VUČIĆEV NAJTEŽI ZADATAK

HOĆE LI SRBIJA UISTINU PRIZNATI KOSOVO? Ne, ali zapravo da... Evo što će učiniti da Bruxelles bude zadovoljan, a da srpska javnost ne bude bijesna

Kosovski predsjednik Hashim Thaci, visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić

“Vučićeva vlast ne namjerava formalno priznati Kosovo, ali neće sprečavati njegovo primanje u UN. EU će time biti zadovoljna, a srpska javnost neće moći optuživati Vučića da se odrekao ‘južne pokrajine’”

Jedan moj kolega iz Beograda nedavno mi je rekao da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sad u vezi s Kosovom točno u onome međuprostoru koji je austrijski pisac Hermann Broch u svom romanu “Vergilijeva smrt” označio čuvenom sintagmom “Ne još pa ipak već.”

Što u ovoj situaciji, kada je riječ o Vučiću i njegovu odnosu prema Kosovu, znači sintagma “Ne još pa ipak već”?

U svom autorskom tekstu u Blicu objavljenom 24. srpnja 2017. Aleksandar Vučić pozvao je političke subjekte i subjekte javnosti u Republici Srbiji na tzv. unutrašnji dijalog o Kosovu, napisavši, među ostalim, da je “vrijeme da kao narod prestanemo kao noj zabijati glavu u pijesak i da budemo realni”, da “pronalaženje rješenja zahtijeva glavu vruću od razmišljanja”, da je “Srbiji potreban odgovoran i ozbiljan pristup, hrabar i realan, ali s pogledom u budućnost”...

Različiti politički krugovi, političke stranke, političari i ostali subjekti javnosti u Srbiji su te Vučićeve riječi različito interpretirali, ali među svim tim interpretacijama nije teško pronaći najmanji zajednički nazivnik.

Stvarna namjera

Moj kolega iz Beograda rekao mi je da u pozadini te Vučićeve inicijative stoji “njegova namjera da napravi historijski iskorak u vezi s priznavanjem kosovske realnosti”. Tome je, međutim, dodao: “Vučićev je jezik tzv. nemušti jezik, ‘govor iz trbuha’. To je kad se ne otvaraju usta, ali se govor čuje.”

S druge strane, savjetnik kosovskoga predsjednika Hashima Thaçija Azem Vllasi kazao mi je da “Vučić napokon želi srpsku javnost suočiti s novom realnošću u vezi s Kosovom koja je stvorena još 1999. godine”. “A to znači”, napomenuo je Vllasi, “da Srbija ne može polagati pravo na Kosovo kao dio Srbije, odnosno u njezinu sastavu.”

Ključ raspleta

“Povijesni iskorak”, “priznavanje kosovske realnosti”, “suočavanje s novom realnošću u vezi s Kosovom”... – to su prilično snažni izrazi koji upućuju na zaključak da je ono što se još do jučer činilo fantastikom, a to je da Srbija prizna Kosovo kao neovisnu i suverenu državu, tako reći tu pred nama, ante portas. No je li doista tako?

Jedan moj kolega iz Beograda, koji je, po defaultu, na izvorima svih informacija, uključujući i one iz Bruxellesa, skicirao mi je, u nekoliko rečenica, što doista, po njegovu mišljenju, leži u pozadini najnovije Vučićeve inicijative, i kakav je stvarni plan Srbije prema Kosovu.

“Mislim da je ključ raspleta, o kojem razmišlja Vučić, da Srbija potpuno odustane od opstrukcije članstva Kosova u svim međunarodnim organizacijama, uključujući i UN, ali da ga jedino neće ona sama priznati. Odnosno, prilično sam siguran da je točno to Vučić obećao Bruxellesu. I to je ono što, po mom mišljenju, on želi, a prilično sam siguran i da je odluku već donio.”

