ESKALACIJA KRIZE

OTVORENA DOSAD NAJOPASNIJA FRONTA HLADNOG RATA Zbog ključnog zajedničkog projekta Rusije i Njemačke Amerika je na nogama...

    AUTOR:
    • Antun Masle

  • OBJAVLJENO:
  • 01.07.2017. u 09:08

REUTERS

Hladni rat svakako, ali nitko još precizno ne odgovara na pitanje koji je opasniji, onaj što je završio raspadom Sovjetskog Saveza ili ovaj novi između zapadnog bloka i Rusije. Posljednjih dana zaredali su incidenti, a s njima i komentari sa zaključkom da situacija nikad nije bila rizičnija “još od hladnog rata”.

Povremeno iskri na svim crtama dodira NATO-a i Rusije, od Baltika do Sirije. Sjećamo se starih hladnoratovskih slika susreta u zraku tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, ali u odnosu na to vrijeme uočljive su značajne razlike. Na primjer, nema više tampon-zone od nekoliko stotina ili čak tisuća kilometara koja bi dijelila dva sukobljena svijeta. Nekad je do granica Sovjetskog Saveza ležao cijeli satelitski blok zemalja iz istočnog lagera, sada članica NATO-a, i to u pravilu neprijateljski nastrojenih prema Rusiji. Na pojedinim točkama dodira vojske se gledaju golim okom. Kakvi bi u realnom sukobu bili odnosi snaga, teško je procijeniti, ali nema nikakve dvojbe da je Putinova Rusija u novoj podjeli karata zapravo okružena kordonom NATO-zemalja, što je valjda bio i cilj primanja u NATO bivših sovjetskih vazala.

Ključ Crnog mora

Dvije su najizloženije točke pod ruskom kontrolom poluotok Krim i enklava Kalinjingrad na Baltiku, smještena usred neprijateljskog okruženja. Ključne, ali teško branjive u slučaju totalnog sraza i stoga vrijedne upotrebe svih sredstava. To Rusi ne kriju, pa neprekidno poručuju da više nikad neće dopustiti vođenje rata na svom teritoriju. Krim, dakako, pripada Ukrajini, no od tolike je strateške važnosti za Rusiju da nije za pregovore. Koliko je Krim zapravo izoliran, najbolje govori veliki građevinski pothvat izgradnje megamosta s ruskog teritorija prema tom poluotoku oko kojega se ratuje stoljećima. U takav se zahvat ne kreće bez prijeke potrebe, na stranu što je svaki most izuzetno ranjiva varijanta. Moskva nema drugog izbora sve dok je Krim u neprijateljskom okruženju Ukrajine, s kojom vodi što javni, što tajni hibridni rat. Tko, naime, drži Krim, drži i ključeve Crnog mora. Bez Krima Rusi bi cijelu crnomorsku flotu slobodno mogli poslati u rezalište.

Druga osjetljiva točka je Kalinjingrad na Baltiku. Na kakvoj je zemljopisnoj poziciji i što bi se sve moglo izroditi u sukobu s neprijateljskim okruženjem Poljske, baltičkih republika, Njemačke kao regionalnog šefa, najbolje govori nedavni zračni incident sa Sergejom Šojguom, ministrom obrane i najbližim Putinovim saveznikom, nad Baltikom. Na putu prema Kalinjingradu ministrovu se zrakoplovu toliko približio lovac F16 da se mogao snimiti mobitelom. Tako su oni složno putnom brzinom od 750 do 800 na sat letjeli paralelno, a onda se umiješao dvorepi Suhoi 27 iz Šojguove pratnje. Rus je podigao desno krilo i pokazao podvjesne rakete, na što je pilot Phantoma reagirao po logici - bolje planski uzmak nego nečastan poraz. Dva bombardera letjela su toliko blizu da se raketa zrak-zrak vjerojatno ne bi mogla ni koristiti. Bila je to distanca za topove, a ne rakete.

Crveni telefon ili rakete?

