Sa sveučilišnim profesorom zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Nevenom Budakom razgovarali smo nekoliko dana prije nego što će se u Rijeci priključiti predizbornoj kampanji SDP-a i tumačiti Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, što ju je kao predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva i posebni savjetnik predsjednika Vlade za znanost, oblikovao još u prethodnom mandatu Kukuriku-koalicije. To ga je, nakon njihove propasti na prošlim izborima, dovelo u epicentar kritike nove vlasti i označilo kao jednog od “glavnih i odgovornih krivaca” za kurikularnu reformu. Sada ga je šef SDP-a Zoran Milanović obznanio kao budućeg ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Budak je smiren i razložan. Ipak, na kraju razgovora će pitati: A što ako mi se intervju ne bude svidio?
“Onda ćemo se svađati.” Ali nismo.
SDP u svom programu u čijoj ste izradi sudjelovali obećava povećanje fonda za znanost i istraživanje sa 0,75 BDP-a na dva posto, odnosno šest posto ukupnih ulaganja u obrazovanje. Je li to još jedna lista lijepih želja?
– Kad smo pisali Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, intenzivno smo raspravljali o tome što trebamo predvidjeti kao konačni cilj do 2020. što je izazvalo nesuglasice između nas i tadašnjeg saziva ministarstva. U Ministarstvu su smatrali da je nerealno da ćemo postići dva posto do 2020. Naš stav je bio da moramo imati ambiciozne ciljeve želimo li održati korak s razvijenim europskim zemljama. S ambicioznim ciljevima, čak i kad se ne realiziraju do kraja, rezultati su bolji.
Znači li to da tih šest posto nije realno?
– Ne radi se tu o izdvajanju samo iz proračuna, nego o izdvajanju iz BDP-a, a to uključuje ulaganje i privatnog sektora u istraživanje i razvoj. Nije realno da ćemo povećati proračunska izdvajanja, ali ona i nisu tako strašno loša. Ono što je kod nas loše su druga izdvajanja, a to bi se moglo promijeniti dobrim mjerama.
Kako ste doživjeli potez ministra Predraga Šustara koji je imao reputaciju ministra koji nije bio u stanju donijeti niti jednu odluku da bi s padom Vlade raspustio Jokićevu skupinu i imenovao novu?
– Ne čini mi se da se Šustar baš iskazao upravljajući Ministarstvom, a još manje da je nakon četiri mjeseca postao naglo poduzetan. Mislim da je odluku o raspuštanju donio pod utjecajem drugih ljudi koji su zaključili da im je to zadnja prilika. I imam dojam da te odluke nije donio toliko pod utjecajem HDZ-a koliko Hrasta.
Je li vam raspuštanje Ekspertne radne skupine (ERS) na čelu s Borisom Jokićem bila definitivna potvrda da HDZ-ova Vlada ne želi kurikularnu reformu jer je ona proizvod skupine iz SDP-ova doba?
– To je bio loš znak, ali, ipak, očekivao sam da ćemo nastaviti s radom. Poznavao sam ministra Šustara, doduše površno, ali očekivao sam suradnju, to više što je javno davao podršku provedbi Strategije i samoj kurikularnoj reformi. Da će reforma u obliku u kojemu je započela biti blokirana, postalo mi je jasno tek onda kad je Jokićeva skupina zatražila razrješenje, a Ministarstvo nije reagiralo.
Jeste li Jokićev pad doživjeli kao vlastiti? Neki smatraju da je Jokić vaša produžena ruka.
– Nisam to mogao tako doživjeti jer moja skupina nije imala nikakvih kontakata ni s kime iz vlasti. Nisu nas smijenili, nas su ignoriranjem neutralizirali, iako smo nastavili dalje raditi. Ne bih mogao reći da je Jokić bio produžena ruka – jedan od njegovih uvjeta da se javi na natječaj za voditelja ERS-a bio je da mu se omogući autonomija. Njegova je zasluga što je uspio animirati velik broj ljudi i to što se reforma radila iz baze, a to je jedini ispravan način – da bi uspjela, ljudi koji će je provoditi moraju je osjećati kao svoju. U susjednoj Austriji kurikulum rade isključivo učitelji, bez članova akademske zajednice. Kod nas je to još uvijek nezamislivo.
Jokić je otišao predsjednici prije prosvjeda, ali na njega nije otišao – nije li nedolazak već dokaz politizacije?
– Na njegovom mjestu ni ja ne bih otišao. To bi ostavilo dojam da gradi kult ličnosti. Mislim da je bilo pametno da na skup ne idu članovi ERS-a, a pogotovo Jokić. Jedino što ja, da sam na njegovom mjestu, ne bih zatražio razrješenje. Ustrajao bih, pa ako me smijene – smijene, ali ne bih im olakšavao i omogućio da elegantno svale krivnju na mene. Doduše, mogu razumjeti zašto je to učinio – ne može se raditi reforma bez podrške ministra.
A što ćete vi napraviti s ponudom šefa SDP-a Zorana Milanovića da budete ministar? Posljednjih 15 godina spominjete se kao kandidat za ministra obrazovanja, u Račanovoj Vladi, pa 2011. i sada opet...
– S Račanom sam imao sasvim konkretan dogovor, ali na Vladi su se HSS-ovci usprotivili. Zamjerali su mi što sam tražio reviziju Vatikanskih ugovora. Nisam 2011. imao nikakav dogovor, to je više bila medijska spekulacija. Sad jesam razgovarao s Milanovićem i rekao sam da sam spreman preuzeti tu funkciju. Radio sam Strategiju u vrijeme njegove Vlade pa se čini da sam ja logičan izbor. U tome sam već petu godinu i ne bih se prihvatio funkcije kad ne bih mislio da bih bio dobar ministar.
Intervju s Nevenom Budakom u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju najnovijeg broja Globusa.
