Mandat Andreja Plenkovića pod sretnom je zvijezdom. Nije on za to ni kriv ni zaslužan, jednostavno je to tako. Europa je u rastu, a ne padu, iako mi u tom rastu zaostajemo. Ali, u rastu smo – kaže u razgovoru za Globus predsjednik Narodne stranke – Reformisti i varaždinski župan Radimir Čačić.
Posljednjih dana pale su teške riječi na relaciji Čačićevih Reformista i HNS-a, što je kod koalicijskog partnera HDZ-a koji drži sadašnju Vladu prokomentirano “svatko se češe tamo gdje ga svrbi”. Čačić nije štedio svoje bivše kolege, prije svega Predraga Štromara, a da je situacija alarmantna, potvrdio je i u razgovoru za naš list tvrdnjom da u Vladi jedino ne razgovara sa Štromarom i ministricom dr. Blaženkom Divjak. Zbog njene, kako kaže, opstrukcije prema projektima Varaždinske županije spreman je i na uskraćivanje podrške Vladi.
Kad smo Čačića pitali hoće li građani Hrvatske uskoro na izbore, odgovorio je: “Mislim da neće. A kada bi izašli, ne bih se kladio ni na koga.”
Od svih danas aktivnih političara možda imate najviše utakmica u nogama. Što predviđate, kako će završiti sve ovo oko Agrokora?
– Ima dva scenarija, a vjerojatniji je da će doći do nagodbe vjerovnika, pri čemu opcija koja se ovog trenutka povremeno javlja da bi moglo doći do podjele sustava i prodaje dijelova Agrokora uopće nije realna. Nema parcijalnih rješenja i bit će cjelovita nagodba, a kada se ona postigne, tada će eventualno doći do prodaje segmenata kompanije za pokriće dugova. Mali su isplaćeni, srednji donekle, a najveći, primarno fondovi i banke, pretrpjet će ozbiljne otpise, između šezdeset i osamdeset posto i tražit će povrat srednjoročno i dugoročno iz poslovanja kompanije. Malo manje vjerojatni scenarij jest da cijela priča ode u stečaj, a tada bi štete i udari po hrvatsko gospodarstvo bili veći i moglo bi doći do značajnijeg smanjenja broja radnih mjesta.
Znači li to da bi u ovom drugom slučaju udar na gospodarstvo bio krajnje ozbiljan?
– Čak bi i u tom slučaju udar bio manji nego da se to dogodilo u travnju.
A kakve se političke posljedice mogu očekivati i hoće li ih biti za Plenkovićevu Vladu?
– Posljedice nisu racionalno predvidljive, jer mnogi i ne razumiju procese. Imamo igre da se prikupljaju politički poeni a ne razjasni cijeli slučaj. Opozicija bi željela otvoriti temu “sve je to HDZ”, pa SDP želi poistovjetiti Agrokor s HDZ-om, dok Most želi reći da su tu čisti. Druga je stvar što su i oni izglasali lex Agrokor, a ne vladaju potpuno problematikom jer nemaju kompetentne ljude za to. Međutim, legitimno je prikupljanje političkih poena, bez obzira na demagogiju. Tu je i Vlada koja bi, s jedne strane, htjela uzeti zasluge da je povukla poteze koji su dali šansu da cijela priča opstane i sačuvali Agrokor od jednog dramatičnog udara, što je istina, a s druge strane bi se željelo naglasiti da Vlada dalje više nema odgovornost jer je riječ o privatnoj kompaniji. Teško je lavirati između dvije stolice, zasluge “da”, odgovornost “ne”, ali, u suštini, Vlada je u pravu jer je samo usmjerivač procesa, a kompanija je zaista privatna bez obzira na to tko će na kraju biti vlasnik. Od Todorićeva vlasništva neće ostati ni “T”.
Kad ste bili prvi potpredsjednik u Vladi Zorana Milanovića, je li bilo naznaka da Agrokor plovi prema katastrofi?
– Zadnjih sedam-osam godina opće je mjesto u poslovnoj javnosti Hrvatske da je Agrokor barem jednako dužan koliko vrijedi. Ulazak u EU otvorio je prostor da nema zaštićenih kompanija, a Adris je shvatio da tu igre više nema i izašao je s TDR-om iz tog biznisa. Konzumu se pojavila snažna konkurencija, a došla je i recesija, s time da ni akvizicija Mercatora nije donijela sinergiju.
Kako ste kao dugogodišnji poslovni čovjek gledali na onaj dan velikog privođenja menadžera Agrokora?
– Sama činjenica da su ljudi pohapšeni i drugi dan pušteni ukazuje da tu nešto nije bilo solidno pravno pripremljeno. Kao što su ih uhapsili i pustili, mogli su ih i ne uhapsiti, u šest ujutro kao da imamo Čarugu kojeg smo uhvatili. To ne djeluje previše uvjerljivo, ali naše pravosuđe općenito ne djeluje previše uvjerljivo, da kažem posve blago. Naše je pravosuđe rak-rana Hrvatske i ne mislim da je sada manja, nego veća. Ta priča o neovisnom sudstvu jako je šuplja i uvjeren sam ako priča o Agrokoru završi na pravosuđu da to ne može biti dobro.
