ANALIZA GLOBUSA

POZADINA RUSKO-TURSKO-IRANSKOG PLANA ZA KRAJ RATA Je li Trump prepustio Siriju Putinu?

    AUTOR:
    • Antun Masle

  • OBJAVLJENO:
  • 14.05.2017. u 14:18

Russian lead negotiator on Syria Alexander Lavrentyev, Iranian Deputy Foreign Minister Hossein Jaberi Ansari, Kazakh Foreign Minister Kairat Abdrakhmanov and U.N. Special Envoy for Syria Staffan de Mistura attend the fourth round of Syria peace talks in Astana, Kazakhstan, May 4, 2017. REUTERS/Mukhtar Kholdorbekov
REUTERS

Glavni ruski pregovarač o Siriji Aleksander Lavrentjev, iranski zamjenik ministra vanjskih Hossein Jaberi Ansari, kazahstanski ministar vanjskih poslova Kairat Abdrakhmanov i specijalni izaslanik UN-a za Siriju Staffan de Mistura

Dok su Amerikanci zaokupljeni Sjevernom Korejom, Rusi zajedno s Turskom, članicom NATO-a, i Iranom, najvećim neprijateljem SAD-a, pripremaju teren za formiranje četiri sigurnosne zone u Siriji koje bi kontrolirao Al Asad

Ruska stalna misija pri UN-u podnijela je Vijeću sigurnosti draft rezolucije o sigurnosnim zonama u Siriji kakav je usuglašen na mirovnim pregovorima u metropoli Kazahstana Astani 4. svibnja. Riječ je o memorandumu glavnih pregovaračkih strana – Rusije, Turske i Irana – usuglašenom i s predstavnicima sirijske oporbe. Predlagači računaju da će sporazum biti bitan korak k uspostavi mira u Siriji nakon šest godina krvavog rata i milijuna ubijenih i raseljenih.

Četiri su sigurnosne zone, a sve obuhvaćaju razvijenije zone Sirije sa širim zaleđem do 250 kilometara od mora. To su područja najvećih gradova u kojima je i veći dio gospodarskih resursa zemlje. Prvu zonu čini Idlib, s dijelovima zapadno od Alepa i sjeverno od Hame, drugu sjever pokrajine Homs, treću Istočna Guta u pokrajini glavnoga grada Damaska, a četvrtu područje uz jordansku granicu u pokrajinama Dara i Kunejtra.

Jedina opcija

Cilj je smanjiti neprijateljstva na najmanju moguću mjeru a pitanja rješavati pregovorima. I sirijska i ruska strana obvezale su se da u tim područjima neće koristiti zrakoplovstvo, a to dakako treba vrijediti i za bombardere američke koalicije. Sjedinjene Američke Države i Saudijska Arabija podržale su taj novi plan o sigurnosnim zonama, jer im ništa drugo zapravo nije ni preostalo. Već dulje vrijeme s njihove strane nema suvisle inicijative koja bi mogla dovesti do deeskalacije sirijskog sukoba. Pregovori u Astani, koliko god bili manjkavi, praktički su jedina praktična opcija, ali u njima Washington ne sudjeluje izravno.

Sigurnosne zone nisu nova ideja. O njima se špekulira već dulje vrijeme, prijedlog pod istim imenom dolazio je od američki vođene koalicije i za razliku od novog plana bio apsolutno neprihvatljiv za vlasti u Damasku. Prvi uvjet po planerima Pentagona bio je prizemljenje ratnog zrakoplovstva Sirije, što je, kako novija povijest Bliskog i Srednjeg istoka uči, uvod u uništenje matičnih snaga, te guranje zemlje u kaos i uništenje. Dakako, po tim prijedlozima Sirijci su jednostavno trebali predati suverenitet nad zračnim prostorom koalicijskim snagama, čime bi rat za održanje zemlje unaprijed izgubili.

Američki zahtjevi za sigurnosnim zonama povremeno su bili plasirani i nakon ulaska ruskih zračnih i specijalnih snaga u rat u Siriji od rujna 2015. godine. Američki jastrebovi poput Johna McCaina stalno su pozivali na uspostavu “no fly” zone nad Sirijom, bez obzira na ruske snage, a bila je to i pozicija predsjedničke kandidatkinje Hillary Clinton. Da je, kako se očekivalo, Clintonica postala predsjednicom, vjerojatno bismo danas gledali jedan od scenarija sigurnosnih zona u Siriji nad čijim bi nebom mogli letjeti samo Amerikanci i saveznici. Treba podsjetiti da su preko uspostave “no fly” zona, između ostalih mjera, nastradali Irak i Libija, danas dvije razrušene i razbijene zemlje i izvoznici izbjeglica i terorista na tržište Europske unije.

