PIŠE IVO LUČIĆ ZA GLOBUS

Nevjerojatno! Bakir kao i Alija Izetbegović tvrdi da su mudžahedine doveli Hrvati!

    AUTOR:
    • Ivo Lučić

  • OBJAVLJENO:
  • 16.09.2017. u 13:17

C p

Preokret 11. rujna_ Nakon napada na New York 11. rujna američki pogled na islamistički terorizam u BiH postupno se počeo mijenjati

 

Tek što je najavljena knjiga Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića, autora prof. dr. Miroslava Tuđmana, uslijedila je burna reakcija. Mnogi su se uznemirili, a da nitko od tih nije imao potrebu, znanja i poštenja napraviti kakav-takav prikaz knjige i argumentima pobiti eventualno netočne ili sporne podatke odnosno interpretacije. Teško da su uopće vidjeli, a kamo li čitali knjigu. Čak sam potpuno siguran da nisu čitali ni neke druge, ranije objavljene knjige o Aliji Izetbegoviću i njegovoj politici. Naime, njih su pisali autori s manjom društvenom težinom, pa se nisu činile važnima.    

S Tuđmanom je ipak drukčije, reagirali su na samu obavijest o knjizi, na činjenicu da je ona napisana i objavljena; refleksno, po instinktu čuvara široko rasprostranjene dogovorene laži. U skladu s mentalitetom svijeta u kojem su rijetki, slabo čitani i gotovo nimalo cijenjeni ozbiljni radovi o početcima višestranačja i ratu u BiH, a u kojem ipak “svi sve znaju” i “sve je poznato”. Temeljem bezbroj puta ponovljenih laži, hrpe propagandne literature i “sjećanja” onih koji se vrlo selektivno sjećaju, Alija Izetbegović bio je “pozitivna povijesna ličnost”. Da nije tako, ne bi turska državna televizija o njemu snimala seriju – za taj svijet nema jačega argumenta. To što o Aliji misle Hrvati i Srbi, pola stanovništva BiH, pa i dobar dio Bošnjaka, to i onako nije (ako je ikada i bilo) važno.  

Hrvatska pomoć BiH

Još bi manje trebalo biti važno to što o njemu misli netko u Hrvatskoj koja je po uvjerenju većine Izetbegovićevih sljedbenika bila “agresor” na BiH. Ali, činjenice govore nešto drugo! Hrvatska je među prvima priznala neovisnost Bosne i Hercegovine, nudila joj sporazume o prijateljstvu i suradnji. Hrvatska je slala i prosljeđivala humanitarnu pomoć stanovništvu BiH, kao i oružje i vojnu opremu Hrvatskom vijeću obrane (HVO) i muslimanskoj Armiji BiH. Liječila je ranjenike, primala izbjegle i prognane, omogućavala održavanje sjednica Vlade i Predsjedništva BiH na svom teritoriju, ugostila čak i Alijinu brojnu obitelj. Hrvatska je istovremeno podržavala Hrvate u BiH i tražila za njih ravnopravan status u odnosu na Srbe i Muslimane/Bošnjake. Nakon svega, prema interpretacijama velikog dijela bošnjačkih političara, Hrvatska je to radila samo zato da bi “podijelila” BiH, odnosno otežala i kompromitirala tamošnju borbu za “jedinstvenu liberalnu građansku državu” koju je vodio nitko drugi nego Alija Izetbegović. Miroslav Tuđman i ovom knjigom dokazuje da to nije bilo tako. Otuda tolika nervoza i neprimjerena reakcija, posebno od onih koji i sami znaju, makar ni sebi ne žele priznati, da sve to ipak nije bilo tako.

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin)

 

