Taksi me iskrcao na uglu Jevrejske i Mike Alasa, u starom dijelu Dorćola, sasvim već blizu Dunava. Rečeno mi je da se tu nalazi redakcija Sputnika, najpoznatije ili zapravo jedine prave ruske medijske kuće u Srbiji (tj. koja je u vlasništu ruske države). Ništa, međutim, nije upućivalo na to da tu ima nekoga. Preda mnom je bila poveća stara derutna kuća koja je, onako na prvi pogled, podsjećala na napušteno skladište. Nigdje nikakve ploče ili bilo kakva drugog znaka koji bi govorio o tome da tu danas netko uopće radi.
Skriveno dvorište
Prošetao sam se od jednog do drugog ugla i, kad sam već pomislio da se nalazim na krivome mjestu, tj. da sam zalutao, još jednom sam na svom mobitelu okrenuo broj Ljubinke Milinčić, glavne urednice Sputnika. Javila mi se i dala mi nove upute za kretanje. Samo nekoliko metara u tom i tom smjeru i bit ću točno ispred vrata, odnosno ulaza u veliko dvorište. Tako sam i učinio, ali vrata su bila zatvorena (ili mi se tako učinilo), a u dvorištu nije bilo nikoga. Okrenuo sam se i napravio nekoliko koraka unatrag. Onda su se zavjese na jednome od prozora zgrade o kojoj je riječ razmaknule, a na prozoru se pojavilo lice Ljubinke Milinčić. Da, pogodio sam, upravo se tu nalazi Sputnik! Ponovno sam se uputio prema vratima, otvorio ih i ušao u dvorište. Na ulazu u zgradu, lijevo, s unutarnje strane dvorišta, bio je domar, pokraj kojega se ubrzo pojavila i gđa Milinčić. Mahnuli su mi da uđem.
Ljubinka Milinčić, voditeljica ruskog medija Sputnik u Srbiji.
– Vi ste se baš dobro sakrili i primate samo one koje ste dobro provjerili ili za koje ste sigurni da vam ne dolaze s krivom namjerom – rekao sam ulazeći u zgradu.
Ljubinka Milinčić se nasmijala i rekla mi da imam pravo.
Minutu ili dvije poslije sjedio sam u njezinu uredu. Ponudila me domaćom, turskom kavom. U razgovoru je bila vrlo topla i pristupačna, ni traga nekoj hladnoći ili krutosti koja se obično vezuje za Ruse (mislim na Ruse iz onoga starog vremena, za postojanja Istočnoga, tj. komunističkog bloka).
Ljubinka Milinčić jedna je od najuglednijih srpskih novinarki. Rođena je 1952. u Klini na Kosovu. Gimnaziju je završila u Kosovskoj Mitrovici, a Filološki fakultet u Beogradu. U Moskvi je provela ukupno 13 godina, od 2002. do 2015. Kraće je vrijeme radila kao ataše za štampu u srpskoj ambasadi u Rusiji, a onda je, duži niz godina, bila dopisnik NIN-a, Politike i RTS-a. Prevela je s ruskog na srpski nekoliko desetaka knjiga, a i sama ih je napisala nekoliko, među kojima su i dvije o ruskom predsjedniku Putinu. Jedna je od malobrojnih u Srbiji koji se mogu pohvaliti da su neko vrijeme proveli u Putinovoj neposrednoj blizini.
Sputnik je u Beogradu otvoren 3. veljače 2015., nedugo nakon ukidanja nekadašnjega Glasa Rusije, koji se uređivao direktno u Moskvi. Dio je velikoga medijskog sustava Rusija danas (Russia Today), kojim rukovodi 36-godišnja ruska novinarka Margarita Simonjan, koja je ujedno i glavna i odgovorna urednica televizije RT (koja je, usput rečeno, najgledanija strana televizija u SAD-u, s više od milijardu ulazaka na You Tubeu).
Sputnik danas postoji u 30-ak zemalja u cijelome svijetu, tj. uređuje se na 30-ak jezika. Od europskih zemalja postoji u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Velikoj Britaniji itd., a na Balkanu je zasad otvoren samo u Srbiji.