Kad sam tog svog, odlično informiranog kolegu zamolio da mi malo detaljnije objasni konture stvarnog Vučićeva plana prema Kosovu, rekao mi je:

“Najjednostavnije rečeno: Bruxelles traži od Srbije da ne zaustavlja Kosovo ni na koji način u integracijama s međunarodnim organizacijama, jedino ne traže da Srbija direktno prizna nezavisnost Kosova. Zapravo, mislim da će na kraju puta to biti uvjet za ulazak Srbije u EU (koji je vrlo daleko), a ne direktno priznanje Kosova. Kad u EU kažu da traže ‘potpunu normalizaciju’ međusobnih odnosa, onda, po mom uvjerenju, misle upravo na to što sam vam rekao – iako to nitko javno neće reći u ovom trenutku! Mislim da će ta potpuna normalizacija podrazumijevati i to da Srbija ne sprečava članstvo Kosova u UN. To je ta famozna ‘stolica u UN’, o kojoj se sada puno govori. Ne mora Srbija priznati Kosovo, nego ga samo ne treba sprečavati, ne treba lobirati protiv članstva Kosova u UN-u, u UNESCO-u itd.”

Njemački model

Moj mi je znanac ujedno nagovijestio da će priča o priznavanju Kosova na kraju, vrlo vjerojatno, završiti nečim što bi se, eventualno, moglo usporediti s tzv. modelom dvije Njemačke. Odnosno, da će na kraju svega EU upravo to tražiti. Što je to “model dvije Njemačke”?

“Zapadna Njemačka”, objasnio mi je moj sugovornik, “nikad nije priznala Istočnu, ali se suglasila za njezino članstvo u svim međunarodnim organizacijama. Dakle, ne priznajemo formalno nezavisnost i granice, a za sve ostalo smo suglasni. Ako Srbija omogući članstvo Kosovu u svim međunarodnim organizacijama i na taj način sredi odnose s Kosovom, ne vjerujem da će se pitanje formalnosti ikada pojaviti kao uvjet za ulazak Srbije u EU. Bit će nebitno.”

Aleksandar Vučić, čini se, ovu “priču” ili “igru” s Kosovom doživljava kao svojevrsnu šah-partiju, samo na politički (odnosno, u ovome slučaju, međunarodnopolitički) način.

Vučić zapravo ide na strategiju “win-win”. Pokušat ću je obrazložiti u nekoliko rečenica.

Kao što mi je to nekoliko mojih beogradskih sugovornika jednodušno izjavilo, Vučić nema namjeru formalno priznati Kosovo, pa čak o tome, vrlo vjerojatno, i ne razmišlja. On je, međutim, u svom autorskom tekstu u Blicu namjerno pustio nedefiniranu misao o razgovoru o budućnosti Kosova da utvrdi kako će na to reagirati javno mišljenje u Srbiji.

Brzi ulazak u EU

Smatrao je da će svakako biti u “win-win” situaciji.

Ako javnost u Srbiji bude za neku vrstu priznanja Kosova, onda će se Vučiću, tj. Srbiji, potpuno otvoriti europski put, tj. možda čak razmjerno brz ulazak u EU, uključujući i potporu Zapada, tj. SAD-a i Njemačke kao dva ključna igrača na Zapadu.

U tom bi slučaju Vučić dobio i maksimalne ustupke za Srbe na Kosovu, možda čak i još jednu tzv. Republiku Srpsku, u vidu Zajednice srpskih općina (ZSO) na Kosovu.

To je jedna krajnost. A druga je krajnost potpuno odbijanje priznanja realnosti Kosova, što je otprilike slično poziciji koju zagovara Srpska pravoslavna crkva (iako je u zadnjih nekoliko dana patrijarh Irinej donekle reterirao i omekšao jezik).

