Zaredali su začudni istupi osoba s najviših javnih funkcija čiji sadržaj može prilično uznemiriti svakoga tko je zainteresiran za normalno funkcioniranje pravne države. O.K., nije da dužnosnici inače govore isključivo razumno i razgovijetno, nije da u nastupima mnogih među njima nismo i dosad vidjeli nepriličnih improvizacija, ružnog neznanja i naopakih namjera, ali u posljednje vrijeme stvar je, vidi se, značajno eskalirala. Jer kad i predsjednica države, i predsjednik Vlade, i glavni državni odvjetnik, i predsjednik Sabora, kad svi oni u tako kratkom vremenu navale s izjavama u kojima napadno nedostaje i temelja i logike i uvjerljivosti, tada svi imamo razloga uhvatiti se za glavu: pa zar je državni poredak zaista toliko propao i razlokan da se i za neku običnu administrativnu tajnicu u državnom aparatu već može učiniti kako stvari kontrolira bolje od bilo kojega "visokog dužnosnika".
Slučaj prvi: predsjednica komentira obrat u aferi Saucha.
"Na žalost, ovo neprestano vađenje nekakvih kostura iz ormara i dalje vodi ka eroziji povjerenja građana u političare i institucije. Ovo je slučaj koji pokazuje da bi se DORH trebao baviti istragama o onome što se događa danas, a ne se neprestano vraćati godinama i godinama u prošlost", rekla je o aferi dnevnice predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović.
Zvučalo je kao da su joj odnekud izvadili dvije prastare izjave, jednu od preklani, drugu otprije, recimo, pet godina, pa ih nezgrapno spojili u jednu.
Malo se toga moglo shvatiti iz ove reakcije, čak i iz naknadnog pojašnjenja, osim jednoga: predsjednica nije baš zainteresirana za ovaj konkretan slučaj, niti za to koliko je javnog novca nestalo preko putnih naloga, nego je zbog nečeg sasvim drugog nesretna s DORH-om, a možda i s Vladom, ali o tome zasad ne bi željela naglas govoriti.
Slučaj drugi: premijer izvodi preuranjene zaključke o političkoj dimenziji afere dnevnice, i to, sad se vidi, napamet, bez dovoljno informacija.
"Pa ja sam prije nekoliko dana, čini mi se u ponedjeljak, kad sam vidio o čemu se radi, rekao da će oko ovog pitanja DORH imati puno posla. Očito je da ima. Mislim da je to loše, da se takva situacija uopće događa, ona je vrlo loša za vjerodostojnost onih koji su u to umiješani, a ono što nije bilo dobro ovih zadnjih dana, da se lakonski, izrazito lakonski, odgovornost prebacivala na neke državne službenike. To nije u redu. Ti ljudi rade svoj posao korektno. Ovakva stvar očito ima neke druge dimenzije", rekao je Plenković nakon izbijanja afere dnevnice.
Premijeru se lekcija o vjerodostojnosti brzo obila o glavu: sada već USKOK ispituje i njegova šefa kabineta zašto su mu potpisi na izmišljenim nalozima putem kojih se prala velika količina javnog novca.
Slučaj treći: glavni državni odvjetnik tvrdi da je za obrat u aferi Saucha saznao tek od Plenkovićeve vlade.
"Prije nekoliko dana bio sam ovdje i saznao sam za ovo upravo od premijera. Tu se radi o istraživanju koje je Vlada poduzela. Sama", rekao je u Plenkovićevoj prisutnosti državni odvjetnik Dinko Cvitan.
Demanti nije mogao stići brže: svemu je, pokazalo se, ipak prethodila Sauchina privatna istraga i njegova kaznena prijava koja je potaknula Cvitana, a onda i premijera da krenu u provjere.
I slučaj četvrti: predsjednik Sabora u istom danu prvo razumije pa onda ne razumije potez državnog odvjetnika Cvitana.
"Mogu vjerovati procjeni gospodina Cvitana, koji je zaključio kako je iznimno važno da dođe u Vladu", rekao je ujutro Petrov, a malo kasnije stvar je prokomentirao ovako:
"Volio bih da takve konferencije nije bilo. Treba postojati trodioba vlasti."
Sve su to reakcije koje pokazuju da ključni ljudi zapravo ne kontroliraju procese, njihove izjave stoga nemaju ni pravo značenje ni težinu, u njihova stajališta i očitovanja ne može se pouzdati, oni ne vode ujednačenu državnu politiku sa strogo razdijeljenim ovlastima i zaduženjima, građane podcjenjuju, a odnose s njima doživljavaju neobavezno i površno.
Ovakve improvizacije usto pokazuju i izrazito nepoštovanje prema građanima kojima se političari obraćaju: kako može predsjednik Vlade, očito bez dovoljno informacija i bez prave provjere, zaključiti kako je jasno da kriminal ima druge korijene? I kako onda može prešutjeti o kojim je to korijenima riječ?
Kako može predsjednica države reći da i sama ima nekih saznanja o kriminalu, ali da se ne želi petljati?
Ideal svakog političara trebao bi biti što izraženija vjerodostojnost. Ona se, naravno, ne postiže izricanjem fraza u kritičnim trenucima, a još manje zavaravajućim izjavama.
No, velik broj političara prečesto djeluje kao da nisu sigurni u to što govore i kao da nemaju dovoljno informacija, premda im je uvijek u prvom planu natjecanje tko će od njih imati najpouzdanijeg svog čovjeka u vrhu obavještajnih službi, policije ili Državnog odvjetništva.
Težina riječi političara i ljudi na javnim funkcijama prilično se već približila nuli. U nas među političarima niti ne postoji natjecanje u vjerodostojnosti.
Oni koji se nešto čak i natječu, poput Bandića koji demonstrativno zapošljava Marićeva brata, sveli su vjerodostojnost samo na vjerodostojnost u dosljednom provođenju pogrešnih politika poput političkog kadroviranja.
Oni, naime, vjeruju da su vjerodostojni već ako ne popuštaju u svojem, makar i naopakom shvaćanju javne funkcije. Afera dnevnice ovu je opasnu tendenciju razgolitila do kraja.