U zapaženoj knjizi “Neverending Wars: The International Community, Weak States, and the Perpetuation of Civil War” (2005) američka znanstvenica Ann Hironaka pokazala je da su nakon Drugoga svjetskog rata građanski ratovi postali mnogo učestaliji i dugotrajniji nego prije njega poglavito zato što se promijenila “međunarodna ekologija”. Uzroci građanskih ratova razlikuju se od zemlje do zemlje, ali Hironaka tvrdi kako je povećanju njihove učestalosti i trajnosti nakon 1945. bitno pridonijela promjena prirode međunarodnoga političkog sustava u koji je uključeno mnogo slabih država.
Bez resursa
Slabe države nastale su raspadom kolonijalnih carstava i državnim osamostaljenjem bivših kolonija, kao i uspjehom secesionističkih pokreta u nekim zemljama. Što su slabe države? Znanstvenici ih različito definiraju, ali su suglasni o tome kako su posrijedi političke tvorevine koje nemaju dovoljno materijalnih resursa za održiv ekonomski razvoj, koje nisu sposobne izgraditi jake državne strukture (vojsku, policiju, upravu i dr.) koje bi kontrolirale državne granice i imale učinkovitu vlast na cijelome državnom teritoriju te, posljedično, ne mogu uspješno gušiti pobune protiv središnje vlasti, suzbijati secesionističke pokrete i sprečavati teritorijalnu fragmentaciju države. Premda ne mogu djelotvorno funkcionirati, slabim se državama ne dopušta da prestanu postojati. Postoji jedan supstancijalan razlog zbog kojega one postoje: glavni igrači u međunarodnoj zajednici ne dopuštaju da propadnu i nestanu zbog vlastitih strateških globalnih ili regionalnih interesa.
Hironaka, kao i mnogi drugi autori, ubraja Bosnu i Hercegovinu u slabe države. SAD i druge zapadne zemlje, tvrdi autorica, intervenirale su u građanski rat 1992-1995., ali su podcijenile slabost bosanskohercegovačke države te su se dovele u položaj da desetljećima nakon “uspješnog” svršetka sukoba moraju sprečavati da se ta slaba država ne raspadne. A cijena je izvanjskog održavanja BiH enormna.
Provedba Daytona
Kako je mirovni sporazum u Daytonu sklopljen dok sukobi još nisu bili potpuno riješeni ni na bojnom polju ni za pregovaračkim stolom te kako ga domaći akteri nisu verificirali ni na jedan demokratski način – plebiscitima ili odlukama svojih predstavničkih tijela – valjalo ga je nametnuti izvana. U provedbi vojnoga i civilnog dijela sporazuma sudjelovalo je čak 36 država, uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Rusiju, Italiju. Sudjelovale su i najveće i najmoćnije međunarodne vojne, političke, ekonomske i pravne institucije i organizacije kao što su NATO, UN, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, Vijeće Europe, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europski sud za ljudska prava i dr.
U BiH je 1996. došlo oko 60.000 stranih vojnika pod vodstvom NATO-a kako bi nametnuli i održavali mir. Analitičari ističu da je više stranih vojnika bilo samo u okupiranoj Njemačkoj 1946. U ekonomsku obnovu zemlje do kraja 1996. uključilo se 17 vlada stranih država, 18 agencija UN-a, 27 međuvladinih organizacija i oko 200 nevladinih udruga. Uloženi su deseci milijarda dolara međunarodne pomoći, kao i pomoći pojedinih zapadnih i nezapadnih država. Precizni američki analitičari izračunali su da je u “rekonstrukciju Bosne” neko vrijeme odlazila trećina ukupnoga vanjskopolitičkog proračuna SAD-a ili 1200 dolara po glavi stanovnika BiH. Usporedbe radi, u isto su vrijeme iz istoga fonda u Afriku odlazila tri dolara po glavi stanovnika. Bosna je od Svjetske banke dobila više pomoći po glavi stanovnika od bilo kojega poslijeratnog društva. U zemlju su se slili deseci tisuća vojnih i civilnih “konsolidatora mira” i “graditelja demokracije”.