Reakcija Bakira Izetbegovića

Najrelevantnija je svakako reakcija koja je došla od bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakira Izetbegovića. Radi se zapravo o osvrtu na intervju koji je Tuđman, u povodu izlaska knjige, dao tjedniku Globus od 1. rujna 2017. Izetbegović tvrdi da njegov otac Alija “nije doveo mudžahedine” u BiH te da se zločini koje su mudžahedini počinili u BiH “mogu nabrojati na prste jedne ruke”. Dodaje i da su “zločini mudžahedina barem trostruko manji od onih koje je napravila Herceg Bosna”. Kaže i da su mudža­hedini za te zločine “odgovarali”, a ako nisu, “još mogu odgovarati”. Nakon toga prebacuje fokus s mudžahedina na politiku Republike Hrvatske odnosno Franje Tuđmana prema BiH tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Ne bi li što više ocrnio Hrvatsku, Bakir Izetbegović spominje, izvan svakog konteksta, čak i “koncentracijski logor Jasenovac”. Ponavlja mantru o “udruženom zločinačkom pothvatu” koji je, kako kaže, “faktički predvodio Franjo Tuđman”. Zatim zaključuje da su svi mudžahedini “prešli preko teritorija Hrvatske i Herceg Bosne i to u vrijeme kada je Miroslav Tuđman bio “šef obavještajne službe”.  

Osvrnimo se na ovu posljednju tvrdnju jer je javnosti najmanje poznata, pa je time i najaktualnija. Pokušajmo utvrditi tko je to doveo mudžahedine u BiH te kako su oni tamo došli. Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u BiH Mustafa Cerić izjavio je u veljači 1999. u emisiji “Telering” OBN televizije sljedeće: “Mi smo pozvali mudžahedine u Bosnu, pozvali smo ih iz Alžira, Katara, Afganistana i drugih islamskih zemalja, da nam pomognu, jer smo bili ugroženi. Svi trebamo  biti zahvalni mudžahedinima.” Oni koji su sudjelovali u društvenim i političkim procesima s početka devedesetih ili su ih barem pratili u medijima sjetit će se da je Cerić tijekom 1992. i početkom 1993., u vrijeme dolaska mudžahedina, bio glavni imam u zagrebačkoj džamiji. Uz ostalo, organizirao je i vodio “Međunarodnu konferenciju o zaštiti ljudskih prava i genocidu nad Muslimanima”, održanu 19. rujna 1992. u zagrebačkom Islamskom centru. Odatle je “muslimanima svijeta” poslan “poziv na džihad – sveti rat za obranu islama, kako bi oslobodile Bosnu i Hercegovinu i Muslimane u njoj”.  

Smjena Grebe i Haverića

U isto vrijeme, toga rujna 1992. Informativnu službu tek utemeljenog Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH vodili su Zdravko Grebo i Tarik Haverić. Reagirali su na spomenuti poziv na džihad člankom “Danajski dar” objavljenim u Oslobođenju. Ustvrdili su da takav poziv može navesti na zaključak da je BiH “u viziji dijela njenog političkog i vojnog rukovodstva islamska država”. Samo nekoliko dana nakon te reakcije Grebo i Haverić su smijenjeni. Mustafa Cerić je ubrzo nakon toga, u travnju 1993., početkom eskalacije hrvatsko-muslimanskih sukoba, postao naibu reis odnosno vršitelj dužnosti reisu-l-uleme IZ u BiH. Svakome po zasluzi, odnosno po zacrtanom političkom programu. 

Postrojba El Mudžahid
iMê

Kontakti: S vojnim i političkim vrhom u Sarajevu, pa tako i s Alijom Izetbegovićem, kontaktirali su brojni pripadnici skupina koje su kasnije bile označene kao terorističke

 

Cerić je za reisa došao iz Zagreba, kao što je iz Zagreba nešto ranije došla i SDA. Naime, u Islamskom kulturnom centru okupljala se skupina muslimana na čelu sa Salemom Šabićem i Šemsudinom Tankovićem, koji su osmislili platformu SDA. Preko Zagreba su dolazili i mudžahedini, uglavnom u organizaciji neke od 33 islamske humanitarne organizacije koje su od 1992.-1995. djelovale u Republici Hrvatskoj. Kasnije su se preseljavale u BiH. gdje je 1996. bilo registrirano 216 različitih stranih, uglavnom islamskih humanitarnih organizacija. Preko Zagreba je u BiH stigao i transport iranskoga naoružanja i vojne opreme, radi čega je bivši američki veleposlanik Peter Galbraith u svibnju 1996. bio pozvan svjedočiti pred američkim kongresnim Odborom za vanjske poslove. Konačno sva pomoć koja je dolazila u BiH, došla je preko Hrvatske.   

