Znao samo u jednoj večeri na ruletu potrošiti i 20.000 eura, a ponekad bih dobio i do 50.000 eura. Zakockao sam više stotina tisuća eura, ali nisam nikada vodio evidenciju o potrošnji jer sve te godine nisam bio ničega svjestan. O novcu uopće nisam razmišljao. Htio sam samo igrati. U početku mi je to bilo uzbuđenje, a kasnije je postao način života – priča 49-godišnji Zagrepčanin, građevinski tehničar, danas zaposlen u gradskoj upravi, koji je punih 27 godina, od svoje 18. do 46. bio ovisan o kockanju. Zbog pomanjkanja novca posljednjih je deset godine kockarnice zamijenio kladionicama. Sve do prije tri godine kada ga je supruga nagovorila da potraži stručnu pomoć i od tada svaki utorak posjećuje sastanke klubova ovisnika o kockanju.
Samouvjerenost
“Nerado sam pristao na liječenje jer nisam htio priznati da sam u problemu. Kockar za sebe misli da je najbolji i najpametniji na svijetu. Nakon godinu dana sam imao jedan recidiv nakon kojeg sam shvatio da sam totalni idiot i definitivno odlučio da više neću ući u kladionicu. I nisam već dvije godine i sada sam sto posto siguran da neću. Pred nepoznatim ljudima koji imaju isti problem kao i ja počeo sam iskreno govoriti o svojim dugovima o čemu sam prije uvijek lagao čak i supruzi, a posuđivao sam novac na sve strane, od prijatelja do kamatara”, ističe ovaj otac 18-godišnje kćeri i priznaje kako je u zadnje tri godine mnogo vremena proveo i razgovarajući sam sa sobom da bi napokon počeo normalno živjeti, uživati u druženjima s obitelji i prijateljima, šetnjama, prirodi, malim stvarima... Uskoro više neće odlaziti na sastanke utorkom. Kaže da mu je za izlječenje bila presudna podrška obitelji, posebno supruge koja s njim ide na sve sastanke. Zakockao je stan koji je kupio dok je izvrsno zarađivao u Njemačkoj kao i popriličnu ušteđevinu.
Globusov sugovornik, koji je htio ostati anoniman, jedan je od pacijenata dr. Roberta Torrea, psihijatra koji više od 20 godina pomaže ovisnicima o alkoholu i drogama, a posljednjih deset godina i patološkim kockarima. Upravo je predstavio knjigu “Kockanje – kako protiv ovisnosti” koja je namijenjena ponajprije osobama s tim problemom i članovima njihovih obitelji s ciljem da shvate da su u problemu, da prepoznaju kod sebe znakove ovisnosti i saznaju koja je razlika između rekreativnog i problemskog kockanja. No želja mu je, kaže, i senzibilizirati najširu javnost koja još uvijek nedovoljno razumije da kocka ima velik adiktivni potencijal. Ističe kako od igara na sreću najviše zarađuje država, potom priređivači, a najmanje se vraća igračima. Stoga smatra da bi dio tih sredstava koje ubire kroz poreze država trebala preusmjeriti na proučavanje i prevenciju ovisnosti o kockanju kao i liječenje ovisnika koje je u Hrvatskoj tek u naznakama. Ni većina europskih zemalja, dodaje, još nema sustave liječenja patoloških kockara.
Dr. Robert Torre: 'Kroz Klub ovisnika o kockanju KLOK u deset godina prošlo je više od 400 ljudi. No treba nam više takvih klubova jer u Hrvatskoj ima 20 do 50 tisuća ovisnika o kockanju'
Tjedni susreti
“Najpoznatija mreža pomoći osobama s tim problemom postoji u Americi, gdje djeluju udruge samopomoći ‘Anonimni kockari’ čiji se članovi, slično kao u našim klubovima liječenih alkoholičara, najmanje jednom tjedno susreću i kroz razgovore pomažu jedni drugima da bi pomogli samima sebi. Nešto slično smo osnovali u Zagrebu, gdje postoji sedam terapijskih grupa Kluba ovisnika o kockanju KLOK kroz koje je u zadnjih deset godina prošlo više od 400 ljudi. To nije dovoljno. Trebali bismo na 100.000 stanovnika imati jedan klub. Jer na temelju inozemnih istraživanja znamo da broj ovisnika o kockanju varira od 0,5 do 1,5 posto pučanstva, što je u Hrvatskoj između 20 i 50 tisuća osoba. Malobrojni potraže stručnu pomoć, a mnogo ih više završi na društvenim marginama ili spontano sami sebe nekako izliječe”, govori Torre.
