Pomiče li se rat na Bliskom istoku prema Srednjem istoku? Hoće li doći do rata između dviju prebogatih arapskih kraljevina Saudijske Arabije i Katara, pod pretekstom financiranja ISIL-a, Al-Kaide i ostalih vahabističkih glavosječa u ratovima u Siriji i Iraku. Rijad je, naime, zajedno s malenim Bahreinom, Egiptom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Libijom, Jemenom i Maldivima ekspresno prekinuo odnose s prebogatom butik-državicom optužujući tamošnju dinastiju Al-Thani da podržava teroriste diljem Bliskog istoka, a i šire. Saudijska dinastija protjerala je katarske diplomate, zabranila zračni promet, blokirala granicu, isključila katarsku medijsku polugu TV Al Jazeera, poručujući da neće trpjeti ugrožavanje svog suvereniteta i miješanje u unutarnje poslove. Egipat se pridružio pod optužbom da Katar financira njihove unutarnje neprijatelje Muslimansko bratstvo, a Bahrein da mu se Katar miješa u unutarnje stvari i potiče pobunu. Kad je riječ o raspolućenim državama Libiji i Jemenu, optužbe stižu od prosaudijskih vlada koje kontroliraju samo dio teritorija, ali dobro dođu kao diplomatska ikebana.
Blokada Katara
Mjere Rijada prema Dohi gotovo da su ravne objavi rata. Totalna blokada kopnene granice između saudijskog kraljevstva i malog, ali zato prebogatog, susjeda potpuno zatvara Katar, jer ta zemljica, s dohotkom po glavi stanovnika deset puta većim od primjerice hrvatskoga, jedinu kopnenu granicu dijeli upravo sa Saudijskom Arabijom. Preko crte duge 86 kilometara sve robe koje dolaze kopnom idu iz Saudije. Kamioni s hranom već su blokirani na granici, u Kataru se stvara panika, građani se pokušavaju dočepati zaliha hrane.
Što je sljedeće? Stižu informacije o gomilanju saudijske vojske na granici, pa potom i kalkulacije o invaziji. Ahmed Ali, šef think-tanka Gulf Affairs, na Sputniku upozorava na predstojeću invaziju, puno prije nego što se očekuje. Kaže da treba pratiti tijek saudijske intervencije u Jemenu, jer čim se tamo primire borbena djelovanja, može se očekivati udar na Katar. Tehnički bi to bila jednostavna operacija invazije na malu zemlju od 11 tisuća četvornih kilometara, pet puta manju od hrvatskog teritorija, koja nema načina da se obrani od višestruko jačih saudijskih snaga. Odluka, jasno, ovisi o stavu Washingtona i Donalda Trumpa. Neslužbeno, Trump se postavlja kao George Bush senior u slučaju iračke invazije na Kuvajt 1991. Porukom “nemamo ništa protiv” SAD je navukao Sadama Huseina da napadne Kuvajt, a kad je invazija izvršena i Kuvajt potpao pod Bagdad, uslijedio je Prvi zaljevski rat. Koalicijske snage od 300 tisuća vojnika doslovce su rasturile Iračane i potjerale ih iz Kuvajta. Sadam Husein preživio je, no ne zadugo, jer će u drugoj zaljevskoj intervenciji izgubiti glavu. Treba znati da Amerikanci upravo u katarskoj pustinji vode najveću zračnu bazu Udeid, pa odluka o mogućoj intervenciji može dobiti amen jedino u Washingtonu. Saudijci svakako neće na svoju ruku udariti po pustinjskom Las Vegasu Dohi. Analitičari najnoviji zaplet jasno povezuju s posjetom Trumpa Rijadu i potpisivanjem rekordnog, stotine milijardi dolara teškog ugovora o prodaji oružja Saudijcima. Drugim riječima, bacanje anateme na Katar tad je dogovoreno. Osim optužbi o održavanju terorističkih postrojbi stotinama milijuna dolara, glavni krimen Dohe je šurovanje s Teheranom, smrtnim neprijateljem saudijskog monarha.