Dogovor o sigurnosnim zonama Rusije, Turske i Irana Bašar al Asad podržava i to je osnovna razlika u odnose na sve ostale planove istoga imena. Sirijski predsjednik može biti i više nego zadovoljan dosadašnjim raspletom situacije. Prije svega preživio je dva smrtonosna plana. U prvom, takozvanom planu A, koji je godinama gurao Washington i svi europski saveznici, Asad je bio glavna meta. Skinuti ga s vlasti milom ili silom, pregovorima, javnim linčom poput Gadafija ili krstarećim raketama po glavi bio je prioritet američki vođene koalicije uz pomoć svih pobunjenika na terenu iz čak 163 naoružane skupine. Držali su se tog preduvjeta sirijskog “rješenja” sve vrijeme mandata Baracka Obame.

Russian President Vladimir Putin (R) meets with his Turkish counterpart Tayyip Erdogan in Sochi, Russia, May 3, 2017. REUTERS/Alexander Zemlianichenko/Pool TPX IMAGES OF THE DAY
Alexander Zemlianichenko/Pool / REUTERS

Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin

 

Ruski izum

Od ulaska Rusije u rat Asadova je pozicija postala zaštićenijom, a dio pritiska Washingtona prebačen je prema Moskvi u obliku zahtjeva za prestanak potpore Asadu. Spominjalo se tu svašta, čak i azil za sirijskog predsjednika, njegovu suprugu i djecu u Moskvi, dok su Rusi diplomatski razvodnjavali bijes. Treba podsjetiti da je sirijski predsjednik u međuvremenu postao nepoželjan primjer “diktatora” kojega se ne može svrgnuti prijetnjama i upadom u njegov zaštitni prsten. Alavit, pripadnik šijitske grane, neki će reći sekte, očito se okružio lojalnim ljudima koje se nije dalo ni podmititi niti ucijeniti.

Inače, alaviti su poznati po unutarnjoj koheziji. Jedna od ključnih poluga trebali su biti napadi na civile bojnim otrovima, izvedeni 2013. i nedavno ove godine, ali Asad se i nakon toga održao.

Preživio je izgleda i plan B. Što je plan B? Upravo podjela Sirije pod firmom sigurnosnih zona. Namjeravalo se stvoriti enklave bez pristupa sirijskim snagama iz kojih bi se onda krenulo u projekt rušenja vlasti u Damasku.

Što znači Asadovo pristajanje uz najnoviji plan sigurnosnih zona? Odgovor je jednostavan. Plan je izum saveznika Rusa, plasiran u trenutku kad je procijenjeno da neće biti previše otpora druge strane. Za Moskvu ključna je tripartitnost s Iranom i Turskom.

Kad je riječ o Iranu, pristajanje je razumljivo. Moskva i Teheran od početka sirijskog sukoba nisu dozvolili da neslaganja postanu javna stvar i dovedu do konačnog razilaženja u Siriji, iako je bilo puno raskoraka posebno u taktičkom pristupu. Dogovor s Iranom nije iznenađenje, ali je za Moskvu kapitalac Erdoganova Turska. Turski izlazak s planom podruku s Moskvom svakako je diplomatski poraz NATO/EU/Saudijska Arabija kombinacije. Recep Tayyip Erdogan na čelu geostrateški najvažnije zemlje euroazijskog prostora i najveće vojske u području od puča 15. srpnja prošle godine puno bolje surađuje s Vladimirom Putinom nego s američkim vrhom. Za Rusiju je to strateško partnerstvo: ovih dana počelo je polaganje cijevi za plinovod Južni tok od Rusije po dnu Crnog mora prema Turskoj, i to je kruna odnosa dviju zemalja. Erdoganov stožer posljednjih mjeseci pregovara o kupnji protuzračnih sustava S-400, što je i više nego dokaz o temeljito obnovljenim vezama Ankare i Moskve. Neki kažu da samo blefira, ali nitko ne zna točno odgovoriti. Važna NATO-ova članica kupuje oružje od Rusije nekompatibilno s NATO-ovim sustavima?!

