ANALIZA GLOBUSA

REVOLUCIJA KOJU BI RUSIJA NAJRADIJE ZABORAVILA Kako je 'velika socijalistička ruska revolucija' postala 'velika ruska tragedija i katastrofa'

Anonymous Vladimir Lenin at the Stepan Razin monument dedication., Image: 327843100, License: Rights-managed, Restrictions: Rights to be cleared for commercial use for artworks not in public domain. No model released., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Album
Profimedia, Album

U Oktobarskoj revoluciji boljševici su svrgnuli s vlasti Privremenu vladu koja je došla na vlast Februarskom revolucijom i sami preuzeli vlast

 

Rusiju uskoro, 7. studenoga, čeka obilježavanje stote obljetnice Velike socijalističke oktobarske revolucije, kako joj se tepalo punih 70 godina, a danas je to dan, kako nam kaže ruski povjesničar Sergej Romanjenko iz Ruskog državnog humanističkog sveučilišta, koji bi mnogi u Rusiji najradije preskočili. Naime, i Rusiju, kao i ostatak europskih postsocijalističkih zemalja, muči odnos prema svojoj novijoj povijesti. Kako to već biva, a nama u Hrvatskoj to nije nepoznato, i današnja Rusija također se poduhvatila remonta, revizije i rekonstrukcije svoje povijesti, pogotovo one 20. stoljeća. Povijest je sve više politički aktualna te pridonos raskolu društva koje se iscrpljuje na tim pitanjima.

Podsjetimo se, tada su boljševici svrgnuli s vlasti Privremenu vladu koja je došla na vlast Februarskom revolucijom, kojom je ruska carevina i dinastija Romanovih otišla u ropotarnicu povijesti, a na vlast su došli boljševici koji će se na vlasti zadržati sve do prosinca 1991., kada i formalno prestaje postojati SSSR. Naime, stota godišnjica Oktobarske revolucije prolazi pod opterećenjem dviju dijametralno suprotnih i suprotstavljenih pristupa. Kako kaže ruski ministar kulture Vladimir Medinski: “Oktobarska revolucija se istodobno i sakralizira i sotonizira.” No, ruski ministar smatra kako je to bio događaj svjetskih dosega koji je transformirao ne samo Rusiju nego je izravno utjecao na svjetsku politiku i povijest te razvoj mnogih naroda i država tijekom 20. stoljeća. I tako dok jedni govore o “povijesnoj katastrofi” koja je pogodila Rusiju, drugi nastoje dokazati kako je to bio događaj koji je pozitivno preobrazio Rusiju (i ostale zemlje i narode koji su nekad tvorili SSSR).

Rat dviju teza

Cijela rasprava prolazi između dviju proturječnih izjava, od one velikog ruskog pisca i nobelovca Aleksandra Solženjicina o tome da je zbog revolucije 20. stoljeće bilo izgubljeno za Rusiju, do one, koja se, kako nam pak kaže ruski povjesničar Artjom Ulunjan, lažno pripisuje Winstonu Churchillu, kako je “Staljin dobio u ruke zemlju s drvenim plugom, a ostavio je s nuklearnim oružjem”. Sva rasprava oko Oktobra, kaže Ulunjan, danas se u Rusiji svodi na dokazivanje jedne ili druge teze. Publicist Dmitrij Liskov kaže kako rusko društvo ne zna kako se postaviti prema stoljeću revolucije. Nema odgovora na dilemu je li to bila nacionalna tragedija, veliko dostignuće, pobjeda ili poraz, “korak naprijed ili dva natrag”, neizbježan događaj ili nešto bez čega se moglo. Liskov smatra da sve prolazi u ozračju glorificiranja i obezvređivanja revolucije.

