'IZBORI? JNA TO NEĆE DOPUSTITI!'

POVIJESNI EKSKLUZIV: TAJNI PLAN 'JEDINSTVO' Vojni udar koji je trebao slomiti RH: Kako se JNA 10 godina pripremala za sprečavanje hrv. samostalnosti

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, koji je Hrvatski sabor, na Mostovo iniciranje, donio na sjednici 4. svibnja 2017., liberaliziran je, tj. potpuno otvoren pristup dokumentima (tzv. javnom arhivskom gradivu, kako to točno piše u Zakonu) nastalim, u javnom i političkom životu SRH i SFRJ, prije 22. prosinca 1990. (tj. prije donošenja tzv. Božićnog Ustava RH).

To nas je ponukalo da još jednom posjetimo Hrvatski državni arhiv, na Marulićevu trgu u Zagrebu, ovaj put u namjeri da u gomili (ali u kojoj ipak mnogo toga nedostaje) dosad “strogo zaključanih” i običnim smrtnicima nedostupnih dokumenata pokušamo naći nešto što bi nam dodatno rasvijetlilo uvid u one prijelomne, dramatične trenutke u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj - u razdoblju između studenoga 1989. i travnja/svibnja 1990. - kada je, neposredno nakon pada Berlinskog zida, definitivno umirao bivši jugoslavenski socijalistički sustav, odnosno kada su se najprije u tajnosti, a onda i javno pripremali prvi slobodni višestranački izbori u SRH, na kojima će vlast osvojiti Hrvatska demokratska zajednica, predvođena dr. Franjom Tuđmanom.

Tajni stenogrami

Političko rukovodstvo tadašnje SR Hrvatske - Ivo Latin kao predsjednik Predsjedništva SRH, Stanko Stojčević kao predsjednik Predsjedništva CK SKH, Antun Milović kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH i Anđelko Runjić Bambe kao predsjednik Sabora SRH - bilo je u to vrijeme u nekoj vrsti konfuzije. S jedne je strane imalo vojsku za vratom, tj. Jugoslavensku narodnu armiju, personificiranu u saveznom sekretaru za narodnu obranu SFRJ generalu Veljku Kadijeviću, a s druge je Hrvatsku relativno smjelo - nakon one prijelomne, za mnoge iznenađujuće odluke donesene na sjednici Predsjedništva CK SKH 10. prosinca 1989., o raspisivanju “izvanrednih općih izbora” - uvodilo u parlamentarizam, i time, kako se pokazalo, pripremalo teren za dobrovoljni odlazak s vlasti.

Jedini faktor koji je mogao spriječiti osamostaljenje Hrvatske bila je JNA. A JNA je, opet, u to vrijeme - na prijelazu iz 1989. u 1990. - bila sve manje jugoslavenski, a sve više promiloševićevski orijentirana, tj. djelovala je, ali, naravno, zamaskirano, na liniji srpskog nacionalizma i, osobito nakon 1990., stvaranja tzv. Velike Srbije. Već je stoga naš izbor prigodom “istraživačkog posjeta” HDA bez mnogo dvoumljenja pao na transkripte triju vrlo povjerljivih sastanaka i razgovora generala Veljka Kadijevića s političko-državnim rukovodstvom SR Hrvatske, u razdoblju 1989. - 1990. - čim sam, proteklih dana, došao do informacije da su (i) ti papiri u HDA sada “deblokirani”, tj. lako dostupni.

To je doista djelovalo obećavajuće: vidjeti kako su se čelni ljudi SRH u tom trilerski napetom intervalu, dugom nekoliko mjeseci, držali pred Veljkom Kadijevićem, znajući da vojsci ne smiju dati casus belli za vojnu intervenciju, a opet i te kako svjesni činjenice da ne smiju postupati na način koji bi kasnije mogao biti okvalificiran izdajom hrvatskih državnih/nacionalnih interesa.

Kako ne izazvati tigra - možemo to i tako reći.

