Osam godina poslije onog “doviđenja i hvala na suradnji” pokazalo se da je bivši premijer Ivo Sanader u jednome imao pravo. Arbitraža je za Hrvatsku bila najgori način za rješavanje graničnog spora sa Slovenijom i trebalo je inzistirati na međunarodnom sudu, što je bivši premijer bio i tražio. Što se, međutim, sve događalo iza kulisa i što je odredilo Sanaderovu političku sudbinu, možda će otkriti u dvije knjige koje sada objavljuje. U četvrtak je promocija prve. Sigurno je samo da nećemo ni nakon tih knjiga saznati sve odgovore na ono najvažnije pitanje – zašto je Sanader tako naprasno otišao, bez obzira na to što će druga knjiga, koja bi trebala izići na jesen, nositi naslov “Zašto sam otišao”.
Sanaderovo pitanje
Kada je u svibnju 2015. objavljen tekst u Nedjeljnom Jutarnjem u kojem sam pisao o “misteriju Sanaderove ostavke”, nakon što je već doživio silno medijsko cipelarenje, iz Remetinca je bivši premijer poslao pismo u kojem je na opremu članka i dio teksta izrazio negodovanje. Završio je s ovim rečenicama: “Za kraj još jedno pitanje: a što ako se obistini ono što je slovenski ministar vanjskih poslova Erjavec izjavio prije nekoliko dana? Da će Arbitražna komisija dodijeliti Sloveniji dodir s otvorenim morem? Dakle, uzeti dio našeg teritorija. Hoćete li i tada sumnjati u dostatnost tog razloga za moju ostavku? Ako se dogodi taj žalosni scenarij, na koji ja nisam pristao, ali moja nasljednica Kosor, nažalost, jest, hoćete li i dalje sumnjati da junction nije dovoljan razlog da jedan premijer podnese ostavku? Ja se još uvijek nadam da teritorij nećemo izgubiti, da će Arbitraža biti pravična. Previše je života žrtvovano za ovu zemlju da bi se olako trgovalo njezinim interesima. Ufam se i u to da moj odlazak s dužnosti premijera i ovaj progon koji otad podnosim, a između ostaloga i zato što sam napao sporazum Kosor – Pahor (pogledajte njezine izjave iz siječnja 2010.!), neće biti uzaludni.”
Razgovori na prvoj aveniji
Bilo kako bilo, valja podsjetiti na te dramatične dane 2009. kada je kulminirao hrvatsko-slovenski granični spor, o kojem govori i Sanader. Ipak je možda zanimljivije složiti mozaik dojmova sudionika tih događaja koji će odrediti dramatični odlazak moćnog hrvatskog premijera zbog kojeg je bila iznenađena i sama Angela Merkel. Novinari koji su pratili bivšeg premijera u New Yorku, gdje je govorio pred Vijećem sigurnosti, bili su iznenađeni kada su čuli da se pojavio i Olli Rehn. Sreo sam ga u jednoj velikoj robnoj kući, dan prije nego što se susreo sa Sanaderom, pristupio mu i upitao ga je li razlog njegova dolaska razgovor s hrvatskim premijerom. “Ma nije samo to, imam još mnogo posla”, odgovorio je ljubazno i objasnio koje će sve susrete imati.
Sanader i Rehn razgovarali su iza zatvorenih vrata u prostorijama Misije RH pri UN-u, na Prvoj aveniji. Kada su izašli pred novinare, nisu kao obično djelovali posve opušteno i dali su izjave prepune fraza, zapravo one koje baš ništa ne govore. Ipak, sudionici samog sastanka, oni rijetki koji su na trenutke ulazili u prostoriju gdje su Rehn i Sanader razgovarali, rekli su da su to bili krajnje tvrdi razgovori. Sanader nije popuštao i nikako nije želio prihvatiti Rehnov prijedlog o arbitraži. Neki od svjedoka tog razgovora kažu da je Rehn odmah nakon toga otputovao u Washington da Amerikancima, kojima je također već bilo dosta tog hrvatsko-slovenskog natezanja, saopći detalje.
U opuštenoj atmosferi Sanader je gotovo sat vremena baš u New Yorku razgovarao s nekoliko hrvatskih novinara, a glavno je pitanje bilo hoće li se kandidirati za predsjednika države. “Neću”, odgovorio je i duhovito zadirkivao neke koji su pokazali tu ambiciju. Vrlo odlučno je odbacio svaku mogućnost da se pristane na arbitražu, tvrdeći da to Hrvatsku može preskupo koštati. Nimalo nije dramatizirao oko dogovaranja sa Slovenijom, iako su pregovori već debelo bili u slijepoj ulici. “Iskreno, treći premijerski mandat neću moći dobiti, jer nitko ga ne dobije”, rekao je tada Sanader.
Nekoliko dana kasnije kratko sam s njim razgovarao u Bruxellesu gdje je sudjelovao na sastanku europskih Pučana. Tamo se potužio zbog slovenske blokade i predlagao da njegov prijatelj, češki premijer Mirek Topolanek, inicira otvaranje ili zatvaranje jednog poglavlja, kako bi se dobio dojam da se stvari za Hrvatsku ipak kreću. U jednom trenutku je pristupio novinarima i pitao sam ga što će biti sa Slovencima. “A, to ćemo riješiti na jesen”, rekao je posve mirno.
