KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ: A možda nas je i dobri Bog s nebesa na kraju pogledao i smilovao nam se govoreći: 'Ah, što ću sa sirotim, lijenim i glupim Hrvatima...'

Dubrovnik,120816.
Ogromne guzve turista u gradskoj jezgri i na Pilama, ulazu u grad.
Foto: Tonci Plazibat / CROPIX
Tonci Plazibat / HANZA MEDIA

Stručnjaci, istina, tvrde kako se klima promijenila, kako su svemu krivi staklenički plinovi i rupe u ozonskom omotaču, ali ja mislim da je i turizam dosta utjecao. Bez gužve znojnih i preplanulih tjelesa, i trenja bezbrojnih gumenih šlapa o uglačane kamene ploče temperatura u Splitu bila bi ugodnih dvadeset dva stupnja Celzija

Trg je bio prazan. Jedna je prugasta mačka nečujno šmugnula sjenom kamene palače. Petnaestak minuta kasnije prošao je u žuto-zelenom kombinezonu čistač ulica s kolicima i brezovom metlom. I onda dugo, dugo nitko. Na čitavom se svijetu čulo jedino kako iza nekog prozora nečije netalentirano dijete na klaviru vježba ljestvice. Polako smo otpili po gutljaj espressa i zatvorili oči.

Kad smo ih otvorili oko nas je, kao čarolijom, bilo pola milijuna turista. Penzioneri s kruzera zapuhano su grabili za vodičem, Engleskinje debelih bijelih butina pile su velika točena piva, njemačke obitelji komadale krvave bifteke, tetovirani i bradati hipsteri gurali se ruksacima, a slabunjavi crnomanjasti Azijati kopali oči štapovima za selfi. Prostor je u treptaju ispunilo nervozno, bučno, gladno, pijano i pohotno internacionalno mnoštvo. Prazni i tihi mediteranski trg kao sa slika Giorgia de Chirica jednog se popodneva u travnju munjevito preobrazio u viziju pakla bogobojaznog Hieronymusa Boscha.

Kad su u proljeće, odmah iza Uskrsa, došli turisti osjećali smo se pomalo kao oni vojnici Wermachta što su u lipnju 1944. pred zoru, zureći u pustu normandijsku plažu, samo na trenutak, činilo im se, spustili umorne vjeđe, a trenutak kasnije gledali neprijateljski mravinjak kako nadire prema njima. Bila je to invazija. Turisti su upali u našu lijenu svakodnevicu kao padobranci, kao mornaričko pješaštvo iz desantnih čamaca. Zapanjeno smo gledali otkud se, za ime Isusovo, najednom stvorio sav taj narod što uglas pita za Tončićevu ulicu, ljekarnu, lozinku za internet, tečaj kanadskog dolara, izlet u Modru špilju i Međugorje, najam kajaka i više kečapa po krumpirićima?

I kakva se samo sparina spustila na nas? Stručnjaci, istina, tvrde kako se klima promijenila, kako su svemu krivi staklenički plinovi i rupe u ozonskom omotaču, ali ja mislim da je i turizam dosta utjecao. Bez gužve znojnih i preplanulih tjelesa, i trenja bezbrojnih gumenih šlapa o uglačane kamene ploče, i raspaljenih roštilja pod burgerima, i žerave pod mladim kukuruzima, i ključalog suncokretovog ulja u fritezama, i petrolejskih baklji s kojima na rivi žonglira polugoli mišićavi ulični umjetnik s dreadlocksima, temperatura u Splitu bila bi ugodnih dvadeset dva stupnja Celzija.

Turista je toliko da će uskoro netko, dolazeći na odmor u Hrvatsku, u mnogokilometarskoj koloni na autocesti kod Svetog Roka sresti samoga sebe kako se se iz suprotnog smjera u mnogokilometarskoj koloni vraća s lanjskog ljetovanja u Hrvatskoj.

Fenomen je s ruba pameti i nitko ga zapravo nije mogao zamisliti. Laže tko god reče da je očekivao ove rekordne sezone koje se nižu jedna za drugom, sa sve luđim brojevima noćenja i sve zagušljivijim krkljancima na prometnicana. Turistički radnici i novinari, što se sa samodopadnim, pobjedničkim osmijesma direktno javljaju u televizijski program iz Novog Vinodolskog, Brela ili Vodica, nemaju baš nikakve zasluge za to. Upravo kao ni aktualni hadezeovski ministar ili onaj esdepeovski prije njega, ili bilo koji od visokih turističkih glavonja koji su jednako, iz godine u godinu, desetljećima ustvari, na sajmovima diljem Europe ponavljali isti program, prikazivali poznate zračne snimke Zlatnog rata i Dubrovnika, tancali linđo, višeglasno tulili o brodolomu Ivana klakara iz Pupnata i namjernike nudili okamenjenim suhim smokvama i užeglim bajamima. Njihova je nenadahnuta, dosadna predstava bila krasna prilika da ženi ili ljubavnici pokažu Frankfurt, ili napiju i obljube kakvu ljepuškatu hostesu, inače darovitu studenticu opatijskog Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, ali nam nije dovela nijednog turista. Naprotiv, potencijalnog je gosta prije mogla odgovoriti od nauma da ljetuje u Hrvatskoj.

Ujedinjeni trud Ministarstva turizma i Turističke zajednice ostao bi jednako žalostan, jalov i besmislen da se u predstavljanje naših prirodnih i kulturnih bogatstava nije dobrovoljno, za svoj gušt, bez ikakve računice, uključilo nekoliko odanih i iskrenih prijatelja Lijepe naše. Radikalni islamisti, pod jedan, koji su nakon arapskog proljeća otjerali sve nepokrivene žene s egipatskih plaža jer su mnoge od njih dogodine došle ljetovati u Rovinj i Vodice. Zatim oni grčki prosvjednici što su prije nekoliko godina bacali molotovljeve koktele na policiju i policija koja im je nesebično uzvraćala suzavcem, i njima možemo zahvaliti da su mnogi Nijemci i Nizozemci umjesto Krete izabrali Cres i Brač.

Napokon, i nečovječna okrutnost s kojom se turski predsjednik obračunava s političkim protivnicima napunila je mnoge apartmane u Makarskom primorju. Da u ovoj zemlji ima poštenja, Recep Tayyip Erdoğan dobio bi najviše priznanje Hrvatske gospodarske komore, Zlatnu kunu za zasluge u našem turizmu.

A možda nas je, tko zna, i dobri Bog s nebesa na kraju pogledao i smilovao nam se govoreći: “Ah, što ću sa sirotim, lijenim i glupim Hrvatima, koji ne znaju napraviti svemirsku raketu, automobil ili kompjuter, koji ne znaju ni krojiti, ni šivati, ni blanjati, ni brusiti, kojima čak ni cikla, krumpir ili luk, tko zna zašto, svaki put ne uspiju, pa eto im, vrag ih odnio, neka budu konobari i sobarice, mijenjaju posteljine i poslužuju kontinentalne doručke. To valjda ne mogu zajebati.”

Kako bilo, gledajući naš turizam generalno se da zaključiti sljedeće: ima i gadnijih načina da zaradite novac, ali nema ih zaista mnogo.

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo