Diskusija koja se razvila o pitanju pati li hrvatsko društvo od tzv. egalitarnog sindroma, kako ga je prije gotovo pedeset godina formulirao sociolog Josip Županov, prelila se u medije i na društvene mreže gdje se okuplja dio hrvatske inteligencije. Koliko je ona relevantna za hrvatsku stvarnost? Izuzetno je relevantna, iz više razloga. Prvo, zato što se u javnost probila jedna potencijalno produktivna znanstvena diskusija, dakle diskusija u kojoj je naglasak na argumentima. Drugo, zato što tema ima vrlo jasan politički potencijal. Napokon, treće, diskusija se vodi o dvije presudne teme: o karakteristikama hrvatskog društva za koje se tvrdi da su prepreka razvitku te o jednakosti, ključnom pitanju uređenja svake zajednice.
Vrijedi na početku razjasniti tezu o političkom potencijalu rasprave. U Hrvatskoj još traje diskusija o socijalizmu i kapitalizmu. Mnogi “egalitarni sindrom” gotovo u potpunosti pripisuju socijalizmu. Njegove je korijene Županov našao u predindustrijskoj agrarnoj zajednici, u kojoj su resursi bili ograničeni pa je princip njihove raspodjele bio egalitarni, tumači sociolog Aleksandar Štulhofer, koji je s Ivanom Burićem empirijski istražio postojanje egalitarnog sindroma danas. Socijalizam se njime koristio, smatra Štulhofer, no kako je “sindrom” opstao? Neke od glavnih karakteristika “sindroma” su nesklonost privatniku, negativan odnos prema poduzetništvu, izbjegavanje preuzimanja rizika. Sve su to tvrdnje o hrvatskom društvu koje svakodnevno nalazimo u javnosti. Oni koji ih izriču, istraživanje Štulhofera i Burića predstavljaju kao znanstvenu potvrdu svojih impresija.
Generacijske razlike
No postoji sasvim oprečno tumačenje: Te karakteristike hrvatskog društva i “egalitarnog sindroma” ne potječu iz agrarnog doba, nego su i onda i danas racionalan odgovor na okolnosti. Pretvorba i privatizacija iz devedesetih, a i kasnije ih je izazvala ili barem osnažila. U okolnostima u kojima ništa ne ovisi o njima ljudi nisu skloni preuzimanju rizika ni upuštanju u privatne, poduzetničke pothvate. Ako i postoji, “egalitarni sindrom” dakle nije neka nasljedna bolest, uzrok razvojnom zaostajanju, nego je posljedica trnovite tranzicije. Štulhofer i Burić slažu se da njihov znanstveni rad ne govori ništa o uzrocima pojavljivanja “sindroma”. Oni samo tvrde da su ga identificirali. Tako obje strane u diskusiji o socijalizmu i kapitalizmu ponovno iz diskusije o “egalitarnom sindromu” crpe argumente za sebe.
Sve je započelo prije više od godinu dana kad je Danijela Dolenec, docentica s Fakulteta političkih znanosti, u časopisu Politička misao objavila članak “Preispitivanje 'egalitarnog sindroma' Josipa Županova”. Slučajno sam saznao (i to ne od Danijele Dolenec) da je Revija za sociologiju odbila objaviti članak. Razlog je, po svemu sudeći, bio u tome što je Dolenec temeljito kritizirala racionalnu i empirijsku osnovanost životne teze barda hrvatske sociologije Županova. Za generacije, njegova “teorija egalitarnog sindroma” najvažnija je hrvatska sociološka teorija u posljednjih pola stoljeća. U svojem radu ponavljaju to i Štulhofer i Burić. Već nakon tog prvog članka rasprava o opovrgavanju teze bila je u znanstvenim krugovima intenzivnija nego inače, ali je ipak ostala u njima zatvorena.
Čini se da u polemici i generacijske razlike imaju svoju ulogu. Dolenec pripada najmlađoj skupini hrvatskih društvenih znanstvenika, ali već s međunarodnim potvrdama znanstvenog dosega. Magistrirala je na London School of Economics, doktorirala na ETH u Zürichu, a godinu 2007/8. provela kao Fulbrightov stipendist na Harvardu. U inozemstvu je objavila knjigu Democratic Institutions and Authoritarian Rule in Southeast Europe. Skupina mlađih znanstvenika s približnim ili takvim dosezima sve je veća. Čak ni posljednja generacija koja je stasala u socijalizmu nije imala takve šanse, a o onima starijima da se i ne govori.
Potencijalne generacijske razlike nisu sve. Dolenec na početku članka ističe da je njezin cilj priprema temelja “za teorijsku rehabilitaciju egalitarizma kao vrijednosne orijentacije koja predstavlja osnovu ljudske emancipacije i materijalne održivosti ljudskog društva”. Ona je otvoreno egalitarijanka, a to je mnogima crvena krpa. Među spomenutim međunarodno priznatim mlađim znanstvenicima nekolicina njih su također zagovornici egalitarne ideje, ali ih javnost još dovoljno ne poznaje. Nije možda čak oportuno navesti njihova imena jer bi se u atmosferi koja danas vlada u Hrvatskoj mogli naći na udaru žestokog etiketiranja. Na onima koji još nisu je da se “outaju”, kao Dolenec.
