SVE JE OTKRIO ZA GLOBUS

VELIKA ISPOVIJEST JEDNOG OD NAJBOGATIJIH HRVATA: ZAŠTO SAM SE POVUKAO Juroslav Buljubašić prodao sve svoje tvrtke i postao dioničar globalnih divova

Split, 050917.
Poduzetnik, Juroslav Buljubasic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić/Hanza Media / CROPIX

 

Proveo sam, u Splitu, nekoliko dana s jednim od najpoznatijih dalmatinskih poduzetnika, ujedno i jednim od najbogatijih ljudi u Splitu (nekada su ga nazivali “najvećim hrvatskim privatnim brodarom”, ali on to više nije), Juroslavom Buljubašićem (rođ. 1960.), i bio svjedokom njegovih najnovijih poslovnih i životnih metamorfoza i transformacija – kako onih koje su već u tijeku, tako i onih koje će tek uslijediti.

Nešto od toga Juroslav Buljubašić je već bio navijestio u svom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 21. ožujka – tada je obznanio svoj definitivni odlazak iz brodarstva, ali i iz još nekih biznis-grana kojima se bavio u posljednjih 30-ak godina – no stvarni su razmjeri zaokreta u njegovoj poslovnoj karijeri, ali i osobnu životu, zapravo mnogo veći.

Split, 050917.
Poduzetnik, Juroslav Buljubasic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić/Hanza Media / CROPIX
 

Prava je istina da Juroslav Buljubašić više nema gotovo nikakvih poduzetničkih ambicija, da mu je, u neku ruku, svega dosta – eto odnedavna je i svoja dva luksuzna splitska hotela, sa 4 zvjezdice, hotel “Dioklecijan” u Kranjčevićevoj i hotel “Marmont” u srcu stare gradske jezgre Splita, tik uz Dioklecijanovu palaču, prodao svojim sinovima, Tomislavu i Jurju – i da će u ostatku svoga života proputovati sve one zemlje i kontinente na kojima još nije bio (a neke će, poput Čilea, ponovno posjetiti), a onda bi se, kako mi je navijestio, u dubokoj starosti vratio na onu točku svog života s koje je, tamo negdje 1960-ih, i počeo – kad je kao osnovnoškolac ministrirao u crkvi sv. Križa u splitskoj Veloj Varoši, pod Marjanom, ispod Plinarske, tamo gdje je, usput rečeno, 1953. rođen nekadašnji (od 2003. do 2009.) hrvatski premijer Ivo Sanader. Vratio bi se, drugim riječima, Bogu.

– Ali ne još – naglasio mi je Buljubašić, da kojim slučajem ne bi bilo zabune – ima za to vrimena. Polako... Ima vrimena. Ali kako god bilo, nemojte mi isključivati tu mogućnost, možda mu se doista i vratim (njemu, Bogu – op. a.)... Nismo se mi rastali u lošim odnosima...

Memoari

U ovome trenutku Juroslav Buljubašić osjeća snažnu potrebu da podvrgne malo kritičnijoj provjeri sav svoj život i svoju poslovnu karijeru, da uputi neke važnije poruke svojim sugrađanima Splićanima, ali i svekolikoj hrvatskoj javnosti, a volio bi, kako mi je povjerio, sve to staviti i u jednu knjigu ili knjižicu, neku vrstu memoara, koja bi udarila pečat svemu onome što je on na ovome svijetu bio – ili možda nije bio, ali je htio biti, a možda nešto od toga još i bude... Pitam ga kakva bi to knjiga trebala biti, a on mi odgovara:

– Napisat ću knjigu o cijelome ovome periodu kroz koji sam prošao – od socijalizma do divljeg kapitalizma, i u njoj ću opisati i analizirati što je sve vrijedilo tamo (u Jugoslaviji – op. a.) i što ovdje (u samostalnoj kapitalističkoj Hrvatskoj). Sve ću to staviti na vagu, pa neka svi vide... Bit će to zanimljivo štivo, sve ću to izanalizirati na temelju vlastitog iskustva, koje nije zanemarivo...

