Da se na popisu od oko 12.000 djece koju je spasila od smrti u ustaškim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata našlo samo jedno židovsko ime, Diana Budisavljević od izraelske bi države odavno dobila prestižnu titulu pravednice među narodima. No ona je zajedno sa svojim suradnicima iz ralja smrti izvlačila pretežno mališane srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti, a komunističke su vlasti nakon rata učinile sve da njezine zasluge pripišu sebi pa ona do kraja života - a umrla je 1978. - nije dobila nikakvo priznanje i njezin je četverogodišnji humanitarni rad u javnosti ostao obavijen velom tajne.
Poznato je da je bila u prijateljskim odnosima s Jovankom Broz, koja je bila daljnja rođakinja njezina supruga, uglednog zagrebačkog kirurga dr. Julija Budisavljevića, a iako je svojim radom dokazala da je zakleta antifašistkinja, pripadnost bilo kojoj organizaciji ili udruzi, a kamoli bavljenje politikom, nisu joj bili na kraj pameti.
Zapisi u dnevniku
“Oslobođenje“, jedna je jedina riječ koju je u svoj dnevnik zapisala 8. svibnja 1945. kada su u Zagreb umarširale partizanske trupe. Zagrepčanka austrijskog podrijetla nastavila je u oslobođenom gradu u svom stanu na Svačićevu trgu živjeti miran obiteljski život domaćice, supruge, majke i bake, kakav je vodila i prije rata. Iako su ljudske patnje kojih se nagledala i strahovi kojih se nauživala ostavili trajne posljedice na njezino zdravlje pa je imala problema sa štitnjačom i srcem.
Status dame iz visokog društva - čiji je materinski jezik bio njemački, dok je hrvatski naučila tek toliko da se može sporazumjeti - svakako joj je u ratu olakšavao pristup represivnim ustaškim i njemačkim vlastodršcima kojima je pred očima - držeći se zakona, ali plešući po njegovu rubu - odlazila u logore i spašavala nedužna bića koja su upravo oni osudili na patnju i smrt.
Komunisti su joj odmah 1945. oduzeli automobil i kartoteku s podacima o djeci i pustili je na miru, ali je u njezinu domu ostao sačuvan dnevnik pod naslovom “Akcija Diana Budisavljević“ u koji je tijekom cijeloga rata stenografijom zapisivala detalje iz svog humanitarnog djelovanje. Pronašla ga je mnogo godina kasnije njezina unuka, samozatajna profesorica Silvija Szabo, koja ga je s njemačkog prevela na hrvatski te je objavljen 2003. godine u izdanju Hrvatskog državnog arhiva. No život i djelo Diane Budisavljević, čijim su imenom prije nekoliko godina nazvane ulice u Zagrebu, Beču i Beogradu, do danas su ostali uglavnom neistraženi, što je povjesničarku prof. Natašu Mataušić potaknulo da se baci na posao i o njoj napiše doktorski rad pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora“ koji bi, kaže, trebala dovršiti do kraja ove godine, a iduće, nada se, objaviti i kao knjigu.
Plan je, otkriva, da knjiga bude predstavljena zajedno s dokumentarno-igranim filmom o životu zagrebačke heroine koji režira njezina prezimenjakinja, mlada redateljica Dana Budisavljević s kojom je također veže dalje srodstvo. Prošli je tjedan objavljeno kako će zahvaljujući sredstvima europskog koprodukcijskog fonda Euroimages na jesen početi snimanje, a glavnu ulogu igrat će Alma Prica.
“Da nije bilo Diane Budisavljević i njezine akcije, velika većina te djece, posebno ona najmanja, pomrla bi. Po broju spašene djece, ali i ljudi koji su bili uključeni u njihovo zbrinjavanje i tako pokazali svoj otpor ustaškom režimu, akcija Diane Budisavljević ne može se usporediti ni s jednim drugim sličnim podvigom u ratnoj Europi. Schindler je spasio 1500 ljudi, Eva Sendlerova oko 2500 iz Varšavskog geta, a Diana je samo osobno iz logora izvukla 7500 djece. Niti jedna akcija nije bila tako velika, ali ni tako brzo zaboravljena kao njezina”, ističe Mataušić, muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac.
Profesor kirurgije
Otkriva da se Diana Budisavljević rodila 1891. u Innsbrucku u trgovačkoj obitelji Obexer, a njezina majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Kao djevojka je bila strastveni lovac, a obožavala je glazbu Richarda Wagnera. Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata pohađa tečaj za njegovateljice u bolnici u Innsbrucku, gdje upoznaje dr. Julija Budisavljevića koji je tamo radio kao asistent na kirurgiji. Vjenčali su se 1917., a dvije godine kasnije preselili u Zagreb, gdje se on zaposlio kao profesor kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu.
