Možemo samo pretpostavljati što je Geert Mak osjećao kad su krenuli događaji na istanbulskom trgu Taksim: šest godina nakon prvog objavljivanja njegovog “Mosta”, turskoj ekonomiji više “ne ide loše” - kako to čitamo u “Mostu” - a i turski protesti, koji su se pomalo nazirali u “Mostu”, imali su sasvim drugi smisao. Trebalo bi vjerojatno otići na sam most Galateu da bi se vidjelo što se promijenilo ili je možda ostalo isto. Tako je to na Orijentu: ponekad se petsto godina ništa ne događa, a onda se preko noći promijeni sve. Makova odluka da ne piše o gradu već o mostu preko Zlatnog roga, koji nije samo riječni rukavac nalik zaljevu “već ocean”, lucidna je literarna odluka. “Most je zapravo grad za sebe”, piše Mak - “iako most nije ovaj grad”. Mak je znao da se mora odmaknuti od neuhvatljive teme kakva je Istanbul, a da ipak ostane u blizini. Za autora poput Maka, koji se proslavio vještim preplitanjem sadašnjeg i prošlog - a još više prošlog u sadašnjem - u maestralnoj knjizi i TV serijalu “U Europi”, most Galatea je idealan izbor: ne samo da je riječ, historijski gledano, o pet različitih mostova, koji su spajali europski s azijskim dijelom grada, već je ova pola europska - pola turska situacija zahvalna za dočaravanje konfuznih sličnosti i razlika na relaciji Istok - Zapad.
Poznat svijet
Zbog toga je Mak uronio u orijentalnu stvarnost mosta, što je i najvredniji dio knjige; on se druži sa sitnim kriminalcima, preprodavačima, šibicarima, prosjacima, lažnim slijepcima, kockarima, džeparima i opisuje fascinantan svijet koji ni nama nije posve nepoznat: između kišobrana, boksova cigareta, lažnih parfema, sumnjivih mobitela, prodavača srećaka, Mak ćaska o svemu i svačemu sa svojim sugovornicima, o životu, o prohujalim ratovima, besparici, Europi i europskim plavušama, i naravno o specifično tursko-europskim herojskim kontrastima, lokalnoj verziji musake kozmopolitizma i nacionalizma. Ili, recimo, o razlikama u percepciji slobode govora: “Mi u Zapadnoj Europi smatramo da je sloboda govora temeljno ljudsko pravo” - kaže Mak, dok negoduje zbog tko zna kojeg novinskog članka o turskom piscu koji je ni zbog čega završio na sudu. “Ali ako netko napiše da je majka Kemala Atatürka imala više muškaraca”, uzvraća Onur “onda tako nepoštovanje ne može ostati nekažnjeno…”
Tabu tema
Dok piše o mostu, Mak je naprosto morao ponešto ispričati o Osmanskom carstvu, balkanskim ratovima, pobunama i etničkim sukobima, grčko-turskom sukobu, a pogotovo armensko-turskim okršajima, što je u Turskoj još uvijek tabu tema, jer bez tih tema ne može proći knjiga koja se makar rubno bavi Istanbulom. Mak ne želi posebno impresionirati svojim poznavanjem orijentalne povijesti.
Za ovu je knjigu važnije da Maka očarava sanjiva letargija Orijenta i da ima smisla za dočaravanje atmosfere početka balkanskih ratova, dolaska kršćanskih izbjeglica iz Anadolije ili muslimanskih s Balkana i Rusije. Ili vrevu jezika krajem 19. stoljeća, kad se na gradskim ulicama govorilo osam ili devet jezika. “Istovremeno su se u grad slijevali deseci tisuća siromašnih seljaka, često Kurda, koji su osjećali duboku mržnju prema kršćanskim i gradskim Armencima. K njima još valja pribrojiti više tisuća kršćanskih izbjeglica, koje su pak prognali muslimani iz Anadolije.”
Mak je po običaju vješto ukomponirao citate poznatih pisaca o Istanbulu: Gerard de Nerval, Pierre Loti, Virginia Woolf, nažalost očekivano je što nema Andrića, no začudo, nema ni Ahmeda Hamdija Tapinara, čiji je Istanbul iz “Pet gradova” nezaobilazna referenca. Most je virtuozno napisan i kao takav važan, što bi se reklo, prilog nabujaloj turkološkoj literaturi na hrvatskom.