Ali polako, ima vrimena, rekao bi on, Juroslav Buljubašić. Ima vrimena i za knjigu i za sve ostale važne ili manje važne stvari, a sada... Sada, kaže meni Buljubašić, okorjeli hedonist, idemo na jedan lijepi izlet u Tivat, u Crnu Goru, idemo malo hvatati lignje, zajedno s Edom Pezzijem. U Tivtu su Buljubašićevi i Pezzijevi bili smješteni na brodu Seagul II (vlasništvo J. Buljubašića i njegova poslovnog partnera, Danca Henryja Jorgensena), na kojem je Buljubašić kuhao.

– Vi dobro kuhate? - pitam Buljubašića.

– Da, dobro kuham, zadnjih četiri-pet godina vježbam... Najbolje radim šalšu. Kako? Pa, prvo stavljam luk i kapulu, dodam malo i mrkve radi slatkoće, to sve dinstam na maslinovu ulju, onda dodam oguljene svježe pome i, 15 minuta prije nego što bude gotovo, ubacim šaku kapara i žlicu kvasine; lagano to dinstam, da se sve to prožme... Jedino je moja pokojna mati to radila bolje. Da je prvenstvo svita u kuhanju šalše, bio bih među prvima!

Gratis za Sanadera
Split, 050917.
Poduzetnik, Juroslav Buljubasic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić/Hanza Media / CROPIX
 

 Onako usput, raspitujem se kod Buljubašića za taj njegov brod, Seagull II (oldtimer, star 70 godina, rađen je sa zakovicama, ništa na njemu nije vareno). Je li to ta jahta na kojoj tjedan dana najma stoji 110 tisuća eura?

Odgovara mi potvrdno. Pitam ga onda je li točno da je na toj jahti lani, tj. 2016., plovio s Ivom Sanaderom. Informacija je, kaže mi, samo djelomično točna, pa objašnjava:

– Sanader na brodu nije bio sa mnom, nego s dicom i ženom. Tri dana. To je bilo gratis.

Pitam Buljubašića je li dobar sa Sanaderom. Odgovara mi potvrdno, ali dodaje:

– Ali dobar sam ja i s Bajićem...

Prigovaram mu zašto se ograđuje. A on na to odgovara:

– Ne ograđujem se, nego samo kažem – iz razloga što sam upravo ja upoznao Sanadera s Mladenom Bajićem (dugogodišnjim državnim odvjetnikom u RH – op. a.)! Kako? Pa skupa su išli u školu na Marjanu, u istu školu u koju sam i ja išao – ali u različitim periodima. Znao sam, dakle, i jednog i drugog, pa smo, kad je bila smjena vlasti, oko 2004., išli zajedno i na ručak. Ili na kavu, tu negdje, u Splitu... I onda sam zbog “grižnje savjesti” što sam im obnovio to poznanstvo, a Bajić ga je poslije zatvorio, dao Sanaderu i njegovoj familiji tri dana gratis na toj svojoj jahti!

– Čujete li se i danas i sa Sanaderom i s Bajićem? – pitam Buljubašića.

Odgovara mi potvrdno, i dodaje: “Bajić je iz Brela, ima tamo staru kuću koju obnavlja...”

Pitam Buljubašića kako mu se dopala aktualna Sanaderova knjiga (“Doba politike – detuđmanizacija”). Kaže:

– Može on i bolje... Mogao je napisati i dublju knjigu...

Povlačenje

Sjedimo na drugom katu Buljubašićeva hotela “Dioklecijan” u Kranjčevićevoj, na vrlo atraktivnoj, pomalo uzdignutoj splitskoj lokaciji – ali koliko atraktivnoj toliko pomalo i zbunjujućoj; naime tu Split 2 prelazi u Split 3, nije odavde toliko daleko čuvena četvrt Mertojak, s koje se regrutiraju pripadnici Torcide... Doručkujemo i ćakulamo.

Podsjećam Buljubašića iz čega se sve povukao, ili se povlači, u protekle 3-4 godine: izišao je iz brodarstva (zbog, kako je rekao, manjeg profita), napustio je hotelijerstvo (prodavši hotele sinovima), završio je također i s bankarstvom (svoju Banku splitsko-dalmatinsku svjesno je poslao u stečaj), prije dvije-tri godine prodao je vjetroelektranu kod Zagvozda, prije 15 godina prodao je kabelsku televiziju... Zašto i čemu svi ti odlasci i povlačenja? Kaže:

– Napravio sam dosta toga. Žao mi je što nismo sačuvali državu. Da jesmo, onda bih i ja sačuvao neke svoje ozbiljnije tvrtke. Naprimjer, u bankarstvu bih možda išao dalje, išao bih dalje i u kabelskoj televiziji, možda i u energiji obnovljivih izvora... Međutim, bez države kao majke – ne kao maćehe, što se vidjelo sada i na Agrokoru – nema ni ozbiljnih hrvatskih tvrtki. A, po meni, bez ozbiljnih kapitalista nema ni kapitalističke države! Danas je kod nas sve što vrijedi u rukama stranaca – od bankarstva, telekomunikacija, obnovljivih izvora energije, naftnih kompanija... Stranci kontroliraju sve što imalo vrijedi, pa je zasluga stranaca i za ovu situaciju koju sada imamo – iako je percepcija javnosti da su za sve krivi domaći kapitalisti, kojih, zapravo, više nema. To što ih je ostalo možemo izbrojiti na prste jedne ruke: Vlahušić, Tedeschi, Grbešić (u Splitu je imao Brodomerkur, u Osijeku ima Saponiju), Roglić, Tomo Mamić u Splitu... A bez domaćih kapitalista nema... Ma gledajte, ako je Hrvatska kapitalistička, onda bi i kapitalisti, po mom mišljenju, trebali biti hrvatski, kao nositelji uspjeha ili neuspjeha...

Tumačim Buljubašiću (uostalom, on to zna bolje nego ja) da su to objektivne zakonitosti globalnog kapitalizma i da drugačije, zasigurno, ne može biti. I čemu onda kukanje? On kaže:

– Ne kukam, tko kaže da kukam? Ali ja zato više ne radim i ne bavim se više politikom!... Mišljenja sam da bi za početak trebalo dignuti minimalnu plaću, kod nas u Hrvatskoj, na 800 eura, a penziju na 600 eura. To moraju odlučiti ovaj globalni kapitalizam i hrvatska politika.

Split, 050917.
Poduzetnik, Juroslav Buljubasic.
Foto: Ante Cizmic / CROPIX
Ante Čizmić/Hanza Media / CROPIX
 

Malo je zastao, a onda nastavio:

– Vidite, za taj Agrokor, preko kojega se, koliko sam upoznat, izvozilo na tržište bivše Jugoslavije preko 40 posto poljoprivrednih proizvoda iz Hrvatske, država nije napravila ništa da mu pomogne. A, pitam se, gdje će se plasirati svi ti hrvatski proizvodi, kad Agrokor više ne bude vlasnik maloprodaje? Na policama stranih trgovačkih lanaca, koji su u Hrvatskoj, možda je samo 10 posto hrvatskih proizvoda... E pa kad je tako, onda sam se i ja odlučio ponašati globalno! Prodao sam puno toga ili gotovo sve što sam imao – i sada sam u dionicama brojnih zvučnih i manje zvučnih svjetskih tvrtki, njih nekoliko desetaka, od Applea i Samsunga nadalje... I baš mi je dobro tako. Zašto da ja budem sam, na tom okrutnom tržištu, sa svojim tvrtkama, kao stopostotni vlasnik, zašto da se borim i primam udarce? Bolje je ovako, biti dioničar, a ne vlasnik...

Profit

Kad mi je to Buljubašić rekao, sjetio sam se jedne njegove izjave, prije nekoliko godina, u jednome hrvatskom listu. Izjavio je, tada: “U svim svojim tvrtkama smanjio sam svoj udjel na 16 do maksimalno 30 posto.” Podsjetio sam ga na to, a on mi je odgovorio:

– Da, to mi je kazao, tj. tako me savjetovao, jedan Englez, zvao se Taylor, nešto smo radili oko osiguranja brodova... Rekao mi je: “Ako želiš guštati, budi manjinski vlasnik! I ja sam ga poslušao. I u zadnjih pet godina idem u tom smjeru... Nije to uopće teško razumjeti. Ako si ti većinski, onda svi problemi idu tebi. A ovako... Sve sam proputovao, toliko sam toga prošao s ljudima, i zapravo – pametnome i ne treba savjet. A budala ga ne sluša...