– Za razliku od ukinutoga Glasa Rusije koji se radio iz Moskve – protumačila mi je glavna urednica srpskoga Sputnika Ljubinka Milinčić – Sputnik se sastoji od 30-ak odvojenih radnih jedinica ili agencija, koje rade zaseban program u svojim zemljama domaćinima. Cilj tih agencija nije da šalju informacije iz Kremlja, nego da proizvode vlastiti program, koji će biti lokalni, ali koji će imati i naglašenu vanjskopolitičku dimenziju, koja bi trebala biti ona druga strana američkoga, odnosno zapadnoga mainstreama. Naš slogan glasi: “Govorimo ono što drugi prešućuju.”
Anti-CNN
Sputnik je, drugim riječima, jednako kao i cijeli medijski sustav Russia Today, zamišljen i napravljen kao ruska Slobodna Europa, odnosno kao anti-CNN. Dakle, kao najvažnije (ili jedno od najvažnijih) medijsko-promidžbeno oružje Rusije u odnosu na glavne medijske punktove SAD-a i cijeloga Zapada.
Redakcija srpskoga Sputnika sastoji se od 33 ljudi. Oni zasad rade portal i imaju unajmljene termine na beogradskim radiopostajama Studio B i Radio Novosti. U planu je da imaju i samostalni radio. Zgrada u kojoj se nalazi iznamljeni je prostor (nekih 400 kvadrata) i pripada beogradskoj tvrtki Informatika. Upitao sam Ljubinku Milinčić za financije.
– Ja se time ne bavim – odgovorila mi je – time se bavi Moskva. Mi kao predstavništvo nemamo račune. Mi primamo plaće iz Moskve. Imamo, dakle, studio i plaće – a na nama je da uređujemo i pravimo program. Ovdje nitko nije stalno zaposlen, nego samo na određeno vrijeme, tj. na godinu dana, uključujući i mene. Takav je općenito trend u medijima u cijelome svijetu. Ipak, ovdje još nitko nije ostao bez posla. Ljudi su čak napuštali sigurna radna mjesta da bi došli u Sputnik. Učinilo im se da će im ovdje biti bolje. Naši uvjeti za rad su bolji nego u regiji, a to se isto može reći i za plaće. Ljudi ovdje rade sa zadovoljstvom, atmosfera je dobra, nitko se nije žalio ni na što, a posla ima jer nas je malo... Vrlo smo ambiciozni.
Putin i Nikolić.
Portal Sputnik dnevno posjećuje 50 do 60 tisuća ljudi, a njegovi se sadržaji u Srbiji svakog dana citiraju 200 do 300 puta. Ljubinka Milinčić je u potpunosti zadovoljna prijemom u Srbiji, pa ističe:
– Premijer Srbije Vučić gostovao je kod nas, dao nam intervju i poželio nam sreću. A predsjednik Srbije Nikolić za nas je organizirao prijem, još prvoga dana kada smo započeli s radom. U javnome mnijenju Srbije ruski faktor je u porastu, mi smo dočekani kao veoma potrebni, zato smo i uspjeli. Od svih Sputnika nama je ovdje najlakše. Drugima blokiraju račune, ili ih zatvaraju, kao, primjerice, u Turskoj...