Najbitnije je, međutim, ono što se nalazi između tih dviju krajnosti – a to je, po riječima jednoga mog sugovornika, “cijeli spektar mogućnosti”. Budući da je srpska javnost nakon objavljivanja Vučićeva teksta u Blicu vrlo oštro reagirala na samu mogućnost bilo kakvog priznanja Kosova kao neovisne i suverene države (najžešće je reagirala upravo Srpska pravoslavna crkva), Vučić i njegov krug odlučili su ići, tj. nastupati, s prijedlogom nekakve “međuvarijante” i pokušati trgovati. To jest, dati što manje, a dobiti što više.

I to je onaj najdublji i jedini pravi smisao “unutrašnjeg dijaloga” o kojem je riječ: kako osmisliti najbolji i najučinkovitiji modus trgovanja s Kosovom (ali i s međunarodnom zajednicom) te, kad je o Kosovu i njegovu priznanju riječ, dati što manje a dobiti što više?

Strah od pritisaka SAD-a

No što bi to za Srbiju, zapravo, značilo “dobiti što više”? Jedan moj beogradski sugovornik o tome mi je rekao:

“To bi, među ostalim, značilo neutralizirati pritiske iz SAD-a, jer se Vučić užasno boji tih pritisaka. On zna da bez američke podrške Srbija neće moći ući u EU. I svjestan je da mu tu podrška Njemačke nije dovoljna.”

Isti mi je sugovornik još istaknuo:

“Vučić ima u glavi da se Kosovo nalazi u jednome, da tako kažem, bezizlaznom položaju, iz niza razloga. Prvo, više je država priznalo Palestinu kao nezavisnu državu, nego Kosovo. Drugo, na globalnoj razini osim SAD-a tri najveće sile – Rusija, Kina i Indija – nisu priznale Kosovo i oštro se protive njegovoj samostalnosti. Dapače, Kina i Rusija u Vijeću sigurnosti blokiraju svaki pokušaj da Kosovo napravi korak dalje. I što je najgore za budućnost Kosova – četiri države EU nisu priznale njegovu samostalnost: Španjolska, Grčka, Rumunjska i Slovačka. I nijedna od tih država ne pokazuje nikakvu namjeru da Kosovo u budućnosti prizna, čak i u hipotetičkoj situaciji da Kosovo prizna Srbija. Pogotovu Španjolska i Slovačka, koje Kosovo neće priznati iz principa, jer se boje separatističkih tendencija u vlastitim državama. To je Vučiću važno jer pokazuje da će Kosovo dugoročno biti, na neki način, ‘propala’ država. I da će se teško afirmirati kao ravnopravan međunarodni faktor.”

 

Vučić, dakle, u zadanim gabaritima traži “prostor za igru”, svjestan pritom činjenice da problem o kojem je riječ neće biti riješen možda i nekoliko idućih desetljeća. “Ovo pokretanje tzv. unutrašnjeg dijaloga”, upozorava me jedan politički stručnjak iz Beograda, “ima svrhu da Srbija izbjegne bilo kakve negativne reperkusije zbog Kosova, da osigura nastavak njezina europskog puta, da izbjegne dalje pritiske SAD-a, a da u isto vrijeme ne izgubi potporu država koje su je podržavale u njezinu stajalištu prema Kosovu, ponajprije Rusije, i što je najvažnije – da ne razočara nacionalistički dio srpskog nacionalnog korpusa, koji sanjari da Kosovo nije do kraja izgubljeno, sve dok ga službeni Beograd ne prizna.”

Da vidimo sada što sve spada u “političku igru”, u zadanom međuprostoru između dviju mogućih krajnosti, u kojoj Srbija – u svom stavu prema Kosovu – teži da dade što manje, a da dobije što više.