Profimedia, AKG

Vođa Oktobarske revolucije (V. Lenjin) s perikom i bez brkova i brade, u vijeme dok je živio u ilegali (lijevo); u Moskvi 1920. (desno)

 

Romanjenko pak navodi kako se u Rusiji danas više vode razgovori o tome što bi bilo da revolucije nije bilo i kako bi se Rusija razvijala nego što se tom velikom događaju pristupa s povijesne strane i razmišlja o kontekstu u kojem se sve to dogodilo. “Mnogi danas samo govore kako bi se Rusija razvijala kao napredna i demokratska zemlja da revolucije nije bilo, podastiru razne podatke, za koje nema nikakve znanstvene potvrde, govoreći kako su boljševici prekinuli proces razvoja Rusije”, napominje Romanjenko.

Argumenti za i protiv

I upravo tako, čitajući ruske novine ili pregledavajući portale, nailazimo na podatke o tome da je Rusija agrarna zemlja, koja je gladovala, riješila te probleme i postala najrazvijenijom industrijskom zemljom, da je poslala prvog čovjeka u svemir, spasila svijet od pošasti nacizma, iskorijenila glad, razvila se u tehnološkom smislu te postala velesila. Drugi pak navode primjer da bi Rusija, da je sama započela svoj pravi gospodarski razvoj, bila pobjednica u Prvom svjetskom ratu, što su im boljševici oduzeli, da su “rastrančirali” Rusiju stvorivši monstruma SSSR, zbog čega su danas mnoge “ruske zemlje” ostale izvan njezina dosega pod vlašću novostvorenih država, govore o gulazima i represijama kroz koje su prošli milijuni ljudi. Ruski povjesničar Artjom Ulunjan kaže kako su zauzete nepokolebljive pozicije oko toga te da se ne priznaje da su dio iste povijesti i staljinske represije i Jurij Gagarin, i pobjeda u Drugom svjetskom ratu, i nepoštovanje ljudskih i građanskih prava, i opismenjavanje siromašnog stanovništva, ali i nasilna kolektivizacija. “Sve to je naša povijest, koja je takva, ali se samo ističe ono što nekome u nekom trenutku odgovara”, kaže Ulunjan.

Revolucija ili puč

No, jasno je ipak jedno, a to je sada i u ruskim povijesnim udžbenicima, nema više “velike socijalističke revolucije”, događaja koji ne samo da je promijenio tok razvoja i povijesti Rusije nego je i imao utjecaja na svjetsku povijest u 20. stoljeću i kasnije događaje s početka 21. stoljeća. Zapravo, revoluciju je na način koji je trebao tadašnjem režimu “uprizorio” 1928. godine veliki ruski režiser Sergej Ejzenštejn svojim filmom “Oktobar”. A tek je Josif Staljin početkom 30-ih godina počeo nazivati “velikom socijalističkom revolucijom” taj događaj u noći sa 6. na 7. studenoga 1917. (odnosno 24. na 25. listopada prema julijanskom kalendaru, koji je tada bio u uporabi u Rusiji, pa se zato i zove “oktobarska” a ne “novembarska”). O revoluciji se sada govori ili kao o “boljševičkom prevratu” ili se pak naziva Velikom ruskom revolucijom. Artjom Ulunjan napominje kako se tu radilo ipak o “najobičnijem” puču, a oštro se suprotstavlja nazivu “Velika ruska revolucija”.

“Ako oktobarske događaje nazovemo tim ‘etničkim imenom’, onda prvo svu odgovornost za ono što je bilo i uslijedilo pada na Ruse te se može razmatrati kao djelo ruske povijesti. No, kao prvo, o kolektivnoj odgovornosti ne možemo govoriti, a drugo, tim nazivom amnestiramo i aboliramo sve ostale koji su sudjelovali u tome jer su bili dijelom ruske imperije i SSSR-a. Na tu se revoluciju ne može gledati samo kao na ‘rusku stvar’”, kaže Ulunjan, koji smatra da se time olakšava revizija povijesti u tim zemljama, postavljaju sebe kao “nevine žrtve Rusa”, a svu povijesnu odgovornost jednostavno svaljuju na leđa Rusije i Rusa. “To je dosta diskutabilno i sporno, a i ruska greška u koracima”, kaže Ulunjan.

