Proteklih sam tjedana s razumljivim zanimanjem pratio raspravu koja se u Hrvatskoj povela u vezi s Katalonijom. Izneseni su promišljeni, a isto tako i pojedini pristrani argumenti, no držim da sam u svima njima vidio temeljnu empatiju prema mojoj zemlji, koja iznosi na vidjelo bliskost što združuje naša dva društva. Međutim, mimo te naklonosti, nesumnjivo obostrane, provlači se stanovito nerazumijevanje naše stvarnosti, koje je potrebno nadvladavati.
Jedan poznati mislilac iz moje zemlje, Aragón, definirao je Španjolsku kao mnogoliki mozaik. Raznoliku i pluralnu zemlju, i ako smo mi Španjolci nešto naučili iz svojih brojnih povijesnih mijena, onda je to činjenica da smo, kad smo ostajali ujedinjeni u poštovanju spram te raznolikosti, umjeli izgraditi dinamičnije i kreativnije društvo te, nadasve, društvo većeg blagostanja. Iskreno vjerujem da bi bilo besmisleno sada razoriti jedan nedvojbeno uspješan model suživota zbog toga što jedan dio katalonskog društva teži neovisnosti.
Hrvatski mediji skloni su ovih dana doživljavati tu sklonost, manjinsku ali značajnu, kao težnju katalonskog društva u cjelini, i u trenutnim čelnicima autonomnih katalonskih institucija vidjeti glasnogovornike većinskog stremljenja katalonskog naroda. Kada se stvari tako sagledaju, može se razumjeti simpatija koja se u Hrvatskoj primjećuje prema pobornicima katalonske neovisnosti, kao i izjednačavanje njihove težnje s procesom hrvatskog osamostaljivanja. Čak i obrana prava na samoodređenje imanentnog svim narodima, koje prethodi svakoj državi i nadvisuje svaki pravni poredak, pomalja se u ovim okolnostima kao zavodljiv i intelektualno sugestivan stav.
Međutim, katalonska situacija umnogome je različita od one kakvom je prikazuju razni hrvatski komentatori. Mnogo je složenija i bogatija nijansama nego što se opisuje, i stoga veoma udaljena od hrvatskog slučaja. Katalonski nacionalizam, kao i španjolsko društvo, heterogen je i u isti mah nejednako raspoređen u geografiji Katalonije, u njezinim raznim društvenim slojevima, pa čak i dobnim skupinama. I, paradoksalno, daleko od toga da bi ujedinjavao Kataloniju, on je dijeli, razbija i stvara unutarnje i vanjske granice. S obzirom na veću prisutnost u ruralnim područjima i manjim gradovima – zbog izbornog zakona nerazmjerno zastupljenima u katalonskom parlamentu – njegova je snaga u većim i urbanijim sredinama manja. Secesionizam je, doduše, posljednjih godina ojačao, ali zbivanja proteklih dana, kad nebrojene tvrtke, od kojih mnoge imaju stoljetnu katalonsku tradiciju, premještaju svoja sjedišta u druge španjolske gradove, kada tisuće osoba prebacuju svoje bankovne račune izvan Katalonije i kad šutljiva, ili kao što sami o sebi radije govore, ušutkana većina izlazi na ulicu, počela su preokretati tu težnju.
No koja je stvarna razina potpore odcjepljenju? Nedvojbeno ju je teško procijeniti, a ispitivanja javnog mnijenja, kao što dobro znamo, obično se ne odlikuju preciznošću. Pa ipak, postoji presudan podatak, vjerodostojan i provjerljiv. Od povratka demokracije u moju zemlju Katalonija se u mnogobrojnim prigodama većinski izjašnjavala protiv odcjepljenja. Ustav iz 1978. – u cilju čije reforme su glavne političke stranke započele proces analize – odobren je u Kataloniji sa 90,46% glasova za i sudjelovanjem 67,91% upisanih birača. Statuti o autonomiji iz 1979. i 2006. usvojeni su sa 88,15% i 73,9% glasova za te izlaznošću od 59,7% i 49,4%. Na općim katalonskim izborima 27. rujna 2015. stranke koje zastupaju neovisnost dobile su manje glasova od ostalih – 47,7% – iako su zbog izbornog zakona dobile više zastupnika. Ako pak rezultate od 1. listopada ove godine smatramo valjanima, iako je referendum održan bez demokratskih jamstava, sudjelovalo je 43,03% birača, od čega je 90,18% glasalo u prilog neovisnosti. To je 38% Katalonaca s pravom glasa.