Uspostavljene su međunarodne političke institucije na čelu s visokim povjerenicima kojima su dane ovlasti da, prema vlastitim procjenama, suspendiraju sve (zakone, odluke i dr.) i svakoga (članove Predsjedništva, zastupnike, gradonačelnike, načelnike općina, vođe stranaka i dr.) tko ugrožava izgradnju i konsolidaciju mira, države i demokracije. Strani su predstavnici instalirani u sve važnije zemaljske institucije, od Ustavnog suda do središnje banke. BiH je stavljena pod faktičan međunarodni, odnosno američki protektorat. A ipak, tamošnji stanovnici, ponajprije Bošnjaci, neprestance nariču kako ih je Zapad ostavio na cjedilu, kako mu nije stalo do Bosne i kako je Bosnu prodao. Prava je pak istina da bez Zapada, poglavito SAD-a, BiH ne bi ni bilo. Da Amerikanci nisu 1994. zavrnuli ruku Tuđmanu u Washingtonu, a 1995. Miloševiću u Daytonu kako bi svoje sunarodnjake u BiH natjerali da se “vrate” u raspadnutu BiH, politički zemljovid ovog dijela Balkana danas bi izgledao drugačije.
Spas u arapskoj ekonomiji
Zahvaljujući enormnome vojnom, političkom i ekonomskom angažmanu Zapada počela je rekonstrukcija BiH iz propale u slabu državu. Nekoć opjevavana rudna i druga bogatstva te jugoslavenske republike pokazala su se skromnim materijalnim resursima koji ne jamče održiv i moderan ekonomski razvoj. Danas se spas traži u “arapskoj ekonomiji” koju u većinskima muslimansko-bošnjačkim krajevima Federacije BiH grade arapski muslimani s Bliskog istoka, a usput se sve više i doseljavaju na ta područja. Možda zvuči kao fantazija, ali na tlu Bosne mogla bi u budućnosti nastati prva arapska država u Europi. Srbima i Hrvatima od tih se procesa diže kosa na glavi. Ionako duboke jazove među trima konstitutivnim bosanskohercegovačkim zajednicama još više produbljuju sve izraženija islamizacija i arabizacija dijelova zemlje.
Uza svu međunarodnu pomoć BiH nije ni dva desetljeća nakon svršetka oružanih sukoba uspjela izgraditi jake državne strukture. Formalno jedinstvena vojska i policija raspale bi se duž etničkih crta pri prvome većem sukobu. Nema snažne i vjerodostojne sudbene vlasti. Jaka središnja državna uprava ili ne postoji ili je nedjelotvorna. Ni u jednom se dijelu zemlje ne poštuju i ne provode zakoni i odluke najviših državnih tijela – od parlamenta preko Vijeća ministara do Ustavnog suda – i nema načina da se provedu, osim silom. Država je teritorijalno fragmentirana. Centrifugalne političke sile koje stoluju u Sarajevu, Banjoj Luci i Zapadnom Mostaru vuku državu u različitim pravcima. Pogubno je pritom što Sarajevo stvarno ne funkcionira kao zajedničko političko središte države nego kao bošnjački politički centar koji zastupa parcijalne političke interese, ali se međunarodnoj javnosti uporno prikazuje kao jedini čuvar države.
Nije li zastrašujuće poznato zazvučala izjava generala Armije BiH Sefera Halilovića da Srbi mogu otići iz BiH, ali da neće sa sobom ponijeti ni djelić zemlje? Nisu li generali JNA uoči ratova devedesetih godina poručivali Slovencima da mogu pokupiti prnje i otići iz Jugoslavije, ali da Maribor i Ljubljana ostaju u njoj? I nisu li Hrvatima opetovali da se mogu odcijepiti od Jugoslavije, ali da će dijelovi Hrvatske koje oni smatraju srpskima ostati u njoj? Ta umišljena pozicija gospodara cijele zemlje, to prisvajanje ekskluzivnog prava vlasništva na nju, to tragično nerazumijevanje kompleksnosti višenacionalnih državnih zajednica očito su svojstveni pripadnicima najbrojnije nacije – u Jugoslaviji Srbima, u BiH Bošnjacima. Isključeni suvlasnici zemlje, pripadnici malobrojnijih nacionalnih zajednica, odgovaraju na to separacijom i secesijom.