Drugim riječima – poslušajmo opet Buljubašića:

– Shvatio sam kako funkcionira globalni kapitalizam. Ovo je puno lakše. Danas imam dionice u najmanje 50 tvrtki: Samsung, Apple, Booking.com, Tesla... Ali ne moraju to biti zvučna imena da bi donosila profit. Ima i, široj javnosti, potpuno nepoznatih... Na Malti imam lijepih firmi, ali tamo je plitko, malo tržište. I u Čileu imam – to je puno jače tržište (Buljubašić je, kao što je poznato, generalni konzul Čilea u RH)... Lijepo je to: jedan telefonski razgovor s brokerom i izađeš iz tih dionica (u nekoj tvrtki ili investicijskom fondu – op. a.), i ne zanima te što će se tamo desiti, a da imaš tvornicu, dobio bi tamo proljev! Budući da ih ne možeš poraziti (Buljubašić je ovdje mislio na globalni kapitalizam kao takav – op. a.), onda radiš što i oni!

O Todoriću

Potom se Buljubašić opet vratio na Agrokor. Vidim, i sam teško doživljava ove teške i sumorne dane u Agrokoru. Pa kaže:

– Devedeset posto Hrvata će osuditi Todorića i Agrokor, iako je Todorić od početka svoje karijere do danas plaćajući poreze napunio jedan godišnji hrvatski proračun. Ili dobar njegov dio... A da smo imali stotinu Todorića, ili stotinu Agrokora, mi bismo danas bili Švicarska!

Kažem Buljubašiću da u njegovu glasu, odnosno u njegovu načinu razmišljanja, prepoznajem nešto od gorčine. Dobro, možda ne gorčine, nego žala...

– Žala? Pa žao mi je. Kad se, 1990., stvarala hrvatska država, mišljenja su bila da će biti bolja (od Jugoslavije, odnosno od nekadašnje SRH u SFRJ – op. a.). A na kraju je ispalo da nije dobra ni za hrvatske vojnike, koji su završavali po zatvorima vani, ni za hrvatske radnike, ali ni za hrvatske poslodavce – kojih više nema ili ih je malo... Nitko nije zadovoljan osim političara, a čak i oni nalaze sve manje zadovoljstva u ovoj situaciji u kojoj se sada nalazimo...

Juroslav Buljubašić ima suprugu Gordanu (bivšu odgojiteljicu u vrtiću) i četvero odrasle djece: Sandru (34 godine), Tomislava (26 godina, prije tri godine završio je Ekonomski fakultet Webster u Beču), Jurja (studira u Beču za pilota) i Josipa (18 godina, završio je gimnaziju u Splitu).

Supruga Gordana drži hotel s 12 apartmana (“Bračka perla”) u pješčanoj uvali u Supetru na Braču. Uz splitske hotele “Dioklecijan” i “Marmont”, to je danas, praktički, jedino što je Buljubašićevo, a da se i golim okom može vidjeti (i doživjeti). Ono ostalo, dionice, to je, više ili manje, virtualni novac, iako Buljubašiću donosi puno (itekako opipljivog) profita...

Buljubašićeva kći Sandra vodi privatnu turističku agenciju u Splitu.

Najstarijem sinu Tomislavu Buljubašić je prije tri godine – čim je diplomirao u Beču – prodao hotel “Dioklecijan”. Ozbiljan, prekrasan hotel, sa 4 zvjedice, podignut prije 10-ak godina; ima 56 soba plus aneks od 12 soba za umirovljenike (taj aneks je u biti jedan vrlo luksuzan starački dom u kojemu mjesečni boravak košta oko 2000 eura).

U povjerenju, Buljubašić mi je rekao da je taj starački dom napravio (i) za sebe, kad ostari i onemoća... Za svoje posljednje dane (i godine)...

Srednjem sinu Jurju Buljubašić je, prije godinu dana, prodao hotel “Marmont”, još ljepši i luksuzniji od “Dioklecijana”.

Egzotične destinacije

Pitam Buljubašića koja mu je to “fora” da prodaje svoje hotele sinovima.

– Prvo, želim da moji sinovi uz svoj rad nešto i naprave. Da ne osjećaju da su od mene nešto dobili, nego da su to i svojim radom zaslužili. Oba su hotela kreditno opterećena (krediti su od RBA, na 10 godina), ali to su ugodni krediti, nisu lihvarski, mogu se servisirati, uz kvalitetan rad... A drugo, ja sebi želim osigurati mirnu i ugodnu starost. Sinovima, obojici, prodao sam hotele za svoj equity (temeljni kapital), koji je bio uložen u te hotele, a oni će meni vraćati, tj. već vraćaju, iz svoje buduće dobiti u sljedećih 20 godina. Dakle, dio svog profita ustupaju meni, Juroslavu Buljubašiću, praktički kao rentu. A što ću ja s tom rentom? Otići ću u one kutke svijeta na kojima još nisam bio ili bih ih želio ponovno posjetiti.