I već ovdje imamo jednu “kvaku”. Stenogrami o kojima je riječ (u HDA su uvedeni pod oznakom “f. 1561, šifra 021/1, red. br. 846”) su u arhivu Službe državne sigurnosti, iako je zapravo riječ o političkim dokumentima. Kako mi je objašnjeno, SDS je u ovome slučaju bio tek puki “tehnički servis”. Partija je od Službe jednostavno bila zatražila da joj dade tehničku podršku jer, ako bi se transkripti radili u daktilobirou CK SKH, onda bi bila razmjerno velika vjerojatnost da to, prije ili poslije, iziđe u javnost. Ovako, sve je ostalo - eto, do dana današnjega - u strogoj tajnosti.

Tri sastanka

Riječ je, dakle, o trima transkriptima.

Prvi je stenografski zapisnik razgovora rukovodstva SRH sa saveznim sekretarom za NO general-pukovnikom Veljkom Kadijevićem, kao i njegovim suradnicima - o pripremama za općenarodnu obranu u realizaciji Programa proizvodnje namjenske industrije do 1990. Taj je sastanak održan 14. srpnja 1988. u Banskim dvorima, a glavni mu je domaćin bio - zato što se radilo o užoj armijskoj problematici - zapovjednik 5. vojne oblasti, sa sjedištem u Zagrebu, general Martin Špegelj.

Drugi je materijal transkript sjednice održane 17. studenoga 1989. u Predsjedništvu SRH, u Vili Prekrižje. Bilo je to samo tri tjedna uoči povijesne odluke Predsjedništva CK SKH (na sjednici održanoj 10. prosinca 1989. u Kockici na Prisavlju) o raspisivanju slobodnih višestranačkih izbora. Od članova rukovodstva SRH bili su nazočni Ivo Latin, Stanko Stojčević, Anđelko Runjić, Antun Milović, Vilim Mulc (republički sekretar za unutrašnje poslove), Ivan Pleše (sekretar za narodnu obranu SRH) i još neki, dok je general Veljko Kadijević bio je u pratnji Petra Šimića (predsjednika SKJ u JNA), Konrada Kolšeka (komandanta Pete vojne oblasti JNA od rujna 1989.), Zdravka Novoselića (komandanta Teritorijalne obrane SRH), Blagoja Adžića (načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ od rujna 1989.) itd.

Naposljetku, treći je razgovor održan 4. travnja 1990. - samo 18 dana uoči prvoga kruga prvih slobodnih višestranačkih izbora u SRH! - također u Vili Prekrižje, u Zagrebu. Hrvatsku su stranu zastupali Ivo Latin, Anđelko Runjić, Antun Milović, nekoliko članova Predsjedništva SRH (Mirko Sinobad, Tomislav Kovač, Mato Grbac i Vlado Dobec), republički sekretar za narodnu obranu SRH Ivan Pleše i šef Kabineta predsjednika Predsjedništva SRH Zvonko Plećaš, a general Veljko Kadijević bio je okružen, među ostalima, general-pukovnicima Simeonom Bunčićem i Konradom Kolšekom, general-potpukovnicima Zdravkom Novoselićem i Nebojšom Pavkovićem, itd.

General Nebojša Pavković poslije će biti poznat po tome što će, na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u Haagu, biti, 2009., proglašen ratnim zločincem zbog pokolja civilnog stanovništva u ratu na Kosovu.

Višestranačje?! Ne!

Za ovu našu temu najzanimljiviji su drugi (17. studenoga 1989.) i treći (4. travnja 1990.) razgovor Veljka Kadijevića s vodstvom SRH. Evo nekoliko akcenata s oba ta razgovora.

Drugi je razgovor vođen samo osam dana nakon početka pada (rušenja) Berlinskog zida, odnosno samo dan nakon jedne (u transkriptu se ne kaže koje i kakve) vojne vježbe u okviru Pete vojne oblasti, koju je Kadijević pohodio. Iako se vodstvo SKH i SRH u tom trenutku još nije bilo izjasnilo za višestranački sustav - taj će se prijelomni trenutak, podsjetimo, dogoditi 10. prosinca 1989. - Kadijević je bio vrlo rezolutan, pa i prijeteći raspoložen, kad je rekao da višestranački sistem u Jugoslaviji “znači zapravo stvaranje nacionalnih partija, a stvaranje nacionalnih partija znači nacionalnu homogenizaciju”.

