Točno se može identificirati trenutak kojim je otpočelo presudnih stotinu dana u političkoj karijeri Andreja Plenkovića. Taj se trenutak dogodio u 18 sati poslijepodne, 28. svibnja 2016. Dogodilo se u zagrebačkoj dvorani Vatroslav Lisinski, tijekom popodnevne sesije 18. općeg izbornog sabora Hrvatske demokratske zajednice.
Bio je to onaj izborni sabor kojeg će se mnogi u HDZ-u – i to s puno razloga – dugo još sjećati obliveni stidom. U tom trenutku, tog 28. 5. 2016., novine su već objavile sadržaj ugovora savjetničke tvrtke Drimia, ugovora iz kojeg je postalo razvidno da je predsjednik HDZ-a Karamarko od mađarskog MOL-a dobivao novac te da je MOL tim novcem kupovao njegovu naklonost u sporu Hrvatske i MOL-a oko INA-e. Premda im je šef faktički uhvaćen s prstima u pekmezu, premda je Karamarkovu situaciju teško bilo opisati ikakvom drugom riječju osim riječju korupcija, i premda su ih tih posljednjih dana maja zbog toga već počeli napuštati koalicijski partneri, HDZ se tog maja činio nepomućeno monolitnim.
Stranački sabor u Lisinskom protjecao je u znaku usiljenog, neumjesnog jedinstva. Jednodušna stranačka armija od 90 tisuća članova netom je izabrala Karamarka po drugi put za predsjednika stranke. U stranačka tijela ušli su tog popodneva listom Karamarkovi ljudi, a među njima (s najviše glasova) i tadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović, čovjek kojemu unatoč žestokom gardu ljutog nacionalista nije smetalo što njegovu stranku vodi čovjek koji je htio predati stratešku nacionalnu kompaniju Ugrima za Judine škude. Na pozornici su se jedan za drugim redali govornici koji su izricali podršku mudrom vođi, lideru i pobjedniku, u duhu i stilu koji se tek po bojama i ikonografiji razlikovao od kakvog komunističkog kongresa. A onda se u 18 sati na pozornicu popeo jedan čovjek koji je po tonu i sadržaju bitno odudarao od ostalih. Na pozornicu se popeo Andrej Plenković.
Nelojalnost vođi
Bilo bi odviše apologetski, i zapravo netočno, kad bismo napisali da je Plenković rekao bobu bob, ili istinu stranci sasuo u lice. Nije. Da je Plenković stranci rekao istinu, rekao bi tog dana HDZ-ovcima da ih vodi čovjek očito zatečen u korupciji, i da nakon onog što im je Karamarko priredio HDZ više nikog nikad neće smjeti optuživati za veleizdaju ili nedostatak patriotizma. Plenković nije to rekao. On je – oprezno, ali ipak jasno – kazao kako “treba otvoreno reći da su aktualna politička kriza u Vladi i predstojeće glasovanje u Saboru o povjerenju prvom potpredsjedniku Vlade, predsjedniku HDZ-a, loš signal i za Vladu i za stranku”. “Od modernih političara očekuju se najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta”, dodao je tog dana Plenković, “što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje.” Na koncu je Plenković poantirao rečenicom koja se te večeri našla na večernjim TV vijestima, i kojom počinje njegovih vrtoglavih sto dana: “Smatram da stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana.”
U jednoj duboko autoritarnoj političkoj organizaciji kao što je HDZ čak i ovakav stidljivi znak nelojalnosti vođi doživljen je kao apsolutni skandal. Lisinskim su se zaorili sporadični zvižduci, nekoliko se narednih govornika potrudilo vratiti Sabor na kurs “kulta ličnosti”, a jedan od njih – sjevernoamerički delegat Frenki Bilaver – obrušio se na Plenkovića i zahtijevao od njega da se Karamarku ispriča. Danas bi vjerojatno volio da nije.
Nije tog dana – ukratko – Plenković rekao ništa hrabro ni drsko. Za biti sasvim pošten, malo se tko od nas ikad i našao u situaciji da izgovori nešto nepopularno u sobi s 1800 zažarenih neistomišljenika, pa ne može ni znati bi li u toj situaciji imao više odrješitosti od Plenkovića. Ali, tog dana, u toj dvorani, Plenković je barem zucnuo o tome da se u HDZ-ovoj kuhinji nalazi slon.
Tim činom otpočeo je tog 28. svibnja njegov politički uspon.