Otkriva kako su patološki kockari u pravilu mlađi muškarci u dobi između 20 i 40 godina, a žena je 10-ak posto. Najčešće su ovisni o jednoj igri, a to je u Hrvatskoj najviše sportsko klađenje, a slijede igre na aparatima i tek onda rulet. Ovisnici o igrama na sreću na internetu su, kaže Torre, još uvijek vrlo rijetki. “Teško je reći koliko ih se uspije izliječiti. S obzirom na težinu psihopatologije ovisnici o kockanju ipak imaju bolju prognozu izlječenja od ovisnika o teškim drogama i teških alkoholičara. Prvi je uvjet da ovisnik prestane igrati bilo kakve igre na sreću, a potom da sruši hazardni životni stil i prevlada kockarsku osobnost u sebi te uspostavi nove životne navike koje nemaju veze s kockanjem i izgradi novu, zreliju osobnost. To je teško jer kad prestane igrati, kockar osjeća veliku prazninu, dosadu, frustraciju... Čini mu se da je život izgubio smisao jer u drugim stvarima teško pronalazi podjednaku razinu uzbuđenja i zadovoljstva. Kroz terapijski proces traži nove temelje svoje osobnosti koji su konstruktivniji, skromniji, tolerantniji... Ljudi počinju uživati u malim stvarima jer shvaćaju da velike sreće nema i da ne moraju u jednoj večeri potrošiti desetke tisuća kuna da bi se osjećali živo i ispunjeno. Problem je što kockarima život većine drugih ljudi izgleda spor, penzionerski, isprazan i nedovoljno uzbudljiv”, govori Torre i upozorava kako ljudi najčešće u kockarnice odlaze sami te kako kocka čovjeka izolira. Stoga je za izlječenje važno da probude zatomljenu emotivnost u sebi i uspostave ljudske kontakte ponajprije s članovima obitelji i prijateljima.
“To je višegodišnji proces unutarnjeg sazrijevanja i preobrazbe. Stabilna apstinencija mora trajati barem dvije godine da bi se moglo reći da je ovisnik na putu izlječenja. No, mnogi dođu u klub pa odustanu nakon tri mjeseca jer misle da su riješili problem. To su tašti i narcisoidni ljudi koji se podjednako precjenjuju kada kockaju i kada se liječe. Većina stručnu pomoć potraži u trenutku financijskog sloma i vjeruju da je njihov problem samo financijske naravi, odnosno da bi ga riješili kada bi kockanjem namakli dovoljno sredstava da vrate dugove. Priznanje je jako bolno jer kockar tada shvaća da svoje aktualne dugove neće vratiti budućim fiktivnim dobicima na kocki, nego da je taj novac nepovratno izgubljen i da dugove mora vrati iz drugih izvora i da to ne ide preko noći. Malo je onih od kojih su bližnji odustali i kroz izlječenje shvaćaju da nisu sami, da oko sebe imaju ljude koji ih vole i da je samo kocka bila ta koja ih je socijalno i psihološki otuđila i izolirala. Većina njih je pomišljala na samoubojstvo, no tek rijetki su ga i pokušali počiniti, a na sreću gotovo nitko nije uspio”, govori Torre dodajući kako u zadnjim fazama iracionalnog ponašanja mnogi kockari završavaju u psihijatrijskim ustanovama zbog psihičkog sloma, a neki na ulicama kao beskućnici. Najčešće nisu skloni činjenju kaznenih djela da bi se domogli novca za igranje, nego će radije prodavati vrijednosti iz vlastitoga doma ili posuđivati od poznatih osoba.