Saniranje arbitraže
Tu političku jesen Ivo Sanader nije dočekao. Dao je 1. srpnja 2009. godine ostavku. Neki kažu, i na nagovor vlastite supruge da se odmakne od svega. Drugi opet tvrde da je bilo raznih pritisaka na njega, pa i tih što nije popustljiviji u hrvatsko-slovenskom sporu, što je mnogima i u EU i u SAD-u već bilo previše. Sve detalje što se događalo tih dramatičnih dana očito nikada nećemo saznati. Daljnja Sanaderova sudbina svakako je krajnje nesretna priča i pitanje je li trebalo toliko loptanja s premijerom koji je Hrvatsku uveo u NATO i doveo pred vrata Bruxellesa, pogotovo što klimavi svjedoci na maratonskim procesima nisu, barem dosad, iznijeli neke spektakularne dokaze protiv Sanadera.
Ali, u dvije knjige bivši premijer imat će prilike sam progovoriti o svemu, a Hrvatskoj ostaje da sanira sve posljedice odluke Arbitražnog suda. Dok slovenska topovnjača plovi Piranskim zaljevom, a dvije zemlje u ladicama drže prosvjedne note, svi daljnji scenariji su otvoreni i mogući. Ratovati, naravno, nećemo, ali da će hrvatsko-slovenski odnosi ući u posebnu fazu, to je sigurno. Neoprezna avantura s arbitražom Hrvatsku je dovela u vrlo neugodnu situaciju, a na to je Sanader s pravom upozoravao.
Porast tenzija
Najveće posljedice možemo osjetiti kad je u pitanju ulazak u schengensku zonu. Sada nam prepreka nisu samo Bugari i Rumunji, koji su također na čekanju, nego možda i Slovenci, koji će upozoravati da zemlja koja ne poštuje obaveze nema mjesta u elitnom društvu schengenskih perjanica. Ukratko, Ljubljana bi nam mogla opet komplicirati situaciju, a bez ulaska u schengensku zonu upitna je europska budućnost Hrvatske. Ostajemo opet na periferiji i stalni smo talac susjedne Slovenije.
“Dogovor ili kraj vladavine prava”, dramatično pitanje upućuju ugledne slovenske dnevne novine Delo, uz dodatak da hrvatski policajci “paradiraju po slovenskom moru”. Tenzije se dižu iz dana u dan, koliko god Andrej Plenković nastoji biti krajnje miran, uz mantru da je Hrvatska izašla iz arbitraže i da je se ništa od toga ne tiče.
A tiče je se, itekako. Prvu protestnu notu smo već dobili, bit će ih još, dok jedna i druga strana gomilaju policijske snage. Za sada se ne vide, ali s terena stižu informacije da nikada kao do sada nije bilo toliko policije i na hrvatskoj i na slovenskoj strani. Činjenica je da Slovenci rade veliku predstavu bez obzira na to što su se grdno osramotili tijekom arbitraže, što je s pravom bio argument da Hrvatska iz nje izađe. Ali, začudo, ovaj put simpatije Angele Merkel nisu na strani Zagreba, nego Ljubljane. A to cijelu stvar krajnje komplicira, iako hrvatska politika nastoji prikazati da je Washington skloniji rješenju koje predlaže Hrvatska, a to je da se do dogovora dođe bilateralnim putem. Svakako će i predstojeći razgovor američkog predsjednika Donalda Trumpa i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović dati neke odgovore.
Rizici za Plenkovića
Samom premijeru Plenkoviću na stol stalno pristižu problemi s kojima osobno nije imao nikakve veze. Počelo je s Mađarima i Inom, slijedio je Agrokor, a sada i odluka arbitara o granici. Jedno neugodnije od drugoga, a rješenja su daleko. Okrene li se i Europska komisija protiv Hrvatske i bude li inzistirala da se provede odluka Arbitražnog suda, za Plenkovića će to biti krajnje osjetljivo. Pokaže li zube Bruxellesu, mnogo će teže dalje voditi hrvatski brod kroz europske vode, a pokvarit će i vlastiti rejting u europskim institucijama. Nesimpatična Slovenija iz vremena kada je prkosila Hrvatskoj i blokirala joj europski put mogla bi postati “pobjednica”, bez obzira na to hoće li provesti odluke Arbitražnog suda.
A Sanader sada hvali Milanovića i Plenkovića, kao i “dečke iz službe”. Sav gnjev uperio je protiv Jadranke Kosor, koju je sam izabrao za svoju nasljednicu. Sada su već zaboravljeni i oni skladni dani s Borutom Pahorom, koji je očito odigrao dobru utakmicu za svoju zemlju. Likuje i Karl Erjavec, koji će sada do mile volje moći pisati diplomatske note, a nesretan je samo Joško Joras koji ostaje u Hrvatskoj. Nama je tako ostao najveći borac za slovensku stvar i slovenski vojnici na Svetoj Geri, a za onaj lavor vode, kako je govorio Javier Solana, još će biti dugog natezanja Zagreba i Ljubljane.