Egalitarna ideja stara je koliko i ljudsko društvo, a povremeno, kao što je u posljednje vrijeme, izbije u prvi plan, dobije momentum. Čak ni Piketty nije u tom valu ni jedini ni frontman. Ako se neke ideje u Hrvatskoj znalo rutinski otpisivati kao lokalnu bolest, koje “nema nigdje u svijetu”, Dolenec i druge se ovaj put ne može samo tako eliminirati. S novom generacijom simpatiziram dijelom upravo zato što je rezistentna na te površne kritike lokalnih samozvanih “pundita”. Nisam međutim siguran da je kritika Županovljeve teze, osobito ovako kako je provedena, bio najbolji put da Dolenec afirmira egalitarijanizam. Među ostalim, istaknula je da za svoje tvrdnje o postojanju problematičnog “egalitarnog sindroma” Županov nema nikakvo empirijsko uporište.
U ime populizma
Bio je to fatalni izazov Štulhoferu i Buriću, koji su po znanstvenoj vokaciji empiričari sa zadovoljavajućim brojem utakmica u nogama (i također s međunarodnim certifikatima). Proveli su anketu (sad već više njih) i zaključili da “egalitarni sindrom” - postoji. Štoviše, ukrštanjem s nekim drugim istraživanjima preliminarno su zaključili da bi “sindrom” mogao biti ta prepreka razvitku utkana u hrvatsko društveno tkivo. Štulhofer ima odgovor i na prigovor da je sklonost “egalitarnim rješenjima” racionalna reakcija na okolnosti i neizvjesnost koju pod političkim utjecajem izazivaju nedovoljno izgrađene institucije. Takve su institucije, kaže, također posljedica kulturnih karakteristika, od kojih su neke identificirali istraživanjem. Time zatvara interpretativni krug.
Prije završnog komentara korektno je “sindrom” detaljnije predstaviti. Ima sedam sastavnica: teze o ograničenom dobru, redistributivne etike, egalitarne raspodjele, opsesiju o privatniku koja se sama po sebi očituje u fobiji bogaćenja, društvenom vlasništvu i antipoduzetničkom mentalitetu kao potkategorijama, zatim su tu antiprofesionalizam, intelektualna uravnilovka i antiintelektualizam.
U javnoj su se raspravi Štulhofer i Burić ogradili od nekih novinskih i interpretacija istraživanja na društvenim mrežama. No to su nijanse. Interpreti možda samo manje spretno i prizemnije zaključuju da je riječ “o dijagnozi”, o bolesti društva, ali ni autori istraživanja ne žele se odreći riječi “sindrom”, koja također asocira na bolest. Niz je diskutanata inzistirao na emancipatorskom ali i razvojnom potencijalu egalitarijanizma. Štulhofer i Burić, slijedom Županova, prihvaćaju da to što su identificirali nije “pravi egalitarijanizam”, onaj prihvatljivi, ali se ne žele odreći riječi “egalitarni” u negativnom kontekstu. Glavne su im poante averzija prema privatniku, nesklonost preuzimanju rizika i antipoduzetništvo. Ističu da se njihovo istraživanje podudara s istraživanjem Global Entrepreneurship Monitor (GEM), koje već godinama potvrđuje nerazvijenost poduzetništva u Hrvatskoj.
U diskusiji je Štulhoferu i Buriću iznesen niz prigovora, od metodoloških do sadržajnih, koje oni sve “smatraju korisnim” i ja im vjerujem. To je korak naprijed u našim znanstvenim i javnim diskusijama. Umjesto pojednostavljenja, diskusija ima potencijal nijansiranog razvoja. Slavica Singer, autorica GEM istraživanja, podsjetila je da s poduzetništvom ne ide ni radikalni individualizam. Jedna od spornih komponenti “sindroma” je – antiintelektualizam. Današnje glorificiranje poduzetništva kao prirodnog talenta implicite, a i eksplicite, afirmira antiintelektualizam. Ne čudi što se Štulhofer i Burić pomalo odriču antiintelektualizma kao sastavnice “sindroma”. Ni empirija tu nije blagonaklona. Tim se odricanjem, čini mi se, inicijalna konstrukcija ozbiljno narušava. Antiintelektualizam je jaka sastavnica Županovljeve ideje. Uklapa se u njegovu drugu teoriju, o sprezi nomenklature (partijske) i mase (radničke). Time se ustvari opisuje socijalistička inačica populizma, koji je itekako preživio. Bitka protiv “egalitarnog sindroma”, u dijelu u kojem napada egalitarijanizam kao temelj emancipacije, nije imuna od populističkih karakteristika. Štulhofer i Burić, naravno, nemaju ništa s tim.
Članak je preuzet iz novog broja Globusa.
