TVRDOGLAVE ČINJENICE

A gdje je zadovoljština za građane nakon presude u slučaju Ina - MOL

 

Premda neukusno, potpuno je i razumljivo likovanje odvjetnice Jadranke Sloković nad medijskim objavama sadržaja arbitražne presude u slučaju Ina - MOL. Prema onim njezinim probranim dijelovima koji su objavljeni u domaćim medijima, bivši hrvatski premijer Ivo Sanader - klijent odvjetnice Sloković - bio je žrtva neosnovanih optužbi, koje su postavili manipulativni tužitelji pred pristranim sucem. Koji odvjetnik ne bi likovao nad takvom presudom svom klijentu? Ipak, imaju li razloga za likovanje i svi oni hrvatski građani kojima takav pravorijek ne podrazumijeva izravnu profesionalno-financijsku zadovoljštinu? Dakako, moguće je reći kako ovakva presuda i zaključci koje ona donosi predstavljaju određeni trenutak opće katarze domaćeg pravosuđa, brutalno suočenog s vlastitim nedostacima. Takav scenarij neosporno je društveno pozitivan, uostalom kao i sama spoznaja da je jedna nepravedna presuda srušena. Ipak, kad bi tomu i bilo tako, pa pravorijek arbitražnog suda nedvojbeno ustvrdio da se u procesu MOL-ova preuzimanja kontrole nad Inom nije dogodilo korumpiranje hrvatskog premijera, jedno drugo pitanje ostaje neodgovoreno: što se onda dogodilo? Jer ako je javni interes hrvatskih građana utvrđivanje istine u slučaju Ina - MOL, nakon ovakve arbitražne presude nismo ništa bliže ostvarenju tog interesa. A činjenice koje nitko ne spori su sljedeće. Hrvatska Vlada je bez ikakve financijske naknade 2009. godine pristala mađarskom MOL-u prepustiti potpunu operativnu kontrolu nad Inom iako Mađari tada nisu imali većinski udjel u kompaniji. Dapače, imali su tek oko 3 posto dionica više od Vlade (47-44%), no zbog Vladine odluke dobili su pravo Inu integrirati u svoju bilancu.

Paralelno s tim procesom, Vlada je - opet bez naknade - pristala od Ine preuzeti gubitaški ugovor o uvozu plina (regulirana maloprodajna cijena bila je niža od uvozne cijene) te se obvezala u budućnosti cjelokupne količine plina proizvedenog u Hrvatskoj od Ine kupovati po cijeni uvoznog ruskog plina. Također, za pola milijarde kuna je otkupljeno i plinsko skladište Okoli - u ranijoj privatizaciji Ine vrednovano po devet puta manjoj vrijednosti. Sve u svemu, kroz takav plinski aranžman država je Ini omogućila više milijardi kuna pozitivnih financijskih efekata, obvezujući se ili podmiriti ih iz proračuna ili preuzeti politički rizik znatnog poskupljenja plina za građane. U istom razdoblju kad su doneseni ti vrlo povoljni ugovori za mađarsku stranu (takvu kvalifikaciju u svojoj presudi donosi i arbitraža), jedna off shore tvrtka s Cipra isplatit će pet milijuna eura na račun švicarske tvrtke u vlasništvu Roberta Ježića, poduzetnika i intimusa tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Još pet milijuna dogovorenih nejasnim ugovorom nikad nije isplaćeno. Jedan od dva vlasnika off shore tvrtke s Cipra mađarski je menadžer, bivši djelatnik MOL-a. Preko te nepoznate tvrtke MOL je godinama kupovao naftne derivate od velikih ruskih proizvođača, plaćajući pritom robu osjetno više od tržišne cijene. Analizirajući ove činjenice, hrvatski sudovi svojedobno su pravomoćno utvrdili kako se radilo o mitu koje je Sanader - preko Ježića - primio od tvrtke koja je MOL-u služila kao crni fond, u zamjenu za ustupke u procesu preuzimanja Ine. Tu presudu je kasnije srušio Ustavni sud, na temelju formalnih razloga - poput zaključka da sud nije utvrdio je li premijer Sanader bio službena osoba (!?). Arbitraža je sad, pak, analizirajući dio dokaza iz hrvatskog suđenja, presudila kako se sumnje o mitu ne mogu utvrditi s “razumnim stupnjem sigurnosti”.

Ne ulazeći u detaljnije obrazloženje takvog pravorijeka - a on sadrži brojne zanimljive momente - u njemu je sažeto zaključeno kako Hrvatska nije uspjela ustanoviti poveznicu između MOL-a i tvrtke koja je novac isplatila (osim komercijalnog odnosa) te između isplaćenog novca i Sanadera (osim Ježićeva svjedočanstva koje je de facto odbačeno). No, istodobno, sud je utvrdio kako - osim svjedočanstava s MOL-om poveznih osoba - nema dokaza ni za MOL-ove tvrdnje da je novac Ježiću uplatio ruski naftni poduzetnik Mihail Gucerijev za lobiranje za ostvarenje projekta DružbAdria. No kako teret dokazivanja nije na obrani, nego na optužbi, neodgovorena pitanja ostaju. Zašto je Sanaderova Vlada odlučila MOL-u prepustiti kontrolu nad Inom? Zašto im je kroz preuzimanje plinskog biznisa obećala milijarde kuna javnog novca? Zašto je ciparski off shore isplatio milijune eura Sanaderovu intimusu? I je li moguće da su svi ti procesi bili samo plod slučajnosti? Bez odgovora na njih, teško je shvatiti razlog za zadovoljstvo arbitražnom presudom, barem svima onima koji nisu Ivo Sanader i Zsolt Hernadi. I njihovi odvjetnici, također.

ELIPSO

Izdvajamo