Diana je bila izrazito posvećena mužu i kćerima Ilsei i Jelki, koje su joj tijekom Drugog svjetskog rata, kada su već obje bile udane, pružale veliku pomoć u akcijama spašavanje djece. Diana, koja je 1941. proslavila 50. rođendan, u svom dnevniku nakon povratka iz logora u Jablancu 4. kolovoza 1942. piše da je iza nje “naporan dan, pun stravičnih utisaka, jada i očaja koji su je dugo progonili i te su žalosne spoznaje vjerojatno uzrok njezinu dugotrajnom pobolijevanju koje je tada počelo“.
Na samom početku rata saznaje za postojanje ustaških logora u kojima ima žena i djece i samoinicijativno organizira njihovo dovođenje u Zagreb, gdje ih deklarira kao izbjeglice i smješta u Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici, uz dozvole njemačkih časnika. Nije se, kaže Matušić, libila bilo kome pokucati na vrata i moliti za pomoć, pa tako ni ministra Andriju Artukoviću ni kardinala Alojzija Stepinca, koji joj za smještaj izbjeglica prepušta Jeronimsku dvoranu na današnjem Trgu kralja Tomislava. Za razliku od srpskih, židovskim ženama i djeci ustaše ni pod koju cijenu nisu htjeli poštedjeti život, nego su svi poslani u Auschwitz.
Uz pomoć obiteljskih poznanstava Diana polako plete mrežu suradnika, među kojima su i ljudi bliski NDH-ovom režimu koji se ne mogu pomiriti sa zločinima i rasnom politikom koja se provodi, poput službenika u ministarstvu udružbe Kamila Breslera. Iako je bio pravoslavac, Dianin suprug uspijeva zadržati posao, a nju povezuje s kolegama liječnicima koji, riskirajući da budu otpušteni iz državne službe i proganjani, sudjeluju u liječenju djece pristigle iz logora.
Bitka na Kozari
“Bilo je razumljivo da se moj muž bojao za mene i sebe i nije bio suglasan s mojim radom. No, željela sam pomoći koliko je to ikako bilo moguće. Budući da nitko drugi nije želio preuzeti rizik, nije mi preostalo ništa drugo no da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stajališta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih i ako sam u mogućnosti drugima pomoći, pritom sam u prvom redu mislila na djecu, moj je život bio tako bogat da moram primati događaje onakvim kakvi će biti“, zabilježila je u svom dnevniku hrabra žena koja je najviše posla imala od srpnja 1942., nakon bitke na Kozari.
Cilj njemačkih i ustaško-domobranskih snaga koje su brojale 29.000 vojnika bio je potpuno uništenje partizanske vojske koja je na području zapadne Bosne držale pod kontrolom Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor. Nakon intenzivne borbe, partizani su uspjeli 3. srpnja probiti obruč na jugozapadnom dijelu planine Kozare i odvesti dio civilnog stanovništva, dok je većina ostala opkoljena. Dio civila, pretežno srpsko stanovništvo, ubijen je na licu mjesta, a većina je transportirana u sabirne i prihvatne logore. Prema procjenama zdravstvene službe NDH, u Bosanskoj Dubici je bilo 26.000 ljudi, u Jasenovcu 8400, u Mlaki 7000, Jablancu 4000, Prijedoru 14.000, Staroj Gradiški 1300 i Novskoj 7300 ljudi, uglavnom staraca i žena s djecom.
Iz tih je logora dio ljudi bio raspoređivan na prisilni rad po selima u Slavoniji, Moslavini i Bilogori, a dio transportiran u logor Staru Gradišku i obližnje logorske ekonomije - Uštica, Jablanac, Mlaka - organizirane u selima iz kojih je nasilno iseljeno pravoslavno stanovništvo. Za rad sposobni muškarci i žene, izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku i Norvešku, a u logorima je bez ikakve skrbi ostao veliki broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka.
Nakon dolaska prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb, 11. srpnja 1942. godine počela je borba za njihov smještaj. Diana Budisavljević piše “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu“.
“Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece koja će se onda odgajati u ustaškom duhu”, piše Diana koja nakon dobivanje dozvole za preuzimanje djece odlazi u Staru Gradišku.
Prijetnje ustaša
S njom putuje i dr. Vladimir Broz iz Crvenog križa, predstavnik ministarstva i desetak medicinskih sestara iz Crvenog križa, među kojima i Dragica Habazin. Dočekuje ih zloglasni zapovjednik logora Maks Luburić koji im, piše Diana, bijesan što mora predati djecu, prijeti da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li ih pustiti iz logora i da ih može sakriti tako da ih nitko neće naći.
Tek sljedeći dan dopušteno im je da uđu u logor u kojem je stanje bilo jezivo, o čemu Diana piše u svom dnevniku od 10. srpnja 1942.: “A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje je još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili... Mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u boli rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu, kakva neizmjerna tuga, kakva bol.”
