Andrej Plenković imat će mirno ljeto. Najdramatičniji trenutak, onaj kada je Predsjedništvo HNS-a glatko odbilo suradnju s HDZ-om, u noći u kojoj se Ivan Vrdoljak odlučio povući, sada je iza leđa premijeru, a nova koalicija daje nadu da će odraditi do kraja mandata.
Dakle, onaj stari plan da se odbaci Most i koalira s HNS-om, koji je započeo Tomislav Karamarko, uspješno je realizirao njegov nasljednik. Onima koji se još sjećaju kako je Karamarko srušio Oreškovića sada je mnogo toga jasnije, jer je bivši šef HDZ-a istovremeno intenzivno pregovarao s Vrdoljakom. ”Neće to priznati ni jedan ni drugi, ali to je trebala za Karamarka biti dobitna kombinacija s preslagivanjem. Na njegovu žalost nije uspjelo, ali je to zatim pošlo za rukom Plenkoviću”, kaže nam jedan dobro upućeni HDZ-ovac, koji kategorički tvrdi da su pregovori Plenkovića i Vrdoljaka počeli daleko prije nego što se razbuktala afera s Agrokorom i Zdravkom Marićem.
Most, zapravo, nije imao šansu opstati u Vladi, koliko god se trudio podržati HDZ. Jedina šansa bila je da su se upustili u koaliciju sa Zoranom Milanovićem, ali je i tu pitanje da li bi bili partner 's kojim se može'. HDZ-u su stavljali prevelike prepreke, stalno su bili opozicija u vlastitoj Vladi i ni drugo poluvreme ih nije naučilo kako se vodi utakmica u visokoj politici. Istovremeno su odustali od reformi koje su postavili kao minimum potreban za suradnju, a na isti su način išli na živce i Karamarku i Plenkoviću. ”Bilo je to neodrživo, a sam Plenković od početka nije bio sklon suradnji s Mostom. za razliku od Davora Stiera. Kako je krugo oko Plenkovića bio sve glasniji da treba ostaviti Most i ponovo se okrenuti HNS-u Stierov je utjecaj padao, pa epilog kojem sada svjedočimo nije nikoga u vrhu HDZ-a posebno iznenadio”, kaže naš sugovornik.
Sam Plenković suradnju s HNS-om vidio je prije svega kroz razgovore s Vrdoljakom, koji su se vodili daleko od očiju javnosti. Sigurno je da je jedna od vrućih tema bila kako uvjeriti Vesnu Pusić da pristane na suradnju i kako izbalansirati interese Anke Mrak-Taritaš. Kada je već nakon prvog kruga bilo jasno da će izgubiti Vrdoljaku je manevarski prostor bio otvoren, a činilo se da ni Vesna Pusić više nije potpuna prepreka.
Sve ostalo je poznato, osim jednog “sitnog” detalja. Kako je, doslovno preko noći, isplivao Predrag Štromar, koji je bio i jedan od velikih gubitnika lokalnih izbora? Zašto je Matija Posavec ostao nekako po strani, a na kraju podnio ostavku na dužnost predsjednika Središnjeg odbora HNS-a? Može to, naravno, biti manevar za buduće pozicioniranje u stranci, jer Posavec ima najjači rejting i može pozvati Anku Mrak-Taritaš da se vrati. Što ona, sasvim sigurno, neće učiniti, a sudbina odmetnutih HNS-ovaca nije dobra, kao ni u svim drugim slučajevima kada nezadovoljnici napuste svoje stranke i osnivaju nove.
Za Vesnom Pusić, čini se, nitko ne žali. Da je ostala u HNS-u sigurno je da bi u HDZ-u otpora koaliciji bilo mnogo više. Ovako, nisu svi baš sretni što je do koalicije došlo, ali kako dani odmiču, pragmatizam pobjeđuje. Uz Plenkovića i drugi stranački lideri imat će mirno ljeto, nakon niza izbora koji su ih iscrpili.
Ostaje i dilema zašto je Ivan Vrdoljak postupio kako je postupio i kakva je daljnja njegova politička sudbina. Teško je za zamisliti da će ostati bez ičega, bez ikakva mjesta u stranci, a ako se to dogodi, onda će njegov slučaj svakako biti jedan od najintrigantnijih u kratkoj povijesti hrvatske demokracije.
I ono najzanimljivije pitanje prije ljetne stanke, kada se političari nakon obilježavanja Oluje razbježe po Jadranu, ili još dalje, na dva-tri tjedna: može li nadolazeća jesen ugroziti Vladu i gdje su najbolnije točke koje mogu prerasti u krizu? Kako sada stoje stvari, nema ih mnogo, bar ne kada je riječ o odnosima HDZ-a i HNS-a. Iako u HNS-u kategorički tvrde da iz Vlade odlaze ako ode ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, nema razloga da se dogodi ni jedno ni drugo. Druga je stvar da svi pomalo vježbaju mišiće da “svojima” pokažu beskompromisnost, ali ova Vlada, sastavljena isključivo iz pragmatičnih razloga, neće pasti tek tako. Pogotovo ne zbog verbalnog prepucavanja, onoga u čemu je Most bio velemajstor.
Osipanje HNS-a bit će zaustavljeno onog trenutka kada razočarani članovi shvate da konkurentski “novi HNS” koji se stvara nema ni novaca ni snage da se pozicionira na hrvatskoj političkoj sceni. Vesna Pusić politički više nije privlačna gotovo nikome, ostaje samo Anka Mrak-Taritaš, a ona ni u “starom” HNS-u nije imala baš briljantnu podršku. Sada mora startati od nule, jer dobar rezultat na zagrebačkim izborima brzo će se zaboraviti, a Milan Bandić je ipak bio pobjednik.