A ima, priznaje Torre, i onih koji su neizlječivi, koji kockaju desetljećima te su razorili obitelji, rasprodali višegeneracijsku obiteljsku baštinu, koje je kocka potpuno karakterno unakazila i izopačila. Takvi prestanu kockati tek kada ostanu bez zadnjeg izvora novca, a tada je za izlječenje obično prekasno.
“Stoti put ponavljam da je svatko tko redovito kocka ili se kladi – u gubitku. Što duže igra, to više gubi. Rekreativnog igrača u kockara lansira promjena percepcije igre koja se događa nakon pojedinog velikog dobitka kada umisli da to nije samo zabava koja nešto košta, nego da to može biti i izvor zarade. Većina ozbiljnih kockara ne gleda na kocku kao zabavu nego kao na posao. Kad čovjek u kladionicu ili u kockarnicu odlazi sam s jasno razrađenim planom igranja, to je znak da je kockanje prešlo u problemsko i da treba pomoć svojih bližnjih pa možda i stručnjaka. Nisam za prohibiciju. Ljudi trebaju dobiti informaciju o potencijalnoj štetnosti proizvoda koji kupuju, po sličnom modelu kao što je s alkoholom i duhanskim proizvodima”, poručuje Torre, koji predlaže da se institucionalno liječenje kockara u cijeloj Hrvatskoj osigura kroz postojeću mrežu županijskih centara za prevenciju ovisnost. Ističe i kako neke komune za liječenje ovisnika o drogama primaju i patološke kockare, što se pokazalo kao učinkovit oblik rehabilitacije.
Sociolog dr. sc. Boris Kozjak, voditelj kolegija Sociologija igara na sreću na Hrvatskim studijima, doktorirao je na temu “Sociološki aspekti kockanja” iz čega je proizašla njegova knjiga “Kockanje – od dokolice do socijalne patologije”. Zaključuje kako su Hrvati skloniji kockanju od većine drugih Europljana.
“Postoje okolnosti koje u velikoj mjeri određuju broj patoloških kockara. To je prije svega dostupnost kockarskih prostora – sportskih kladionica, automat klubova i kazina - kojih je u Hrvatskoj više nego u Engleskoj. Zakoni koji reguliraju igre na sreću su nam suviše liberalni i slabo se provode. Pravilo glasi da što je standard stanovništva veći to ljudi više kockaju, no mi smo izuzetak jer broj kockara u Hrvatskoj raste sigurno puno brže od povećanja standarda”, objašnjava Kozak i tvrdi kako financijski dobitak kockarima nije jedini motiv za igru. Podjednako je privlačna i potreba za uzbuđenjem.
Dr. Boris Kozjak: 'U Hrvatskoj godišnje na igre na sreću ljudi potroše 10 milijardi kuna, a država za prevenciju ovisnosti o kockanju izdvaja samo 100.000 kuna'
Žene i kocka
Među ovisnicima je puno više muškaraca, no činjenica je, tvrdi Kozjak, da je prije 20-ak godina bila rijetkost u kazinu sresti ženu, a danas one čine gotovo polovicu posjetitelja. “Jedna djevojka mi je rekla da je u kladionici uložila 10 kuna i dobila 110. To joj je bio okidač. Umislila je da je posebna sretnica i nastavila s klađenjem na koje je uskoro trošila cijelu plaću, pa je posuđivala novac od prijateljica da bi na kraju posegnula za bakinom zlatninom. No, baka je pozvala policiju, što joj je bio povod da se uključi u terapijsku zajednicu. Ženama je kocka ponajprije bijeg od svakodnevnih frustracija. U prosjeku počinju kockati kasnije od muškaraca, a prijelazna faza iz rekreativnog u ovisničko ponašanje kod njih traje znatno kraće. Također, troše manje novca na kocku od muškaraca, pa je njihova ovisnost manje primjetna”, kaže Kozjak.