Nikola Grmoja tvrdi da bi Prvo plinarsko društvo moglo postati novi Agrokor?
– To nije usporedivo. Obim poslovanja, razgranatost, tvornice, brendiranje i sve ostalo što se veže uz Agrokor nema nikakve sličnosti s PPD-om. I da padne PPD, kakve to veze ima, u Agrokoru govorimo o desecima tisuća zaposlenih i njihovim obiteljima. To je priča za dnevnu politiku, a što se krije iza PPD-a, ja ne mogu suditi jer nemam dovoljnu sliku o tome.
Bilo je, međutim, stavova da je Ivan Vrdoljak postigao dogovor s HDZ-om baš da se PPD-u otvore vrata za potpisivanje desetogodišnjeg ugovora s Rusima, uz blagoslov Vlade?
– Rusi su neizbježno veliki energetski igrači u Europi i svijetu, i ni Hrvatska, koja je tu minorni faktor, to ne može zaobići. S PPD-om ili bez njega. Za sve ostalo nije na meni da se time bavim ili sudim, to će procijeniti neki drugi.
Bi li povratak Ivana Vrdoljaka na čelo HNS-a povećao rejting i utjecaj stranke?
– Ne. U Vladu se Vrdoljak vjerojatno vratiti neće, a ostat će Štromar koji ima tu dimenziju koju ima, a nije spektakularna. Može napraviti štete, ne puno koristi, a tu je i resor obrazovanja u kojem se može napraviti i puno štete i puno koristi. Tu je gospođa Divjak, koja bi na osnovi svojih referenci trebala znati o čemu govori, za razliku o Štromara koji o svom resoru ne zna ništa, ali ima ljude koji to mogu odraditi.
I HNS i Reformisti imaju najveću podršku na sjeveru Hrvatske, pa je li vam suradnja dobra?
– To je zanimljiva situacija koja nikada do sada nije viđena u hrvatskoj politici. Do sada je često bilo da su se ljudi koji su došli u Vladu iz nekih izbornih baza i sredina trudili podržati projekte svojih baza. Ali, nikada do sada nije bila situacija da su se rukama i nogama trudili da opstruiraju projekte.
Hoćete reći da vas Štromar i Blaženka Divjak opstruiraju?
– Ovo je sada takva situacija. Jedini ministri s kojima ja ne komuniciram su Štromar i Blaženka Divjak. Gotovo nevjerojatno. I ako išta bude ozbiljan razlog da uskratimo podršku Vladi, bit će nemogućnost da realiziramo neke projekte. Varaždinska županija ima dva core businessa, jedan je obrazovanje, drugi zdravstvo. Obrazovanje je osnovna djelatnost i ako nemaš komunikaciju ili imaš opstrukciju od ministrice obrazovanja i to Plenković dopušta, otvara se pitanje podrške.
Zna li premijer za to?
– Zna. Upozorio sam ga i javno, ne samo u četiri oka. Pismom. Prvo sam napisao pismo ministrici Divjak, naveo sam sve elemente zbog čega bi bilo važno da prestane opstruirati, među ostalim i kad je riječ o iznosu koji predstavlja 50 posto izvornog proračuna Županije. Država je to dužna isplatiti, a ne isplaćuje jer isplata treba ići preko Ministarstva obrazovanja, što ministrica opstruira. To je nevjerojatno i kada ministrica Divjak nije reagirala, onda sam to pismo objavio i poslao Plenkoviću da ga upozorim.
Kakav je, po vama, rejting Plenkovićeve Vlade u ovom trenutku?
– Ova Vlada rezultat je koalicije koja jedva pokriva većinu, a i to je upitno. Neki od sudionika u podršci Vladi nisu u koaliciji, nego su u projektnoj suradnji. Kada govorimo o Reformistima, mi nismo sudionici u Vladi, nemamo ni ministra ni državne tajnike, ali smatramo da ovog trenutka Vlada sa svim svojim nedostacima u reformskom kapacitetu i donošenju odluka nema ozbiljnu alternativu. To je naš stav, ali to ne znači da je to stav hrvatskih glasača jer, kao što je poznato, i puno stabilnije većine padale su kada su došle na ispit na izbore.
U posljednje vrijeme vrlo ste oštro kritizirali HNS, tvrdeći da zapravo i ne postoji?
– Nije problem u postotku, jer je on i prije znao biti malen, ali je snaga HNS na izborima bila u stranačkoj mreži, posebno na sjeveru i uglednim pojedincima koji su u sinergiji sa SDP-om i lijevim centrom nosili glasove svojim pojedinačnim ugledom. Andro Vlahušić, Anka Mrak, Marija Posavec, pa čak i Predrag Štromar. Sada toga više nema, nema mreže, utjecaja, jakih ljudi i sinergije sa SDP-om.