Samo 51 dan kasnije Andrej Plenković postao je novi predsjednik HDZ-a. U tih 50 dana Vladina većina se raspala, Karamarko je bio prisiljen na ostavku u Vladi i stranci, a sam Plenković osvojio je interne stranačke izbore organizirane u predizbornoj žurbi. Na tim je izborima bio jedini kandidat i osvojio sjevernokorejskih 99,61 posto glasova. Za njega je glasovalo 97 tisuća članova, praktički istih onih 90 tisuća koji su dva mjeseca ranije jednako tako izabrali njegova rivala Karamarka. Među tih 90 tisuća je morao biti i stanoviti broj onih koji su tog svibanjskog dana Plenkoviću u Lisinskom zviždali.
Argumenti za Plenkovića
Činjenica da je na tom posve sramotnom, autoritarnom i politički u svakom smislu bijednom saboru stranke Plenković jedini pokazao zrno političke pameti i integriteta sigurno je bila ključna u odluci HDZ-ovskog vrha da se pred naredne izbore kladi na njega. Plenković je u tom trenutku bio doista jedini više pozicionirani HDZ-ov političar kojeg se u predizbornoj kampanji nije moglo etiketirati da je izišao iz šinjela jednog korupcionaša. No, čini se da je u toj HDZ-ovoj računici bilo i drugih argumenata. Andrej Plenković u hrvatsku se politiku vratio iz Bruxellesa, gdje je bio zapažen zastupnik demokršćanske frakcije, stvorio dobre veze s hrvatskim vanjskopolitičkim pokroviteljima poput Njemačke te imao važnu funkciju Unijina čovjeka u Ukrajini. Plenković nije dotad bitno sudjelovao u hrvatskoj politici niti je imao ikakvu vezu s netom razvrgnutom Vladom, Vladom koja je svojim tjeranjem ideoloških sukoba Hrvatsku dovela na rub kulturološkog građanskog rata. Pokušaji neokonzervativne rekonkviste koji su otpočeli izvaninstitucionalno iz crkvenih laičkih pokreta pretvorili su se tijekom prve polovice 2016. u formalnu kulturu i državnu politiku, a ta je politika pobudila – pokazalo se – kudikamo žešću i gorljiviju reakciju društva nego što je HDZ očekivao. Praktički nije bilo dana bez nekog protestnog skupa, defilea, presice ili plenuma, a finale tog semestra liberalnog otpora bile su velike demonstracije za školski kurikulum u više hrvatskih gradova. Liberalna Hrvatska tijekom tih šest mjeseci ipak je u nekoj mjeri isukala čampere, pa je vjerojatno i to razlog da su HDZ-ovci procijenili da im treba netko tko manje antagonizira građane.
Tako se samo u 50 dana stranka koja je pripadala poljsko-mađarskom tipu klerikalne, nacionalističke i ksenofobne desnice prevrnula na trampulinu i sebe u hodu rebrendirala kao austro-njemački tip centrističke, proeuropske, prokapitalističke i kulturološki neutralne narodnjačke stranke. Bio je to rizičan manevar, kao što je svaki put rizično kad u 60 dana nekog morate uvjeriti da ste postali nešto sasvim drugo.
Da bi taj manevar uspio, HDZ je morao potpuno personalizirati kampanju. U prvi su plan isturili novog lidera, smirenog, visokog i naočitog očalinka s ugodnim baritonom, čovjeka koji je sa svojom smirenom odstrašćenošću funkcionirao kao antipod svadljivom i borbenom Milanoviću. Spotovi, posteri i kampanja bili su posve personalizirani, na njima je dominirao samo lik novog lidera – izbjeljivača koji perfektno čisti mrlje i ostavlja sve sjajno bijelo. Ante Tomić jednom je duhovito primijetio da su spotovi HDZ-a za tu kampanju tako isijavali bjelinom da si ih morao gledati sa sunčanim naočalama. Ta personalizirana kampanja Plenkovića je “prodavala” kao pristojnog, smirenog tipa koji će ugasiti ideološki rat, rat koji je – ironično – njegova stranka i zapodjenula. HDZ je Plenkovića prodavao kao antipod žučljivom, gnjevnom Milanoviću. Prodavali su ga kao Xanax za naciju, hodajuću kutiju Normabela, kao najveći hodajući sedativ na svijetu.
Taj je predizborni manevar – uspio.
Pobjeda na izborima
Andrej Plenković je, naime, pobijedio na izborima. Uspio je u onom što njegovu prethodniku Karamarku nije uspjelo. Jer, izbori u jesen 2015. završili su u egalu, a Karamarko se kratkotrajno i polovično vlasti domogao tek uz koalicijsku pomoć Mosta. A sada je HDZ u naoko bezizlaznoj situaciji, samo 110 dana nakon Karamarkovog korupcijskog skandala i potpune političke kompromitacije stranke, s novim predsjednikom uspio neočekivano i zapravo lako pobijediti na rujanskim izborima. Ono što Karamarku nije uspjelo Plenkoviću jest.