Dilema o kijevskom Majdanu

Petar Multatuli, načelnik Ruskog instituta za strateška istraživanja, smatra pak da se ne smije govoriti o “Velikoj ruskoj revoluciji”, nego o “Velikoj ruskoj katastrofi” koja je uništila “tisućugodišnju rusku državu i zemlju gurnula u ambis”. On se pita, ako je Oktobarska revolucije bila “velika” i ako je ona nešto pozitivno, zašto se Rusija onda toliko protivi “novim revolucijama” – zašto je onda kijevski Majdan nešto loše ako je revolucija nešto dobro?

“Atmosfera ‘proslave’ se ne osjeća u javnosti”, kaže nam komentator moskovskog Komersanta Maksim Jusin, “jer, konačno, nema se što ni slaviti jer se dogodila velika tragedija. Prije sto godina dogodila se strašna katastrofa za Rusiju i ruski narod. Rusija je vraćena godinama unatrag. Deseci milijuna ljudi su pobijeni ili su nastradali dugoročno noseći u sebi frustraciju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da su deseci tisuća pametnih, sposobnih i potentnih intelektualaca otišli iz Rusije te je i na taj način zemlja osiromašena.”

Profimedia, Abaca / Facebook

Ruski ministar kulture Vladimir Medenski smatra kako je Revolucija bila događaj koji je transformirao ne samo Rusiju nego je izravno utjecao na svjetsku politiku (lijevo); Makism Jusin, komentator Komersanta, kaže kako je Rusija revolucijom vraćena godinama unatrag (desno)

 

Romanjenko kaže kako nitko ne raspravlja puno o tome što se zapravo dogodilo, nego je li se to moglo izbjeći: “Po meni je teško dati odgovor na to pitanje, a ako se već dogodilo, ne treba se sada iscrpljivati na onome ‘što bi bilo kad bi bilo’, pa to se dogodilo i to je naša povijest, nemojmo se baviti ‘alternativnom poviješću’. Treba odgovoriti na pitanje zašto se revolucija dogodila, kakvi su politički i društveni odnosi tada bili te ono najvažnije – zašto su boljševici ostvarili pobjedu u Građanskom ratu, jer za to nije bio dostatan samo ‘politički genija Lenjina’. Očito je bilo i puno drugih razloga i pretpostavki zašto je to tako. Naime”, nastavlja Romanjenko, “boljševici su ipak mogli mobilizirati i povesti za sobom veći dio stanovništva koji je prihvatio njihove poruke i nadanja, a u stav ‘kontrarevolucije’ očito većina nije vjerovala. Raspravimo”, kaže Romanjenko, “zašto je retorika boljševika bila prihvatljiva i što je sve dovelo do toga da se oni nametnu kao vodeća poluga povijesnih promjena, a ne da lamentiramo, kako to čini veći dio javnosti – ‘jao, što nas je to snašlo’.”

Svjetonazorsko pitanje

I Ulunjan smatra da se uglavnom krivo postavila rasprava oko revolucije, na koju se uglavnom, ipak, gleda kao na sudbonosnu grešku: “Sve se svodi na diskusiju crno-bijelo, koja je više dnevnopolitička, a ne znanstvena.” Ulunjan kaže kako se malo tko bavi kontekstom te jednim važnim pitanjem na koje malo tko može odgovoriti – zašto se Privremena demokratska vlada nije uspjela zadržati te zašto, kada se vlast valjala ulicama i trebalo se sagnuti i pokupiti je, nitko od demokratskih političara nije želio to učiniti, dapače – odbijali su to učiniti, te zašto te opcije nisu imale adekvatna rješenja i odgovore na tešku i kompliciranu situaciju u kojoj se Rusija 1917. godine našla.

Maksim Jusin čak smatra da današnji odnos prema stogodišnjici Oktobarske revolucije nije toliko političko ili znanstveno, nego prvenstveno svjetonazorsko pitanje! Za Romanjenka to je značajan datum ne samo ruske nego i svjetske povijesti, ali da se sada želi nametnuti tumačenje “loša revolucija – dobra Rusija” te “loši boljševici – jadna Rusija”. To je pristup koji pokazuje da se prema činjenicama i povijesti odnosimo vrlo trivijalno, politizirano i kompromisno, a povijest to sve nije.

