LINIJA ŽIVOTA

BRATOUBILAČKI RAT SE ZAOŠTRAVA, SDP JE NA SUICIDALNOM PUTU Koga briga što Hajdaš Dončić, navodno zbog brige za partijsku stvar, ne spava dobro?

Zadar, 090517. Poljana pape Ivana Pavla II. Predstavljanje kandidata SDP-a za Gradsko vijece grada Zadra i Zupanijsku skupstinu Zadarske zupanije odrzano je danas na Forumu. Gostovanje i podrsku svojim ljudima dao je i predsjednik SDP-a Davor Bernardic.
Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Mišković / CROPIX

 

Umjesto o politikama, SDP o svojim unutarnjim obračunima. Umjesto o porezu na nekretnine, ili kukavičkim premijerovim manevrima s pločama kontaminiranim ustaškim pozdravom, ili najavljenom desničarskom udaru na manjine, umjesto o slomu javnog zdravstva i idejama da se njegova sanacija prevali na leđa građana, dok će država svoj dug i dalje ignorirati, dakle, umjesto svega što okupira hrvatsku javnost, najveća opozicijska stranka naciju kapacitira detaljima o tome što su Davor Bernardić i Milanka Opačić jedno drugome rekli i kako su se počupali. Koga briga što Hajdaš Dončić, navodno zbog brige za partijsku stvar, ne spava dobro? Ili što je Bauk na velikim mukama da ne otkrije na koju će se stranu na koncu prekopicnuti?

Bratoubilački se rat u SDP-u zaoštrava. U ovom trenutku teško je procijeniti kako će eskalirajući sukobi završiti, ni što će na koncu biti sa strankom. Sve se češće spominje mogućnost njenog definitivnog raskola i raspada. Recentni poziv Peđe Grbina šefu stranke da odstupi djelovao je kao okidač i odavno košmarnu situaciju na Ibleru u trenu transformirao u potpuni kaos. Ali, prethodno je Davor Bernardić mjesecima progredirao u političkom somnambulizmu. Medijskoj perjanici ustaškog revivala poslao je svadbenu čestitku i tako kao šef jedne lijeve stranke njegov desničarski govor mržnje legitimirao kao prihvatljiv i normalan, ne shvaćajući da je komunikacija s pristojnom desnicom jedno, a nemiješanje s crnokošuljaškim besprizornicima, kao stvar društvene higijene, nešto posve drugo.

Zatim je, po Milanovićevoj snobovskoj špranci, krenuo u realizaciju ideje o angažiranju skupog američkog PR maga Alexa Brauna, kao da je ključ stranačkog i njegova osobnog slabog rejtinga u nedovoljnim prezentacijskim vještinama ili lošem medijskom šušuru, a ne u manjku sadržaja. Onda je oko izglasavanja ustavnih sudaca ekvilibrirao, malo hoću, malo neću, da bi na koncu, zasad, saborskim zastupnicima svoje stranke pokazao vrata - mogu otići, rekao im je - kao da mu je SDP djedovina i osobno nasljedstvo. Odnosno stranačke je kritičare implicitno proglasio svojevrsnom petom kolonom, imputirajući da mu kontriraju mračne snage, koje Agrokorovu aferu navodno pokušavaju sakriti i zamračiti.

Ali, ako je čak i dosad mu lojalni SDP-ov Veli Joža pukao, više nije pitanje hoće li Bernardić, koji se našao u za njega prevelikim cipelama, otići, nego je pitanje kada i kako će se to dogoditi te hoće li stranka to detroniziranje preživjeti. Logično da se kor njegovih podržavatelja, na Ibleru instalirani bedem ljubavi, primjetno tanji. Od cijele ekipe javno je na braniku ostao samo Zlatko Komadina. Koji je sasvim u pravu kad tvrdi da šef stranke, izabran prije samo devet mjeseci, ima snažan demokratski legitimitet. Ali nikako nije u pravu kad tvrdi da problem nije u Bernardiću, nego u njegovim oponentima, kad sugerira da bi u stranci sve bilo bajno ili barem podnošljivo ako bi se pobunjenici - po njemu, gužvu stvara šačica ljudi, petorica, šestorica gubitnika, bliska bivšem šefu Milanoviću - stišali. Unutarstranački bi oponenti zaista bili tek bura u čaši vode kad šef SDP-a ne bi imao problem s vlastitim jadnim javnim rejtingom. Taj problem neće nestati, čak i ako bi svi stranački kritičari posve zamukli. Ni kad bi mu počeli pjevati laude. Posve je očekivano da će refleksi njegova lošeg statusa u javnosti s vremenom samo rasti.

Komadina je u pravu kad vjeruje da pobuna protiv Bernardića nema dovoljno jako uporište u stranačkim strukturama. Mladi šef kontrolira SDP više nego njegovi oponenti. Okreni-obrni, pet županijskih organizacija, koje bi pokrenule njegovu smjenu, nikako ne uspijevaju sakupiti. Predsjedništvo stranke dosad je uglavnom bez problema akceptiralo sve njegove ideje. Glavni odbor slično. Ali Komadina se vjerojatno vara kad misli da se razbuktali konflikti mogu zaustaviti tako što će ih stranačka tijela presjeći. Čak i ako bi Predsjedništvo ili Glavni odbor donijeli odluku, kako im suflira, da “nema nikakve izvanrednosti situacije”. Sukobi su otišli malo predaleko da bi se direktivama mogli gasiti. No, čak i kad bi to bilo moguće, kad bi SDP odlučio ignorirati obračune koji ga razdiru, tim gore po stranku. Takvom ogluhom partija bi pokazala nesposobnost suočavanja sa stvarnošću. Što znači da dugoročno ostaje osuđena na tavorenje u opoziciji.

