DANIJELA DOLENEC ZA GLOBUS

PROFESORICA KOJA BERNARDIĆU BACA RUKAVICU U LICE Mi smo ljevica za 21. stoljeće, SDP je u rasulu, a platforma 'Zagreb je naš' sve je jača

Zagreb, 050517.
Danijela Dolenec iz stranke Zagreb je nas, fotografirana u parku Trnjanska Savica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Danijela Dolenec

Danijela Dolenec, docentica na odsjeku za komparativnu politiku zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, pripada modernoj generaciji znanstvenika, ali i aktivista. Doktorat iz politologije obranila je u Centru za komparativne i međunarodne studije pri sveučilištu ETH Zürich, usavršavala se na prestižnoj London School of Economics and Political Science, a kao Fulbrightova stipendistica i na Harvardu. Područje znanstvenog interesa su joj europski politički sustavi, posebno demokratizacija postsocijalističkih društava te suvremeni društveni pokreti. Ovog proljeća odlučila se i politički angažirati - uz Uršu Nedu Raukar-Gamulin kandidatkinja je za zamjenicu gradonačelnice Zagreba u ime platforme “Zagreb je naš”, koju predvodi Tomislav Tomašević. S njom smo razgovarali i kao s politologinjom i kao aktericom na predstojećim lokalnim izborima.

U prvih 25 godina višestranačkog sustava Hrvatska je imala stabilne vlade. Međutim, u posljednjih godinu dana drugi put smo suočeni s krizom Vlade i mogućim prijevremenim izborima. Kako to objašnjavate?

– Možda je ova kriza nekakav pokazatelj da smo završili s periodom koji volimo zvati tranzicijom. Pada podrška etabliranim političkim strankama i istovremeno se javljaju novi akteri, s tim da su se u nekim postsocijalističkim državama slični procesi dogodili već ranije – na primjer GERB Bojka Borisova, koji je sad najjača stranka u Bugarskoj, pojavio se još 2009. i potpuno prodrmao odnos snaga. Kod nas odnedavno vidimo ozbiljnije izazivače etabliranim političkim strankama, s tim da imamo, kako je to kolega Andrija Henjak opisao - asimetrijsku blokovsku strukturu.

Možete li objasniti o čemu je riječ?

– Kolega Henjak istraživao je stabilnost podrške birača političkim strankama i blokovima. Njegova je analiza pokazala da je lojalnost birača HDZ-a vrlo visoka. Njihovi birači rijetko mijenjaju izbor stranke unutar desnog političkog bloka, a gotovo nikad ne idu izvan bloka. Za razliku od njih, u lijevo-liberalnom bloku postoje značajne fluktuacije birača. Ranih devedesetih podrška SDP-u se strmoglavila, ali su postojale stranke kao što su HSLS ili HNS. Zatim su se te stranke cijepale i slabile, a SDP je jačao. U tom smislu, kad bih morala uprijeti prstom gdje vidim glavni problem što Hrvatska danas ne može formirati stabilnu Vladu - vidim ga u idejnom i općem rasulu SDP-a. Činjenica je da se još za vrijeme Milanovića dogodilo pomicanje stranke prema liberalnom centru. Nakon izbora sadašnjeg vodstva SDP-a lijevo krilo te stranke marginalizirano je, uloga ženskog vodstva u stranci je potisnuta, a sadašnji predsjednik stranke jednostavno nije dorastao zadatku. Sve to zajedno utječe na način na koji se SDP nosi sa sadašnjom situacijom.

Ipak, kriza dviju zadnjih vlada, kako bivše Oreškovićeve tako i sadašnje Plenkovićeve, izravno je izazvana sukobom na desnici, sukobom između HDZ-a i Mosta. Most je dugo nastojao svoj ideološki i svjetonazorski predznak držati skrivenim. Jesu li se napokon razotkrili?

