U kultnom filmu Stanleyja Kubricka “Dr. Strangelove“ ludi nuklearni znanstvenik, kojeg meastralno glumi Peter Sellers, uporno pokušava obuzdati svoju desnu ruku koja pokazuje nacistički pozdrav. Iako je Strangelove bivši nacistički znanstvenik, on zapravo boluje od neurološkog poremećaja sindroma tuđe ruke (Alien Hand Syndrome). Riječ je o rijetkom neurološkom poremećaju u kojem bolesnik svjedoči kako jedna njegova ruka ima “vlastitu volju“. Kada ljevicom želi spustiti čašu, desnica je želi podići, kad ljevica kopča dugmad košulje, desnica ih otkopčava, a u dramatičnim slučajevima jedna ruka davi vlasnika dok ga druga spašava, pa nesretnik za svaki slučaj mora spavati s neposlušnom rukom vezanom za krevet.“Bolest je doista neobična, ali je objašnjenje jednostavno i uzrok leži u ozljedama bolesnikova mozga. Iako je u pitanju jezivo i posve nepoželjno zapažanje, mi smo strojevi s mozgom. Nemamo ono što smatramo slobodnom voljom”, tvrdi fizičar dr. Michael Brooks u svome bestseleru “13 stvari koje nemaju smisla”.
Da ljudi nemaju slobodnu volju, tvrde danas mnogi neuroznanstvenici. Oni smatraju kako slobodna volja nije ništa drugo nego obična iluzija čiji je smisao da se čovjek dobro osjeća. “Mi vjerujemo da možemo slobodno odlučivati na temelju razumnih argumenata. No sa znanstvenog stajališta mozak je složeni sustav bez središnjice koja bi sve mogla organizirati. Svaka mentalna aktivnost posljedica je neurobioloških procesa”, rekao je za Deutsche Welle poznati njemački neuroznanstvenik Wolf Singer, koji tvrdi kako zbog organizacije čovjekova mozga naše odluke uglavnom nastaju podsvjesno. “Mi tek kasnije tom procesu pridajemo neku namjeru pa onda vjerujemo da smo mogli i drukčije odlučiti. No to nije istina”, dodao je Singer.
Slobodna volja je filozofski termin u kojem su misli i ponašanje neke osobe određeni vlastitom voljom, a ne vanjskim čimbenicima. Pitanje slobodne volje u središtu je filozofskih, religijskih i etičkih rasprava koje se vode već više od dvije tisuće godina.
“Vjerojatno nema filozofa koji se na ovaj ili onaj način nije pozabavio tim pitanjem ili nekim njegovim aspektom. No kad baratamo tim pojmom, trebamo biti oprezni s obzirom na to da je pojam slobodne volje nešto što smo naslijedili iz antike - podrijetlo mu vjerojatno treba tražiti u stoičkoj filozofiji - i nije jasno koliko je on, i u kojem obliku, danas uopće potreban”, kaže dr. Filip Grgić, ravnatelj Instituta za filozofiju u Zagrebu i voditelj projekta “Free Will, Causality and Luck” koji financira Hrvatska zaklada za znanost.
“Možda nam on zapravo predstavlja teret, budući da se iz suvremenih rasprava često može steći dojam da stavovi ovise o tome kako se početno definira sloboda: da li kao, recimo, sposobnost djelovanja u skladu sa svojim željama bez postojanja vanjskih zapreka ili kao sposobnost izbora između otvorenih alternativnih mogućnosti”, istaknuo je Grgić.
Newtonovi zakoni klasične mehanike upućuju na determinizam u svemiru, gdje svaki uzrok ima svoju posljedicu. Na osnovi Newtonove mehanike može se zaključiti da je slobodno donesena odluka u potpunosti predodređena akcijama koje joj prethode. No kvantna fizika pokazuje kako je ponašanje subatomskih čestica nepredvidivo. Rezultat toga je da fizikalne sile poput elektromagnetske i gravitacije ne mogu u potpunosti određivati budućnost na račun prošlih događaja, ostavljajući tako mali prostor za nasumično ponašanje. Ipak, mnogi filozofi sumnjaju u to da se nasumično ponašanje sićušnih čestica može prevesti kao slobodna volja, jer kvantni efekti nemaju takvu moć u širim razmjerima.