“Zato smo”, apostrofirao je Kadijević, “u ovom času, i u ovom vremenu, protiv višestranačkog sistema, ne zato što vojska ne bi mogla opstati u višestranačkom sistemu, nego što ne može opstati niti vojska niti Jugoslavija, prije svega Jugoslavija, a onda i vojska u funkciji Jugoslavije”.

General Kadijević ujedno je smatrao potrebnim istaknuti da JNA neće mirno i pasivno promatrati uspon nacionalne/nacionalističke opozicije u SR Hrvatskoj (uostalom, kao ni bilo gdje drugdje u SFRJ). Pomalo je cinično ustvrdio da vojska, sasvim sigurno, neće pitati papu Wojtylu kako se treba ponašati i kako treba djelovati u vremenima koja dolaze, a onima kojima smeta politički angažman JNA - tj. ulaženje vojske na teren čiste politike - poručio je, opet s naglašenom notom cinizma: “...pokušaji da se nama zbog toga što nosimo uniforme zapuše usta, izvinite, neće proći”.

Međutim, ni predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin se na tom sastanku, od 17. studenoga 1989., nije o političkoj (nacionalnoj, tj. antikomunističkoj) opoziciji u SR Hrvatskoj izražavao najbiranijim riječima. Za Franju Tuđmana, primjerice, rekao je da je “hrvatski nacionalist par excellence”. Ipak, Latina je od Tuđmana puno više zabrinjavao Vladimir Šeks. Naime, dok je Tuđmana “okrznuo” samo u jednoj rečenici (najviše u dvije) u svom izlaganju, oči u oči s Kadijevićem, Šeksu je posvetio čak šest ili sedam, i to vrlo kritički intoniranih rečenica. Ovako je točno rekao:

“Imamo ekstremnih aktivista u tim pokretima... Radi se o njegovim (Šeksovim - op. a.) predavanjima i susretima u Americi, Kanadi i posljednje vrijeme u Australiji. Kad čovjek pročita što on govori, pita se da li je to uopće moguće. Imamo te tekstove do kojih smo došli iz njegove vlastite kazete kad se vratio. To je ubitačno... Šeks, Paraga i Tuđman... su više u inozemstvu nego ovdje... s tim da su i alimentirani sredstvima. Tako nije problem da Šeks bude mjesec dana u Kanadi, mjesec dana u Americi itd... U Australiji čak raspisuje neke dionice za osnivanje vlastite štamparije...”

Generalova prijetnja

Na idućem, trećem, razgovoru s hrvatskim rukovodstvom, 4. travnja 1990., general Kadijević bio je još militantniji nego u studenome 1989. Od Latina, Runjića i ostalih (Stojčevića na tom sastanku nije bilo jer se u međuvremenu i SKH-SDP transformirao u jednu od političkih stranaka koje su izlazile na izbore) tražio je da “još energičnije i ofenzivnije uđu u tu (političku, predizbornu - op. a.) borbu, te da prije svega napadnu desne snage”. A za sebe, odnosno za JNA, rekao je:

“Što se tiče vojske, mi ćemo sve snage, koje imamo, uprijeti da pomognemo pobjedu SKH i lijevo orijentiranih snaga, uključujući i naše aktivnosti, koje ćemo maksimalno u tom smislu razviti, pa neka o tome priča svatko tko što hoće. Jer, ako se može dozvoliti pravilima igre da strani faktor može financirati stranke i raditi što hoće, onda ćemo se i mi uključiti u borbu na taj način, znači naši starješine i rezervni starješine. Učinit ćemo maksimalno što možemo da pobijedi prije svega SKH i sve lijeve snage, koje su zajedno s njim”.

Kadijević je, dakle, sasvim otvoreno izjavio, zapravo zaprijetio, da JNA događaje koji će u SR Hrvatskoj najvjerojatnije uslijediti neće promatrati skrštenih ruku. Ovdje je, zasigurno, mislio na obavještajno-politički rad oficira JNA na terenu, diljem SR Hrvatske. Vojska je, očito, imala svoje resurse i već ih je tada bila upregnula u svoje planove i projekcije - u tim uzburkanim danima što su prethodili prvome izbornom krugu.