Emisija s Pernarom
Ipak, neki u Srbiji Sputnik ne vole, a među njima je i beogradska nevladina organizacija zapadnoga (pronatoovskog) usmjerenja Centar za euroatlantske studije (CEAS), koju vodi Jelena Milić. U svibnju je CEAS objavio studiju “Širom zatvorenih očiju. Jačanje ruske meke moći u Srbiji – ciljevi, instrumenti i efekti”, u kojoj je mapirano čak 109 organizacija koje, kako je istaknuto, “promoviraju različite aspekte srpsko-ruskih odnosa”, a među kojima je – tako je barem rečeno u studiji – 8 internetskih portala, 16 prokremaljskih medija i 6 ruskih medija. Mnogi su iznenađeni, pa i zatečeni, navođenjem tolikog broja ruskih i proruskih medijskih ustanova ili organizacija u Srbiji pa smatraju da u CEAS-u ipak pretjeruju. Iskustva srpskoga Sputnika s CEAS-om nisu najbolja, o čemu njegova glavna urednica Ljubinka Milinčić kaže:
– Zabranjuju nam da dolazimo na njihove konferencije za novinare pa se u tom pogledu osjećamo kao Židovi u Drugom svjetskom ratu! Na pozivnicama Centra za euroatlantske studije piše da Sputnik i još neki ruski ili proruski mediji nisu poželjni. I to govori da nismo baš neka beznačajna organizacija. A i drugdje na Zapadu vlada slična atmosfera. Eto, u Velikoj Britaniji na sjednici parlamenta upravo danas raspravljaju o tome da je neophodno procesuirati bilo kakve kontakte Britanaca s ruskim novinarima ili ruskim predstavnicima vlasti. A sve se to događa paralelno s izglasavanjem Rezolucije Europskog parlamenta o informativnoj borbi protiv ruskih medija...
Ljubinka Milinčić je tome još dodala:
- Mi u Sputniku nismo zadovoljni novim svjetskim poretkom, mi smo protiv neoliberalizma i globalizma i zalažemo se za posve drugačiji sistem, u kojem neće biti tako velikih nejednakosti, ali ni diktiranja i ucjenjivanja od Europske unije ili bilo koga drugoga. Ne želimo da nas lupa svaki čas netko po glavi! Srbi jednostavno nisu takav narod koji bi mogao prihvatiti bilo kakvo ucjenjivanje i lupanje po glavi! Jednu večer nas je na našem portalu posjetilo čak 80.000 ljudi. To se dogodilo u emisiji u kojoj su gostovali regionalni lideri iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a u kojoj je gostovao i Hrvat Ivan Pernar. Mnogi su Pernara htjeli vidjeti i uživo, pa su zakrčili cijeli naš hodnik i dvorište. Sve što je protiv mainstreama u Srbiji je popularno, nema zadovoljnih ljudi u ovome, zapadnjačkom sistemu! Naš videomaterijal u kojem je vojni ansambl iz Rusije, koji je pratio srpsko-ruske vojne vježbe u Srbiji, otpjevao u našem studiju pjesmu “Tamo daleko” gledalo je više od 100.000 ljudi!
No ipak, iako je vrlo posjećen i popularan, a i često citiran ruski medij u Srbiji, a usto i jedini koji je u vlasništvu ruske države, kod mnogih, osobito politiziranih ili patriotski nastrojenih Srba Sputnik nije istodobno i najomiljeniji. Ima onih koji preferiraju (ili su ih i sami pokrenuli) i mnogo tvrđe ili eksplicitnije proruski orijentirane mrežne stranice, o čemu mi je jedan vrstan poznavatelj medijske i političke scene u Srbiji rekao:
– Ljubinka Milinčić nije tipičan ruski kadar. Ona je u razdoblju prije listopadskoga prevrata uređivala list Demokratija, a to je bilo glasilo Demokratske stranke. Taj je list nastao poslije velikog zimskog protesta 1996. na 1997. Ona je stoga u osmišljavanju i uređivanju Sputnika ograničena na grupu sugovornika koji su u ono vrijeme bili na toj strani, na strani prosvjednika, a poslije su se razočarali pa su sada nešto drugo. Ljubinku vjerojatno njezina centrala u Moskvi mnogo ne pritišće. Ima materijala, npr. o Putinu, koje obvezatno mora objaviti, ali joj u Moskvi u biti ne diktiraju što treba napraviti. Sputnik stoga previše sliči na nju: previše je liberalan. Rusi ne rade takve novine. Rusi to rade tvrđe, naročito vani.
