vraćena na granice na kojima je bila prije tog terorističkog akta. Načitat ćemo se u “Politici” članaka u kojima “mir nema alternativu”. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada je Srbija imala tenkove i avione, mir je itekako imao “junačku” alternativu, pa tolerancija koja se sada dinsta u “Politikinoj” kuhinji tada nije bila ni u raspravi o mogućnostima. Ali, ne zavaravajmo se, mržnja je ostala neokrnjena.

Istraživanje

Vještinu kuhanja u “Politici” je lako prozreti, jer su tajni sastojci narkotički, baš kao i providna i bljutava čorba koja se tu kuha. Male tajne velikih majstora otkrivamo na primjeru teksta “Holivud i NGO kleveću Srbe”, objavljenog u “Politici” 7. kolovoza, koji nas već u naslovu upoznaje s nepravdama i neistinama o Srbima.

U njemu se tvrdi da “po trpeljivosti Srbi nisu najgori već prvi među narodima”. To je dokumentirano navodom da je neprofitna međunarodna organizacija “Project Implicit”, u suradnji sa sveučilištem Harvard provela istraživanje o rasizmu u Evropi, anketirajući čak 288.076 bjelaca sa Starog kontinenta. I ovih dana je saopćila: “Rezultatima se ponajviše mogu pohvaliti Island i Srbija.” Ovo međunarodno utemeljenje srpske dobrote trebalo bi poslužiti blagonaklonom prijemu neizbježnog priznanja bivše pokrajine kod birača u Srbiji, ali i otklanjanju opasnosti po aktualnu vlast koja će to potpisati.

Ovakva vještina kuhanja ima svoj pandan i u srpskoj gastronomiji, gdje i dalje prevladavaju monotoni ćevapčići s roštilja.

Optužba protiv NATO-a

“Pravoslavni mislilac” dr. Vladimir Dimitrijević ojačava u istom tekstu takvu “znanstvenu istinu”: “Za popustljivost i trpeljivost našeg naroda, što se danas naziva tolerancijom, znalo se i prije istraživanja. Ali, da bi ostvario svoje ciljeve, NATO imperij je Srbe proglasio šovinističkim luđacima, spremnim da pobiju sve oko sebe. Toliki holivudski filmovi su tobož dokaz za ovu tezu imperija koji se, na Balkanu, oslanja na kobajagi tolerantne Hrvate i Albance.

Imperiju su, u ruženju Srba, najviše pomagali domaći NGO jurišnici i jurišnice. Ali, Srbi su u vrhu tolerantnih naroda Europe. Važno je da tu istinu čuvamo, i da narod nastavi putem Svetog Save, putem kršćanskog rodoljublja, koje je uvijek i istinsko čovjekoljublje.” Sve se to zatim začini tvrdnjom “Politikina” kolumnista Gorana Kozića i čorba je zakuhana njegovim citatom slavnog srpskog pisca, pjesnika i diplomata Jovana Dučića: “Hrvati su najhrabriji narod ne zato što se ničega ne boje nego zato što se ničega ne stide.” Isijavanje dobrote i tolerancije, nema što.

Pokolj Albanaca

Među Srbima je uvijek bilo i onih koji su se stidjeli i koji nisu djelovali pod maksimom “Koljimo ih dok ne dođe Nato”. Dimitrije Tucović stidio se i mislio na budućnost s teretom zločina, pa je u vrijeme balkanskih ratova napisao: “Mi smo izvršili pokušaj ubistva s predumišljajem nad čitavom jednom nacijom. Na tom zločinačkom delu uhvaćeni smo i sprečeni. Sad imamo da ispaštamo kaznu. Ona je strašna: to je nepoverenje, pa čak i mržnja čitavog jednog naroda...

Čim se osetilo nemirnije kretanje među Arnautima prema srpskoj granici, pogranični komandanti pristupili su klanju. Nad arnautskim žiteljstvom Peći, Đakovice i Prizrena lebdela je avet smrti dan i noć. Ko bi živ zamrkao, nije bio siguran da će živ osvanuti. Jer su ih baš po noći, vreme koje je uvek birano za izvršenje najgorih ljudskih zločina, kupili iz postelja i apsana i odvodili na gubilište...

Plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju; pokraj mrtvih matera drala su se njihova dečica koja su slučajno bila pošteđena kuršuma: tela, kao jela vitka, lepih gorštakinja rila su se kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je na 500 duša.” (D. Tucović, Srbija i Arbanija, Izabrani spisi, knjiga II, Prosveta, Beograd, 1950.)

Krivci bez kazne

Samo dvije godine kasnije, 1914., zaprepastili smo se kada su Arnauti napadali srpsku vojsku u povlačenju preko Albanije. Ali, “Politika” Tucovića ne citira. Taj sastojak se ne uklapa u čorbu koju ona kuha. A zbog sastojaka koji se u tu njezinu čorbu uklapaju, srpska trpeljivost koja se promovira s njezinih stranica teško će proći u Srebrenici, Vukovaru, Prijedoru, Omarskoj, Keratermu, Sarajevu, Suvoj Reci, Podujevu, Izbici, Pustom Selu, pa i u samom predgrađu Beograda - Batajnici, gdje postoji pet neobilježenih masovnih grobnica, u koje su premještani leševi kroz akcije čišćenja terena, i iz kojih je ekshumirano više od 700 tijela kosovskih Albanaca, među njima 75 djece.

Krivci su i dalje bez kazne. Tako je i s još tri masovne grobnice u Srbiji, u Petrovu Selu, jezeru Perućac i kamenolomu Rudnica, gdje žrtve takođe nisu dobile nikakvo obilježje. Zatvaranje očiju je potreba i ovog režima koji u velikoj mjeri počiva na guranju pod tepih činjenica koje bi ga mogle ugroziti. “Politika” je tu uvijek da u tom poslu pripomogne, ona krije ono što javnost ionako ne želi čuti, a to se u Srbiji oduvijek smatralo patriotizmom. Politička i moralna odgovornost? Pih, koga briga? Takav diletantizam i takva trpeljivost dobili su ovih dana reciprocitet i u diplomaciji, kada je Srbija povukla cjelokupno osoblje iz ambasade u Skoplju. Za aktualnu srpsku diplomaciju Makedonci su isto što i Hrvati za Dučića. Sve to na kraju najviše košta samu Srbiju. Izgleda da prednatoovska Makedonija, kao i prednatoovska Crna Gora onomad, mnogim elementima u Srbiji smeta. Baš kao i Rusima.

Nenad Prokić istaknuti je srpski dramski pisac i kazališni redatelj. Redoviti je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu. Jedan je od osnivača Liberalno-demokratske partije i u dva mandata bio je njezin zastupnik u Skupštini Srbije. Kao ugledni javni intelektualac liberalnih pogleda i oštar kritičar populizma zauzima važno mjesto na proeuropskom i nenacionalističkom dijelu političke scene u Srbiji.

Prokićev tekst koji ovdje donosimo objavljen je u mariborskom dnevniku Večer.

 

Tagovi

Izdvajamo