Dolaskom u BiH islamski su dobrovoljci osnovali postrojbu El Mudžahid, koja se nalazila u sastavu Trećega korpusa Armije BiH, sa sjedištem u Zenici. U kolovozu 1995. u hrvatskom tisku objavljen je intervju sa zapovjednikom te postrojbe, alžirskim džihadistom Abdelkaderom Mokhtarijem koji se skrivao pod pseudonimom Abu el Ma’ali. Postrojba je tada po prosudbi novinara imala oko 2000 pripadnika, koji su po riječima njihova zapovjednika došli u BiH pomoći muslimanima. Abu el Ma’ali je izjavio kako je “siguran da će islam vladati svijetom i on sve čini za to”. U to vrijeme bošnjački političar i visoki državni dužnosnik Haris Silajdžić pozivao je dragovoljce iz cijelog svijeta u borbu protiv “srpskog fašizma”, Abu el Ma’ali je rekao i da je njihov boravak u BiH potvrda potrebe takvog poziva, te kako bi ih došlo još puno više da ih ne ometaju hercegovački Hrvati. 

E u tom “ometanju” je bio problem. Alija Izetbegović je 28. siječnja 1993., dok je boravio u Ženevi, napisao otvoreno pismo Franji Tuđmanu. Upoznao ga je “s raznim negativnostima” što ih čine Hrvati u BiH, pa su tako u Busovači zatvorili “dva direktora islamske humanitarne organizacije Igassa”. Izetbegović se pozvao na izjavu tajnice “Udruženja za humanitarnu pomoć” u Zurichu te optužio Republiku Hrvatsku da “ometa dostavu humanitarne pomoći u BiH”.

”Službena osobna karta”

 Tko su bila ta  “dva direktora”  i kako su završili u busovačkom zatvoru, vidljivo je iz “Izvješća vojne policije HVO-a”, u kojem piše da su 18. prosinca 1992., na kontrolnom punktu zaustavili terensko vozilo Mitsubishi, u kome su se nalazili Ali Muhammad, rođen 1944., državljanin Velike Britanije (putovnica br. 700192046) i Pakistana (putovnica br. H407904). Pored putovnice Ali je imao i iskaznicu Armije BiH te pištolj s dozvolom za nošenje. Njegov suputnik Galib Ali Elsofi, rođen 1966., državljanin Sudana (putovnica br. R 12078), također je imao iskaznicu Armije BiH. Viza za boravak u BiH mu je istekla i njegov boravak bio je ilegalan. Nakon zaustavljana obojica su bili nasilni i razbili su vjetrobransko staklo na službenom policijskom vozilu.

Jedan od takvih “humanitaraca” bio je i Ahmed Zaid Salim Zuhair zvani Handala državljanin Saudijske Arabije. U Zagreb je došao krajem 1994. godine, nakon hrvatsko-muslimanskog rata i potpisanog Washingtonskog sporazuma, kao službenik humanitarne organizacije “Charitable Community for Orphans”. U tom svojstvu i po važećim zakonima RH dobio je, kao i mnogi drugi, “službenu osobnu kartu” koja je vrijedila tri godine, od 5. prosinca 1994. do 5. prosinca 1997. godine. 

Zuhair se nije dugo zadržao u Zagrebu. Nedaleko od Travnika, na prostoru pod hrvatskom kontrolom, Zuhair je 22. siječnja 1995. sudjelovao u prometnoj nezgodi. Policija je prilikom očevida u njegovu vozilu otkrila tri automatske puške, dvije bombe, dva pištolja  i veću količinu streljiva i vojne opreme. Imao je i vojnu objavu Armije BiH za nesmetano kretanje, ovjerenu pečatom zapovjedništva izviđačko-diverzantske bojne sedmog korpusa Armije BiH te putni nalog postrojbe El Mudžahid. Teško da mu je preporuka za takav status bio humanitarni rad ili službena osobna karta iz Zagreba. Iz pritvora je uputio pismo “braći u Visokom saudijskom komesarijatu” od kojih je zatražio da mu pribave dokumente UNHCR-a, kako bi dokazao “humanitarni karakter svoga boravka u BiH”. Zuhair je ipak odležao 16 mjeseci u zatvoru, a pušten je u svibnju 1997.  