Dačićev prijedlog

Tipičan je primjer potez ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, koji je prije nekoliko dana, također u autorskom tekstu u Blicu, istupio s prijedogom o svojevrsnoj podjeli Kosova, što je uvelike podsjetilo na dobro poznatu inicijativu Dobrice Ćosića još iz 1968. Napisao je da “Srbi nikada neće pristati da budu dio Kosova ili Albanije, niti će Sjeverna Mitrovica ili Leposavić ikada priznati vlast Prištine”. I više je nego jasno da Dačić to nije “ispalio” bez prethodnog dogovora s Vučićem, jer ministri nigdje, pa ni u Srbiji, ne iznose osobna stajališta.

S druge pak strane Azem Vllasi, aktualni savjetnik kosovskog predsjednika Thaçija, u svom nedavnom intervjuu za beogradski dnevni list Danas nije isključio mogućnost – ali tek nakon što Srbija formalno prizna Kosovo, u postojećim granicama – potpisivanja “bilateralnog sporazuma o izvjesnoj korekciji granica ili razmjeni teritorija”, po kojemu bi, kako je konkretizirao, općina Leposavić s okolnim srpskim selima pripala Srbiji, a Preševo i dio općine Bujanovac s albanskim naseljima Kosovu.

Jasno je da i Dačić (sa srpske, Vučićeve strane) i Vllasi (s albanske, Thaçijeve strane), istupaju ovdje s maksimalističkih pozicija, što je u neku ruku i očekivano, jer se u pregovorima uvijek počinje s takvim, maksimalističkim zahtjevima – a u stvarnosti, tj. u praksi, već kako bude.

Međutim, možemo biti gotovo sigurni da međunarodna zajednica neće dopustiti takvu korekciju granica, jer bi to otvorilo Pandorinu kutiju.

Podjela nerealna

Osim toga, jedan moj beogradski kolega, novinski analitičar, upozorava: “Mislim da solucija podjele Kosova više nije realna i da je Albanci nikad neće prihvatiti, ne zato što misle da to nije fer, nego zbog toga što mislim da su stoposto sigurni da će na kraju priče dobiti sve, a da ništa neće morati dati. Dosad je uvijek bilo tako.”

A da je to doista tako, potvrdio mi je i Azem Vllasi, koji mi je na pitanje kako gleda na ponudu Ivice Dačića (ustupanje Srbiji sjevernog Kosova kao revanš za formalno priznanje Kosova od strane Srbije) odgovorio: “Dačić se pojavio i ostao na političkoj sceni kao Miloševićev učenik... Ako je Dačić poklonik ideje o razgraničenjima (treba imati u vidu da je pojam “razgraničenje” u suvremenoj političkoj terminologiji, posebice na našim prostorima, eufemizam za razmjenu teritorija – op. a.), onda to treba predložiti za Sandžak, Preševsku dolinu i sjever Bačke. Dačićeva ideja o komadanju Kosova zbog pet posto Srba zapravo kompromitira Vučićevu ideju o finalnom rješenju spora s Kosovom.”

Vllasi mi je tome još dodao da Kosovo u predstojećim pregovorima sa Srbijom neće pristajati ni na kakve “međuvarijante”, to jest, kako je istaknuo: “Ili će Srbija priznati Kosovo kao neovisnu i suverenu državu s postojećim granicama i teritorijem, ili neće. Mi nećemo prihvatiti ništa što krnji sadašnji status Kosova kao neovisne i suverene države.”

Jedan moj sugovornik iz Beograda, dobro upućen u zbivanja u državnom vrhu, smatra da Dačićev i Vllasijev prijedlog nisu iste težine ni kvalitete. Dačićeva ideja je, rekao mi je, “zastarjela i ne vrijedi”, dok je Vllasijeva “potentnija”.

Tri opcije

Sada su sve oči uprte u idući potez (ili poteze) predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kada je riječ o odnosu Srbije prema Kosovu. Borislav Stefanović, predsjednik Ljevice Srbije, inače bivši visoki dužnosnik Demokratske stranke koji je u Vladi Mirka Cvetkovića bio šef pregovaračkog tima za razgovore s Kosovom, rekao mi je da Vučić, teoretski, može birati između tri glavne opcije.