Pokazat će se kasnije da je zrakoplov poljski, na redovitoj misiji kontrole zračnog prostora i provjere letjelica koje se nisu identificirale transponderom. Iz NATO-a, dakako, tvrde da je riječ o rutini, te da nisu imali pojma tko je u ruskom zrakoplovu. Rusi se smješkaju: Znali ste, naravno, tko putuje na sastanak u Kalinjingradu – poručuju.

Jedna takva situacija vrlo lako može eskalirati u sukob čak i bez namjernih borbenih djelovanja. Što da je tijekom bliskog susreta došlo do kvara na nekoj od letjelica i pada u more? Bi li se posljedice mogle kontrolirati? Što bi prije proradilo, crveni telefon ili rakete?

Dok raste napetost i redaju se incidenti, mehanizmi kontrole sve su slabiji. Washington najavljuje skori izlazak iz sporazuma o raketama srednjeg dometa, na što Rusi bijesno uzvraćaju da neće ostati dužni svojim protumjerama. Što znači nepostojanje takvog sporazuma o broju i razmještaju raketa dometa od 500 do 5000 kilometara? Ne treba biti profesor zemljopisa, nego je za procjenu dovoljan šestar. Jasno je da sporazum ne uređuje interkontinentalna djelovanja, nego uglavnom balans između Rusije i europskih zemalja. I tu se zaigrala velika igra.

U odnose između Rusije i europskih susjeda  u najvažnijoj sferi, energetskoj suradnji, nedavno se otvoreno umiješao Washington donošenjem novog seta sankcija protiv Moskve. Nisu to samo sankcije protiv najvećeg izvoznika plina nego i protiv europskih saveznika, u prvom redu Njemačke. Sve kompanije koje budu surađivale s Rusijom u provedbi kapitalnog plinskog koridora Sjeverni tok 2 naći će se pod američkim sankcijama. Kako je taj plinovod jedan od strateških njemačkih pothvata, na noge je skočila njemačka politika najavljujući čak i kontrasankcije Americi. Njemačka Sjevernim tokom 2 po dnu Baltika, zaobilazeći Poljsku i baltičke države, namjerava pojačati dotok plina za svoje potrebe, ali i postati hub za bezmalo pola Europe. Sjedinjene Američke Države imaju značajne viškove plina koji namjeravaju prodavati Europi preko mreže LNG-terminala, među kojima je i onaj planirani, a još nerealizirani u Omišlju.

Bez obzira na navijačke strasti i ignoranciju Rusije, svakome je jasno da plin koji cijevima dolazi iz Rusije mora biti značajno jeftiniji nego stlačeni tekući plin u brodskim LNG-tankovima, uz navigaciju od Novog do Starog svijeta dugu 3-4 tisuće milja. Ako to itko dobro razumije, onda su to Nijemci, životno ovisni o uvozu energenata. Tako je nastao plinovod Sjeverni tok 1, a bivši kancelar, prethodnik Angele Merkel, Gerhard Schröder, stavljen je na čelo projekta. Njemačka vjerojatno računa i s preuzimanjem vodeće europske uloge u distribuciji plina iz Rusije. Onaj tko kontrolira tranzit ima jednaku vrijednost kao i onaj tko drži nalazište.

Prognoza za jesen

Sjeverni tok 2 mogao bi biti uzrokom sukoba na Baltiku, iako je danas, sedamdeset i dvije godine od velikog rata, teško i zamisliti rat Europe protiv Rusije, ili obratno. No, svi su se narogušili. Čak i Švedska, koja nije ratovala dvjesto godina, kalkulira o nabavi američkih nominalno defenzivnih, a realno i ofenzivnih raketnih sustava THAAD, dok Norveška produžuje boravak američkim marincima na svom teritoriju. Poljska, Estonija, Litva i Latvija odavno su prvaci antiruske retorike, iako bi se prvi našli na crti sukoba. Bit će zanimljivo vidjeti kako će na američke ultimatume reagirati Njemačka.