Salmanov bijes
Katarski 33-godišnji emir Tamim bin Hamad al-Thani razljutio je saudijskog monarha procjenom da Sjedinjene Američke Države i Saudijska Arabija bezrazložno dižu tenzije prema Iranu, velikoj islamskoj državi. Što je više razljutilo kralja Salmana, optužba za dizanje napetosti ili čašćenje Irana velikom islamskom silom, nije poznato, no uslijedila je žestoka reakcija Rijada. U Dohi su se pokušali izvući priopćenjem da je izjava lažna, jer je zapravo hakirana, no to nije upalilo. Pritisli su Katar i ultimativno tražili prekid svih vojnih i obavještajnih veza s Teheranom, prekid svih odnosa s Irancima oko Sirije, Iraka, Libije i svih arapskih zemalja, prekid pružanja azila čelnicima Muslimanskog bratstva, prekid veza s palestinskim Hamasom i odbijenicu azila političkom šefu Hamasa Ismailu Haniji i njegovoj obitelji u Dohi.
Katarski emir, osim toga, odbio je podržati formiranje takozvanog arapskog NATO-a koji ima poslužiti za obračun s Iranom. Sve to navode izraelski obično dobro obaviješteni izvori ne isključujući (ograničenu) vojnu intervenciju Saudijaca na Katar. Pozicija Izraela je savezništvo s Rijadom, u skladu s američkom politikom.
Rat se, vrlo moguće, vraća tamo odakle je potpaljen. Točno je da je Katar, jedna od rijetkih zemalja s viškom keša, podržavao sunitske pobunjenike na cijelom Bliskom istoku još od 2011. i početka takozvanog Arapskog proljeća. Javno je vođena jaka medijska kampanja preko glavne poluge Al Jazeere. Iz tog vremena sjećamo se da su neki od masno plaćenih urednika te medijske kuće dali ostavke ne želeći sudjelovati u kovanju rata na Bliskom istoku. S njima ili bez njih krvavi rat poharao je i uništio Libiju, dok u Siriji i Iraku i dalje ima krvi do lakata. Katarski režim u cijeloj priči odgovoran je za raspaljivanje sukoba ubrizgavanjem milijuna raznim političkim i terorističkim organizacijama, ali u situaciji kad Saudijci terete Katarce za jatakovanje s teroristima vrijedi ona: rugao se veći lonac manjem loncu. Saudijska Arabija ipak je glavni i najveći financijer raznih vahabističkih skupina, a usput i širenja najkonzervativnijeg oblika islama po cijelom svijetu, a i na eksplozivnom Balkanu.
Obračun s kalifatom
Rat u Siriji zajednički je projekt uz američku potporu i sudjelovanje europskih saveznika nekadašnjih kolonizatora Bliskog istoka. Cilj je srušiti sirijsku vlast na čelu s tvrdokornim Bašarom al-Asadom, rascijepiti zemlju i stvoriti paradržavu kolokvijalno nazvanu Sunistan. Taj teritorij trebao je biti koridor za polaganje plinovoda prema mediteranskim obalama za opskrbu lukrativnog tržišta EU. Kako je to nož u leđa ruskoj gotovo pa monopolističkoj poziciji opskrbljivača Europe, Vladimir Putin u trenutku kad je Asad bio na nekoliko dana od sudbine linčovanoga Moamera Gadafija pokrenuo je vojnu intervenciju i otežao saudijsko-katarske planove. U proasadovskoj koaliciji ključna je uloga iranskih snaga, regularne vojske i raznih paramilitarnih skupina.