A kamo to? – pitam Buljubašića. Odgovara:

– Prvo Vijetnam, bio sam tamo prije tri godine. Privlači me ondje priroda, ali i način života koji je tamo ostao – sustav između socijalizma i kapitalizma. Onda Čile, tamo ću ići odmah iza Nove godine. Bio sam u Čileu desetak puta, ali uvijek tamo rado odem. Prvo odem u Antofagastu, skroz na sjeveru Čilea, a onda se prebacujem u Punta Arenas, u pokrajini Ognjena zemlja, to je najjužniji grad na svijetu, već prema Južnom polu... Prodao sam hotele djeci da bih si mogao to priuštiti!

A kako, tj. čime, Buljubašić putuje, na te egzotične destinacije? Odgovara:

– Putujem avionom. A kad se sleti, uzme se auto da se zaokruži cjelina. Putujem s ruksakom. Toliko sam se izvježbao da mi u ruksak stane za sedam dana. Ne treba ti velika prtljaga. Ako ti u hotelu peru, dovoljno ti je da imaš dvoje mudante (gaće), dvije majice i, ako je zima, dva para bičvi (čarapa)...

A s kim putuje?

– Većinom idem sam... Sam... Kad mi je mama umrla, prije 10-ak godina, ja sam ostao sam...

A prijatelji? – pitam Buljubašića.

– Ako u svom životu uspijete doći do brojke 10 kad je riječ o prijateljima... Ali ja ih nemam. Sad ću biti iskren: nemam nijednoga pravog prijatelja. Nikoga.

Pitam Buljubašića – sasvim logično pitanje – osjeća li se usamljenim. Kaže:

 – Ne, jer imam veliku familiju, čak mi nekad i dosadi... Možda zato ovako često pobjegnem na put.

Splićani o Buljubašiću

Oko podneva prošetali smo gradom. Buljubašić me odveo na marendu u kultnu konobu “Tri volta”, u Dioklecijanovoj palači (da upoznam “vodeće” splitske redikule – kako mi je rekao). Ta je konoba sada posebno in. Tu su se nekada okupljale splitske prostitutke, a sada je tu odlična spiza. Buljubašić kaže:

– Između dva svjetska rata Split je imao desetak bordela. Imali su zvjezdice, bili su kategorizirani, kao danas hoteli; to je kategorizirao gradonačelnik. Vidite, u ovoj konobi ne bi htjeli strance, stranci im idu na živce, konobarica namjerno ne govori strane jezike (doista, za susjednim stolom sjedila je poveća skupina Engleza kojima je konobarica monotono, nezainteresirano čitala iz jelovnika, na hrvatskom, kako je “sve lipo”), ali stranci su tu konobu svejedno nanjušili i tu sad gnjave... I konobaricu i lokalne redikule...

Za vrijeme ručka, otkrivam Juroslavu Buljubašiću što Splićani govore i misle o njemu (tj. što su meni sve ispričali tijekom mog trodnevnog boravka u Splitu). Sluša me sa znatiželjom, nije mu svejedno (a i kome bi).

Prvo mišljenje: među prvima je (još 1980-ih) gurao – on, Juroslav Buljubašić – poduzetničku ideju; donio je u Split, u Dalmaciju, nove vjetrove.

Buljubašićev je odgovor bio kratak: “Da.”

Stajalište br. 2: Buljubašić je, u svom poslu, uvijek imao dobru zaleđinu, i nikad se nije stavljao u prvi plan. Buljubašić na to kaže:

– Pa i nisam, nisam takvi tip. Evo vidite kakvu majicu imam na sebi (nebrendiranu, prilično otrcanu – op. a.)... Stalno sam na ulici...

Stav br. 3, tu stvar već postaje intrigantna: Buljubašić je (u svom biznisu, od svojih prvih početaka pa do danas) uglavnom baratao tuđom, a ne svojom lovom. Buljubašiću to, vidim, imponira, smije se pa kaže:

– Da, to je uvik lipše!