Dio je iste priče i Ukrajina, dosad glavna tranzitna zemlja na putu ruskog plina prema europskom tržištu. Nakon dvije obojene revolucije, koje su poremetile odnose s Rusijom, treća, majdanska, dovela je Moskvu i Kijev na rub otvorenog sukoba. Rusi su Ukrajini amputirali nekoć ruski teritorij Krim, podržavaju dvije odmetnute republike na istoku zemlje, dok Ukrajinci pod paskom zapadnih saveznika polako pripremaju vojsku za napad na odmetnike. Nevolja je što odmetnici sjede točno na ruskoj granici, pa se može očekivati da budu višestruko jači od onih 40 tisuća vojnika koliko, navodno, imaju na raspolaganju. Kijev računa da bi im za Donjeck trebalo barem tri puta više potpuno fit vojske. Nema sumnje da će to, ako ga uskoro bude, biti sukob NATO-a i Rusije preko lokalnih posrednika. Budući da nitko ne može procijeniti akciju i reakciju, osim sporadične razmjene granata, oružje zasad šuti. Kažu, moglo bi proraditi u ranu jesen.

Moskva više ne računa na ukrajinski tranzit energenata. Proklamirali su da će do 2018. zaobići tog svog donedavno glavnog partnera. Zemlja partner je Turska. Vladimir Putin prije koji dan svečano je nazočio polaganju cijevi u Crno more, za početak izgradnje duboke sekcije plinovoda Turski tok. Turci, koji o ruskom plinu ovise gotovo 60 posto, time će se prometnuti u važnog tranzitnog igrača koji naplaćuje plinarinu ako, naravno, opet ne dođe do puča protiv Erdogana i zemlja potone u rasulo.

Svemogući predsjednik Erdogan zasad se dobro drži, ali gleda i na drugu stranu, prema Kataru, najbližem velikom izvoru LNG-plina. U slučaju problema s ruskom opskrbom uskače Katar sa svojim LNG-om, barem za nužnu opskrbu, jer Turci nemaju dovoljno prihvatnih kapaciteta. To je i osnovni razlog zašto Erdogan inzistira na vojnoj bazi u Kataru, malenoj i prebogatoj zemljici, odnedavno na udaru drakonskih sankcija Saudijske Arabije i još četiriju zemalja, a sve pod firmom pomaganja terorizma i suradnje sa smrtnim neprijateljem Saudijaca – Iranom.

Planovi u Siriji

Dio iste velike igre, dakako, jest i Sirija. Tamo je već godinama prioritet detroniziranje rusko-iranskog saveznika Bašara al Asada, uz razbijanje zemlje i osvajanje slobodnog pristupa Mediteranu iz pravca Saudijske Arabije. Zato nije čudno što je upravo Rijad glavni financijer raznih sunitskih pokreta koji rade o glavi Asadu, ruše zemlju i primjenjuju dosad neviđeno brutalne gerilske metode. Rusija je u zadnji tren provalila u taj rat da spriječi planove glavnog konkurenta, saudijske dinastije, i zadrži kontrolu nad Sirijom. Isti je motiv Teherana i njihovih štićenika u libanonskom Hezbolahu.

Kako teku saudijsko-američki planovi u Siriji? Svakako ne onako kako je planirano. Propao je brzi regime change, ulaganje u džihadiste sad se već čini neprofitabilnim, o čemu svjedoči i ponašanje regionalnih igrača. Turska se okrenula Rusiji, Katar Iranu, a ne susjedima Saudijcima.

Planovi za eliminaciju praktičkog monopola Rusije ne ostvaruju se kako se očekivalo. Zato u loncu sve više kuha. Pokazalo se da Moskva neće bez borbe odustati od glavnog izvora državnih prihoda. Kako se na to može odgovoriti? Opet borbom. Ima jedan božesačuvaj recept koji bi Rusiju sigurno blokirao od tržišta plina, a taj se zove totalni rat, sukob sudnjeg dana, ili kako god. Sukob na Baltiku, u Ukrajini, širenje sirijskog rata na Bliski i Srednji istok. Na sreću, to je sukob bez pobjednika pa ga se, ako je razuma, ne isplati ni počinjati.

Iz drugih medija


Izdvajamo