IVANA MILETIĆ PIŠKOR ZA GLOBUS

ISKRENA ISPOVIJEST NAŠE UGLEDNE PLESAČICE 'Imala sam 15 godina kad sam oboljela od anoreksije. U bolnici su padali u nesvijest zbog moje kilaže'

    AUTOR:
    • Sandra Golemac

  • OBJAVLJENO:
  • 22.10.2017. u 14:40

Boris Kovačev / Cropix

 

Prešla je prag i zakoračila u ordinaciju sva krhka i uplašena. Petnaestogodišnja djevojčica u šarenoj haljinici u bolnicu je došla potpuno sama. “Mene boli trbuh, već tjedan dana ne mogu na WC”, rekla je jednoj starijoj liječnici koja ju je taj dan primila u Vinogradskoj.

Nakon samo jednog pogleda na djevojčicu liječnica je zatražila broj roditelja i odmah ih je nazvala. “Spakirajte joj pidžamu i četkicu za zube. Dijete ima anoreksiju i mora ostati ovdje”, rekla im je bez ikakva uljepšavanja. Jer, situacija je bila alarmantna. Na visinu od 177 cm imala je 40 kilograma i izgledala je, kaže danas gledajući s odmakom - kao hodajući kostur. A roditelji to uopće nisu primijetili.

“Sve je krenulo u ljeto nakon prvog razreda srednje škole, imala sam 15 godina i tada sam skužila da imam problema s probavom. Sama sam tražila pomoć jer odnosi u obitelji nisu bili baš najbolji. Ja jesam uvijek bila mršava, bavila sam se baletom, ali svejedno mislim da je znakovito da nisu vidjeli da im je dijete spalo na svega 40 kilograma. Roditelji su bili okupirani svojim problematičnim odnosima i nisu me dovoljno vidjeli”, iskrena je 41-godišnja Ivana Miletić Piškor, plesačica klasičnog baleta i suvremenog plesa koja sada radi kao pedagog, predaje djeci u plesnoj školi i koja je odlučila javno i glasno progovoriti o poremećaju s kojim se godinama borila u razdoblju adolescencije.

Kontrola ishrane

Najveći problem kod anoreksije je, kaže, kada osoba počne gledati neku drugačiju sliku samoga sebe. “Na baletu smo se svakodnevno gledali u ogledalu. Ja nisam primijetila da sam toliko smršavjela niti mi je to itko govorio. Ta mršavost u baletu se toliko cijeni i nitko ti sigurno neće reći da si pretjerao s gubljenjem kila. A tako počneš gubiti i realnu percepciju”, objašnjava Ivana Miletić Piškor.

Bila je perfekcionistica i sebe uvijek tjerala da bude najbolja. A za jedan razgovor koji je sasvim slučajno čula u baletnoj školi vjeruje da je bio okidač za probleme koji su joj obilježili adolescenciju. “Ma znaš, ona je super, ali moramo paziti da se ne bi slučajno proširila u kukovima, mogla bi se i udebljati, vidiš, mama joj je malo jača...”, pričale su dvije profesorice.

Od straha da više neće biti najbolja, Ivana je od toga trenutka stavila fokus na kontrolu nad ishranom. Mogla je provesti cijeli dan a da ne pojede gotovo ništa.

“Bila sam prvi srednje, imali smo veliki odmor i ja sam si kupila šiziku pizzetu. Pojela sam pola te male sirote pizzete, a pola spakirala. I to ne bih uopće kasnije pojela jer nisam imala kada. Tako iz dana u dan. Probavu sam imala toliko rijetko da organizam nije imao što preraditi, ma organizam je sam sebe počeo jesti. Bila sam u stanju teške pothranjenosti. U bolnici su padali u nesvijest kada sam stala na vagu”, prisjeća se Ivana.

Nije tada ni znala, kaže, što je anoreksija. Mislila je da je to neka njezina supersposobnost. “Kada su me smjestili u bolnicu, bila sam uvjerena da mi rade pritisak, tlače me s time, da me tjeraju da puno jedem, a ne mogu. Imala sam sondu. Trebalo je silne kalorije nadoknaditi u organizmu. Mjesec i pol dana sam bila u bolnici. Priznajem, ponekad sam malo i varala na vagi, strpala bih u pidžamu neki uteg ili slično. To svi rade, jer hoćeš, naravno, što prije da te puste na miru”, objašnjava.

Kada je izašla iz bolnice, roditelji su je poslali na baletnu akademiju u München, prvenstveno jer je u Hrvatskoj bio rat. Živjela je sama u internatu, komunicirala na stranom jeziku, među nepoznatim ljudima i bio je to veliki stres za djevojčicu s nepunih 16 godina.