Četiri mjeseca kasnije, 18. rujna 1997. malo prije ponoći, Zuhair je zajedno sa Ali Ahmed Ali Hamadom, zvanim Ubeida, aktivirao auto bombu postavljenu uz jedan stambeni blok u zapadnom dijelu Mostara nastanjen većinom Hrvatima. Od eksplozije tri osobe su teže ozlijeđene, a četrdeset lakše. Oštećena su 94 stana, 96 automobila, 13 poslovnih i garažnih prostora. Među prvima se nakon eksplozije oglasio Haris Silajdžić koji je optužio Hrvate da su “sami sebi postavili auto bombu” kako bi optužili Bošnjake. Tu tezu su odmah prihvatili i neki novinari, pa je krenula cijela kampanja u tom pravcu. Počinitelji su ipak otkriveni. U pripremi napada pomagao im je i Saleh Nedal zvani Jemen koji je od MUP-a Kantona Sarajevo neposredno prije napada dobio putovnicu BiH (broj: BA 584607) na adresi Džamijska ulica broj 8, Sarajevo.

Nedal je par dana nakon napada upozorio Zuhaira da se skloni jer ga traži policija. On se sklonio a zatim i “nestao” iz BiH. Tako je izbjegao suđenje koje je započelo 18. rujna 1998. pred županijskim sudom u Zenici. Za Nedalom je ubrzo u Italiji raspisana međunarodna tjeralica zbog terorizma. Protivno zahtjevu tužitelja i istražnog suca (oboje Hrvati), Vijeće Županijskog suda u Travniku pod predsjedavanjem suca Senada Begovića (musliman Bošnjak) odbilo je u srpnju 1999. Nedala izručiti Italiji. Isti sudac ukinuo mu je pritvor i pustio ga na slobodu, a tu je odluku potvrdio i Nazif Salman, sudac Vrhovnoga suda Federacije BiH.

Drugooptuženi Ubeida priznao je počinjeno kazneno djelo u policijskoj istrazi i to ponovio pred istražnim sucem, da bi na glavnom pretresu sve negirao i ustvrdio da su ga na takav iskaz nagovorili policajci obećavši mu brzo i tajno suđenje, nakon koga će biti oslobođen. Osuđen je na osam godina zatvora, ali ne zbog terorizma jer se, po mišljenju suda, on borio za BiH što onda isključuje terorizam. Ubeida je svjedočio u Haagu u postupku vođenom protiv Rasima Delića. Na sudu je izjavio da je prije dolaska u BiH više od godine proveo u Afganistanu u kampu koji je vodio Osama bin Laden. Odatle je upućen u Bahrein, pa u BiH gdje ga je primio Abu Abdul Aziz (Barbarosa), blizak suradnik Bin Ladena. On je izravno kontaktirao s vojnim i političkim vrhom u Sarajevu, pa tako i s Alijom Izetbegovićem. O tim kontaktima odnosno koordinaciji svjedoče i djelomično objavljeni zapisi iz dnevnika Anwara el Shabana.   

Uhićen nakon 11. rujna

Ahmed Zuhair ponovno je uhićen 2001. u Pakistanu odakle je izručen Amerikancima te je zatvoren u Guantanamu. Nakon dužeg boravka tamo, prevezen je u Saudijsku Arabiju  gdje je uključen u “program odvikavanja od terorizma”. Očito je kako je Zuhair uhićen tek nakon 11. rujna 2001. i napada na New York (SAD), nakon čega se i američki pogled na islamistički terorizam u BiH postupno mijenjao.      

Taj je događaj prisilio Aliju Izetbegovića da 13. listopada 2001. dade ostavku na mjesto predsjednika SDA. Na posljednjoj konferenciji za tisak održanoj istoga dana izjavio je: “Mi nismo zvali mudžahedine, vrata Bosne i Hercegovine otvorili su im Hrvati. Hrvati trebaju objasniti što ih je motiviralo pustiti mudžahedine u BiH, a ne mi.” To je tek jedan primjer ponašanja Alije Izetbegovića koji je sliku stvarnosti beskrupulozno gradio u skladu s dnevnopolitičkom potrebom, ne libeći se ni najmanje optužiti druge za svoje grijehe. Slično danas postupa i njegov sin Bakir, kao i veći dio njihove sljedbe. Nije nemoguće da ćemo uskoro čitati kako se Franjo Tuđman, a ne Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima. Treba samo retuširati fotografiju, baš onako kako retuširaju povijest.

*autor je ratni načelnik Uprave SIS-a HVO-a, a kasnije pomoćnik ravnatelja HIS-a RH

 

Izdvajamo