“Novi” HNS teško će moći biti konkurencija i SDP-u, bez obzira na to što je hrvatska ljevica u najvećoj krizi otkako postoji hrvatska država. Doduše, bilo je razdoblja kad je SDP imao i slabiji rejting, kada se činilo da je i dotučen, ali se brzo oporavio. Sada kuburi u slijepoj ulici, nije više privlačan nikome na političkoj sceni, pa čak ni armiji krajnje razočaranih ljudi koji nikada ne bi išli pod HDZ-ovu zastavu. A dok je SDP slab, ni “novi” HNS, kako god se bude zvao, neće imati partnera.
Premijera Andreja Plenkovića, s druge strane, tek čeka pravi i ozbiljni posao. Ne pokrene li Hrvatsku, ništa mu neće pomoći, pa čak ni vještina koju je iskazao ovih dana. Neki kažu da je (ponovo) imao sreće, ali i to treba imati u politici. Plenkovićeva Vlada vrlo brzo će se naći pred rješavanjem onih izazova i problema koji su dugo gurani pod tepih. Nezaposleni mladi ljudi, korupcija na svim stranama, masovni odlazak u inozemstvo, negativna demografska slika, armija blokiranih, sve je to slika današnje Hrvatske koju zaista ne zanima hoće li trg u središtu Zagreba nositi Titovo ime ili neko drugo. A, iskreno, lakše se zabavljati zaboravljenim Titom nego pokazati vještinu i političko umijeće i pokrenuti zemlju.
Ono pozitivno što se posljednjih mjeseci dogodilo nema izravne veze ni s Vladom ni s ministrima. Ova sadašnja ekipa za sada nije pokazala ništa, jer je bila više zaokupljena sobom nego Hrvatskom. Sada tome dolazi kraj i Andrej Plenković tek treba dokazati sposobnost vođenja države.
Ima podršku vlastite stranke više nego ikada. U HDZ-u više nema ozbiljne oporbe njegovu kursu, iako će mediji još mnogo pisati i o Stieru i o (uskrslom) Milijanu Brkiću i o tihim nezadovoljnicima koji Plenkovića ne vole od početka. Ali, šef stranke danas ima moć kakvu su imali Ivo Sanader i Tomislav Karamarko nakon niza pobjeda. Njihova pak sudbina upravo uči da se to brzo može promijeniti, a to sigurno zna i sam Plenković.
Greške Sanadera i Karamarka, zapravo, i ne može ponoviti. Andrej Plenković ipak je potpuno različit od obojice, a uz to ima snažnu podršku bruxelleske administracije. ”Plenković bi bio idealni lider u EU, kada mu prođe mandat u Hrvatskoj. Ako uspije dobro pripremiti hrvatsko predsjedanje 2020. godine, ako realizira europske projekte, što je sada i Pelješki most, ako bude dobro surađivao s Bruxellesom, u što ne treba sumnjati, svakako ima sjajnu europsku perspektivu. Tu je možda sličnost sa Sanaderom iz onog početnog perioda kada su ga mnogi vidjeli bar kao europskog povjerenika, ako ne i više”, kaže nam sugovornik blizak premijerovu krugu.
Sada to Plenkoviću, sigurno, nije prioritet. Najvažnije je ovu i dalje tanku većinu održavati, ali prije svega već do kraja godine povući pozitivne poteze koje bi osjetili hrvatski građani. Društvena i ekonomska raslojavanja vrlo su duboka, neki žive dobro, ali neki krajnje loše. Ovi iz druge kategorije već dugo ne osjećaju pomake, jer velika obećanja o poreznim olakšicama najsiromašnijima donose jedva stotinjak kuna.
Kupovna moć hrvatskih građana je na samom europskom dnu, iza nas su jedino Bugari, a pretekli su nas i Rumunji. To je strašna sramota za Hrvatsku i njezine političare. Opravdanja nema i, dok je tako, uzalud su sve riječi i obećanja. Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci glatko su nas pretekli, sada se vučemo u društvu istočnih kandidata za europske integracije, i za zemlju je to porazno. Vremena je vrlo malo i, ako se pomaci ubrzo ne osjete, Hrvati bi se ponovno mogli okrenuti alternativnim strankama i političkim pokretima.
Plenkovića uskoro čeka i novi sukob sa Slovenijom ako odluka Arbitražnog suda bude povoljna za nju. Nije to neka posebna prijetnja za Hrvatsku, osim ako Slovenci ponovo ne posegnu za odmazdom u obliku blokiranja granica. Ni Agrokor još nije završena priča, prije svega kada je riječ o Rusima. Teško je povjerovati da će se moćna ruska banka samo tako odreći svog novca i prepustiti igru drugima. Ostaje i pitanje budućnosti zapuštene i zanemarene Slavonije, što je trenutačno jedan od gorućih problema u zemlji.
S druge strane, Plenkovićeva jesen bit će dobra zbog činjenice da nam u turizmu sve više cvjetaju ruže. Dok su se polovicom lipnja obično tek vidjele naznake sezone, ovaj lipanj je upravo nevjerovatan. Hoteli su puni, Jadran daje sliku kao da smo u srcu sezone i sigurno je da će ostatak godine biti lakši ako sezona bude rekordna. Za nju, istinabog, ni Plenković ni njegova Vlada neće imati osobite zasluge, ali će koristi imati svi.
Premijer, kada se sve zbroji i oduzme, može biti zadovoljan. Više ga nitko ne doživljava kao mlakog bruxelleskog činovnika, što on i nije. Srušena su i prva politička prijateljstva, kao ono sa Stierom, a stvoren je novi savez koji bi još prije godinu-dvije bio nezamisliv. Pragmatizam je jača strana Andreja Plenkovića, a to nipošto nije loše.