Svi znaju potresnu priču kako su kršćani zbog svoje vjere u starome Rimu krvavo stradali, kako su ih proganjali, razapinjali i bacali lavovima, piše Ante Tomić u Slobodnoj Dalmaciji. Pa, dobro, to je istina, ali ne baš potpuna. Manje se zna kako Rim nije bio izrazito vjerski nesnošljiv. Naprotiv, veliki je imperij ratovao s Germanima, Galima, Ilirima, Piktima i mnogim drugima narodima da bi ih porobio, silovao im žene i oteo stoku i ljetinu, ali duhovne navike barbara, kome su se Germani, Gali, Iliri ili Pikti molili za zdravlje i dug život, nisu im uopće smetale.
Ni jednome od časnih rimskih senatora nije pala na pamet idiotska zamisao kako valja podići vojsku da bi širili svetu vjeru Jupiterovu. Rimljani su bili politeisti, mnogobošci, i bila im je ugodna šarena bučna gomila njihovih bogova, a katkad da su i opušteno posvajali tuđe. Došao bi, na primjer, s druge strane Mediterana glas da je nekakva egipatska boginja dokazano dobra protiv infekcija dišnih puteva i sve bi se grlobolne rimske gospođe pomamile za njom kao za Jimmy Choo cipelama.
Blanka Vlašić u Mariji bistrici: 'Sada skačem za gospodina, ja više nisam bitna'
Jednako bi vjerojatno bilo i kad se u dalekoj istočnoj provinciji pojavila židovska novotarija zvana kršćanstvo. Učenje Isusa Krista dočekali bi kao dobrodošlu novost u raznovrsnoj religijskoj ponudi imperija, da nije bilo jedne manje nevolje. Kršćani su inzistirali da je jedino njihov Bog dobar.
'Nemaj drugih bogova osim Mene', propovijedali su prkosno. Cijelu su vjersku scenu željeli samo za sebe. Za razliku od pomirljivo inkluzivnih mnogobožaca, jednobošci su neumoljivo ekskluzivni, isključivi. Kršćanstvo, kao i druga velika monoteistička religija islam, poput je neke opake invanzivne vrste što stremi istrebljenju svih drugih vrsta.
I to se Rimljanima, razumljivo, u svoje vrijeme nije svidjelo. Doživjeli su neodgojenim da im nekakvi kozari iz prašnjave palestinske zabiti dolaze pametovati kako valja odbaciti Merkura, Junonu, Minervu i sve druge bogove kojima su se u Rimu stoljećima klanjali. Pa su stali kršćane razapinjati i bacati lavovima. Naprosto su na kršćansku isključivost odgovorili jednakom isključivošću. Ipak, ni u tome nisu bili osobito revni.
Ante Tomić: Što će Bogu olimpijska bronca u skoku u vis? Da je htio, mogao je valjda uzeti zlato
Međusobni pogromi
U tri stoljeća od pojave kršćanstva do trenutka kad ga je Konstantin Veliki proglasio državnom religijom napravljena su četiri velika progona kršćana u kojima je bilo jedva nekoliko tisuća žrtava. A ne kažem ironično da ih je bilo jedva nekoliko tisuća. Stradavanje kršćana u Rimskom Carstvu bilo je upravo beznačajno usporedite li ga samo s notornom Bartolomejskom noći.
Kršćani su se međusobno, katolici i protestanti, tek u jednoj jedinoj kratkoj ljetnoj noći s 23. na 24. kolovoz 1572., poklali užasnije nego što su ih tobože okrutni Rimljani uspjeli zaklati u čitave tri stotine godina.
Cijelu povijest kršćanstva zapravo obilježava jedna nevjerojatna kontradikcija, jedna nečuveno drska dvoličnost. Dvije tisuće godina se u Isusovo ime masovno ubijaju pripadnici drugih vjera. U bezbrojnim je evangeličkim pohodima zagnojilo više muškaraca, žena i djece nego što su ih Hitler, Staljin, Mao, Pol Pot, Idi Amin i tucet drugih nemilosrdnih diktatora zajedno stigli smaknuti.
JOŠKO VLAŠIĆ ODGOVORIO TOMIĆU 'Pokušavate pojednostaviti Blankin odnos s Bogom i raskrinkati ga pred ljudima'
S druge strane, svih dvije tisuće godina kršćani ustrajno tvrde da se njih proganja. Usprkos milijunima i milijunima unakaženih leševa koje su ostavili za sobom, kršćani ne prestaju plakati, ridati, cmizdriti, jecati, jaukati, cviliti, zapomagati, kmečiti i kukumavčiti kako su upravo oni žrtve tuđe vjerske nesnošljivosti.
Napokon, ni u današnje doba nije drugačije. Živimo u zemlji u kojoj se kršćanska uvjerenja slobodno propagiraju i u učionicama i u sudnicama, i u državnim uredima, i na javnom radiju i na televiziji, i u novinama i na džambo plakatima, nasrtljivo se nameću potiskujući svaki drugačiji pogled na svijet. A drugačijih čak ni nema previše. Ateisti i materijalisti su bijedna, šutljiva manjina. Prema podacima Statističkog zavoda, nevjernika je od četiri posto kraj golemih osamdeset šest posto deklariranih katolika u Hrvatskoj.
Unatoč ovome nerazmjeru, katolici se trajno osjećaju nesigurno, bespomoćno, ugroženo i slabo. Dosta je da ih jedan usamljeni glas upozori kako možda malo ipak pretjeruju u izražavanju svojih vjerskih osjećaja, kako bi možda mogli biti nešto decentniji, krene njihovo poznato, dvije tisuće godina staro kmečanje kako se krše njihova vjerska prava.
POZNATI HRVATSKI SPORTAŠI STALI U OBRANU BLANKE VLAŠIĆ 'Njeno je pravo da govori o vjeri i može tražiti da se kazne oni koji joj to oduzmu'
Veliki podvig
Čak pedeset tri, što aktivna, što umirovljena sportaša naljutili su se na mene prošli tjedan samo zato jer sam skrupulozno primijetio kako mi je jedna mlada atletičarka nešto razmetljiva u svojoj nedavno otkrivenoj ljubavi za Svemogućeg.
Pedeset troje njih javilo se da obrani jednu što, tvrde, odvažno svjedoči svoju katoličku vjeru. Pa, zbilja, veliki je to podvig. Treba stvarno imati petlje kazati da si katolik u jednoj zemlji gdje se ni ušljivi trgovački centar ne može otvoriti bez biskupskog blagoslova.
Svaka vam čast, momci i djevojke, divim se vašoj hrabrosti da budete u većini.