Nas je snašlo ono što je trebalo da nas snađe. To je misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam pročitao i posljednje poglavlje Đorgovićeve knjige “Tragedija jednog naroda – Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe”. Riječ je o in your face-literaturi, dakle ispred našeg nosa, kao što su svi događaji i ljudi opisani kod Đorgovića bili događaji i ljudi ispred našeg nosa. Ali smo se pravili kao da nisu, i još uvijek se pravimo kao da nisu. A ako odbijemo da nešto prikažemo, negiramo da to postoji, i to je najgore što možemo sebi učiniti, jer jedini način da se nešto promijeni jest da prihvatimo tko smo i našu stvarnost.
Đorgovićev sam dužnik. Da on nije u zagrebačkom Danasu početkom osamdesetih napravio intervju s Brankom Hofmanom, slovenskim piscem koji je u Jugoslaviji napisao prvi roman o Golom otoku, možda nikad ne bih ni postao pisac. Taj izvrsni intervju me je natjerao da napišem studentsku dramu koja je danas u Antologiji savremene srpske drame.
Pojedinci i kolektivi
Intelektualno poštenje vibrira sa stranica koje evociraju tragične sudbine ljudi koji su htjeli modernizirati Srbiju, kao i onih drugih koji su je pljačkali i razvaljivali. Neki od njih su nažalost premalo utjecali na naše živote, drugi nažalost previše. Nedostajanje javnog morala je glavna konstanta u Srbiji tokom posljednje dvije stotine godina. Dobre smo klali, loše smo tovili. I to nije moglo drugačije da rezultira.
Ova knjiga će obeshrabrujuće djelovati na sve buduće srpske Ikare. Iz nje proizlazi da, ako pojedinci mijenjaju svijet, kako kažu stari mistici – onda ih kolektivi unazađuju. I jer bez sumnje postoji kolektivna kazna, sklon sam da, bez obzira na blebetanja pravnika, kažem da postoji i kolektivna krivica. Od političara u Srbiji izgleda da je pokvareniji samo narod, to je psihička struktura našeg naroda. Zato ne možemo abolirati narod koji je spreman da čini sve ono što i lideri koji proizilaze iz njega. Paradoksalno, i to je neki spas, posljednja linija obrane pred poludjelim liderima: narod ih šutne u guzicu kad su najsigurniji u sebe. Tako je u Srbiji od Miloša do danas. To je klasični primjer kako se surovom društvu daje surovi odgovor.
Bez happy enda
Autor ima metaforu za srpsku političku historiju: montanjar “kidiglava” prelazi prometnu gradsku ulicu ne gledajući ni lijevo ni desno. Moja je beznadnija, jer kod Đorgovića ima i neke nade da će se stići do cilja ako promet nije gust. Croquis te historije kod mene izgleda kao onaj gif koji se vrti internetom ovih dana: Čovjek sjedi na šamlici, pa to više izgleda kao vršenje velike nužde nego sjedenje. Ispred njega na panju prazna plastična flaša iz koje je ispijena rakija i pored nje još jedna, ispijena do pola i začepljena komušinom od kukuruza. Jedan pajtaš je također tu na svojoj šamlici. A pored je, naravno, prase na ražnju. Onaj prvi ustaje, pravi prvi nesiguran korak, pravi drugi, a treći nikad nije stigao napraviti. Pada preko praseta na žar i čuje se uzvik pajtaša: “Ijaooo, Dragáneee!”
Happy end izostaje u ovakvoj metafori naše historije, kao što izostaje i u našim političkim sudbinama. Đorgović međutim ide još dalje, detektirajući i antikršćanstvo u našim zavrzlamama. I ništa se neće promijeniti sve dok, kao neki prezbiterijanci, ne povjerujemo u moralne vrijednosti - u svijet ideja.
Ovdje opet caruje izbezumljena nacionalna romantika i tupavi populizam. A sve su to samo riječi i želje, nitko se i dalje ne priprema prije pokliča, pa kad nas dušman satre, to je svjetska zavjera. State Department nas je, podsjeća Đorgović, do 1941. vodio pod Bliski istok i nije isključeno da će opet. Mi smo omiljeni kreker pred ručak velikih sila; kreker s nemoralnim strankama, korumpiran, izoliran, surevnjiv i zavidan; kreker appetizer gdje su sve žrtve obesmišljene, zaboravljene, gdje se sve gnusobe čine da se ne bismo samo suočili sa sobom i vlastitim civilizacijskim nivoom. Prvo arogancija, a odmah zatim skidanje gaća tko god da naiđe - što nas ne čini nacijom, nego inferiornim konglomeratom bez veze i smisla. Provincijsko opajdarstvo i hajdučija u politici. Srbi zato nikad ne propuste priliku da propuste priliku. A uglavnom je propuste zbog profita nekog sunarodnika.