Osim toga, iz ovoga se Kadijevićeva nastupa vidi njegova namjera da kroz podršku vojnih struktura rukovodstvu SRH na predstojećim izborima u cilju pobjede dobije naklonost čelnih ljudi Hrvatske za predstojeće aktivnosti JNA. Međutim, vodstvo SRH to nije prihvatilo.

Ali ima tu još nešto, što se možda tek između redaka dade iščitati (ili, bolje rečeno, naslutiti) iz svih ovih stenograma o kojima je riječ.

Ratna vježba

U ovom trećem razgovoru, od 4. travnja 1990., Ivo Latin je - više onako usput - spomenuo neke “manevre u cijeloj Hrvatskoj”, koji su se, navodno, trebali održati 21. i 22 travnja te 6. i 7. svibnja 1990. Dakle, uoči prvog i drugog izbornog kruga. No, spomenuo ih je kao glasinu koju je on, kako je istaknuo, “energično demantirao”.

Prava je, međutim, istina da je u proljeće 1990. JNA doista bila organizirala ratnu vježbu kojom je namjeravala disciplinirati Hrvatsku. Ta je ratna vježba bila sastavni dio ratnog plana JNA, za koji je bilo predviđeno da - već tada, tijekom 1990. - postane osnovni plan postupanja JNA u Hrvatskoj.

Kadijević, naime, na tom, trećem sastanku s rukovodstvom SRH nije slučajno postavio retoričko pitanje “Da li silom ili ne?” - na koje je odmah zatim sâm ovako odgovorio: “Sila ide samo na silu. Ako netko silom hoće da sruši ono što Ustav i zakoni propisuju, onda se to silom treba zaustaviti”.

Kadijević je mogao ovako samouvjereno nastupati zato što je znao mnogo više nego što su to politički čelnici SRH i naslućivali. Ali to se iz ovih stenograma, pohranjenih u HDA, ne vidi do kraja. Cijela ova priča ima mnogo dublju i kompleksniju genezu od ove koja se može rekonstruirati iz transkripata. Ona seže 10-ak godina unatrag i tiče se, prije svega, admirala Branka Mamule, kojega je Veljko Kadijević 1988. naslijedio na dužnosti saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ.

Kadijević, naime, uopće nije bio originalan kad je, pred hrvatskim rukovodstvom, najavljivao da bi vojska mogla intervenirati. On je, u biti, ponavljao ono što je njegov prethodnik na dužnosti saveznog ministra za NO admiral Mamula detaljno bio razradio još sredinom 80-ih.

Plan za udar

Do tog sam zaključka došao zahvaljujući uvidu u analitički tajni dokument hrvatske Službe državne sigurnosti, nastao početkom 90-ih (dakle u Tuđmanovo doba), pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”. Do tog sam materijala došao alternativnim putem; to je izvor koji, barem zasad, nije javno dostupan u arhivima.

Osim toga, sam Mamula je puno toga napisao u svojoj memoarskoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, objavljenoj u Podgorici 2000. Sasvim sigurno, ne slučajno upravo te godine, kada su s političke scene već bili sišli i Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj. Tuđman je umro 1999., a Milošević je bio svrgnut s vlasti (i ubrzo potom izručen Haagu) 2000.

Mamulu sam osobno posjetio 1996., u Kotoru. Tada je još radio na tim svojim memoarima. Obećao mi je veliki intervju za Globus, pošto knjiga bude objavljena. To obećanje, međutim, nije ispunio; čak ni onda kad sam mu, 2006., za svog istraživačkog boravka u Beogradu, poslao cijeli set pitanja i potpitanja što sam ih formulirao pošto sam pažljivo pročitao knjigu “Slučaj Jugoslavija”.

U toj svojoj knjizi Mamula vrlo otvoreno piše o tome kako je JNA, pod njegovim vodstvom, pripremala državni udar u SFR Jugoslaviji - još sredinom i početkom druge polovice 80-ih - koji je bio osmišljen pod izlikom obrane Jugoslavije (a koja se, po Mamuli, raspadala zbog konfederativnog Ustava iz 1974., odnosno zbog osamostaljivanja republika koje je taj Ustav omogućio).

Osnovne konture plana bile su, posve sigurno, gotove već 1985.