– Mislim da jesu. Oni su se, kao i druge stranke koje nastaju na protestnom valu u Europi, inicijalno jako trudili izbjeći svrstavanje lijevo-desno. Važan dio njihove temeljne poruke bio je da nisu dio establišmenta i da je ono što donose - politika čistih ruku. Nizozemski analitičar Cas Mudde, koji se bavi suvremenim strankama desnice, tvrdi da je desni populizam kombinacija nacionalizma, autoritarnosti i ovog što smo upravo opisali - antiestablišment retorike, pozivanja na narod, a protiv korumpiranih elita. Imamo li u vidu ta tri elementa, čini mi se da oni dosta dobro opisuju Most. Dakle, kad bih morala odrediti Most, mislim da oni jesu neka domaća inačica desnog populizma. Vidimo da se i dok su na vlasti ponašaju kao oporba. Sudeći po rezultatima Crobarometra otprije nekoliko dana, koji pokazuju da je Most na čvrstom trećem mjestu s 10% podrške, ta im se taktika isplati. Onog trenutka kad to izgube počet će slabiti, jer znamo od ranije da HDZ uspješno asimilira svaku konkurenciju na desnici.

Zagreb, 050517.
Danijela Dolenec iz stranke Zagreb je nas, fotografirana u parku Trnjanska Savica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

Jednom smo nogom u institucijama, a drugom na ulici. Shvatili smo da, ako želimo nešto promijeniti, moramo ući u institucije

 

Nakon što je Most izazvao krizu dviju vlada za redom, je li se istopio njihov koalicijski potencijal i ako jest, kako bi se to moglo odraziti na njihovu budućnost?

– Mislim da je jedino što oni mogu – nastaviti s tom vrstom strategije, ustrajati na poziciji antiestablišment stranke, čak i uz rizik da gube kredibilitet kod jednog dijela birača. Ako zadrže sadašnju razinu biračke podrške, mogli bi i dalje biti u poziciji “kingmakera”, bez obzira na to što ih ni jedna ni druga strana ne želi. Kako sad stvari stoje, alternativa tome je velika koalicija HDZ-a i SDP-a.

Može li Most ozbiljnije ugroziti HDZ i preoteti im dio birača?

– Vjerojatno može. Jedna od prednosti im je to što, za razliku od nekih drugih novih igrača na političkoj sceni kao što je Živi zid, imaju regionalno uporište na kojem konkuriraju s prepoznatljivim kandidatima.

Hoće li ova situacija s krizom Vlade i mogućnošću prijevremenih izbora izazvati potrese i u SDP-u?

– Čini mi se da će to ubrzati procese unu­tar SDP-a. Davor Bernardić, iako ima izborni legitimitet u stranci, za ovo kratko vrijeme u kojem vodi stranku uspio je postati predmetom ismijavanja medija i šire javnosti. Sve je očitije da SDP ima problem vodstva i sigurno se bar dio stranke boji izbora.

Što bi za Hrvatsku u ovom trenutku bilo bolje: preslaganje bez izbora u ime tobožnje političke stabilnosti ili raspisivanje prijevremenih izbora?

– Uz napomenu da sad dijelom izlazim iz uloge analitičarke, jer sam jednom nogom i akter na političkoj sceni, rekla bih da su u ovakvoj situaciji uvijek bolji izbori nego preslaganje. Mislim da je iz perspektive političke legitimnosti uvijek bolje imati povjerenja u demokratski proces. Tim više jer je Vlada suočena s ozbiljnim gospodarskim problemima kao što je Agrokor.

Kao što ste spomenuli, jednom nogom ste i akter na političkoj sceni – na predstojećim lokalnim izborima kandidatkinja ste za zamjenicu gradonačelnika Zagreba ispred platforme “Zagreb je naš” koju predvodi Tomislav Tomašević. Odakle potreba da se uz iznimno uspješnu akademsku karijeru upustite i u politički angažman, i to ne na nekom ugodnom diplomatskom mjestu, nego u jednom sasvim drukčijem, inovativnom političkom projektu?