Histerija
Ocrtani politički kontekst omogućuje da se donekle shvati politička histerija koju je izazvao referendum o Danu Republike Srpske. Službeni Dan Republike Srpske treba biti 9. siječnja. Datum nije nimalo bezazlen. Naime, 9. siječnja 1992. Skupština srpskog naroda BiH proglasila je Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i usvojila njezin Ustav. Skupštinu je činilo 77 zastupnika koji su izabrani u dva doma Skupštine BiH na prvim slobodnim izborima 1990. – 71 je bio iz Srpske demokratske stranke (SDS) i 6 iz Srpskoga pokreta obnove (SPO) – koji su napustili Skupštinu BiH i konstituirali se kao “najviši predstavnički i zakonodavni organ srpskog naroda u BiH”. Svoje su akte temeljili na referendumu što je 9. i 10. studenoga 1991. proveden na vojno okupiranim područjima 70 od 109 predratnih općina u BiH, a na kojemu se apsolutna većina srpskih glasača izjasnila da želi ostati u Jugoslaviji i pripojiti joj dijelove BiH na kojima je proveden referendum. Usvojeni Ustav proglasio je dijelovima Jugoslavije sve srpske autonomne oblasti, gradove i općine u BiH, uključujući i “mjesta u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida nad njim u Drugom svjetskom ratu”. U kolovozu 1992. Srpska Republika Bosna i Hercegovina preimenovala se u Republiku Srpsku označivši i nominalno prekid svih veza s BiH. Središnje vlasti BiH proglasile su sve te akte nelegalnima. No u Daytonu su ti akti de facto legalizirani s dvije bitne promjene: Republika Srpska “vraćena” je u međunarodno priznatu BiH kao poseban politički entitet i svedena na manji teritorij jer je znatan dio područja izgubila u ratnim sukobima, poglavito u zajedničkima vojnim operacijama Hrvatske vojske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane 1995.
Unatoč svemu tome, u normalnim ili jakim državama pučko izjašnjavanje o jednome simboličnom pitanju ne bi imalo bitno značenje. Nemaju li čak i hrvatske županije – koje nisu ni federalne jedinice, ni poludržavni entiteti, ni jake regije – svoje dane, grbove, zastave, enciklopedije, povjesnice? No u slaboj BiH referendum o Danu Republike Srpske doživljava se kao plebiscit o supstancijalnom pitanju: hoće li sadašnja država opstati ili će se raspasti? Prihvaćaju li Srbi BiH ili žele da se Republika Srpska odcijepi od nje? Na referendumskom glasačkom listiću ne čitaju se slova koja su napisana na njemu nego se pravi sadržaj referendumskog pitanja iščitava iz praznih redaka između tih slova, s bijelih dijelova listića na koje svatko upisuje svoje nade ili strahove.
Kako se došlo do toga? Došlo se tako što nikad nije bilo dopušteno i što se ni danas ne dopušta neposredno demokratsko izjašnjavanje o supstancijalnim pitanjima: želi li većina pripadnika svih triju konstitutivnih nacionalnih zajednica bosanskohercegovačku državu i, ako želi, kakva bi ta država bila? A ono se ne dopušta zato što se pretpostavlja da se odgovori dviju strana, srpske i hrvatske, znaju unaprijed. Kada je tako, onda se pitanja o tome postavljaju i odgovori na njih daju na naoko sporednim političkim sadržajima, kao što je pučko izjašnjavanje o Danu Republike Srpske. Uostalom, i predstavnici međunarodne zajednice ustvrdili su da je referendum suvišan jer se rezultat zna unaprijed. No tješe sebe i druge da je sve to posljedica političke “ujdurme” predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji se svim silama nastoji održati na vlasti.
Poslije Dodika
Političko raspoloženje u Republici Srpskoj sustavno se pripisivalo političkim manipulacijama pojedinaca koji su bili na čelu tog entiteta. Sve je trebalo biti bolje kada se makne Radovan Karadžić i instalira Biljana Plavšić. Potom je sve trebalo biti bolje kada se makne Biljana Plavšić i instalira Milorad Dodik, kojega su, usput rečeno, navodni dobri poznavatelji Bosne i u politici i u znanosti slavili kao umjerenog političara. Sada bi sve bilo bolje da se makne Milorad Dodik i postavi... Tko? Teško je priznati da problem nisu političke ambicije pojedinaca, nego politička volja većine jednog naroda. Lako je maknuti Dodika, ali tko će “maknuti” sve Srbe u BiH koji su masovno, makar i na nelegalnom referendumu, izrazili svoje političko mišljenje? No sve to ionako nije važno. Što god se dogodilo, još postoji supstancijalan razlog zbog kojega će BiH opstati: interesi i volja SAD-a. Dok je tako, narodi će se gložiti unutar granica BiH.