Đorgović ima širi uvid, osmišljeno uključuje i pojedince iz takozvanog velikog svijeta. Zato njegovo pisanje podsjeća na Jareda Diamonda, posebno na njegovu knjigu “Slom” (Algoritam, Facta, Zagreb, 2008.), u kojoj objašnjava kako se društva odlučuju na propast ili uspjeh, ili na Diamondova učenika Hararija i već slavnu knjigu “Sapiens” (Fokus, Zagreb, 2015.), kao i najnoviju “Homo Deus”. Harari tu pokazuje kako je sapiens genocidno biće, jer je dva milijuna godina, sve do prije deset hiljada godina, Zemljom hodalo najmanje šest različitih ljudskih vrsta, a sad hodamo samo mi - što znači da smo pobili sve ostale ljude u neprekidnom genocidu koji je trajao nekoliko hiljada godina. Tolerancija baš ne spada u osnovne sapiensove odlike, glavna mu je osobina da je običan nabiguz. To malo i tješi, jer je sapiens i na drugim mjestima planeta ovakav, genocidno biće, samo malo organiziraniji. Srbija ipak šlajfa u mjestu više od ostalih, profitni patriotizam je razara više nego svi vanjski neprijatelji, nezahvalni smo, država nam je crna burza, ne pamtimo ništa, zabašurujemo svašta i uvijek su nam drugi krivi za sve naše gluposti i greške. Za nevjerovati je da smo stanovnici Centralne Evrope.
Zapisnici vlade na Krfu
Dok sam bio poslanik u srpskom Parlamentu, u biblioteci Skupštine Srbije sam se sapleo o rukom pisane na finom pelir-papiru, zapisnike sa zasjedanja vlade na Krfu. Nulta historijska vrijednost se gazi na podu. Naručio sam vrhunske kožne klasere u knjigovežnici “Dositej Obradović” preko puta Dvora i račun isporučio predsjednici Parlamenta. Interes države je uvijek ovdje bio isključivo interes određenih pojedinaca, po pravilu halapljivih i gramzivih iznad svake ljudske mjere. Sve ostalo je bio čisti nemar. Đorgović izuzima umjetnike, kaže da su oni najbolje što je Srbija dala. Ali, proveo sam cio život s njima, ništa nisu drugačiji. Neke od njih je velika čast ne poznavati.
Svijet izdavaštva je veoma zahtjevan. Morate učiniti da knjiga bude primijećena. Ovdje se uspjelo u tome: naslov je tipično ljigavo deseterački, a onda vas jiu jitsu-podnaslov tresne o zemlju. Ta napetost izaziva radoznalost i kod onih koji ne podnose da voliš svoj narod tako što ga grdiš. Taj posao je zapravo u Srbiji bio oduvijek najopasniji. Sjećam se osnivanja Beogradskog kruga: Rade Konstantinović je sjedio do mene i u jednom trenutku me je uhvatio za ruku, nagnuo se prema meni i prošaputao: “Nenade, nama svima ovdje igraju glave na ramenima.” Mislio sam, ‘ajde, matori, čemu takva pretjerivanja! Ali, nama jesu igrale glave na ramenima i još uvijek nam igraju. Da sam imao u jednoj knjizi sakupljene sve ove sudbine, ne bih osnivao Beogradski krug, Forum pisaca ni Liberalno demokratsku partiju. Gledao bih svoja posla.
Titov period
Narodnjaštvo ubija sve u Srbiji, ono nas redovno baca na oltar najgluplje politike, na čelu s narcisima, i lijevim i desnim, koji su svi do jednog oboljeli od solipsističke inflacije, od uvjerenja da su centar svijeta. Njihova sujeta smrdi kao tvor, kaže Đorgović. Objavljuju ratove, a ne umiju da ih vode, sklapaju mir, a ne umiju da ga sklope. A hoće bijedni sve.
Ali, nitko se bijegom od politike u Srbiji nije od politike i spasio. Evropska unija je, kao i Jugoslavija – utopija, ali svaka utopija je bolja od naše sitne mjere. Mada, izem ti uniju kojoj je Njemačka na čelu, a iz koje Britanija izlazi. Period pod Titom je period našeg najvećeg prosperiteta, jer komunizam je ipak velika svjetska ideja. A svijet ideja je u našim krajevima uvijek bio tanak. Svoje nismo imali, a kad smo ih imali, bolje da nismo. Evo nas u Srbiji poružnjeloj od ratova, i dalje s lažnim patriotima na vlasti. Od 25 bukača na Brijunskom plenumu 13 su bili Srbi. Tko je kriv, draga domovino?