Prva je tzv. obvezujući, bilateralni, sveobuhvatni sporazum s Kosovom, koji bi detaljno uredio sva otvorena pitanja – ali, naravno, bez formalnog priznanja Kosova.

Druga je inzistiranje na zamrznutom konfliktu i, samim time, okretanje Moskvi (čime Vučić, kako tvrdi Stefanović, povremeno plaši svoje zapadne sugovornike).

A treća je neki novi međunarodni format, ili neka međunarodna konferencija koja bi dovela do nekih novih granica na Balkanu, samim time i do stvaranja tzv. Velike Albanije.

Može se pretpostaviti da će se Vučić odlučiti za prvu varijantu – tj. za obvezujući, bilateralni, sveobuhvatni sporazum s Kosovom (ali bez formalnog priznanja Kosova). To je, uostalom, već najavila predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić, rekavši da će dijalog Beograda i Prištine biti, u vrlo dogledno vrijeme, podignut na predsjedničku razinu (tj. da će ga voditi Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi). Doduše, premijerka Brnabić se pritom malo i ogradila, napomenuvši da će to “po svemu sudeći” biti tako.

Tu njezinu ogradu moj mi je sugovornik ovako prokomentirao: “Vučić će voditi stvar ako procijeni da ima šansi za uspjeh, kakav-takav. Ako ne, tu je sirota Brnabićka...”

Bilateralni sporazum

Naravno, ovdje se, logično, postavlja pitanje što ta kategorija – “obvezujući, bilateralni, sveobuhvatni sporazum Srbije s Kosovom” – uopće znači, i kako bi to trebalo izgledati u praksi.

Jedan od mojih sugovornika iz Beograda, odredapolitičkih insajdera, ovako je to definirao: “To će biti takav sporazum s Prištinom u kojem će se priznanje Kosova izvesti bez formalnog priznanja. Stolica u UN-u bila bi vrhunac toga sporazuma... ‘Priznati Kosovo’ – to znači da Kosovo bude legitimni dio međunarodnog poretka, priznato od svih osim de iure od Srbije. Samo ne bi bili razmijenjeni ambasadori, ali neke diplomatske kancelarije (čiji zameci postoje i danas) bi svakako široko radile. Možda bi neka ambasada, recimo Švicarske, privremeno preuzela diplomatske poslove na sebe...”

Na moje pitanje kako bi to Kosovo dobilo “stolicu u UN” a da ga pritom Srbija formalno ne prizna, moj mi je sugovornik odgovorio:

“Da bi Kosovo bilo primljeno u UN, ono ne mora biti priznato od Srbije. Procedura je ovakva: Vijeće sigurnosti preporučuje zemlju, a Opća skupština UN izglasava odluku dvotrećinskom većinom. To je sada oko 130 zemalja. Ali, računaju se samo one koje su u dvorani za glasanje, i koje glasaju, suzdržane ne čine kvorum, tako da je dvotrećinska većina praktički uvijek manje od tih 130 zemalja. U Vijeću sigurnosti veto mogu staviti Rusija i Kina. Ali, ako Srbija odluči da se ne protivi, tj. da se pravi luda, onda zašto bi ove dvije zemlje pravile problem? Pa ako  bi ga i pravile, onda to ne bi radile za račun Srbije, Srbija je tu abolirana.”

Drugim riječima – napominje moj kolega – stolica u UN je “sada vjerojatno maksimum koji Srbija može dati, tako što neće ometati proces”.

Lider Ljevice Srbije Borko Stefanović takvo rješenje ili takvu varijantu opisao je ovim riječima: “Očekuje se da Beograd učini sve da se Kosovo što više osjeća kao nezavisna država.” Naglasak je u ovoj njegovoj rečenici, očigledno, na riječi “osjeća”.