Rusofilski “fakti”
Upravo takav, “tvrđi” proruski orijentirani portal pokrenuo je, još u kolovozu 2011., ugledni beogradski novinar i nekadašnji dopisnik Večernjih novosti iz Moskve Đuro Bilbija. Taj portal nosi ime – Fakti. Za razliku od Sputnika, iza kojega stoji službena ruska vlast, Fakti su njegov osobni projekt, koji je on pokrenuo svojim vlastitim novcem i resursima, tako reći ni iz čega. I sama Ljubinka Milinčić priznaje da ga on “junački uređuje”, da ga je pokrenuo “za užasno male pare”, sam samcat, i da mu na tome “treba čestitati”.
Đuro Bilbija
Đuro Bilbija rođen je 1948. u Bosanskom Grahovu. Kao dopisnik Večernjih novosti proveo je u Moskvi 13 godina (od 1989. do 2002.), poslije je bio zamjenik glavnog urednika i odgovorni urednik toga lista, a onda i glavni urednik Glasa javnosti. Prije nešto više od pet godina pokrenuo je svoj privatni portal “Fakti”, uloživši u taj projekt, među ostalim, i svoje dionice u Večernjim novostima (kao i sav novac zarađen tijekom boravka u Moskvi). U njegovu uređivanju pomažu mu dva mlađa sina, Nenad i Srđan (najstariji sin Bojan piše za Politiku) te supruga Tatjana, koja je po zvanju ekonomistica.
Uređivačku koncepciju svog portala Fakti Bilbija mi je definirao ovim riječima:
– Kad me pitaju je li moj sajt rusofilski, ja obično kažem da nije, iako u nekom prvom sloju, zapravo, jest. Moje je mišljenje – i ja ga dosljedno promoviram na svom portalu – da Srbija s Rusijom treba napraviti točno onakav tip savezništva kakav je SAD napravio s Izraelom, odnosno Izrael s Amerikom. I to u vojnom, ekonomskom i duhovnom pogledu. To bi savezništvo trebalo biti nadstranačko, natpolitičko i vječno. I tek kad napravi takve odnose s Rusijom, Srbija se može preporučiti Europskoj uniji - prije ne! Pa ako nas EU hoće kao vječnog saveznika s Rusijom, onda može i to...
Posjećenost portala Fakti oscilira, od 25 do 37 tisuća posjetitelja na dan, a u nekim izvanrednim situacijama (npr. tijekom rata na istoku Ukrajine) doseže (ili čak prelazi) i kritičnu granicu od 45 tisuća posjeta.
Bilbija je zadovoljan tim posjetom, osobito kada se uzme u obzir činjenica da je njegov portal, kako on sam kaže, “prepolitiziran”, odnosno da je to “politički sajt s jakim geopolitičkim segmentom”, koji, po prirodi stvari, ne može imati najmasovniju publiku. Bilbiju osobito veseli to što se tekstovi objavljeni na njegovu portalu vrlo često citiraju u drugim medijima, dobrim dijelom zahvaljujući i tome što se ne mogu naći nigdje drugdje osim na njegovim Faktima. “Đuro, kao nekadašnji dopisnik Večernjih novosti, održava i dalje kontakte s Moskvom”, pohvalio mi ga je jedan vjerni čitatelj njegova portala, “pa zna na kojim ruskim medijima može pronaći neki intrigantan tekst koji odmah prevede na srpski, tako da je i nama dostupan”.
Jedan drugi insajder ovako mi se pak izjasnio o Đuri Bibliji i njegovu portalu Fakti:
– Đuro, kao čovjek iz Novosti, zna dati lakoću svim tim informacijama, koje objavljuje, i mislim da se to čita, ali i citira. On je jedan od rijetkih koji je ušao s idejom da njegov sajt bude proruski. Ovi ostali (s izuzetkom Sputnika – op. a.) išli su na to što neće pa su 2008. “natrapali” na Ruse, braneći Južni tok i slične stvari, i tako se otprilike prešlo na rusku stranu.
Za razliku od Sputnika, Fakti imaju kritičan odnos prema proeuropskoj ili prozapadnoj orijentaciji srpskoga premijera Aleksandra Vučića, pri čemu Bilbija napominje:
- Mislim da takva orijentacija na ulazak u EU nije najbolja ni najpametnija za Srbe. EU će se ionako raspasti. EU su ajkule, a ne Bog koji se s ljubavlju odnosi prema svojoj djeci.