Erdogan vs. Asad

Kad je riječ o Turskoj u Siriji, tu se krije još jedan paradoks koji su Rusi uspjeli neutralizirati. Od početka rata u Siriji Damask optužuje Ankaru za servisiranje terorističkih grupa, dok svaki upad turskih trupa naziva agresijom na koju će odgovoriti. Optužuju Turke da su u pograničnim dijelovima Sirije pokrali sve što su stigli, pa čak i da su demontirali i odnijeli sebi cijele tvorničke linije. Asad i Erdogan i na osobnoj razini i dalje međusobno rigaju vatru. Ide to do razine ruganja, pa tako iz Damaska poručuju da Erdogan ne voli Asada zato što Asad ima mladu i zgodnu ženu.

Što se želi postići sigurnosnim zonama alla russa? Stratezi iz Moskve, očito je, po svaku cijenu žele sa što manje postići što više. Rat u Siriji popriličan je teret, skup je, nosi gubitke u ljudstvu i na koncu je ishod i dalje neizvjestan. Rusi dosad uspješno prikrivaju da nemaju ni približno dovoljno resursa u usporedbi s Amerikancima. Cilj je sa što manje ratnih djelovanja, a što više diplomacije na tlu, među smrtno zavađenim stranama u sukobu, smirivati situaciju. Od početka intervencije održavaju pregovore s poglavicama raznih naoružanih skupina, pacificiraju ih i uklapaju u svoj sustav. Drugi je cilj odvojiti pobunjenike od proklamiranih terorista, izolirati teroriste i vojno ih razbiti. To se odnosi na Al Nusru i Islamski kalifat. Osim toga, zamrzavanjem sukoba u razvijenim dijelovima Sirije oslobađaju se snage za djelovanje u pustinjskim naftonosnim područjima oko Palmire i prema Raki.

FILE PHOTO: U.S. President Donald Trump meets with Saudi Deputy Crown Prince and Minister of Defense Mohammed bin Salman in the Oval Office of the White House in Washington, U.S., on March 14, 2017. REUTERS/Kevin Lamarque/File Photo
Kevin Lamarque / REUTERS

Saudijski ministar obrane Mohammed bin Salman i američki predsjednik Donald Trump

 

Američka pozicija

Nakon iznošenja rusko-turskog-iranskog plana teško je iščitati američku poziciju koja se kreće od “slažemo se” do poruka “naše zrakoplovstvo djelovat će po potrebi”. Donald Trump, nakon što je pri desertu s kineskim predsjednikom Ksi Jinpingom u svom resortu Mar Lago na Floridi zapovjedio ispaljivanje 59 tomahawka na Siriju, naglo je ohladio i prenio težište na Daleki istok prema Sjevernoj Koreji.

Kalkuliralo se da je ta solo bombarderska akcija poslužila učvršćenju njegove poljuljane pozicije među američkim jastrebovima i prikrivanju suradnje s Putinom u Siriji i Ukrajini. Bila je to sugestija nekih izraelskih medija. Kako god, Trump je na početku mandata izjavio kako će sređivanje stanja u Siriji prepustiti Rusiji i zemljama regije. Je li prijedlogom iz Astane taj proces tiho počeo? Prije objave mirovnog plana državni tajnik Rex Tillerson posjetio je Moskvu, a desetak dana kasnije Trump i Putin razgovarali su telefonom. Nema dvojbe – na temu Sirije i Ukrajine, dvije neuralgične točke od obostranog interesa.

I dalje, diplomacija oko Sirije daleko nadmašuje učinke na terenu. Sa sigurnosnim zonama ili bez njih, učinak terorističkih skupina je sve slabiji. Moguće je da će poziv umjerenjacima, ili oporbi ako ga oni doista prihvate u većem broju, još više oslabiti poziciju jezgra proklamiranih terorista i olakšati rasplet, no vjerovati da će se s nekoliko potpisa pera situacija na terenu bitno promijeniti, nije realno.

Kako Izrael gleda na najnoviji ruski plan? Najkraće rečeno, mediji specijalizirani za špijunska posla donose jednostavnu definiciju: riječ je o velikom blefu i spinu Vladimira Putina i njegovih diplomata. U situaciji kad Pentagon ćiri u karte Sjeverne Koreje, Moskva pokušava preuzeti diplomatsku inicijativu nudeći plan koji se, barem javno, ne može odbiti. No, papiri i riječi su jedno, a djela drugo. Pobuna u Siriji od početka do današnjih dana ovisi o prikrivenim sponzorima. Niti jedan mirovni plan dosad nije zaustavio dotok novca i oružja u Siriji. Malo je vjerojatno da će i ovaj najnoviji.

Izdvajamo