On je sudjelovao u istraživanjima čiji je cilj bio utvrditi povezanost patološkog kockanja i religije. “Oko 70 posto igrača su rekli da su religiozni, a 18 posto smatra da im vjera pomaže u igri, odnosno mole se Bogu da dobiju. Katolička crkva u načelu na klađenje ne gleda kao na nešto osobito negativno dok to ne počinje ozbiljno ugrožavati pojedinca i njegovu obitelj. U terapijskim zajednicama liječnici priznaju da im je lakše liječiti vjernike kojima vjera u Boga pomaže u izlječenju. Postoje dokumenti da su ljudi kockali još u srednjem vijeku. Tada je Katolička crkva to osuđivala i zabranjivala. Danas je dosta liberalna za razliku od većine drugih religijskih zajednica. Protestanti mnogo više osuđuju kockanje jer smatraju da igraču stradava karakter. Židovima vjera zabranjuje da sudjeluju u igrama na sreću, a kod muslimana je ono također zabranjeno ili strogo ograničeno”, otkriva Kozjak i potvrđuje kako svaki kockar na duge staze gubi, no igra mu oslobađa prostor za maštanje o nekom boljem i sretnijem životu koji će se dogoditi nakon što ostvari dobitak.
Dr. Robert Torre, psihijatar koji više od 20 godina pomaže ovisnicima o alkoholu i drogama te patološkim kockarima, upravo je predstavio svoju novu knjigu - 'Kockanje - Kako protiv ovisnosti' - namijenjenu osobama s problemom ovisnosti o kocki i članovima njihovih obitelji
Automati
“Poseban fenomen je samačko kockanje. Nekad su ljudi više igrali zbog druženja i u kockarnice odlazili u društvu i igrali igre na stolovima, dok danas većinu prostora u kockarnicama popunjavaju automati, što znači da ljudi igraju sami. Što ranije počneš igrati, veća je vjerojatnost da ćeš završiti u problemima. Igranje videoigrica u najmlađoj dobi može mlade ljude potaknuti na prekomjerno kockanje, a ako je netko sklon alkoholu ili drogi, veća je šansa da će se navući i na kocku jer ima smanjenu mogućnost kontrole vlastitog ponašanja. Riječ je o ovisnosti novog doba koja se u Hrvatskoj nedovoljno prepoznaje kao problem. Ta tema nije dovoljno prisutna u medijima. Nedostaje nam cjeloviti javnozdravstveni model liječenja ovisnika, a trebaju nam i programi da se mladi već u osnovnim školama educiraju o rizicima. No teško je govoriti o prevenciji kada u Hrvatskoj godišnje na igre na sreću ljudi ulože 10 milijardi kuna, a država za prevenciju ovisnosti o kockanju izdvaja samo oko 100.000 kuna”, naglašava Kozjak.
Socijalni pedagog izv. prof. dr. sc. Neven Ricijaš, voditelj projekta “Kockanje mladih u Hrvatskoj” na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu na kojem je pročelnik Odsjeka za poremećaje u ponašanju, od 2010. provodi istraživanja među mladima, a u zadnje vrijeme i među odraslima o kockarskim aktivnostima i stavovima prema kocki.
“Danas je u Hrvatskoj 15 puta više prodajnih mjesta za igre na sreću nego prije 20-ak godina. Do tog procvata je došlo ponajviše zbog liberalizacije tržišta, što je dovelo do otvaranja velikog broja sportskih kladionica i širenja automat-klubova koji nude i igre iz kazina u elektroničkom obliku. Time se promijenio i sustav vrijednosti, odnosno igre na sreću su općedruštveno prihvatljive, ne doživljavaju se kao potencijalni izvor opasnosti ili rizika za mentalno zdravlje. Iako je maloljetnicima igranje zakonom zabranjeno, zakon se često ne poštuje pa se mladi klade već u dobi između 14 i 18 godina. Čak 36 posto srednjoškolaca u Hrvatskoj se redovito kladi, jednom tjedno ili češće. U usporedbi s drugim europskim zemljama imamo iznadprosječnu zastupljenost psihosocijalnih problema vezanih uz kocku među mladima”, kaže Ricijaš. Otkriva da je europski prosjek između 4 i 8 posto mladih koji imaju ozbiljne problem s kockom, dok je kod nas to 13 posto odnosno 20-ak posto mladića i 2 posto djevojaka. Sličan je trend i kod odraslih.