Srbin.info
Što se ostalih proruskih medija u Srbija tiče, oni se mogu podijelili u nekoliko kategorija. Pritom su relevantne dvije podjele. Jedna je “za” ili “protiv” Vučića, a druga je podjela – na tzv. racionalne i tzv. emotivne (ili iracionalne) sajtove. Neki emotivne nazivaju i “ludačkima”.
Na Vučićevoj je strani, primjerice, portal Novi Standard, koji uređuje nekadašnji glavni urednik istoimenoga časopisa Željko Cvijanović.
Kategorički je protiv Vučića, s druge strane, politički analitičar i narodni zastupnik u Skupštini Srbije (koji je u srpski parlament ušao na listi DSS – Dveri), Đorđe Vukadinović, urednik proruski orijentiranoga časopisa i portala Nova srpska politička misao (NSPM).
Đorđe Vukadinović
Što se druge podjele tiče, u racionalne sajtove ubrajaju se oni koji zastupaju tezu da Srbija ne smije okrenuti leđa Rusima, ali da istodobno može razvijati odnose i sa svim drugim, pa i sa zapadnim zemljama. Toj kategoriji pripadaju, među ostalima, Vidovdan i Novi Standard.
Vidovdan (na kojemu, među ostalima, objavljuju politički analitičari Branko Radun i Draža Anđelković) blizak je Vučiću, kao i nacionalnom (proruskom) krilu Srpske napredne stranke.
S druge strane, vlasnik portala Novi Standard Željko Cvijanović ovako mi je opisao uređivačku koncepciju svojih mrežnih stranica (koje dnevno posjećuje 8 do 9 tisuća ljudi):
- Većina na ruskim sajtovima smatra da Srbija treba da ide u Euroazijsku uniju i da ima potpuno čvrste odnose s Rusijom. Mi, međutim, tu imamo neku vrstu distance: smatramo da Srbija, osim s Rusijom, treba imati odnose, osobito bilateralne, i sa zapadnim državama. Zato nas nacionalisti optužuju da smo provučićevski - i nas i Vidovdan.
Skupini tzv. emotivnih sajtova pripadaju, među inima, Srbin.info, Nova Srpska Politička Misao i Fond strateške kulture.
Srbin.info je neka vrsta svaštarskih mrežnih stranica koje skupljaju materijale sa svih drugih patriotskih portala u Srbiji, dajući im pritom jasnu antiglobalističku i prorusku intonaciju.
Koncepciju NSPM-a njegov mi je urednik Đorđe Vukadinović opisao ovim riječima:
- Naš je portal, prije svega, prosrpski, a to uvijek u većoj ili manjoj mjeri u Srbiji znači i - proruski. Tekstovi i komentari što se objavljuju na našem portalu generalno su proruski, ali to ne znači da su i idolopoklonički prema aktualnoj ruskoj politici i ruskoj vlasti. Štoviše, ja osobno mislim da Rusija griješi u svom nastupu prema Srbiji. Odnosi se prema njoj kao mladoženja prema djevojci za koju je siguran da je njegova i da će je imati, pa se oko nje mnogo i ne trudi.
Za savez s Rusijom
Zapadni mediji preuveličavaju tzv. meku moć ruskih medija u Srbiji, i to iz dva razloga. Prvo, zato što ih se stvarno boje. A drugo, što, poput Jelene Milić iz CEAS-a, imaju interes da taj utjecaj preuveličavaju, kako bi njihova borba protiv tog utjecaja imala više smisla.
Nova srpska politička misao, kao NVO i intelektualni centar, od vremena do vremena provodi istraživanja o odnosu Srba prema Europskoj uniji, NATO-u i Rusiji.
Godine 2000. više od 70 posto Srba podržalo je ulazak Srbije u EU, njih 20 posto bilo je za ulazak Srbije u NATO, dok se za ekonomsko-politički savez s Rusijom izjasnilo oko 60 posto Srba.