Nedavno su mog prijatelja Slovenca iz partizanske porodice nagovarali da se kandidira za gradonačelnika Novog Mesta. Rekao je da će njegov prvi akt kao gradonačelnika biti da se novi put između Otočca i Novog Mesta nazove imenom Aleksandra i Slavke Ranković. To će učiniti u znak zahvalnosti prema njima, jer je Slavka rodom iz Novog Mesta i kada se gradio put Bratstvo-jedinstvo, prvobitna zamisao je bila da ide dolinom Save, kao i željeznica. Slavka je natjerala Leku da protjera put kroz Novo Mesto. Da to nije učinila, nikada ne bi bilo privrednog giganta Krke, ne bi bilo Revoza (IMV) koji je pravio Renault automobile, ni mnogo čega još, a Novo Mesto bi bilo obična kmetija. Mom prijatelju su naravno rekli da je lud, nisu ga birali za gradonačelnika, ali ja mislim da je on samo drugačiji. I zato je moj prijatelj. Ni prema kome nismo imali poštovanje, nismo nikada imali dostojanstvo. Kruna, crkva, Centralni komitet, vođa, rusofilstvo kao peta kolona i kao endemska bolest sve zajedno s djetetom u Engleskoj i mercedesom u garaži, sama puka laž i ulizištvo. Izdajica sam jer dajem prednost engleskom parlamentarizmu zato što od Cromwella nije imao diktatora, a tražiš da glasam za tebe jer voliš Rusiju više od svoje zemlje. A i od te ljubavi ti je jača sposobnost da svoju zemlju opustošiš i pokradeš. To je od nas načinilo retardiranu regiju i tako smo postali kovači lažnog novca. I još zahtijevaš pravo za sebe da ti sve oprostimo samo zato što nam sve saopćavaš kroz ružičastu dioptriju domoljublja.
Puč i atentati
Najljepša misao u ovoj knjizi je ona Žarka Vidovića, historičara umjetnosti, koji je rekao: ne postoji historija umjetnosti, postoji samo umjetnost, jedna i vječna, jer umjetnost je izvan historije, izvan politike. Da su naši političari to umjeli da primijene na život i političku historiju, ovu knjigu Đorgović ne bi ni napisao. Ne bi bilo razloga da je piše. Osim da nas podsjeti kako ima i divnih među nama, pa da znamo da ta ljubav koju osjećamo prema svom narodu, eto, ima svoj jasni izvor.
Puč i atentati nisu uspjeli da zamijene razvoj u Srbiji. Zadugo još ovdje neće biti reda ni korisna rada. Dok se nešto bitno ne promijeni, Srbija će funkcionirati na bazi golog i jeftinog fizičkog rada, subvencioniranju radnog mjesta za strane firme u Srbiji, nereformiranim javnim poduzećima kako bi se sačuvao kakav-takav socijalni mir i krađa partije na vlasti, na obespravljenim radnicima i penzionerima kojima su oduzeta stečena prava. To je bilanca musavog patriotizma. Greške nije plaćao depresijom samo Borislav Mihajlović-Mihiz, kojim se završava ova knjiga, kao pametnim simbolom nepametnih srpskih zabluda – već i svi mi. “Samo vi tandrčite Prokiću o tom vašem kosmopolitizmu, završićete kao srpski nacionalista”, rekao mi je Mihiz dok je znalački sređivao moj studentski komad za izvođenje. E, Deda, malo ste se i tu zajebali.
Nenad Prokić istaknuti je srpski dramski pisac i kazališni redatelj. Redoviti je profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu. Jedan je od osnivača Liberalno-demokratske partije i u dva mandata bio je njezin zastupnik u Skupštini Srbije. Kao ugledni javni intelektualac liberalnih pogleda i oštar kritičar populizma zauzima važno mjesto na proeuropskom i nenacionalističkom dijelu političke scene u Srbiji.
Mjesec dana uoči tamošnjih predsjedničkih izbora Globus objavljuje njegov osvrt na nedavno objavljenu knjigu poznatoga srpskog novinara Momčila Đorgovića “Tragedija jednog naroda - Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe”. U tom kratkom, britko napisanom eseju i pohvali knjizi Prokić daje skicu suvremenoga srpskog društva, države i vlasti.