Ponovno putuje u Staru Gradiška 13. srpnja i preuzima još djece bez roditelja, ali i onu s majkama koje su pristale da ih daju. Diana piše kako te žene tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu. “Za hranjenje svojih plačućih najdražih imale su samo svoje suze i očaj, sad su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan, njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari - spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale se i molile: Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dopustiti da umru od gladi”, piše Budisavljević koja u sljedećim mjesecima nastavlja obilaziti logore iz kojih izvlači nekoliko tisuća mališana, ali i trudnih žena, uz pismeno odobrenje njemačkog majora Wilhelma Knehea.
Liječnici i medicinsko osoblje, kao i dobrovoljne sestre Crvenog križa, izmjenjuju se, ali ona ide svaki put, sudjeluje pri popisivanju djece i prati ih na putu do Zagreba.
Popis djece
U Zagreb je 17. kolovoza 1942., na kolosijek Senjak koji se nalazio na mjestu današnjeg Autobusnog kolodvora, stigao transport sa 1080 djece iz Stare Gradiške, o čemu Dijanin najbliži suradnik Kamilo Bresler piše da su uglavnom mlađa od pet godina i “da je mnogo dojenčadi, koju je krvnička ruka otrgla s materinih grudiju i pobacala u marvinske vagone”.
Većina je imala proljev, a nakon 24 sata vožnje mnoga su pomodrila od plača. Iznosili su ih na nosilima i pobrojali 250 dojenčadi u dobi do godine dane kojima nisu znali imena, odnosno imali su popis djece, ali nisu znali kojem djetetu pripada koje ime.
Već u kolovozu Diana i Kamilo uviđaju da je toliki broj djece moguće spasiti samo udomljavanjem u obitelji, što oni nazivaju - kolonizacijom. U početku udomitelji - među kojima ima i bogatih i uglednih Zagrepčana pa i stranih diplomata, ali i običnih radnika - djecu uzimaju ilegalno odmah na kolodvoru i potajno odvode kućama jer se ustaše protive takvoj ideji. No, Diana u svom dnevniku bilježi da 13. kolovoza odlazi majoru Kneheu i traži da se dopusti udomljavanje djece smještene u prenakrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore, a prijeti im i masovno širenje zaraznih bolesti. Uz Stepinčevu podršku kreće udomljavanje preko crkvenih organizacija, a Diana zapisuje da je tako dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece od kojih su mnoga, utvrdila je Mataušić, tako dobila nove roditelje s kojima su nastavili živjeti i poslije rata, dok su se neka vratila svojim biološkim obiteljima.
No malo je tko od tih ljudi, od kojih su neki i danas živi, ikada saznao za Dianu Budisavljević i njezinu akciju. Koji su i znali, šutjeli su. Kako bi nakon rata djeca lakše našla svoje roditelje, tiskala je posebne kartice formata 12 puta 9 centimetara na kojima je bilježila sve poznate podatke o svakom pojedinom djetetu, kao i o udomiteljima. Popisala je tako više od 12.000 djece koju je većinom i sama spasila, ali i svu ostalu koja su tijekom ratnih godina prošla kroz zagrebački prihvatni centar Crvenoga križa, bolnice i neke druge ustanove.
Prva dama
Kada joj je u svibnju 1945. godine oduzeta kartoteka i drugi dokumenti, Diana, tvrdi Nataša Mataušić, nije mogla sakriti tugu, bol i ogorčenje, a u veljači 1947. predala je detaljan izvještaj o svom radu Uličnom odboru Antifašističkog foruma žena, uredno pospremila sve preostale dokumente u veliki drveni sanduk i zaključala ga. O svojoj akciji nije nikad više progovorila, ali je nastavila s humanitarnim radom. Kada je 1953. godine u okolici Innsbrucka osnovano prvo S.O.S. dječje selo, Diana ga je, iako nije bila osobito imućna, svake godine novčano podupirala, a 1972. se zajedno sa suprugom vratila u svoj rodni grad u Austriji, gdje je i umrla 1978. godine.
Njezina zadnja povjesničarima dostupna fotografija snimljena je 1968. na Mirogoju, gdje je u pratnji supruga došla na sprovod njegova brata, svoga šogora Srđana Budisavljevića, koji je bio ministar u Kraljevini Jugoslaviji te jedan od trojice članova Namjesničkog vijeća koje je nakon rata zastupalo kralja Petra i koje je u ožujku 1945. Titu povjerilo mandat za sastavljanje vlade. A na Mirogoju je fotograf tom prilikom, kako stoje jedno do drugog, snimio i čelnicu hrvatske Komunističke partije Savku Dabčević Kučar, predsjednika Sabora Ivana Krajačića Stevu i prvu damu Jovanku Broz koja se djevojački prezivala Budisavljević.