No neki su pokusi u 80-im godinama pojačali sumnje u postojanje slobodne volje. Najpozantiji je eksperiment što ga je 1983. napravio Benjamin Libet, američki psiholog sa Sveučilišta California u San Franciscu. On je ispitanike zamolio da sjede neko vrijeme i da u jednom trenutku, kad to požele, pomaknu prst. Na osnovi elektroencefalograma (EEG), Libet je registirao signal u mozgu, tzv. potencijal spremnosti (koji su znanstvenici otkrili još šezdesetih godina), 30 desetinki sekunde prije nego su ispitanici najavili da će pomaknuti prst. Dakle, njihov je mozak bio spreman i prije nego što su ispitanici bili svjesni toga, iz čega je Libet zaključio da slobodna volja ne postoji. Libetov eksperiment bio je jednostavan pa su ga njegovi sljedbenici kasnije razradili. Tako je 2010. godine skupina neurokirurga i neuroznanstvenika sa sveučilišta Harvard i California u Los Angelesu ponovila Libetov eksperiment, ovaj put umetnuvši elektrode u mozak kako bi bilježile aktivnost pojedinih neurona. Zabilježili su potencijal spremnosti 1,5 sekundi prije odluke.
Neuroznanstvenik John-Dylan Haynes iz Instituta Max Planck za ljudske kognnitivne i znanosti o mozgu, smatra da se neke odluke mogu predvidjeti i sedam sekundi unaprijed. Koristeći funkcionalnu magnetsku rezonanciju (fMRI) i kompjutorske programe, Haynes i njegovi suradnici 2007. uspjeli su otkriti namjere ispitanika u čak 70 posto slučajeva.
Tijekom eksperimenta ispitanici su morali razmišljati o zbrajanju i oduzimanju, a od njih se tražilo da zadrže svoje matematičke odluke sve dok se na monitoru računala ne prikažu dva broja. Dok su ispitanici razmišljali o rezultatu matematičke radnje, fMRI skener pratio je aktivnost njihova mozga, a znanstvenici su na temelju toga iznosili predviđanja o njihovim intencijama.
Naime, računalo je bilo programirano tako da prepoznaje određene uzorke aktivnosti u mozgu koji obično prate specifične misli. Znanstvenicima je tako prvi put pošlo za rukom “čitati namjere” ispitanika. Eksperimenti John-Dylan Haynesa mnoge su podsjetili na film “Minority Report“ u kojem policajci predkriminalne jedinice uhićuju potencijalne ubojice prije nego što počine zločin.
No tezu da je naš osjećaj slobodne volje zapravo samoobmana lansirao je pokojni američki psiholog Daniel Wegner, autor knjige “Iluzija slobodne volje”. Wegner je na osnovi svojih istraživanja ustvrdio kako je osjećaj koji ljudi imaju - da svjesno donose odluke - zapravo iluzija stvorena u mozgu.
Prema njegovim istraživanjima, mozak nesvjesno donosi odluku, a djelić sekunde kasnije obavještava drugi - svjesni dio - što je učinio. Na taj način nama se čini da kontroliramo stvari. Istovremeno mozak odgađa slanje motoričkih signala rukama, nogama ili ustima.
“Stavovi filozofa koji odbacuju slobodnu volju su suptilniji i raznovrsniji. U najširem smislu riječi, poricatelji slobodne volje su oni koji prihvaćaju fizikalni ili metafizički determinizam, tzv. tvrdi deterministi. Danas ih uglavnom nazivamo skepticima u pogledu slobodne volje ili moralne odgovornosti, budući da su u pogledu istinitosti determinizma agnostici, a razloge za odbacivanje slobodne volje i moralne odgovornosti nalaze drugdje”, rekao je Filip Grgić.