Kontrola crkve i desnice

Stefanović ujedno ističe da je Aleksandar Vučić odlučio još jednom potvrditi “da je dobar partner Zapada”, iako mu to nije bilo nimalo jednostavno učiniti. “Znam da on u tome”, kaže Stefanović, “nikada ne bira sredstva, pa neće ni sada.”

Kako će Srpska pravoslavna crkva i radikalna srpska desnica (patrioti) gledati na buduće Vučićeve poteze, vezane za (pretpostavljeni) obvezujući bilateralni sporazum Republike Srbije s Kosovom? Svi moji sugovornici drže da pored ovakvoga SPC-a i ovakve desnice Vučić može mirno spavati.

Prije svega, budući da u tom sveobuhvatnom, obvezujućem sporazumu ionako neće biti formalnog priznanja Kosova, Vučić će, po Stefanovićevim riječima, “to predstaviti kao veliku pobjedu, kao, eto, uspjeli smo obraniti Kosovo!” Znači, to će mu, možda, prije biti plus nego minus u očima Crkve i desnice.

A osim toga, po viđenju mojih sugovornika, Vučić i Crkvu i desnicu već odavno ima u malom prstu. “On gotovo sve njih kontrolira”, napominje Stefanović, “samo se sjetite kako je prazno i jadno djelovalo kad su ti isti protestirali protiv Briselskog sporazuma (iz 2013. – op. a.), ili hapšenja Karadžića. Ništa. Oni su mu u džepu i sve će progutati...”

Dvosmislena strategija

Jedan moj sugovornik iz Beograda ovako kaže o “faktoru Crkva & desnica”, kada je riječ o Vučiću i njegovoj politici prema Kosovu: “Mislim da mu oni nisu ozbiljne prepreke. Desnica je smiješna i drži je pod kontrolom, ponajprije Šešelja. A Dveri su slabe. A Crkvu je davno pacificirao.”

Azem Vllasi mi je pak ovako rekao – iz prištinskoga rakursa: “Vučić neće imati podršku SPC-a, ali će on nešto pokušati da bi je primirio. A za radikalnu desnicu i, posebno za opoziciju, nije ga mnogo briga.”

Što sve ovo može značiti u budućnosti, i to u malo dugoročnijoj budućnosti – primjerice za 10, 20 ili 50 godina? Jedan od mojih (hrvatskih) sugovornika, dobar poznavatelj diplomatskih odnosa sa Srbijom, upozorava da ništa nije unaprijed isključeno te da je i to jedan od razloga zašto će se Vučić, odnosno Srbija, u ovoj priči o priznanju Kosova ponašati dvosmisleno.

“Srpska je strategija da ne prizna Kosovo kao samostalnu državu, oni će u diplomatskom govoru o Kosovu govoriti samo kao o entitetu ili nedefiniranom/problematičnom području koje može ući u neke asocijacije, pa, u najradikalnijoj varijanti, i u UN. Ali u budućnosti ništa nije isključeno: ako SAD iziđe iz igre, ako postane nezainteresiran za stanje na Kosovu – u tom slučaju je svašta otvoreno. Može se inscenirati da su Srbi ugroženi, može se dogoditi neki terorizam – i Vojska Srbije može intervenirati. Srpska vojska je nekoliko puta jača od kosovske i albanske. Znakovita je Dačićeva izjava da je Srbija pogriješila što je priznala Makedoniju. Htio je reći da se Srbija ne treba igrati s priznanjem i nepriznanjem pojedinih država, da i to može biti značajno oruđe... Vidite, u nekim sasvim drugim okolnostima, u nekoj sasvim drugoj konstelaciji, Srbija se i nakon svega ovoga što će se u vezi s Kosovom najvjerojatnije dogoditi može ‘napraviti luda’ i reći: ‘Pa mi nikad nismo priznali Kosovo, mi smo pričali samo o nekim tehničkim aspektima!’...”

Iz drugih medija


Izdvajamo