Oni koji u Hrvatskoj misle da sadašnji katalonski čelnici govore u ime cijeloga katalonskog društva – kao što ovi sami tvrde – griješe jer ti čelnici predstavljaju stav, bez ikakve sumnje značajan, jedne manjine. Prizori s masovnih prosvjeda 8. listopada u Barceloni pokazali su kako je društvena većina koja se protivi neovisnosti, i koja se od 1978. tako izjašnjavala na glasačkim mjestima, osjetila potrebu da također izađe na ulicu, da otvoreno izrazi svoje osjećaje jer ju je ušutkao gromoglasni aktivizam onih koji podupiru odcjepljenje.
U Hrvatskoj se iznosi argument kako je, s obzirom na manjinsko zalaganje za neovisnost, španjolska vlada mogla odobriti referendum kojim bi se utvrdilo koliki je udio njezinih pobornika. Oni koji tako misle, međutim, zaboravljaju da su, kao i svaki građanin, vlade također podvrgnute vladavini zakona i moraju djelovati unutar važećega zakonskog okvira, koji u španjolskom slučaju ne dopušta referendum o odcjepljenju jer naš Ustav, kao i u Hrvatskoj, štiti jedinstvo zemlje. Španjolska nije plebiscitarni ili skupštinski režim, nego predstavnička demokracija, upravo stoga što je to najbolji sustav koji smo iznašli za zaštitu prava ne samo manjina nego i šutljivih ili ušutkanih većina. Ako smo, dakle, demokratski sklopili društveni ugovor kojim će se naši životi regulirati na najplodonosniji mogući način, morat ćemo poštovati taj pravni okvir, to jest pravnu državu, i usmjeravati svoje težnje za promjenom preko nje, pridobivajući za nju potrebnu većinu – koliko god to bilo teško – osobito kad su posrijedi teme koje se tako presudno odražavaju na život građanstva kao što su jedinstvo zemlje ili temeljna prava i slobode njezinih stanovnika. Nijedno društvo ne može dopustiti da oni koji ne postignu ostvarenje svojih želja zakonskim i demokratski utvrđenim putem pokušaju to isto nametnuti putem ulice, ušutkujući većinu koja ne misli jednako.
Nazvati Španjolsku, kao što sam pročitao, “deficitarnom demokracijom” jer ne priznaje pravo na odcjepljenje značilo bi ne samo obezvrijediti sve zapadne demokracije, a među njima i hrvatsku, nego i relativizirati, umjesto da ga se zaštiti, pravo na samoodređenje, jer se njegova provedba može potkrijepiti samo ako je valjano regulirana. Moja se zemlja, koja se u mnogim aspektima, bez sumnje, treba poboljšati, u tom smislu ne razlikuje od ostalih država. Trenutačno nijedan pisani ustav ne uključuje pravo na odcjepljenje, osim ustava Etiopije, Lihtenštajna i Saint Kitts & Nevisa. Sudovi kao što su Vrhovni sud Aljaske (slučaj Scott Kohlhaas, 15. siječnja 2010.) ili Ustavni sud Njemačke (slučaj Bayernpartei, 16. prosinca 2016.) ili Italije (slučaj pokrajine Veneto, 15. travnja 2017.), da navedemo samo nekoliko presuda, izjasnili su se protiv referenduma za odcjepljenje u svojim zemljama. A, dakako, Ujedinjeni narodi i međunarodno pravo priznaju provedbu prava na samoodređenje samo u tri slučaja – procesima dekolonizacije, strane dominacije ili okupacije, te masovnih i drastičnih kršenja ljudskih prava – među koje ne spada ovaj katalonski.
Izjednačavanje, s druge strane, katalonske situacije s procesom hrvatske neovisnosti i referendumima u Škotskoj i Québecu također ne odgovara katalonskom slučaju. Hrvatska je nastala iz težnje koju je gajila golema većina stanovništva, iz urušavanja jugoslavenske države, čiji je Ustav iz 1974. priznavao federalnim republikama pravo na odcjepljenje, iz odsutnosti demokracije i iz rata. U slučaju Québeca sam Vrhovni sud Kanade potvrdio je 20. kolovoza 1998. načelo teritorijalne cjelovitosti država i priznao pravo na samoodređenje pod uvjetom da se ono provodi “unutar zakonskog okvira države”. Unutarnjega zakonskog okvira koji se također poštovao u škotskom slučaju, kad je parlament u Westminsteru prenio na edinburški parlament ovlaštenje za raspisivanje rečenog referenduma. U oba smo slučaja, osim toga, imali posla s povijesnim procesima konstituiranja tih dviju država koji su uvelike različiti od onih španjolskih.