Dr. Neven Ricijaš: 'Danas je u Hrvatskoj 15 puta više prodajnih mjesta za igre na sreću nego prije 20-ak godina. Čak 36 posto srednjoškolaca redovito se kladi, a ozbiljne problem s kockanjem ima 13 posto mladih'
“Problematičnima se smatraju oni koji su zaokupljeni igrom, u nju ulažu sve više novca da bi dostigli željeno uzbuđenje, nastavljaju kockati usprkos velikim novčanim gubicima, ulaze u dugove ili čak kradu novac... Osjećaju tjeskobu ili zabrinutost zbog problema uzrokovanih kockanjem, što im neminovno narušava odnose s članovima obitelji. U nadi da će vratiti kockarske dugove, već iduće večeri opet odlaze u kladionicu ili automat-klub i najčešće te dugove dodatno povećavaju. Takvim je osobama potrebna stručna pomoć. Pokušali smo saznati koliko kockari troše na kockarske aktivnosti, ali je to veoma teško jer oni pogrešno kodiraju novčane dobitke i gubitke odnosno imaju iskrivljen način razmišljanja. Generalno su ljudi skloniji pamtiti pozitivne događaje, a zaboravljati i umanjivati neke neugodne, što je u realnom životu zdravo. No, kod kockanja je to problematično jer će kockar zanemarivati gubitke, a pamtiti određene dobitke i time stvarati lažnu sliku da je na nuli, a zapravo je u gubitku”, ističe Ricijaš.
Muškarci su, objašnjava on, generalno skloniji rizičnijim ponašanjima koja podrazumijevaju traženje uzbuđenja. Žene će stoga češće igrati igre na automatima ili druge tzv. nestrateške igre koje ih opuštaju, dok muškarci više vole klađenje jer misle da mogu upotrijebiti neko sportsko znanje, a i igra kod njih ima i socijalizacijsku funkciju jer zajedno gledaju utakmice, uspoređuju rezultate i dobitke...
“Učestalost igranja ne znači i ovisnost. Ovisnikom se ne smatra osoba koja redovito kocka ili se kladi, ali to čini iz zabave i odgovorno, već ona koja to radi unatoč tome što osjeća štetne psihološke, emocionalne, financijske i socijalne posljedice. Tržište igara na sreću se u cijelom svijetu sve više seli na internet i tu leži velika opasnost jer je igra postala stalno pristupačna. Mogao bi se znatno povećati broj ovisnika jer se sustav prevencije ne razvija istim intenzitetom”, govori Ricijaš koji je sa suradnicima razvio program prevencije kockanja mladih “Tko zapravo pobjeđuje?”. U prosincu su počele edukacije profesora, pedagoga, socijalnih pedagoga i psihologa u srednjim školama koji će kroz posebne radionice u trajanju od osam tjedana raditi s učenicima i ukazivati im na rizike kockanja i raditi na jačanju njihovih socioemocionalnih vještina i kritičkog mišljenja u cilju postizanja odgovornog ponašanja.
Kaznena djela
“Igre na sreću se u Hrvatskoj mogu reklamirati, što dodatno doprinosi društvenoj percepciji prihvatljivosti takvog ponašanja. Zato se zalažemo da se tome pristupni kao javnozdravstvenom pitanju, odnosno kao oglašavanju cigareta i alkoholnih proizvoda”, zaključuje Ricijaš i otkriva kako sve više ljudi zbog kocke čini razna kaznena djela pa završava u zatvorima, odnosno u zatvorskoj populaciji ima sve više ovisnika o kockanju. Stoga Ricijašev tim u suradnji s Udrugom za kreativni socijalni rad upravo provodi edukaciju među djelatnicima Ministarstva pravosuđa koji će provoditi tretmane među zatvorenicima. A nedavno su educirali i oko 150 djelatnika centara za socijalnu skrb koji rade s maloljetnicima s poremećajima u ponašanju.