Pragmatični Kremlj

No, benevolentnom pristupu važnoj obljetnici daje svoj obol i Kremlj, koji joj ne želi pridavati veliko značenje i jedva čeka da sve to prođe. Romanjenko kaže da Kremlj prilazi stogodišnjici kao i svemu drugome – pragmatično, iz perspektive koliko to može ojačati odnosno oslabiti vlast. Naime, kaže on, ako u Kremlju zaključe da bi im jači angažman oko stogodišnjice pomogao, onda će se više angažirati, a ako procijene da im to može nauditi na bilo koji način – zanemarit će je. A sada su nekako zaključili da se ne trebaju previše petljati. Naposljetku, i Putin je samo dao “preporuke” da se raznim simpozijima i skupovima obilježi stota godišnjica revolucije, ali Kremlj neće biti pokrovitelj obljetnice ili bilo što slično. Jusin kaže kako je razlog u tome da se sadašnja, Putinova Rusija više identificira s ruskim imperijem, a ne sa SSSR-om.

“Putin i sadašnja vlast sebe ne povezuju s boljševicima i SSSR-om, više se naslanjaju na imperij. U modi je imperijalna Rusija. Sve više se snima filmova i javnost je sve više zainteresirana za ‘bijele’, a ne za ‘crvene’. Zato se Kremlj neće miješati u godišnjicu, mada je neće ni ometati. No, svojim stavom dat će ton obilježavanju”, kaže Jusin. Kremlj je u delikatnoj situaciji jer se neće poistovjećivati s onima koji su srušili taj imperij i ubili cara. Osim toga, komunisti su stvorili SSSR te time, nakon njegova raspada, uzrokovali to da nekadašnji nedjeljivi djelovi Ruskog Carstva postanu neovisne države”, ističe Jusin. Prema tome, državna linija nije da se ignorira, jer takav datum teško je zanemariti, ali se neće previše ni isticati. Prema Romanjenku, teško da se u tadašnje ruske povijesne događaje uklapa ono što Kremlj želi danas biti, premda se nekadašnje povijesne odluke žele prilagoditi današnjem političkom stavu Kremlja. Problem je da se cijela povijest Rusije sada tumači iz perspektive sadašnje vlasti i sadašnjeg političkog konteksta.

Opozit Putinovoj politici

Zanimljivo je da se ne kritizira samo Oktobarska revolucija kao boljševička nego i Februarska kao liberalna jer je narod dovela u zabludu. Naime, prema sadašnjem tumačenju, “liberali” su otvorili put prema Oktobarskoj revoluciji. Naime, i komunisti i liberali nisu po guštu sadašnjoj vlasti, dapače sadašnja liberalna oporba je “neprijatelj” Rusije, koji je želi “prodati” Zapadu, a ne da je Rusija samostalna zemlja sa svojom samostalnom i nezavisnom pozicijom i politikom. Dakle, ni jedna od tih dviju revolucija iz 1917. godine ne uklapa se u sadašnje tumačenje, i dijametralno su suprotne onome što danas predstavlja Kremlj. Putinova politika je politika stabilnosti i kontinuiteta, pa se slavljenje revolucije ne može uklopiti u njegovu logiku politike koju zagovara i na čemu gradi svoj imidž u narodu. Tako Multatuli smatra da se mora reći da je Oktobarska revolucija nešto loše ili da postoje loše ili dobre revolucije, a onda nastaje problem s definicijom Oktobarske revolucije. Neki povjesničari idu vlasti niz dlaku, pa se čak govori da nije bilo nikakve revolucije (tj. da je ona plod boljševičke propagande), nego se prikazuje kao “mirni prelazak vlasti” kako bi se ublažila činjenica nasilne smjene vlasti koja se zapravo dogodila. Tako da je ova stota obljetnica žrtva novih tumačenja povijesnih događaja. “Još će ispasti da ničega nije ni bilo”, smije se Romanjenko.