SDP je trenutno u teškoj krizi liderstva, ali problemi su mnogo dublji. Problem stranke nije samo potpuno nesposobni i politički konfuzni prvi čovjek, koji se okružio gorima i koji ne zna donositi odluke. Sigurno je da s Bernardićem SDP ne može iz gliba. Pod njegovom se komandom na nacionalnoj razini sada odvija isti proces propadanja stranke kakav se već dogodio u Zagrebu. Ali je također sigurno da se smjenom jednog čovjeka, bez obzira o kome je riječ, stvari neće riješiti. Problemi koji u SDP-u trenutno eskaliraju godinama su pometani pod tepih. Sve što se još od Račana uporno skrivalo, sve što je u Milanovićevo vrijeme dodatno devastirano, sada je kraj slabog i blijedog rukovodstva isplivalo u javnost. Stranka funkcionira kao partijski dvor.

Uopće ne korespondira sa životom naroda, zabavljena vlastitim dvorskim igrama, interesima i spletkama. Ivan Račan, staroga Račana sin, govori da je SDP prožet borcima za privilegije, novac poreznih obveznika i vlastite karijere. Pozicije u stranci ne zavise od ugleda, nego od bliskosti s moćnicima. Zato su rivalstva i obračuni unutar stranke krvaviji od sukoba s konkurentskim HDZ-om. Partijski su resursi ograničeni, pogotovo nakon prelaska u opoziciju. Mala bara - puno krokodila, pa se unutarstranačke bitke mnogo češće vode oko statusa i moći, nego oko politika. Premda trenutno sukobljeni, Milanka Opačić i Davor Bernardić pripadaju istoj vrsti profesionalnih političara, koji ništa konkretno u životu nisu uradili, nego su svoje karijere i egzistenciju gradili partijskim kanalima.

Kako će se stvari u SDP-u rasplesti - trenutno je potpuno neizvjesno. HDZ se pokazao pametnijim i odgovornijim od nas, kaže mi ovih dana jedan od iskreno zabrinutih SDP-ovih zastupnika, objašnjavajući da je Hrvatska demokratska zajednica izabrala Andreja Plenkovića, ne zato jer ga nešto baš vole, upravo suprotno, mnogi bi ga utopili u čaši vode, ali rukovodili su se činjenicom da u javnosti dobro stoji, elektibilan je i prihvatljiv za premijera i stranci je osigurao izbornu pobjedu. Da je SDP na vlasti, ni njegovi se sukobi ne bi otvarali. Dok je u sedlu, svaka se stranka drži na okupu. Kako rejting pada, nervoza raste. Prebrodi li Bernardić krizu koja nije samo trenutna i ostane na čelu stranke, što je možda moguće postići demokratski problematičnim sredstvima, SDP će i dalje gubiti na relevantnosti. Nikakav Alex Braun tu ne može pomoći. Jeftinije je i korisnije smijeniti nerealiziranog stranačkog lidera, nego unajmiti PR stručnjaka.

Najelegantnije bi bilo da se aktualni šef SDP-a, dok još može otići časno i uvjetovati svoju abdikaciju, povuče s funkcije i otvori prostor za traženje novog kapetana. To priželjkuju oponenti, jer nemaju dovoljno snage da ga sami smijene, i oni koji se boje da bi stranka u svojim unutarnjim sukobima potpuno mogla iskrvariti. Bernardić to po svoj prilici, jer ima loše savjetnike, neće napraviti. Ali, kad bi se to ipak dogodilo, posve je moguće da bi se kao novi kandidat za šefa stranke opet pojavio Zvonko Mršić, bivši šef Podravke, koji je navodno shvatio da je u ekipu spasitelja Agrokora pozvan samo zato jer je HDZ-u odgovaralo da ga makne od ambicija u SDP-u.

Najgore će biti ako se stranka do konvencije, koja bi se trebala održati do kraja godine, dovuče bez dogovorenog rješenja. U tom slučaju može doći do potpunog loma, s vrlo teškim posljedicama, bez obzira koja će od dvije sukobljene strane osvojiti ključeve Iblera. Tako se svojedobno utjecajni HSLS, devedesetih jaka i ozbiljna stranka, otimao oko ključeva Amruševe, pa odmarširao na razinu posve nevažne stranke. Svojim suicidalnim akcijama SDP je na dobrom putu da ponovi tu tužnu priču. Tužnu ne zato jer treba njegovati neke velike sentimente prema političkim strankama, nego zato jer vladajući HDZ u tom slučaju ostaje bez ozbiljne kontrole, pa može činiti što god hoće. Davor Bernardić uspio je zadužiti samo Andreja Plenkovića. Jer se hrvatska javnost trenutno skandalizira SDP-ovim valjanjem po blatu, umjesto premijerovim pacerski abortiranim sastankom sa slovenskim kolegom Cerarom i sličnim promašajima.

ELIPSO

Izdvajamo