Problemi su opet počeli.

“Tamo su, srećom, bili ljudi koji su vodili brigu o svemu i primijetili su da kopnim, pa sam se vratila doma na drugo liječenje. Psihoterapija me vratila u život. Jedan super čovjek i super liječnik, Nebojša Lazić, na prvom razgovoru me pitao želim li živjeti kao glista. Rekla sam da ne, da mi se to ne sviđa. Pa mi je pokušao dočarati da sam kao glista jer mi se život svodi na to da unesem hranu, pužem i izbacim van probavljeno. Savjetovao mi je da počnem pisati dnevnik. I kada ga danas prelistam, vidim koliko sam bila opterećena time što, koliko i kada jedem. Ljude sam silno živcirala jer užasno sporo jedem, a meni je to bilo super kako mogu sto puta prožvakati zalogaj. To sam smatrala nekom svojom posebnošću”, priznaje.

Hijerarhija

Prije dvadesetak godina Ivana je u taj svoj dnevnik zapisala: “Dakle, moram se izmiriti s činjenicom da moj duševni život već duže vrijeme nalikuje duševnom životu gliste. Kakvo je to malo dijete koje nosim u sebi, kakav je moj život iznutra, a kakav izvana? Koliko sam slojeva ogulila do sada i koji sloj ‘nudim’ ljudima oko sebe? S koliko ljubavi i slobode živim ovaj svoj život?”

Borila se iznutra. Svi u baletnoj školi znali su da je bila u bolnici, ali nitko joj od nastavnika nijednom nije došao u posjet ni pitao kako je. Kao da su se željeli ograditi od svega. A 16-godišnjoj Ivani balet je tada bio motivacija da ozdravi, jer je bila svjesna da je neće pustiti da pleše dok fizički ne bude dobro. U svom je dnevniku čak napisala: “Balet je jedino što ne želim izgubiti.”

“Hijerarhija je u baletu jako prisutna i rigorozna. Kad sam se vratila u dvoranu, s glavnog štapa došla sam na lijevi zadnji. Postala sam gotovo nevidljiva. Znači, jedino mjesto gdje sam bila vidljiva - odjednom više to nije. Nisam više bila dobra, izgubila sam formu. Moja pozicija se mijenja i to je bio ključni moment suočavanja same sa sobom. Kada sam završila školu, sa 17 godina sam se zaposlila u HNK, no način odnošenja prema nama plesačima nije se promijenio. Nepedagoški diskurs bio je prisutan i u profesionalnom ansamblu i nije mi se to svidjelo. Prošla sam kroz dovoljno problema i nisam se željela više osjećati loše. Željela sam živjeti, biti dobro i biti sretna”, ističe Ivana.

Boris Kovačev
 

Zato se upisala na Akademiju za suvremeni ples u Londonu i te su joj tri godine života, kaže, bile najljepši period koji je proživjela: novi svijet, novi ljudi koji nisu opterećeni, različite vrste plesača, različita tijela, bez strogih normi.

“To je bila najbolja stvar koju sam napravila za svoje zdravlje”, kaže Ivana Miletić Piškor te poručuje svim roditeljima da gledaju svoju djecu i da razgovaraju s njima, a ako primijete poremećaj, da se otvore i obavezno potraže pomoć.

Hospitalizacija

Upravo je to napravila jedna majka iz Zagreba, za potrebe teksta zvat ćemo je Marija, koja nam je anonimno ispričala kako se bori sa svim problemima koje donosi anoreksija njezine 15-godišnje kćeri.

“To vam je kao ‘My precious’ u ‘Gospodaru prstenova’, ta anoreksija ih miluje iznutra i govori: ‘Ja sam tvoj prijatelj, nemoj ništa jesti.’ Moja je kći bila malo, zdravo, veselo dijete i od četvrte je godine išla na sportsku gimnastiku. No, u 13. godini nešto se preokrenulo. Prvi znaci bili su kada je počela izbjegavati međuobroke, primjerice čips koji je obožavala, pa slatkiše, pa doručak, pa zajedničke obroke. Izlike bi bile ‘pojest ću poslije ili odnijet ću u sobu’, rubove na šalici samo bi premazala da izgleda kao da je pojela čokolino, a znam da nije. Suptilno je počela manipulirati. Imala je 48 kila, a u samo četiri mjeseca spala je na 39 i tu mi se upalila lampica. Samo sam je jednoga dana odvela u bolnicu. Ustanovili su tešku pothranjenost. Njezino je tijelo počelo izjedati samo sebe”, ispričala nam je majka tinejdžerice.