Taj je plan podrazumijevao smjenu, tj. hapšenje svih republičkih rukovodstava, uključujući ona u SR Hrvatskoj i SR Srbiji.

Admiral Mamula sebe je doživljavao kao “Jaruzelskog broj 2” i zasigurno nećemo pogriješiti ako taj tajni plan JNA proglasimo njegovom (na kraju ipak nerealiziranom) fiksnom idejom.

Mamula već u predgovoru svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija”, na str. 8, sasvim otvoreno piše kako je njemu već “u drugoj polovici osamdesetih” bilo jasno “da Armija mora preuzeti političku odgovornost” za stanje u zemlji, i to tako da izvrši vojni udar. Ovako je, od riječi do riječi, napisao: “Vodeće garniture republika i pokrajina morale su, sve, bez iznimaka, otići s vlasti. S njima se, osim rijetkih pojedinaca, ništa nije moglo uraditi za očuvanje Jugoslavije”.

Mamulina doktrina

A na str. 9 njegove knjige nalazi se i ova rečenica: “Vojno rukovodstvo JNA (ovdje Mamula aludira na svog nasljednika Kadijevića - op. a.) snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar”. U svojoj knjizi Mamula najčešće - za opisivanje svojih, kao i namjera najužeg vodstva JNA - upotrebljava izraz “plan”, no u ovoj je rečenici bio najkonkretniji i najtočniji pa je svoju zamisao/projekciju karakterizirao vrlo jasnim i nedvosmislenim izrazom - “državni udar”.

Taj je svoj plan Mamula ostavio za realizaciju Veljku Kadijeviću (kad je 1988. otišao u mirovinu), ali se Kadijević, kao glavni i najodgovorniji čovjek u JNA od 1988. pa sve do konačnog raspada Jugoslavije, pokazao prilično plašljivim i kolebljivim čovjekom, a na kraju se, štoviše, priklonio jačemu, tj. prešao je na stranu Miloševića.

Glavni je problem i Mamule i Kadijevića, u biti, bio u tome što nisu uspijevali naći odgovarajuću ustavnopravnu osnovu za provedbu projekta/plana vojnoga, tj. državnog udara. Izaći s tenkovima na ulice i pohapsiti sva republička rukovodstva bilo je veoma dvojbena ideja, jer za nju nije bilo nikakva uporišta ni u Ustavu SFRJ (iz 1974.) ni u ustavima pojedinih republika.

I Mamuli i Kadijeviću bilo je i te kako jasno da će, ako takvo što izvedu, biti kazneno odgovorni. Ali kad je Milošević krenuo sa svojim ratno-osvajačkim pohodom, Kadijević mu se priklonio, iako i tada sa zadrškom. Realno, JNA je mogla napraviti mnogo veće štete i mnogo veća razaranja tijekom rata u Hrvatskoj nego što je doista napravila.

U svojoj analizi s početka 90-ih, pod naslovom “Preustroj JNA pod nazivom Plan ‘Jedinstvo’ sproveden u razdoblju od 1987. do 1990. g. s ciljem izvođenja vojnog udara”, analitičari hrvatskih tajnih službi distingviraju dvije kategorije. Jedna je plan “Jedinstvo” (usmjeren striktno na preustroj JNA), a druga plan državnog udara.

Prvo je bilo u funkciji drugoga, tj. plan “Jedinstvo” bio je funkciji zamišljenoga državnog udara.

Jedan od glavnih ciljeva plana “Jedinstvo” - kada je o vođenju i zapovijedanju oružanim snagama riječ - bio je u tome da se republike nezakonito izbace iz zapovjednog lanca u pogledu uporabe Teritorijalne obrane, a republikama je također uskraćena i ustavna obveza da rukovode općenarodnim otporom na svom teritoriju u slučaju rata.

U sklopu plana “Jedinstvo” (koji je bio dovršen početkom 1987.) izrađen je ustrojbeni prijedlog Sjeverozapadnog bojišta, za koje je bila određena/nadležna 5. armija, a također je bila ustrojena i 1. vojna oblast, s komandom u Beogradu i pojasom nadležnosti u BiH, Vojvodini, Slavoniji i Srbiji bez jugoistočnog dijela.

