Umjetnicu Renatu Poljak upoznali smo kroz kratki film “Velika očekivanja” čija je tema bila bespravna gradnja. Ljudsko i arhitektonsko nasilje, tvrdila je u filmu koji je dobio niz nagrada, rezultat su iste virusne infekcije: velikih očekivanja. Pri tome u rekonstrukciji tipične dalmatinske obitelji i okruženja u kojem se ta obitelj našla usred tranzicijskog kapitalizma, splitska umjetnica polazi od vlastite priče.
Od tog je rada prošlo osam godina, a umjetnica se sada predstavlja velikom izložbom “Neprecizna sjećanja” u galeriji Stephan Stoyanov u New Yorku.
Vašu je izložbu The Village Voice uvrstio u “Najbolje izložbe u New Yorku u siječnju”. Koliko vam znače priznanja?
- U New Yorku postoji više od 1000 galerija koje imaju otvaranje u siječnju, a u ovaj izbor uvršteni smo samo MOMA, još jedna galerija i mi. Naime, nakon razgovora s novinarom Village Voicea koji radi izbor, odlučio nam je posvetiti više mjesta u tekstu zbog kompleksnosti izložbe. U ovom je radu jako teško dobiti review, tako da je ovo stvarno veliko priznanje, pogotovo jer se radi o stranoj umjetnici.
Izlagali ste i na Art Paris, zatim u Louvreu (Carrousel de Louvre), Palais de Tokyo, Milanu, New Yorku, imali ste retrospektivu filmova i u Centru Pompidou. Čini se da ste, općenito, pristupniji vani nego kod nas?
- Dosta izlažem u Europi, ali i u Hrvatskoj. Imala sam tri izložbe u Istri tijekom Pula Film Festivala, izlagala sam na Splitskom salonu, u MSU, izbor mojih videoradova je prikazan u Bolu na Braču u sklopu međunarodnog festivala Lovely Days...
Na izložbi u New Yorku je i rad “Režiranje uvjerenja”. Glumac Ivan Kojundžić, koji je glumio Boška Buhu, igra režirani razgovor tako da na ista postavljena pitanja odgovara oprečnim odgovorima (uvjerljivo)... Koja ste pitanja odabrali kao simptomatična za promjenu mišljenja? Reagira li američka publika različito od naše?
- Najviše se radi o pitanjima u što vjerujemo danas, nakon što smo dio života proveli u jednom ideološkom uvjerenju i sistemu koji se u drugoj polovici života potpuno promijenio. Reakcije su na ovaj rad u Zagrebu i New Yorku dosta slične. Ljudi koji razmišljaju o pitanjima konstrukcije identiteta identificiraju se s radom i na isti ga način razumiju. Kontekst je drugačiji, ali je osnovna tema univerzalna.
Zašto svi mislimo da je Boška Buhu glumio Slavko Štimac?
- Mislim da je to zato što je Slavko Štimac bio dječja zvijezda i igrao je u gotovo svim poznatijim filmovima u kojima su djeca bila glavni likovi. Kasnije je Slavko Štimac postao tinejdžer i nastavio svoju glumačku karijeru te postao zvijezda u Jugoslaviji. Kako se radi o nepreciznim sjećanjima, mislim da odatle ide zabuna.
Ovo vam nije prvi put da samostalno izlažete u New Yorku. U Art in General bili ste izložili video “Ruta i spomenik”. Sve je, zapravo, krenulo od kratke fikcije na početku romana Miljenka Jergovića “Ruta Tannenbaum”?
- Da, kratka izdvojena priča, koja je na početku knjige Miljenka Jergovića, duboko me se dojmila i prepisala sam je prije nego što sam otputovala u Berlin, gdje sam živjela osam mjeseci. Priča spominje židovsku princezu čija je najveća želja bila da postane nevidljiva, a godina je 1943. Nakon što sam je intenzivno nosila u mislima, budila se po noći te radila crteže u kojima se pojavljuju spomenici, otišla sam u Berlinu na spomenik holokaustu, gdje sam srela grupu turista koji se zajednički smiju i uživaju u šalama koje im prepričava vodič. To postaje “okidač” za konstrukciju dvokanalne videoinstalacije “Ruta i spomenik”, čiji je dio i originalna priča Miljenka Jergovića.
U studenome je odlučeno da se vaš rad “Small Talk” neće prikazivati u javnim prostorima u Zagrebu. Rad se, kažete, oslanja na pitanje koje je desetogodišnji učenik iz Splita postavio majci: “Zašto, mama, jedino ja u razredu ne mogu imati kukasti križ na pernici”?
- Riječ je stvarnom događaju moje prijateljice. Od kada mi ga je ispričala, ta mi je šokantna rečenica ostala kao početak teme kojoj se treba posvetiti, s kojom treba suočiti širu javnost i pokušati početi promjenu. S udrugom Dokumenta (centar za suočavanje s prošlošću) pokušali smo je izložiti na javnim mjestima u Zagrebu, Trgu bana Jelačića i Cvjetnomu trgu, smatrala sam da bi se mogla podići svjesnost građana na ostatke fašizma u današnjem društvu. Zbog šokantnosti rečenice od Uprave koja drži displeje nismo dobili dozvolu. Što mislim da je šteta, jer se o takvim temama i reakcijama treba razgovarati ne samo u umjetničkom kontekstu već i u javnom. Još uvijek se nadam da ćemo naći načina da je izložimo u javnom prostoru te da potaknemo širu diskusiju koju tema zaslužuje.
Jedan ste od odabranih umjetnika za Bijenale koje se u travnju biti Titovu bunkeru u Konjicu, 280 metara ispod zemlje. Što mislite o tom kontekstu izlaganja?
- Bila sam u prostoru par dana prije nego što sam otputovala za New York. Bitno je izlagati u takvim prostorima, otvoriti ih za javnost, preko umjetnosti progovarati o temama prošlosti i sadašnjosti. Također, lista međunarodnih umjetnika koji će sudjelovati u projektu za mene je izazov.
Priznanja umjetnice
Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Nakon što je završila Umjetničku akademiju, na stipendijama je bila u New Yorku, Beču, San Franciscu, Parizu, Nantesu. Samostalne je izložbe imala u Art in General u New Yorku, galeriji Artopia u Milanu. Imala je retrospektivu svojih filmova u Centru Pompidou. U Parizu je također nastupila u sklopu međunarodnog festivala Art Photo u Grand Palaisu. Njezini su najpoznatiji radovi: Velika očekivanja, Režiranje uvjerenja, Ruta i spomenik, Plavo...