U međuvremenu je podrška ulasku Srbije u EU pala ispod 50 posto, podrška ulasku u NATO-u na 10 posto, dok se za savez s Rusijom u ovome trenutku izjašnjava oko 70 ili 75 posto Srba.
Drugim riječima: EU i Rusija se u srpskome javnome mnijenju međusobno a priori ne isključuju – ima onih koji optiraju i za jedno i za drugo – ali se zato nepomirljivo isključuju NATO i Rusija. Koliko se Srba izjašnjava za savez s Rusijom, toliko ih je i kategorički protiv NATO-a. Protivnika je NATO-a između 70 i 80 posto, a protivnika Rusije 15-20 posto.
Naposljetku, tu je, u skupini tzv. emotivnih sajtova, i proruski orijentirani portal Fond strateške kulture, iza kojega stoji Anja Filimonova, vrlo bliska ruskoj povjesničarki i inozemnoj članici Srpske akademije nauka i umetnosti Jeleni Guskovoj. Po nekim analitičarima, engleska i ruska verzija toga portala su prilično kredibilne, dok na srpskoj verziji ima dosta zastranjivanja i padanja u ekstreme. S Fondom strateške kulture surađuje jedan od napoznatijih srpskih sociologa Slobodan Antonić. Taj portal dnevno posjećuje između 1000 i 1500 čitatelja.
Iako neki (i ne tako rijetki) analitičari u Srbiji tvrde da se u procjenjivanju važnosti ruskih i proruskih medija u Srbiji najčešće pretjeruje, da tzv. ruska meka moć (tj. ruska propaganda) u Srbiji faktički ne postoji i da oko toga Zapad smišljeno pravi mit, nekadašnji (do 2009.) glavni urednik NIN-a, a danas doktor znanosti, sociolog i predavač na Učiteljskom falultetu Beogradskoga univerziteta, ujedno i autor knjige “Mediji i Treći svjetski rat”, Slobodan Reljić, procjenjuje da Rusija, pod Putinovim vodstvom, itekako propagadno djeluje i da se taj njezin propagandni utjecaj sve više osjeća kako u Srbiji tako i na cjelokupnome Zapadu.
Prodor Rusije na zapad
U razgovoru sa mnom Reljić je istaknuo:
Slobodan Reljić
- Ovo što se sada događa u Srbiji samo je početak prodora Rusije na Zapad. Suština ruskog razumijevanja današnjeg svijeta i njihova uspona sastoji se u tome što su Rusi shvatili značaj propagandnog djelovanja. Kad je, 1989., pao Berlinski zid, Rusi su izgledali kao gomila luđaka, a danas su svjetski lideri u propagandnom djelovanju. U propagandi je najvažnija inicijativa i to da nemaš osjećaj inferiornosti, a time se sada Rusi mogu pohvaliti mnogo više nego Zapad. Zapad trenutačno nema nikakvu ideju, a u Rusiji se pojavio Putin kao nositelj konzervativne ideje, koju prepoznaje i dobar dio konzervativne misli na Zapadu. To znači da ti ne možeš protiv Putina voditi kampanju kao protiv Staljina, jer on razvija ideju koja i tebi treba. Zapad više nema obitelj, obitelj je na Zapadu rasturena, a država je u rukama korporativno-financijskog sektora. U globalizaciji postaješ točka, ništa, a svatko želi da bude nešto. Brexit je potvrda te ideje: mi želimo biti mi. U tom kontekstu treba promatrati i nedavni susret pape Franje s ruskim patrijarhom Kirilom, koji je vrlo blizak suradnik ruskog predsjednika Putina. Ruski nastup nije banalan, Rusi ne računaju na oružje, nego na propagandu, tj. na ono što Amerikanci nazivaju “mekom moći”. Treći svjetski rat je već počeo, ali je zasad u intelektualnoj, tj. propagandnoj fazi. I mi Srbi, na neki način, sudjelujemo u tome. Za nas Srbe jedini način da ostaneš normalan jest Rusija, a sretan je splet okolnosti da se Rusija diže. Nesretan je, pak, splet okolnosti što se naše (srpske - op. a.) političke elite i dalje vezuju za Zapad.