Po novom ustroju JNA, cijeli je prostor SFRJ bio predviđen kao bojište. Dotad to nije bio slučaj, dotad je teritorijalno-organizacijska podjela JNA išla po armijskim oblastima. “Po novome ustroju”, rekao mi je jedan moj sugovornik, “imaš nadležnost nad cijelim područjem, gdje god se nađeš”.

Plan 'Sutjeska'

Plan “Jedinstvo” bio je, u jesen 1989., “apdejtan” u plan “Jedinstvo 2”, a 26. veljače 1990. - dakle samo nešto više od mjesec dana prije onoga trećeg razgovora Veljka Kadijevića s rukovodstvom SR Hrvatske u Zagrebu, 4. travnja 1990. - bio je realiziran i donesen novi plan, “Jedinstvo 3”.

Paralelno s preustrojem JNA, planovima “Jedinstvo”, “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”, bio je izrađen i dokument za izvođenje državnog udara, koji je, naravno, bio supertajna; njega gotovo nitko nije vidio. Mamula ga je pokazao samo svom zamjeniku u SSNO Veljku Kadijeviću, kao i najvišim oficirima u Generalštabu JNA. Za taj su plan, sasvim sigurno, znali načelnici Generalštaba JNA u razdoblju od 1982. nadalje: general-pukovnik Petar Gračanin (1982. - 1985.), general-pukovnik Zorko Čanadi (1985. - 1987.), general-pukovnik Stevan Mirković (1987. - 1989.) i general-pukovnik Blagoje Adžić (1989. - 1992.).

Ovdje svakako valja primijetiti da od Mamule kreće srpska linija na mjestu glavnog čovjeka Generalštaba JNA.

- Da je Mamula, u sklopu svog plana, došao na vlast - tvrdi moj sugovornik - on bi bio autokrat par excellence. Doista bi bio “drugi Jaruzelski”, kao što je to i zamišljao. Nakon Titove smrti sva je republička rukovodstva kvalificirao kao nesposobna i smatrao je da ih zato treba maknuti. Državni udar, u njegovim projekcijama, podrazumijevao je izlazak tenkova na ulice, hapšenje nepoćudnih i dovođenje “svojih” na vlast. Ali problem je bio kako to pravno izvesti. To je bila najveća smetnja i Mamuli i Kadijeviću.

Prema analitičkom dokumentu hrvatskih tajnih službi, sastavni dijelovi plana “Jedinstvo” (s njegovim inačicama “Jedinstvo 2” i “Jedinstvo 3”) bili su ratni planovi OS SFRJ, vođeni pod kodnim imenima “Sutjeska 1”, “Sutjeska 2” i “Sutjeska 3”. Plan “Sutjeska 2” temeljio se na pretpostavci napada na SFRJ sa Zapada, tj. za napadača je predviđao NATO-ove snage.

Sastavni dio ratnog plana “Sutjeska 3” - u 5. vojnoj oblasti - bila je upravo ona ratna vježba (ili tzv. manevri u cijeloj Hrvatskoj) o kojoj je na sastanku s Kadijevićem 4. travnja 1990. u Zagrebu govorio Ivo Latin.

U dokumentu hrvatske Službe državne sigurnosti još se navodi kako su glavni planeri ratnog plana “Sutjeska 3” Veljko Kadijević i Blagoje Adžić u taj plan unijeli “’napadne akcije’ kojima je predviđeno presijecanje Hrvatske u nekoliko pravaca”.

U svojoj knjizi “Slučaj Jugoslavija” admiral Mamula navodi tri razloga zašto je Veljko Kadijević “u kritično vrijeme 1991.” odustao od onoga temeljnog plana (koji je uključivao i hapšenje republičkih vodstava) što mu ga je on, Mamula, 1988. ostavio u nasljedstvo.

Prvi je razlog bio taj što Kadijević - kako je napisao - “nije bio general odluke, nego izvršenja”.

Drugi je razlog što Kadijević “nije vjerovao u sposobnost JNA da izvrši svoju odluku”.

A kao razlog br. 3 Mamula navodi to da Kadijević “nije smatrao da JNA treba u Jugoslaviji zadržavati narode koji to ne žele”.

Izdvajamo