Ali, nema snage ni u oporbi, prije svega u SDP-u, gdje se već mjesecima luta.
– Glasači SDP-a ipak su tu, dok gotovo 73 posto građana smatra da idemo u krivom smjeru. HSS je također prisutan s malim, ali ipak nekakvim postotkom, tu je i Most, koji svakako nije s HDZ-om. Tako je veliko pitanje što bi se desilo na izborima.
Može li onda Plenković mirno spavati?
– U ovom trenutku može, sve do izbora. Ali na njegovu mjestu ne bih žurio na izbore.
Treba li, međutim, Zoran Milanović požuriti na predsjedničke izbore?
– Po mome dubokom uvjerenju, jedini način da Kolinda Grabar-Kitarović sigurno bude izabrana jest da se Zoran kandidira. Zato što on ima apsolutnu podršku ljevice, ali ona, ljevica, ima svoj limit. Tu ne pomažu ni razgovori s braniteljima ni bilo što drugo. Taj limit je 40 do 45 posto, kada se sve skupi. Ne preko toga. Na drugoj strani je više. Milanović je dovoljno tvrd u memoriji na poziciji ljevice da nitko tko je pri centru ili desno neće za njega glasati.
Živimo u zemlji iz koje je optimizam, čini se, zauvijek otputovao, ljudi su razočarani politikom i političarima. Ima li izlaza?
– Imamo tu vrstu kontinuiranog razočaranja institucionalnom politikom koja je proteklih barem petnaest godina provodila negativnu selekciju. Najprije smo imali nastavak Tita “država - to sam ja” u obliku Tuđmana, koji je sebe vidio kao Hrvatsku. To je imalo svoje loše i dobre strane. Sve što je on mislio da može okupiti, a što koristi Hrvatskoj, okupio je. Nakon Tuđmana još je i Račan pokušavao ići šire, a nakon toga smo išli na svođenje upravljanja državom kroz stranački kadar. To ne može biti dobro i onda su se javile stranke i pojedinci koji su iskazivali protest zbog takvog vođenja države, Laburisti, Mirela Holy, Živi zid, Most. Recimo, Most govori o reformama, i to nije ništa glupo, samo što to oni ne znaju napraviti. A onda se pokaže da su svi oni nedorasli tom zadatku i dolazimo do situacije koja tek izaziva razočaranje da od sveg tog jada ono što imamo HDZ i SDP jest najbolje što možemo ponuditi. I to tek izaziva kod ljudi razočaranje.
Kako biste ocijenili prvu godinu Plenkovićeve Vlade?
– Osim što premijeru okolnosti idu na ruku, dobro je i to što je naslijedio od bivše tehnokratske Vlade čovjeka koji drži krvotok pod kontrolom, a to je Zdravko Marić. On je kadar koji je u našim uvjetima rijedak, pametan, obrazovan, socijalno inteligentan, razumije što je državna uprava, zna što je gospodarstvo, sveučilište, a mlad je. To je točka gdje premijer ima pokrivena leđa s čovjekom koji drži stvari pod kontrolom. Marić nema dovoljno političke snage, iako se nedavno upisao u stranku, pa je sada i više politike nego za vrijeme Oreškovićeve Vlade - od branitelja, aviona što probija taj čisti koncept ministarstva financija, ali to još uvijek ide u dobrom smjeru.
Mnogi smatraju da su ipak izostale nužne reforme?
– Stvarni i istinski reformski potez koji je povukao Plenković, a nije ga zazivao i nema veze s njim, jest Agrokor. Kriza Agrokora i taj neizbježni potez koji je Vlada povukla, što je bilo dobro, doveli su i do “čišćenja” gospodarstva, od reguliranja rokova plaćanja, odnosa banaka prema sustavima i još mnogo toga. S druge strane, čitav niz reformi stoji, iako očekujem da će se još nešto desiti. Za sada se ništa nije dogodilo na velikim energetskim projektima, javna uprava se i dalje povećava, ništa se nije dogodilo u zdravstvu. Istovremeno, iako traljavo, dobivamo sve veći kapacitet da privučemo europski novac. Dakle, ima dobrih i loših strana, ali mi smo i dalje zemlja propuštenih šansi.
Hoće li Rusi kupiti MOL-ove dionice?
– Očigledno, MOL nije slučajno rekao da je na to spreman, Rusi kažu da žele, a primarno ovisi o nama. I tome kako će se ta priča dalje razvijati ovisno o američkim pozicijama. Inače smo napravili sebi puno štete, u Iranu, na sirijskim poljima, a to je često proizašlo iz stavova Amerike i ponekad EU, a ne naših. Vidjet ćemo kakav će stav zauzeti Vlada u odnosu na američke pozicije.