Slučaj Katalonije nedvojbeno je osobit. Osim što pokret za neovisnost nije većinski, proces što su ga katalonske vlasti pokrenule da aktiviraju proglašenje neovisnosti isto je tako povrijedio unutarnji zakonski okvir španjolske države i norme same Autonomne zajednice Katalonije, počevši od njezina vrhovnog zakona, Katalonskog ustava, koji propisuje dvotrećinsku većinu, dakle 90 glasova, da bi se odobrili zakoni o referendumu i prelasku na Katalonsku Republiku. Riječ je o zakonima koje su pobornici neovisnosti usvojili početkom rujna sa samo 72 glasa u postupku koji je sam po sebi prekršio odredbu Katalonskog parlamenta, jer su oba zakona izuzeta iz parlamentarne rasprave i jer su izostala odgovarajuća zakonska izvješća. Čak je prekršen sam zakon o referendumu, poništen od Ustavnog suda, time što je referendum 1. listopada proveden bez Izbornog povjerenstva što ga je rečeni zakon predviđao. Drugim riječima, nezakonitost ab initio referenduma 1-0 od 1. listopada ne može se ni na koji način legitimirati na temelju izjašnjavanja navodno 38% katalonskoga biračkog tijela, koje se osim toga izjasnilo bez demokratskih jamstava, bez stvarnog cenzusa i s mogućnošću da se glasa više puta. Bio je to, osim toga, referendum što su ga organizirale i kontrolirale organizacije koje promiču neovisnost i koje subvencionira Generalitat, bez neovisnoga nadzornog organa i prebrojavanja glasova.
U Hrvatskoj se tumači kako je izostanak volje za dijalogom predsjednika španjolske Vlade Mariana Rajoya doveo do povećanja broja onih koji podupiru secesionističke teze. Ovdje iznova nedostaju potrebne nijanse koje bi nas dovele bliže stvarnom stanju. Kad je Carles Puigdemont u travnju 2016. predočio Marianu Rajoyu 46 zahtjeva katalonske Vlade, odgovor državne Vlade bio je vrlo jasan. Moguće je razgovarati o svima njima, osim o jednom: održavanju referenduma o neovisnosti jer Ustav, ako se prethodno ne izmijeni, to ne dopušta. Kad govore o potrebi za dijalogom, trenutačni katalonski čelnici u javnosti naglašavaju riječ dijalog, izostavljajući međutim činjenicu da se on mora voditi u vezi s održavanjem rečenog referenduma. Taj reduktivizam u sposobnosti za dijalog čelnika pokreta za neovisnost ne samo da osiromašuje političku raspravu u Kataloniji nego i sprječava dijalog s ostatkom Španjolske, i usto je rascijepio katalonsko društvo izuzevši iz rasprave formule koje nisu secesionističke i koje se u većoj mjeri prihvaćaju u Kataloniji i ostatku Španjolske. Smatram da u tom kontekstu trebamo shvatiti i činjenicu da su stotine tisuća osoba morale 8. listopada izaći na ulice Barcelone da se izjasne protiv odcjepljenja i u obranu Ustava, pod geslom “Dosta, vratimo se zdravom razumu”.
Jedan od razloga, naprotiv, koji jesu odlučno pridonijeli jačanju katalonskog pokreta za neovisnost jest taj što dotični pokret ne nastaje spontano odozdo prema gore, kao što tvrde independisti, nego ga potiče sama katalonska Vlada. Na taj način predodžba o Španjolskoj koja je u sukobu s Katalonijom, koja je tlači i podjarmljuje, dovodi do stvaranja niza “paralelnih stvarnosti” u svim područjima, od povijesnog do gospodarskog, a koje teže brisanju zajedništva naklonosti i uzajamnih koristi što ujedinjuju sve pokrajine moje zemlje. Španjolska se tako za te doktrinarne pobornike neovisnosti pretvara u žrtvenog jarca za sva zla koja snalaze Kataloniju.
