“Neki novi klinci” pokucali su na vrata reprezentacije, Lacković im je sada kao stariji brat. Nije se zasitio uspjeha, u Španjolskoj se nada još jednome, iako je oprezan:
- Od Portugala 2003. na svako natjecanje idemo ‘po nešto’, gotovo uvijek smo ‘to nešto’ i uzimali. Ovaj je put malo drugačije. Uz standardne uobičajene probleme kao što su ozljede, ovaj smo put prilično podmlađeni. Sada je samo pitanje kako će ti mlađi reagirati, posebno ovi koji debitiraju...
Novi sustav
Četiri igrača koji još nisu bili na velikom natjecanju, to je čak četvrtina onih koji su doputovali u Španjolsku...
- Istina je, no to je SP, veliko natjecanje, a ne školsko prvenstvo. Zato vjerujem da će mladići biti na visini zadatka, sve su to kvalitetni dečki koji znaju igrati rukomet. I mi stari nekad smo bili mladi. Nadam se da ćemo rasti iz utakmice u utakmicu i dobro nam se poklopilo što startamo s dva na papiru slabija suparnika. Možemo se uigravati, a onda u trećoj utakmici uletjeti maksimalno.
Koliko još ima ‘ulja u svići’ kod Vorija i vas?
- Mi stariji trebamo potegnuti, od toga ne bježimo. Dobri smo još uvijek u klubovima, a to znači da još možemo. Ja imam taj problem s prstom, no sada sam počeo raditi s loptom i vjerujem da će sve biti u najboljem redu. Svojim ćemo iskustvom usmjeravati mlađe, oni su nakon 10 godina u toj ulozi u kojoj smo mi bili 2003. Bilo bi lijepo da oni prođu onako kako smo mi prošli tada...
Hrvatski rukomet pamti loše trenutke između 1997. i 2002. sa sustavom natjecanja koji je bio sličan ovome u Španjolskoj...
- I to je istina, no to je sve relativno. Netko u skupini može biti lošiji, a onda te u toj nokaut fazi iznenadi. Možeš biti prvi u skupini i briljirati, a zatim izgubiti od nekoga tko je imao tri poraza u skupini. Na neki je način bilo bolje kad si prenosio bodove u drugu skupinu i onda mogao ‘naplatiti’ zbir tih dobrih nastupa. Ako je već ovako kako su sada opet uveli, možda bi bilo bolje da se uvede neka varijanta da netko tko je prvi u skupini ide izravno u finale, no što je tu je, kako je nama tako je i ostalim reprezentacijama. U stvari, ne treba o tome ni razmišljati. Znamo unaprijed, kao i svi, da moramo biti najbolji u te dvije ključne utakmice osmine finala i četvrtfinala.
Oproštaj u Brazilu?
Ivana Balića više nema u pogonu, no svi o tome uglavnom šute?
- Zna cijeli svijet tko je Ivano Balić. On je moj veliki prijatelj, vođa ekipe na terenu i izvan njega. Najbolji rukometaš svijeta. Priznajem, bez njega je sve drugačije, on je bio taj koji je sam znao povući kad mnogima nije išlo. Sada ga nema i svi ćemo to zajedno morati kompenzirati.
Prije Balića otišli su i drugi zaslužni igrači, sigurno ni vi nećete dovijeka...
- Svjestan sam da i meni vrijeme polako ističe (rođen 25. prosinca 1980., nap. p.). Sve do ove ozljede prsta bio sam odličan u Hamburgu, a bez lažne skromnosti, smijem reći da sam bio dobar i na Euru u Srbiji te na Igrama u Londonu tako da uopće ne razmišljam o odlasku. Bit ću tu sve dok me tijelo sluša. Idemo natjecanje po natjecanje. Ni o tome ne želim previše razmišljati...
Onda se možete oprostiti na Olimpijskim igrama u Riju 2016?
To je pitanje ostalo bez odgovora. Uslijedio je tek zarazni osmijeh. Blaženko Lacković, uvijek pristupačan. I u pobjedama i u porazima - veliki gospodin.