“Većina suvremenih filozofa su tzv. kompatibilisti – smatraju da su slobodna volja i istinitost determinizma spojivi te niječu da je slobodna volja iluzija, dok određen broj zastupa tzv. libertarijansko gledište, prema kojemu imamo slobodnu volju, a determinizam nije istinit”, dodao je Grgić.
Neki neuroznanstvenici, poput Aarona Shurgera iz Nacionalnog instituta za zdravlje i medicinska istraživanja u Saclayu u Francuskoj, tvrde kako je Libetov potencijal spremnosti neka vrsta “neuronskog šuma”. Kad taj šum dostigne vrhunac, prelazi prag i pretvara se u odluku. Shurger tvrdi kako je konstatni neuronski šum uključen u svako donošenje odluke.
Primjerice, mnogima je u sjećanju bizarna internetska rasprava iz ožujka ove godine oko boje haljine čiju je fotografiju škotska pjevačica Caitlin McNeill postavila na svoj Tumblr. Činjenica da su mnogi vidjeli haljinu kao plavu i crnu, a drugi kao bijelu i zlatnu, pokazuje kako neuronski šum vodi do različitih zaključaka o boji.
“Shurger je zanimljiv. Mogli biste reći da je njegova teorija kompatibilna sa slobodnom voljom budući da je prelazak praga odluka da se djeluje. No mislim da je on s pravom oprezan oko toga je li taj proces svjestan”, rekao je za britanski popularno-znanstveni magazin Focus britanski neuroznastvenik Patrick Haggard, profesor na University College London koji je surađivao s pokojnim Benjaminom Libetom.
“No jedno je sigurno: znanost više ne prihvaća dualističke ideje koje podržavaju religije i filozofi, poput Renéa Descartesa, da duša ili um mogu egzistirati neovisno o našem mozgu ili tijelu”, dodao je Haggard.
Da su naše misli, osjećaji i iskustva rezultat električnih i kemijskih reakcija u našem mozgu, danas više nema dvojbe među neuroznanstvenicima. Ljudski mozak ima 100 milijardi stanica, neurona, a svaki od njih stvara i do 10.000 sinaptičkih veza. Kad budemo i na teorijskoj i na praktičnoj razini razumjeli kompleksnost tih veza, moći ćemo odgovoriti i na pitanje kako zapravo radi mozak.
Neuroznanstvenici sada istražuju dva područja u mozgu koja nam, tako se barem pretpostavlja, daju osjećaj kontrole nad onim što radimo.
Čini se tako da posteriorni parijetalni korteks ima ulogu u planiranju i nadgledanju naših aktivnosti. A medijalni frontalni korteks je aktivan prije pokreta. Kad znanstvenici stimuliraju taj dio mozga električnim impulsima, pacijenti izvješćuju o osjećaju koji ih prisiljava da pomaknu ruke. “To pomalo zvuči kao volja“, kaže Haggard.
U međuvremenu, filozofi prate najnovija istraživanja u neuroznanosti kako bi ih primijenili u svojim dugotrajnim raspravama oko slobodne volje.
“Rezultati neuroznanosti iznimno su važni. No tu imamo nekoliko delikatnih pitanja. Prije svega, neuroznanstvenici – ali ne samo oni nego, primjerice, i socijalni psiholozi – često znaju pomalo brzopleto ustvrditi kako je slobodna volja iluzija, iako nije jasno kako se takav zaključak uopće može izvesti iz njihovih studija. Jer prilično je dalek put od tvrdnje da je moja odluka da izvedem krajnje jednostavnu radnju, kao što je pomicanje prsta ili pritiskanje gumba A ili gumba B, donesena nesvjesno pa da stoga nije slobodna, do tvrdnje da su sve moje odluke takve, primjerice odluka da prihvatim poziv da za Globus govorim o slobodnoj volji”, komentirao je Filip Grgić.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