Projekt u koji su Saudijci i Katarci ubrizgali milijarde dolara ne ide po planu. Moćne terorističke skupine poduprte i od EU/NATO zemalja, u Siriji, a jednako tako i u Iraku, ubrzano gube tlo pod nogama i povlače se na većini teritorija. Američki specijalci na čelu kurdsko-arapskih snaga vrlo su blizu prijestolnice Kalifata Rake, i sljedećih dana slijedi konačni obračun. Pritisak na Raku već dovodi do povlačenja isilovaca prema sirijskom Deir Ez Zoru koji drže pod opsadom još od 2014. Iako američkom bloku odgovara pražnjenje Rake, ne odgovara Rusima, Irancima i Asadovoj koaliciji. Visoko u orbiti su ruski sateliti za nadzor, dok nad pustinjom lebde bespilotne letjelice i budno prate svaki pokret. Na svojim medijima Rusi stalno prikazuju uništavanje konvoja isilovaca raketama s helikoptera dok se pokušavaju prebaciti prema Deir Ez Zoru. Kraj rata u Siriji još je daleko, ali se nazire, ISIL je u pustinji između čekića i nakovnja i ubuduće može samo gubiti teritorij. Što je skora budućnost, nitko ne može predvidjeti. Govori se o podjeli Sirije na koju bi Rusi možda i pristali o čemu se navodno vode tajni pregovori, ali je posve sigurno da od cjelovitosti zemlje neće odustati službeni Damask, a bogme ni zaštitnik Teheran.
Trumpov dogovor
Što je sve Donald Trump dogovorio u Rijadu, zna samo njegov najuži tim, ali čini se da svjedočimo promjeni politike glavne američke ruke na istoku. Saudijska Arabija u želji da sa sebe otrese ulogu sponzora terorizma za pedra je očito izabrala Katar.
Katar s druge strane dijeli ključni gospodarski pojas s neprijateljem Iranom. To je najveće plinsko polje u moru između Katara i Irana podijeljeno morskom granicom. Mala država, najveći svjetski izvoznik ukapljenog plina, zato ne želi loše odnose s Teheranom, pogotovo u situaciji kad Iranci imaju vodeću vojnu ulogu ne samo u Siriji nego i u Iraku. S druge strane to može biti potencijalno smrtna presuda za dinastiju Al-Thani, jer je svaka bliskost s prijestolnicom šijitskog svijeta najveći grijeh u očima saudijskog režima, pogotovo ako dolazi od saveznika.
Diplomatska bura kakva nije puhala desetljećima mogla bi prerasti u novi rat koji vjerojatno neće ostati samo na invaziji Katara. Iran, koji preko posrednika sa Saudijcima već ratuje u Jemenu, vjerojatno bi se umiješao i u taj novi sukob, na što bi vrlo lako reagirali i Amerikanci. Ugrožavanje Irana dovelo bi također do ulaska Rusije u zaštitu svog kaspijskog susjeda. Zadnje što bi Moskva željela jest pad režima u Teheranu i smjena nekom vazalskom proameričkom varijantom.
Moskva i Ankara čekajući rasplet pozivaju na suzdržanost i rješavanje diplomatskog spora diplomatskim putem. Dotle, Rusi podmuklo preko medija koje kontroliraju pokušavaju demonizirati saudijsku dinastiju nazivajući ih pustinjskim pljačkašima kojima je za oko zapeo bogat plijen, državica s enormnim zalihama keša.
Svaka odluka, sve što se ima zbiti, neće se dogoditi bez zelenog svjetla iz Washingtona. Donald Trump na arapskoj turneji iz Rijada je prigodno opalio po Teheranu, u čemu mu se smjesta pridružio i Izrael. Pokoravanje Irana ipak je bingo u složenoj igri na Srednjem istoku, no to nije laka zadaća sve dok je glomazne i odlučne antiamerički preparirane vojske, vjerojatno jače od svih arapskih armija.
Dok se čeka rasplet, mnogi se pitaju je li ključanje napetosti na katarskim granicama zapravo uvod u novi veliki rat, u kojem će glavna meta biti Iran.