No, iako se Vladimir Putin suzdržano odnosi prema Oktobarskoj revoluciji, te je opći dojam da se radi o “tragediji”, ipak se ruski predsjednik ne odnosi tako prema svim “dosezima” komunističke Rusije. Kremlj svake godine velikom vojnom paradom obilježava Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, te je to jedna od stožernih propagandističkih teza Putinove Rusije, koja se uklapa u težnje današnje Rusije. Pobjeda u Drugom svjetskom ratu jest ono na što se današnja Rusija želi osloniti.

Nikolaus II. Alexandrowitsch, Kaiser von Rußland (1894–1917); 1868–1918.
Gruppenbild des Zarenpaars mit seinen Kindern (v. li. Nikolaus II., Alexej, Olga, Maria, Tatjana, Zarin Alexandra Feodorowna, Anastasia).
Foto, 1915., Image: 147385993, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AKG
Profimedia, AKG

Romanovi: Ruski car Nikolaj II. s obitelji; Godinu dana nakon svrgavanja carske obitelji boljševici su ih strijeljali; Ruska crkva proglasila ih je mučenicima i svecima

 

Međutim, tu je prisutan klasični primjer koji znamo iz našeg odnosa prema povijesti kao prema samoposluzi – uzeti samo ono što nam odgovara i treba, a odbaciti i zanemariti ono što nam ne ide u prilog... “Svakako da je to jedna od onih shizofrenih situacija koja opterećuje našu povijest, ali i sadašnjost”, nastavlja Romanjenko. “Putinu tu ne smetaju ni Staljin ni SSSR jer je ta pobjeda važna za ‘dostojanstvo današnje Rusije i Rusa, kojih je on lider’.” S druge strane Jusin u tome ne vidi ništa sporno. Dapače, on kaže kako se na tu pobjedu ne mora gledati kroz prizmu SSSR-a, štoviše, uvjeren je Jusin, pobjeda nekomunističke Rusije bi bila čišća, uz manje žrtava i razaranja. “Nju su ostvarili Rusi i pripadnici drugih naroda, unatoč Staljinu”, kaže Jusin.

Stav crkve

I Liskov kaže kako se prijašnje mitologiziranje i ideologiziranje Oktobarske revolucije i onoga što je donijela sada zamjenjuje isto tako neumjerenim i pretjeranim antikomunističkim negiranjem te tvrdnjama da je za Rusiju to bilo apokaliptično vrijeme. Romanjenko kaže kako su mnogi narodi, koji danas to ne priznaju, upravo pod utjecajem Oktobarske revolucije postigli i ostvarili svoju nacionalnu emancipaciju te čak opstali na karti svijeta, ili na nju dospjeli. “Ne želim sada poimenično nabrajati, ali za mnoge narode koji danas imaju neovisne države, da nije bilo Oktobra i socijalizma, vjerojatno nikada ne biste čuli”, kaže Romanjenko.

Zanimljiva je i pozicija Ruske pravoslavne crkve, koja je mučenicima i svecima proglasila zadnjeg ruskog cara Nikolaja II., njegovu suprugu Aleksandru Fjodorovnu te njihovo petero djece – sina (prestolonasljednika) Alekseja te kćeri Olgu, Tatjanu, Mariju i Anastasiju, koje su boljševici strijeljali u srpnju 1918. RPC je obavila da se radi o “nacionalnoj tragediji”, ali da treba paziti da se “narod na tom pitanju ne raskoli”. “Treba nam jedinstvo nacije”, kažu u RPC-u te napominju kako ne smije biti ni “kolektivne krivice” ni “kolektivnog pokajanja”. “Treba ustanoviti principe osobne, a ne kolektivne odgovornosti jer je to zalog nacionalne pomirbe”, ističu u RPC-u.

I tako Rusija dočekuje veliku i značajnu obljetnicu jednog važnog, ali i kontroverznog povijesnog događaja zdvojna i rastrzana, u raskoraku između dvaju suprotstavljenih mišljenja – je li to bilo dobro ili loše, a sve ono što stane između te dvije definicije ne žele razmotriti ni apologeti ni demistifikatori smatrajući samo svoju poziciju ispravnom – “u ime Rusije”.

Izdvajamo