Nakon gotovo mjesec dana zatišja, ruske snage u Siriji od prošlog su tjedna nastavile sa zračnim i raketnim napadima protiv islamista okruženih u istočnom Alepu. Ruske mornaričke snage u Sredozemlju dodatno su ojačane početkom ovog mjeseca kada je na položaj blizu sirijske obale stigla i borbena skupina ruskog nosača aviona Admirala Kuznjecova.
Prolazak borbene skupine Kuznjecova kroz Engleski kanal na putu prema Siriji podigao je dosta prašine u Europi i Velikoj Britaniji, a osmišljen je kao demonstracija snage i obnovljene moći Ruske ratne mornarice. Taj segment Kuznjecovljeva putovanja vrlo je sličan američkoj praksi takozvanih vježbi slobode navigacije, koje ratni brodovi SAD-a poduzimaju u spornim vodama, primjerice kod otočja Spratly.
Prva misija
Misija Kuznjecova u Siriji prva je borbena zadaća nekog ruskog nosača aviona uopće, ali i nešto sasvim novo za cjelokupnu rusku mornaricu. Većina Kuznjecovljevih prijašnjih plovidbi bila je znatno kraća, a često je plovio i bez svoje zrakoplovne grupe. Stoga je sirijska misija u prvom redu izuzetno važno skupljanje iskustva u borbenoj upotrebi nosača aviona, koje Rusija do sada nije imala, a naučene lekcije bit će bez sumnje iskorištene u razvoju budućih ruskih nosača aviona projekta Štorm.
Osim ograničenja samog Kuznjecova uzrokovanih njegovim konstrukcijskim rješenjima, već i sastav njegove borbene skupine jasno pokazuje da je sudjelovanje u kopnenim udarima u Siriji tek sekundarna namjena. Pratnju Kuznjecova čine teška raketna krstarica Petar Veliki te dva raketna razarača klase Udaloy I. Petar Veliki pripada klasi Kirov, najvećim i najteže naoružanim borbenim brodovima na svijetu. Klasa Udaloy namijenjena je protupodmorničkoj borbi, a ne treba sumnjati da površinsku skupinu u tišini prati i barem jedna ruska nuklearna napadajna podmornica.
No niti jedan od navedenih brodova nije naoružan krstarećim projektilima za napad na kopnene ciljeve. Riječ je o borbenoj skupini orijentiranoj na neutralizaciju neprijateljskog brodovlja, podmornica i zrakoplova te se iz toga može iščitati poruka namijenjena prvenstveno NATO-u: Rusija vlada vodama istočnog Sredozemlja.
Ruska klasifikacija
Sam Kuznjecov po službenoj je ruskoj klasifikaciji teška avijacijska raketna krstarica, premda ga zbog jednostavnosti nazivamo nosačem aviona. Tom klasifikacijom zaobilazi se zabrana prolaska nosača aviona kroz Bospor prema konvenciji iz Montreuxa 1936., što je bilo ključno jer je najveće sovjetsko brodogradilište, u kojem je sagrađen i Kuznjecov, bilo Nikolajev u Ukrajini. No, klasifikacija nije samo pravna doskočica. Kuznjecov je i sam teško naoružan, za razliku od mnogo većih američkih nosača aviona koji se za ofenzivne operacije oslanjaju isključivo na svoju višestruko brojniju zrakoplovnu grupu. No, oni nemaju organskih ofenzivnih oružja, a obrambena im se svode na nekoliko lansera protuzračnih raketa malog dometa i tri do četiri topnička sustava Phalanx za neposrednu obranu.
U usporedbi s tim Kuznjecov je opremljen s 12 teških protubrodskih krstarećih raketa P-700 Granit, s dometom preko 600 kilometara i bojnom glavom od 750 kilograma. Za blisku protuzračnu obranu Kuznjecov nosi čak 192 rakete kratkog dometa sustava Kinžal, a posljednji sloj obrane čini 14 oružja: osam topničko-raketnih sustava Kaštan, te šest topničkih sustava AK-630.
Razlog tome leži u različitim doktrinama. SAD svoje nosače koristi za projekciju sile na svim svjetskim morima te su time američki nosači ofenzivna sredstva. Sovjetski Savez, u kojem je Kuznjecov sagrađen, nosače je gledao kao defenzivna oružja čija je osnovna namjena bila potpora i zaštita strateških nuklearnih podmornica i obale te borba protiv američkih nosača aviona.
Kuznjecov je raketnu moć platio daleko manjom zrakoplovnom grupom, ali i konstrukcijskim rješenjem tzv. skijaške rampe za lansiranje aviona. Naime, ona ne zauzima nikakav potpalubni prostor, za razliku od parnih katapulta kakve koriste američki nosači aviona. Taj je prostor na Kuznjecovu iskorišten za vertikalne lansirne silose P-700 Granita. Lansiranje aviona rampom jednostavnije je jer avion sam polijeće te je time opterećenje na trup i pilota daleko manje. Mana je u tome da se na zadaću može ponijeti mnogo manje goriva i tereta. To je vidljivo na snimkama s Kuznjecova, koje pokazuju da palubni lovci Su-33 polijeću sa samo dvije nevođene bombe OFAB-250 te četiri rakete zrak zrak: par R-27R i par R-73. Uz njih nose i dva kontejnera za elektroničko djelovanje Sorbtsija-S na vrhovima krila. Ukupno je to tek nešto više od tone tereta, premda Su-33 može ponijeti šest i pol tona kad polijeće s kopna. Učinak zračnih udara s Kuznjecova je stoga zanemariv u usporedbi na druge udare, ali posade broda i samih aviona stječu neprocjenjivo iskustvo.
