U slikovitom pristaništu na Gružu usidrena su dva velika parobroda, oba bijela i čista kao da su tek jučer napustila englesko brodogradilište - piše Božidar Borko, slovenski novinar i zagrebački đak o početku XI. kongresa PEN-a u Dubrovniku . Dani su sunčani, more plavo, a na parobrodima Kralj Aleksandar i Prestolonaslednik Petar odvija se slikovit međunarodni život. “Nešto slično ne možeš naći ni na prekooceanskim brodovima”. Drugi slovenski novinar - a poslije i političar - Ferdo Kozak na brodovima je očekivao boemske romantike, a pronašao tek “solidno građanstvo”, da baš ne kaže mediokritete: “dame i gospoda lješkare na platnenim sjedalicama i ćaskaju na svim mogućim jezicima”.
XI. kongres PEN-a u Dubrovniku, koji je počeo točno prije 80 godina (25. svibnja 1933.) zaista možda i nije trebao biti više od nekog ležernog i hedonističkog literarnog izleta: pisci bi pročitali kakav prigodni apstraktni tekstić i odmah zaboravili na tmurnu političku sadašnjost, u čemu bi im pomogla raskošna dubrovačka kulturno-turistička ponuda. Ali nacističke kulturne aktivnosti su već bile uzele toliko maha da ih ni jedno tako pospano-literarno društvo kao što je penovsko nije moglo ignorirati.
Kao što je to inače na kongresima često slučaj, dug je popis onih koji su mogli doći, ali ipak nisu, poput Thomasa Manna, Paula Valeryja ili Stefana Zwiega, no u Dubrovniku se ipak te 1933. skupilo živopisno društvance na čelu s H. G. Wellsom, F. T. Marinettijem, Felixom Saltenom (da, da, piscem “Bambija”), osnivačicom PEN-a Dowson Scott i, kako će se ubrzo ispostaviti, glavnom zvijezdom Ernstom Tollerom, kojeg nacisti koji dan raniji samo slučajno nisu uhapsili, plus pokojom domaćom vedetom poput Ive Andrića (potpuno neprimjetnog), Tina Ujevića, Dragutina Domjanića ili Bogdana Radice koji je, zanimljivo, bio predstavnik grčkog PEN-a. Komunisti i nadrealisti ignorirali su PEN, ni Krleža nije bio član PEN-a jer po njegovim riječima “u Jugoslaviji su internacionalisti izvan PEN-a”.
Popravljanje ugleda
Na čelo Odbora za pripremu XI. kongresa postavljen je dr. Svetislav Stefanović, kojeg će partizani poslije (1944.) strijeljali zbog kolaboracije s fašizmom. Kongres PEN-a bio je važan za ondašnju Jugoslaviju: sam kralj Aleksandar je u povodu kongresa pustio seriju od šest novih poštanskih maraka sa svojim likom, valjda da bi popravio ugled pred strancima kad budu slali razglednice iz Dubrovnika.
Još dok su pisci putovali parobrodom iz Trsta, u Dubrovniku je radila tajna literarna prepiska i diplomacija. Palestinski PEN otkazuje: nama u Dubrovniku nema mjesta ako su tamo Nijemci; već je primljen indijski PEN (s R. Tagoreom na čelu). Gospođu Dowson Scott, osnivačicu PEN-a, novinari zapitkuju zašto su Nijemci uopće pozvani, a ona odgovara da su pozvani “jer nisu isključeni”. Dan prije početka kongresa u Hotelu Imperial sastanče Englezi i Francuzi s Marinettijem i Stefanovićem. Nijemci žele pokazati da nisu barbari, pa valja isključiti politiku i smirivati delegate, no njemački delegati Edgar von Schmidt-Pauli i Fritz-Otto Busch ako već nisu bili značajni pisci, bili su vrlo sposobni nacisti, a Fritz-Otto Busch još i aktivni mornarički oficir.
Pedantno nabrajanje
Pregovaralo se tajno, njemački penovci manipuliraju i koaliraju s kolebljivima. Postavljaju svoje uvjete: židovsko pitanje izostaviti, a valja zaobići i opasno pitanje spaljivanja knjiga, no što god da su poduzeli, baš ta pitanja sama skaču na pozornicu jer samo dva tjedna prije na trgovima 20-ak njemačkih gradova gorjele knjige “dekadentnih” pisaca, komunista, socijalista, demokrata i - ili Židova. Na putu u nacističku budućnosti, Nova Njemačka se prvo mora osloboditi zlokobnog “smeća”. Marx i Engels prvi su na popisu, potom Trocki, Rosa Luxemburg, Bloch, Freud, Thomas i Heinrich Mann, E. M. Remarque, Döblin, Brecht, Zweig, Joseph Roth i mnogi drugi. Zadnjeg dana dubrovačkog kongresa Ernest Toller će pedantno nabrojati imena svih njemačkih autora spaljenih knjiga. Usput, gorjeli su i nepodobni prijevodi Hemingwaya, Dreisera, Dos Pasosa i, što je važno za ovu priču, H. G. Wellsa.