– Glavni motiv za moj politički angažman jest taj što se unutar moje generacije dogodila kritična masa nas koji smo ocijenili da je sazreo trenutak da se pokrene novi politički projekt. Prije svega sam politologinja, sveučilišna profesorica, ali dugi niz godina sam aktivna u cijelom nizu inicijativa. Osim toga, ovaj je angažman i komplementaran s mojom znanstvenom karijerom jer me u istraživačkom radu uvijek zanimao onaj dinamični dio političkih institucija - stranke i stranačko natjecanje, procesi i načini na koji oni utječu na razvoj demokracije. S vremenom su se moji znanstveni interesi, s obzirom na to da proučavam krizu suvremenih demokracija u Europi, usmjerili prema važnosti građanskih inicijativa i društvenih pokreta kao izvora novih političkih aktera, koji utječu na etablirane stranke, ali i na preoblikovanje političkog prostora u cjelini.

Što se tiče moje kandidature, želim naglasiti da je meni osobno jako važno potaknuti druge žene da se bave politikom. Moje iskustvo i u kampanji za zagrebačke lokalne izbore, a i u ranijim pothvatima, je da žene često nose lavovski dio posla, a ostanu nevidljive široj javnosti. Mi želimo to mijenjati. Na listama koje smo uspješno predali za vijeća gradskih četvrti i za mjesne odbore među gotovo 600 kandidata imamo više žena nego muškaraca, a listu za zagrebačku skupštinu smo složili po zip modelu, što znači potpuni rodni paritet – od 51 osobe na listi, 26 su žene.

Tko čini tu, kako tvrdite, novu generaciju? Iz kojih sve društvenih krugova dolazite?

– S jedne stane, to su razne inicijative koje su pružale otpor politici Milana Bandića. Ako tražimo neki tip izvorišta, neksusa na kojem su se spojili različiti akteri, to je vjerojatno borba oko Varšavske ulice i Cvjetnog trga. Važna je i blokada Filozofskog fakulteta 2009. Iz Nezavisne studentske inicijative stasala je nova generacija aktivista, koji su kroz borbu za Varšavsku, dakle kroz borbu za javni prostor, surađivali i gradili nove saveze. Nakon tih borbi u Zagrebu nastao je novi tip poveznica i suradnja sa sličnim građanskim inicijativama u Dubrovniku i Puli. S vremenom se razvila i suradnja sa sindikatima, konkretno oko prikupljanja potpisa za referendum protiv monetizacije autocesta 2014. godine. Dakle, ti se savezi grade već dulje vrijeme i postupno uključuju sve raznolikije aktere.

Zagreb, 050517.
Danijela Dolenec iz stranke Zagreb je nas, fotografirana u parku Trnjanska Savica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / HANZA MEDIA

'Naša borba za park na Savici postala je ključna tema kampanje za lokalne izbore. Taj slučaj jasno pokazuje kako se upravlja Zagrebom – građani žele jedno, a gradonačelnik odlučuje autoritarno'

 

Dakle, platforma “Zagreb je naš” nastala je spajanjem niza civilnih inicijativa i pokreta?

– Ta je konstatacija tek dijelom točna, odnosno previše redukcionistička. Značajan dio naših članova su iz akademske zajednice, iz sindikata, tu su učitelji i odgajateljice, a tu su i različiti stručnjaci koji rade u kulturi, medijima, kreativnoj industriji i slično. Dakle, stvorena je jezgra koja ima znanje i stručnost, a istodobno ima i borbenost, entuzijazam, spremnost na prosvjedno djelovanje – po principu koji ističu u platformi “Barcelona en Comú” - jednom nogom u institucijama, a drugom na ulici. Shvatili smo, naime, da se malo toga može postići ako se djeluje isključivo izvan institucija. Također smo shvatili da ne trebamo puno računati na razlike između postojećih političkih stranaka jer među njima, kako vidimo, caruju dogovori i preslaganja. Shvatili smo da ako želimo nešto promijeniti, moramo ući u institucije.

Rekli ste da okupljate raznolike skupine ljudi. Gdje biste platformu “Zagreb je naš” svrstali u svjetonazorskom, ideološkom, vrijednosnom smislu?