To je povuklo niz problema, indeks njezine tjelesne mase bio je ispod 15 što je značilo samo jedno - hospitalizacija. Najteži trenuci za majku bili su kada su joj rekli da su organi njezine kćeri ugroženi i da joj je dijete ozbiljno bolesno.

“Kada su je prvi put hospitalizirali, vrištala je, bacala se na pod, govorila je: ‘Mama, mama, nemoj, promijenit ću se.’ Koščatost, obješena ramena, izbočene oči, nije mogla sakriti to sve, čak ni uz pomoć široke odjeće. Gastroenterolozi u bolnici gase požar, tijelo dovode u normalu, a onda, zapravo, slijedi teži dio oporavka - psihoterapija”, ističe Marija.

Nakon prve terapije njezinoj je kćeri bilo bolje, no onda su se u obitelji dogodile neke teške i tragične situacije, priča majka, pa se stanje opet pogoršalo.

Bolesti bližnjih i nesreće koje su se dogodile ponovno su je povukle prema dolje.

“Bila je svjesna toga, priznala mi je da želi nestati, govorila je da nije vrijedna... Govorila je za sebe: ‘Ja sam nula.’ Kada čujete tako nešto kao roditelj, padate u nesvijest. Tražila sam sve vrste pomoći i za nju i za sebe. Ja idem na grupe za podršku roditelja, učim tehnike komuniciranja, jer taj poremećaj prehrane manipulira našom djecom. Velika je to stigma i tabu tema u Hrvatskoj. A ljudi ne razumiju, misle da je razmažena i lijena”, poručila je majka.

Upravo je prije nekoliko dana njezina kći izašla iz bolnice nakon druge hospitalizacije i čeka da krene na psihoterapiju. “Njezino se stanje i raspoloženje mijenja gotovo iz sata u sat. A u pozadini, iza svega toga stoji depresija. To je najgore i idemo se izvući iz toga. A okolina ne razumije. Da vam dočaram, ispričat ću jedan primjer. Kada su pitali jednu osobu da u tri riječi opiše svoje izlječenje od anoreksije, rekla je: ‘Ne trebaju mi tri riječi, samo jedna - izolacija.’ Izolacija od okoline, obitelji, svega...” poručila je majka 15-godišnjakinje.

Dugotrajno liječenje

Prema riječima mr. sc. Jelene Balabanić Mavrović iz Centra za poremećaje hranjenja BEA, statistika poremećaja hranjenja je nepotpuna. Naime, još nemamo točan broj oboljelih u Hrvatskoj ili u Europi. No, kako kaže, za procjenu rasprostranjenosti poremećaja primjenjuju postotke prikazane u američkom priručniku DSM, koji ukazuju da u Hrvatskoj od različitih oblika poremećaja hranjenja trenutačno boluje oko 40.000 osoba. Od anoreksije i bulimije najviše obolijevaju mlade djevojke u dobi od 12 do 25 godina (prosječna dob dijagnosticiranja anoreksije je 17, a bulimije 18 godina), no sve je više i mladića koji se javljaju sa simptomima navedenih poremećaja.

“Izlječenje od poremećaja hranjenja je individualno, ovisno o težini simptoma, duljini trajanja poremećaja te o mogućim drugim stanjima kao, primjerice, poremećaja ličnosti. Idealno je krenuti na liječenje što prije kako bi se uvećali izgledi za potpunijim oporavkom u kraćem razdoblju. Općenito uzevši, liječenje od poremećaja hranjenja je dugotrajno, oko 70 posto se oporavlja nakon osam ili više godina trajanja poremećaja. Ima i skupina pacijenata koji se oporavljaju i ranije, npr. oko 25 posto oboljelih od bulimije oporavlja se nakon godine dana liječenje, a anoreksija ima stopu oporavka 20 do 30 posto nakon dvije do četiri godine od pojave poremećaja”, ističe mr. sc. Jelena Balabanić Mavrović iz zagrebačkog Centra BEA koji je osnovan 2012. kako bi pružili podršku oboljelima od poremećaja hranjenja i njihovim obiteljima, provodili preventivne programe, educirali javnost te povezali stručnjake iz Hrvatske i inozemstva.

Ako imate simptome anoreksije, bulimije ili nespecifičnog poremećaja hranjenja (uključivo kompulzivno prejedanje), javite se u Centar za poremećaje hranjenja BEA na mail [email protected] ili tel. 098 900 59 73 (radnim danom od 10 do 15 sati)

 

Izdvajamo