Stajalište br. 4: nema velikih afera oko Buljubašića. Buljubašić:

– Tako se desi, na to ne možeš utjecati... U Splitu te svrstaju, od rođenja, u jednu od tri kategorije: ili si peder, ili si redikul, ili si lupež. Meni je moj mali Josip (najmlađi Buljubašićev sin – op. a.) jednom rekao, kad je još išao u školu: “Znaš, tata, što znače ona slova ‘BL’ na tvom trajektu za Anconu?” Ta slova su, inače, bila kratica za “Blue Line”. Ali kaže meni mali Josip: “To ti, tata, znači – Buljo Lupež!” To je on čuo u školi...

Ocjena br. 5: Buljubašić zna prepoznati trenutak: kad ući, a kad izletjeti; skroz je pragmatičan. Buljubašić na to kaže:

– To je moja strategija. I ne biti uporan previše... Kad vidiš da je tvrdo, pustiš to i ideš dalje...

Stajalište br. 6: Buljubašić je uvijek HNS-linija (jedan je od utemeljitelja HNS-a u Splitu – op. a.), ali ima dobre veze i sa Sanaderom i s Jadrankom Kosor, pa i sa SDP-om; no u biti je više liberal... Buljubašić na to ovako gleda:

– Ima istine u tome. Manje-više sam od 1990. poznavao sve političare. Hrvatska je mala. Poslije druga Tita, kojeg nisam poznavao, na ovim prostorima jedini državnik koji je ostavio traga jest Franjo Tuđman. A Savka, koja je meni bila najdraža kao političarka, nažalost nije uspjela 1990. ostaviti značajniji trag...

A tko je u Hrvatskoj političar br. 2, tj. prvi nakon Tuđmana? – pitam Buljubašića. Odgovara:

– Valjda će ga budućnost dati... Nema ga zasad... Iako sam za vrijeme Tuđmana loše mislio o njemu. A isto sam do 1990. mislio tako (loše – op. a.) i o Titu. Nisam bio u Partiji. Mislio sam da će kapitalistička država biti bolja.

Titova Hrvatska

Malo je zastao, a onda nastavio:

– Do 1990. sam mislio da je titovski samoupravni socijalizam loš, da ga treba mijenjati, da je loš za Hrvatsku – i da će kapitalizam biti puno bolji. S odmakom od 27 godina mogu kazati da je, nažalost, u ovom kapitalizmu Hrvatskoj ostalo vrlo, vrlo malo. Bez obzira na to što mi mislili o Titu – ružnih stvari je sigurno napravio, od Bleiburga do Golog otoka – ali u Hrvatskoj smo 1970-ih i 1980-ih imali kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, škole, vrtiće, kazališta, sportska društva, klubove – koji su bili za sve nas otvoreni. Da se ja kao mladić mogu baviti sportom, kulturom bez plaćanja, da mogu ići na fakultet bez plaćanja... Imali smo, manje-više, sve; skromno, ali smo imali. Točno, bio je jednopartijski sustav, i kad kažu da su se branili vjerski osjećaji, dijelom je to točno, Crkvi se nije dopuštalo da bude društveni čimbenik, što je za Crkvu zapravo bilo bolje... Ali ja sam i kršten i krizman i bio sam ministrant – i nisam imao nikakvih neugodnosti...

Stajalište Splićana o Buljubašiću br. 7 glasi: Buljubašić je hedonist i (za neke pseudo) elitist, u biti mu novac i materijalno znači sve. On, međutim, za sebe kaže:

– Novac za mene nema vrijednost. Što bi meni značilo da ja umrem a iza mene ostane ne znam koliko novca? Tvoje je samo ono što si potrošio! Ja bih volio, kad bih uspio, sve svoje potrošiti. Sinove sam zbrinuo, nikome ne moram ništa ostaviti. A filantrop nisam, to je točno, nemam to u sebi. Ja sam Dalmatinac – a Dalmatinci su najbliži hedonizmu!

I na kraju, ocjena (ili procjena, svejedno) br. 8: Buljubašić igra pozadinsku igru, on uvijek istura igrače, a sâm je u pozadini... Buljubašić na to kaže:

– Ima tu istine – posebice dok sam se bavio politikom. A sad, otkako sam se umirovio, poduzetnički i politički, čak i ne glasam više.

Izdvajamo