Bila je to poruka koja je HDZ-u nešto kazivala. Kazivala im je kako su Karamarkovi pretpolitički identitetni ratovi bili pogrešan smjer, jer su samo mobilizirali suprotnu stranu i oko SDP-a koncentrirali stranački neopredijeljeno i rezignirano liberalno građanstvo. Međutim, taj “Plenkovićev poučak” krio je i paradokse. Činjenica je da je Plenković na tim izborima zapravo osvojio manje glasova nego Karamarko deset mjeseci ranije. Također je bila činjenica da su ljudi iz Karamarkova ideološkog kaputa – poput Hasanbegovića ili Brune Esih – izvrsno prošli po preferencijskim glasovima. To je jasno kazivalo da se Plenkovićev smjer znatnom (vjerojatno: većinskom) dijelu HDZ-ovih glasača zapravo nije sviđao. Ali, taj im je smjer donio pobjedu, i to ne zato što im je donio više glasova, nego zato što je ta xanax-strategija politički demobilizirala protivnike. Deset mjeseci ranije lijevi i liberalni glasači masovno su se odazvali glasovanju jer su se Karamarkove družine i Karamarkova programa do kosti prepali. Plenkovića se nisu bojali – pa su, izmoreni, razočarani i cinični, ostali doma.
Tako je samo 110 dana nakon što je u Lisinskom izviždan od vlastite stranke, Andrej Plenković osvojio vlast kao premijer i predsjednik te iste stranke. U tom trenutku činilo se da je taj bivši diplomat, dijete zagrebačke socijalističke buržoazije podrijetlom iz hvarskog mjesta Svirče, miljenik sreće kakvih ima malo. Vlast je na izborima osvojio komfornije nego što je mogao zamisliti. Lako je i brzo sklopio koalicijski sporazum. Odabrao je Vladu koju su većim dijelom činili ideološki centristički tehnokrati i korporativni menadžeri, a o nekim ministrima (poput ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek) njihove “baze” su imale prilično visoko mišljenje. U tom trenutku Plenković je bio svačija draga, a mediji su mu jeli iz ruke. Na ruku su mu išli dobri ekonomski trendovi, izvrsna turistička sezona, rast BDP-a i pad duga. K tomu, politički su mu konkurenti – ponajprije onaj najveći, SDP – bili u rasulu, a dijelom su to još uvijek. Izgledalo je da su se Plenkoviću karte perfektno složile. Trebalo je samo mirno, bez tenzija i napetosti vladati narednih osam godina.
Ali, to – vladanje – pokazalo se kao teži dio. Vladanje je, naime, uvijek teži dio.
Od 19. listopada – kad je Plenković preuzeo mandat – pa do danas prošlo je samo 69 dana. To razdoblje je, naravno, prekratko da bi se o nekom političaru iz izvršne vlasti donosio čak i površno impresionistički sud. No, prilično je izvjesno da je i sam Plenković tih prvih 69 dana zamišljao drukčije.
Šovenski ekscesi
Vjerojatno je posao svoje vlade zamišljao kao kudikamo više tehnokratski, kao posao koji će se sastojati od pisanja budžeta, administriranja javnim tvrtkama, te bavljenja “prozaičnim” stvarima kao što su turističko zemljište, svjetlovodni kabeli, arbitraža o INA-i ili europski fondovi. Umjesto tog “njemačko-austrijskog” scenarija, Plenkoviću se – međutim – sručio onaj hrvatski. Tijekom prvih 60 dana na novog su se premijera poput kiše meteora sručili pretpolitički problemi, ona vrsta problema koje se kod nas krivo zove “ideološki”.
Praktički u prvom tjednu nove Vlade dogodila su se hapšenja HVO-ovih zapovjednika u Orašju, a potom i hrvatska reakcija na ta hapšenja, reakcija koja je bila sve prije nego samopreispitujuća, i u kojoj se najmanje govorilo o meritumu optužnica i žrtvama zlodjela. Netom nakon toga dogodio se niz incidenata koji su jasno pokazivali da se radikalno nacionalistička desnica ne miri s Pirovom pobjedom “HDZ-a nahvao” (što bi rekao Držić). Takvih je incidenata bilo niz, od postavljanja spomen-ploče s ustaškim sloganom u centru Jasenovca, preko fizičkog prekida tribine srpskog društva Privrednik, pa do demonstracija ispred prostorija Srpskog narodnog vijeća na kojima su se izvikivale fašističke parole.