Luka u Tartusu
A da je to prijeko potrebno, pokazuje nedavni pad drugog tipa palubnog lovca koji se nalazi na Kuznjecovu, MiG-a 29K. Pretprošloga tjedna jedan se MiG-29KUBR zbog tehničkog kvara prilikom slijetanja srušio u more nedaleko od Kuznjecova. Na Kuznjecovu su bila samo četiri MiG-a, prvenstveno kako bi se budući temelj ruskog palubnog zrakoplovstva testirao, dok glavninu borbenih zadaća provode stariji Su-33 kojih ima deset.
Mnogo veći učinak pak imaju udari krstarećim raketama Kalibr. Ovim je raketama naoružana jedna od najnovijih ruskih raketnih fregata, Admiral Grigorovič, istoimene klase, koja se Kuznjecovljevoj borbenoj skupini pridružila iz Crnomorske flote. Fregata je integrirana u sustav protuzračne obrane borbene skupine, ali je i jedini brod u skupini koji samostalno može izvršavati raketne udare na kopnene ciljeve.
No, jedan od problema s kojima se borbena skupina suočava jest mali kapacitet njihove luke u Tartusu, koja ne može prihvatiti veće brodove poput teških krstarica klase Kirov, a pogotovo ne Kuznjecova. S obzirom na tu očitu slabost, izvjesno je da će se raditi na proširenju kapaciteta luke. Već je pretprošli petak kroz Bospor prošla plutajuća dizalica ruske mornarice na putu prema Tartusu, pa je moguće da radovi ubrzo započnu.
Jedna od značajnih novosti u obnovljenim ruskim udarima jest upotreba obalnog protubrodskog raketnog sustava Bastion-P. Riječ je o jednom od najmodernijih sustava tog tipa u svijetu, opremljenog ubojitim nadzvučnim raketama P-800 Oniks. Značaj upotrebe ovog sustava, čiji je prvi strani kupac bila upravo Sirija 2011., jest potvrda kako se Oniks može koristiti i za udare na kopnene ciljeve, a ne samo u protubrodskoj borbi. Do sada se o tome nije znalo ništa, iako se takva sposobnost mogla naslutiti uzimajući u obzir činjenicu da je Oniks bio temelj rusko-indijskog projektila BrahMos, koji posjeduje takvu dvostruku sposobnost.
Sirijske ofenzive
Drugim riječima, Sirija je pretvorena u gotovo neprobojnu tvrđavu za bilo koga tko bi se tamo pokušao miješati protiv volje Rusije. PZO sustavi koje je Rusija postavila u zemlji čine vjerojatno najgušći i najsofisticiraniji sustav integrirane protuzračne obrane u svijetu, dok borbena skupina Admirala Kuznjecova predstavlja najsnažniju površinsku borbenu grupu u istočnom Sredozemlju. Istovremeno, bitka za Alep polako napreduje.
Sirijska vojska uspješno je prije 15-ak dana suzbila pokušaj islamističke ofenzive u Alepu, koja je pak iskoristila privremeni prekid ruskih udara te u protuofenzivi vratila sav izgubljeni teritorij. Opći napredak protiv islamista u istočnom Alepu bio je izuzetan u nedavnoj ofenzivi, kada je oslobođena gotovo četvrtina područja pod kontrolom terorista, kojih je u okruženju ostalo nekoliko tisuća. Ipak, napredak se od tada usporio i očito je da sirijska vojska pokušava skupiti snagu za daljnje operacije. Pobjeda u istočnom Alepu bila bi golemi simbolični uspjeh, ali njen strateški učinak prvenstveno bi se odnosio na oslobađanje snaga koje trenutačno sudjeluju u blokadi istočnog Alepa za druge operacije. Istočni Alep naprosto nije odskočna daska za daljnje ofenzive kao što je to bila Palmira. No, tada sirijska vojska nije više imala snage da nastavi napredovanje prema opkoljenom Deir ez-Zoru, koji se i danas nalazi pod opsadom terorističke Islamske države.
Vojsku k tome još uvijek muče problemi oko održavanja opreme i tehnike, pogotovo sofisticiranog oružja dobivenog od Rusije. Uzimajući u obzir rastegnutost i spomenute tehničke probleme, stvara se dojam da je Sirija odustala od pokušaja da sama oslobodi Raku, glavno središte Islamske države. Ofenzivu prema tom gradu trenutno provode većinski kurdske Sirijske demokratske snage, a oslobođenje Rake bi dalo dodatnu težinu kurdskom cilju stvaranja vlastite države.
Unatoč vatrenoj podršci Rusije, koja je svoje strateške ciljeve odavno postigla spriječivši rušenje predsjednika Al Asada i moguću američku intervenciju protiv sirijskih snaga, gotovo je izvjesno da Sirija nikada neće pod svoju kontrolu staviti cjelokupni predratni teritorij. I dok će islamisti s vremenom biti poraženi, izgledno je da će kurdska Rojava ostati de facto nezavisna država kakva funkcionira već godinama.