Neobično je vidjeti kako se taj skup “paralelnih stvarnosti” mimetski ponavlja kod nekih hrvatskih komentatora, što je, koliko shvaćam, plod njihova ograničenog poznavanja složene povijesti Španjolske. Stoga, kada tvrde “Španjolska nas pljačka”, oni koji podupiru odcjepljenje prikrivaju činjenicu da autonomne zajednice kao što su Madrid i Baleari pridonose više po glavi stanovnika državnom proračunu (3086 odnosno 2670 eura u 2015.) nego Katalonija (2602 eura), ili da je negativan fiskalni saldo Katalonije sličan onomu što ga u zapadnim zemljama imaju najrazvijenije regije (prosječno 3,85% svoga BDP-a naspram 3,75% u slučaju Katalonije 2015. godine).
Povijesnim činjenicama također se manipulira s jasnom namjerom stvaranja katalonskog identiteta u opreci spram španjolskoga. Rat za nasljeđivanje španjolske krune početkom 18. stoljeća tako se pretvara u rat za odcjepljenje, koji se okončava podjarmljivanjem Katalonije. Čak se, desetljećima nakon što je prestala frankistička represija, i dalje govori o progonu katalonskog jezika, dočim se u stvarnosti danas u Kataloniji progoni kastiljski, kao i studenti koji ga izabiru kao radni jezik te svi oni mislioci, pisci i političari koji ne pristaju uz teze pobornika neovisnosti. Stoga ne čudi što su incidenti s nedavnoga glasanja, kad je policija po nalogu Visokog suda Katalonije pokušala zatvoriti glasačka mjesta nezakonitog referenduma, predmet kojekakvih zloupotreba. Objavljene su brojne snimke policijskog djelovanja i govorilo se o više stotina ozlijeđenih, ali nije bilo ni jedne jedine slike tih ranjenika u bolnicama – jer ih je, čini se, bilo samo petero – kao ni agresije na pripadnike redarstva. Srećom, pravosuđe potpuno neovisno istražuje te događaje i The Guardian već piše o slučajevima lažnih vijesti.
Jednako se tako promiče vizija sretne Arkadije, u kojoj iz javne rasprave izostaju izvješća samoga Generalitata o njegovoj nesposobnosti da zajamči sadašnji mirovinski model u neovisnoj Kataloniji. Ili se tvrdi da će neovisna Katalonija ostati u Europskoj uniji, da će zadržati euro i mjesto u španjolskoj nogometnoj ligi. No ta se vizija već počela raspršivati, kao što se ovih dana one “paralelne stvarnosti” počinju urušavati u srazu s tvrdoglavom realnom zbiljom.
Ovoga će tjedna Senat Španjolskog parlamenta raspravljati o primjeni članka 155. Španjolskog ustava na Kataloniju, koju će morati odobriti apsolutna većina. Riječ je o odredbi nadahnutoj člankom 37. Njemačkog ustava, kojom španjolska Vlada ne stremi ukidanju katalonske autonomije, kao što se prikazuje u hrvatskim medijima, nego želi intervenirati u funkcioniranje njezinih institucija kako bi postigla četiri cilja: ponovo uspostaviti u Kataloniji legalnost i vladavinu zakona, od kojih su se katalonski politički čelnici udaljili i čija smjena se sada predlaže, obnoviti društveni suživot koji je trenutno u krizi, nastaviti putem gospodarskog oporavka koji su ugrozili pristaše neovisnosti te u roku od šest mjeseci u normalnim uvjetima održati opće izbore u Kataloniji. Razmjerna i postupna primjena mjera koje je španjolska Vlada predložila Senatu bila bi privremenog karaktera i ne bi predstavljala nikakva ograničavanja građanskih i političkih sloboda. Njihovo moguće usvajanje od strane Senata prati osnivanje povjerenstva – unutar španjolskog Zastupničkog doma – za reformu i osuvremenjivanje ustava, osobito teritorijalnog ustroja države i njezina financiranja.
Pošto smo se proteklih mjeseci naslušali tolikih banalnih argumenata, tolikih tvrdnji koje su kasnije bile opovrgnute činjenicama, i pošto smo vidjeli kako se produbljuje rascjep u katalonskom društvu, očito je da se model jednog društva teško može graditi na manihejskom i simplicističkom diskursu kakav je zavladao u Kataloniji. U Španjolskoj i unutar Katalonije u znatnoj smo većini mi koji smatramo da, nasuprot isključujućim granicama što ih zacrtavaju pobornici neovisnosti, raznolikost, daleko od toga da bi isključivala, u stvari spaja. Čini nas konkurentnijima, osnažuje nas u odnosu na izazove s kojima se moramo suočiti te nam nudi brojnija i bolja rješenja za dileme društava koja su izvrgnuta vrtoglavim procesima promjene.
*autor je veleposlanik Španjolske u Hrvatskoj