Da “HDZ-u nahvao” kani prirediti što više teškoća, konzervativno je krilo stranke pokazalo i u parlamentu, gdje su HDZ-ovi disidenti stavili amandman na proračun koji je brisanjem s 13 milijuna kuna trebao minirati novouspostavljeni detant Vlade i NGO scene. Po Plenkovića je to gore bilo što se seriji šovenskih ekscesa pridružio i državni tajnik u njegovoj vladi Matko Glunčić koji je u eteru okrivio manjine i mentalno zaostale za loš rezultat Hrvatske na PISA testovima. Andrej Plenković je – ako to do tada nije znao – najednom spoznao da perje iz raskidane jastučnice nije lako vratiti u jastučnicu jednom kad ga vjetar raspe po polju. Trogodišnje okrupnjavanje radikalno konzervativne rekonkviste nije se moglo u dva mjeseca saprati stranački dirigiranim izbjeljivačem. Plenkovića je poljubila zločesta povijesna pravda: šovenski i netolerantni val koji je njegova stranka potpirivala godinama sada se njemu, kao njenom lideru, počeo obijati o glavu. Politički Mr Xanax apaurinizirao je opoziciju i protivničke glasače, ali nije umrtvio konzervativni pokret. Jer, taj je pokret držao da je on HDZ doveo na vlast, i sad traži dionice u toj “firmi”.
Porezi i školstvo
Plenković je relativno rano shvatio da mu u ovom trenutku manja opasnost prijeti od obezglavljenje i utučene opozicije, te da mu kudikamo veću prijetnju predstavljaju “mangupi u njegovim redovima” (Lenjin). Stoga je prvih 69 dana proveo uglavnom u opreznom idejnom bordižavanju koje je najčešće prelazilo granicu kunktatorstva. Hrvatska se zalaže za progon ratnih zločina, ali… Hrvatska će pomoći Hrvate u BiH, ali... Ispričavamo se onima koje vrijeđa ploča u Jasenovcu, ali… Ako imamo problem, osnovat ćemo komisiju… Blokirat ćemo Srbiju, ali zapravo odblokirati… Po takvom verbalnom i političkom stilu “teze i antiteze” Plenković ne nalikuje ni na Milanovića ni na Sanadera. Po tom stilu on zapravo podsjeća na Ivicu Račana, opreznog i kolebljivog političara kojeg su neistomišljenici ismijavali nadimkom “Odlučno Možda”.
Kad su posrijedi tipično političke teme, tada se Plenkovićevih kratkih 69 dana i ne može smatrati neodlučnima i besadržajnima. U relativno kratkom periodu Vlada je sačinila poreznu reformu koja je kontroverzna, no na koncu – riječ je o reformi kakvu očekujete kad na vlast dovedete desnu stranku. Plenković je riskirao uzevši za ministricu kulture sposobnu administratoricu koju desno krilo stranke otvoreno prezire, ali je zato Crkvi i konzervativcima prepustio ono što je njima kudikamo važnije: reformu školstva. Plenkoviću treba priznati da se – samoinicijativno ili iznuđeno – počeo distancirati od nekih endemskih boleština koje je stvorila njegova stranka – a u takve spada i nogometni savez. Među takve “močvare” koje je Plenković naslijedio iz divnog historijata vlastite stranke spada i INA. I u slučaju naftne kompanije, on pokazuje distancu spram dotadašnje HDZ-ove politike, te odrješitost, makar u verbalnoj reakciji.
Međutim, i u Plenkovićevoj politici, a pogotovo u njegovoj komunikaciji, jasno je vidljivo da je svjestan vlastite realnosti. Svjestan je da vlastitu stranku odvodi puno dublje u centar nego što bi i članovi i glasači htjeli. Svjestan je da to radi protiv njihove volje, kao što je to radio i Sanader, ali u okolnostima koje su bitno drukčije nego one Sanaderove ere: jer, Hrvatska je ušla u EU, nad njom ne visi patronat pristupnih pregovora, privlačnost EU nema onakav sjaj kao prije deset godina, a u samoj EU sve je više Hasanbegovića, a sva manje Merkela. Plenković na hrvatsku desnicu dolazi kao stečajni upravitelj i cesarski namjesnik iz jednog centra moći koji se i sam urušava.
Miris vlasti
Istih onih 90 tisuća koje su sjevernokorejski glasovale za Karamarka i dalje su u HDZ-u. Onih 1800 delegata koji su 28. svibnja Plenkovićevo “disidentstvo” u Lisinskom dočekali s neskrivenim prijezirom i dalje su vrh te stranke. U svakoj stranci, a pogotovo u HDZ-u, vlast je efikasno ljepljiva. Dok je vođa uspješan i dok dobiva izbore, miris vlasti zatomljuje svako nezadovoljstvo: to je HDZ naučio, uostalom, na primjeru Sanadera. Plenković zasad troši taj kredit. Ali, svojim opreznim obigravanjem on pokazuje da je savršeno svjestan kako se taj kredit troši, i može potrošiti.