– Već neko vrijeme javno govorim o slabosti ljevice i potrebi za njezinom obnovom. Platformu “Zagreb je naš” vidim kao prvi ozbiljan pothvat da se redefinira što ljevica danas uopće znači, odnosno da se ona preoblikuje tako da postane politički relevantna. Dakle, mi smo sigurno ljevica, ali želimo biti ljevica 21. stoljeća. Postoje najmanje dva principa po kojima suvremena ljevica mora biti drugačija od one u 20. stoljeću. Jedan je ekološki imperativ –ekološka održivost za nas je imperativ koji prožima ekonomske, socijalne i sve ostale politike. Mi smo, dakle, zelena ljevica. Drugi ključni princip je rodna ravnopravnost: feminizam je imperativ da bi suvremena ljevica oblikovala egalitarne politike koje će težiti ukidanju dvostruke osi nejednakosti – klasne i statusne, gdje pod statusnim nejednakostima mislim na razne diskriminirane identitete – od rodnih i seksualnih do etničkih i rasnih. Zelena i feministička ljevica ima mobilizacijsku snagu da postane relevantna politička snaga.

Dakle, želite preoteti birače SDP-u?

– Apsolutno. Biračima ljevice je jasno da SDP nema kapaciteta nositi se s izazovima koji stoje pred suvremenom ljevicom, a mi im poručujemo – sada imate za koga glasati. Platforma “Zagreb je naš” zajedno s koalicijskim partnerima - Novom ljevicom, Radničkom frontom, OraH-om i Za grad - predstavlja novu zelenu lijevu političku snagu. Daljnje jačanje nas kao lijevog izazivača je nešto na što SDP mora računati.

Zagreb, 140417.
Iblerov trg.
Politicka platforma Zagreb je nas predstavila kandidata za gradonacelnika Tomislava Tomasevica te kandidatkinje za dogradonaclenice Grada Zagreba Danijelu Dolenec i Ursu Nadu Raukar uoci predstojecih lokalnih izbora.
Na fotografiji: Danijela Dolenec, Tomislav Tomasevic, Ursa Neda Raukar.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / HANZA MEDIA

Danijela Dolenec i Urša Raukar na predstavljanju Tomislava Tomaševića kao kandidata za zagrebačkog gradonačelnika platforme “Zagreb je naš”

 

Velika inspiracija su vam primjeri dvaju najvećih španjolskih gradova, Barcelone i Madrida, u kojima su na lokalnim izborima 2015. tradicionalne stranke i njihovi kandidati doživjeli poraz, a pobijedile su nezavisne platforme koje su izrasle dobrim dijelom iz civilnih pokreta. Za gradonačelnicu Barcelone izabrana je aktivistica pokreta protiv deložacija Ada Colau, a za gradonačelnicu Madrida nestranačka kandidatkinja, ugledna sutkinja Manuela Carmena. Koliko je, međutim, situacija u ta dva grada i u Španjolskoj usporediva sa Zagrebom i Hrvatskom?

– Riječ je o političkoj inovaciji, jer pobjedu u ta dva španjolska grada nisu odnijele etablirane stranke, već “ad hoc” progresivne platforme sastavljene samo za lokalnu razinu, što se vidi i u samim nazivima tih formacija: prva nosi ime Barcelona zajedno, a druga Madrid sada. U oba slučaja radi se dakle o platformama, što znači da ste se tom zajedničkom pothvatu čiji je cilj bio ulazak u gradske institucije mogli priključiti a da se niste morali uključiti u stranačku politiku. To je nama bilo izuzetno inspirativno jer se i ovdje suočavamo s istim problemom kao i pokreti u Španjolskoj, a to je da velikom broju ljudi ne pada na pamet uključiti se u stranačku politiku, pa makar samo na razini svog kvarta. Model platforme kakvu smo stvorili omogućuje političko djelovanje jer kaže – nećemo na klasičan birokratski način graditi političku organizaciju, nego si svojim angažmanom, razinom truda i angažiranosti otvarate mogućnost sudjelovanja i suoblikovanja politika. To nam se čini izuzetno važno jer ovakav model ima mobilizacijski potencijal privlačenja novih, mladih ljudi u izgradnju političke organizacije. Druga sličnost u kojoj smo se ugledali na njih je participativnost kao princip izgradnje i kampanje i same organizacije.

Možete li to pojasniti?

– Umjesto da se deklarativno pozicioniramo kao ljevica, fokusirali smo se na to da na konkretne načine pokažemo da se politika može raditi drugačije. Po uzoru na “Barcelona en Comú” napravili smo online platformu na kojoj se naše programske smjernice mogu komentirati i suoblikovati. Svaki stanovnik Zagreba koji posjeti naše internetske stranice može se izjasniti o prioritetima za svoju četvrt i za grad kao cjelinu, dati komentare i prijedloge. Ishod tog procesa za nas je obvezujući, u smislu definiranja prioriteta djelovanja kad uđemo u vijeća i gradsku skupštinu. Istovremeno s radom na participativnoj izgradnji programa aktivni smo u direktnom kontaktu s ljudima, organiziramo okupljanja po gradskim kvartovima i trudimo se osnažiti postojeće inicijative.

Mislim dakle da je ono što nas fundamentalno razlikuje od ostalih povjerenje u demokratski princip suodlučivanja. Naše političke elite tvrde da ljudi tobože nisu dovoljno “politički pismeni”, da ih treba najprije informirati i odgajati, pa im tek u nekoj apstraktnoj budućnosti dati prostora za suodlučivanje. Naša je pozicija upravo suprotna - smatramo da otvaranjem stvarnih prostora za suodlučivanje, kad ljudima otvorite kanale da se uključe tamo gdje njihovo odlučivanje ima stvarne učinke na njihov život – oni te prilike i koriste. Kroz same te prilike se i informiraju, time se podiže njihova politička kompetentnost. Dakle, otvaranjem novih kanala za suodlučivanje dobit ćemo i veću razinu informiranosti kod građana i razvoj demokratske političke kulture.

Je li bitka za park na Savici postala ključna tema kampanje za zagrebačke lokalne izbore?

– Jest. Kroz borbe oko korištenja javnih prostora u gradu stvari postaju kristalno jasne. U tome je bila i stvarna i simbolička važnost borbe za Varšavsku - umjesto objašnjavanja što znače procesi neoliberalne urbane transformacije, na konkretnom primjeru smo pokazali kako izgledaju dogovori između političkih i ekonomskih elita koji štete javnom interesu. Tako je i sad s parkom na Savici – i taj slučaj vrlo plastično pokazuje kako izgleda kad se neko rješenje pokušava nametnuti na autoritaran način, u svrhu partikularnih interesa, ignorirajući javni interes i zahtjeve samih stanovnika. Ova priča traje od 2013. kad je Bandić tamo krenuo izgraditi crkvu. Nedavno sam od aktivista sa Savice čula zanimljivu rečenicu: vjernici na Savici već su odavno mogli imati crkvu da Bandić nije inzistirao da ona mora biti baš u parku. U peticiji koju su stanovnici Savice pokrenuli 2013. bilo je jasno da nemaju ništa protiv izgradnje crkve u kvartu, ali ne u glavnom dječjem parku. Tad je već bilo evidentno da se tu ne radi samo o izgradnji crkve nego o “dilu” zamjene zemljišta između Taksi-remonta i Crkve, u režiji Milana Bandića. U toj epizodi kvartovska je inicijativa pokazala kapacitet oduprijeti se takvoj zloupotrebi. Sada svjedočimo drugoj epizodi u kojoj gradonačelnik pokušava na prepad provesti preuređenje parka, bez javne rasprave, bez javnog natječaja – ma zapravo bez elementarnog uvažavanja demokratskih procedura. Kvart se uspješno tome odupire. Svi su naime za to da se nešto napravi u parku Savica, ali inicijativa Savica za Park smatra da odluka o tome kako će se park urediti mora biti na onima koji tamo stanuju.

Drugim riječima, “slučaj” Savica do kraja je ogolio na koji način Bandić upravlja Zagrebom – pogodujući privatnim interesima, autoritarno, pribjegavajući čak i režiranju protuprosvjeda kao kakav Putin.

Iz drugih medija


Izdvajamo